Je li Imotska torta – Makarana?

Je li Imotska torta – Makarana?

Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno.
Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend.
Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem.
Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju, koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koja je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu.
Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…
Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku:
Egr. Contesa Reginetta!
Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije
Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi,
Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit,
Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti,
Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije.
Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja!
U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi!

Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam “Imotsku tortu”

Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!

Na fotografiji su rodela i nožice iz 19. stoljeća koji su pripadali Hedvigi Edi Vučemilović (1847.-1914.). Rodela kojom su se rezale trake za imotsku tortu i nožice u formi guske čijim su se vrhom pravile rupice u koje bi se uboli oguljeni bajami posuđivale su se po cijelom Imotskom.

Antonjeta Baškarad Jutronić