Fra Stipan Vrljić (1677. -1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda i ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine u svojstvu zadnjeg gvardijana na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715.g. Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu- piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom. Na prvom listu „Arkivalne knjige“ (fotografija u objavi) fra Stipan Vrljić piše:
IN DEI NOMINE AMEN 1716. U ovom libru biliže se sve stvari…ovoga manastira i njegovog početka i foundationa, i došastja familje manastira Imockoga iz Prološca s (v). o Franceška, titulara od manastira ovog i gornjega od Otoka u Prološcu. I u ovome libru naći će se, kako i po koji način iz Imote dođe familja imocka koje godine, za koga principa (dužda), za koga ministra (provincijala), za koga gvardijana, i koji su gvardijani bili u ovom manastiru, i što je koji učinio beneficije (dobročinstva) u svom gvardijanstvu.Neka se piše na poštenje Božje, sv. o. Franceška i majke provincije. Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam ( Ne nama, Gospodine, nego imenu svome daj slavu)

Izvor: Grad na gori 1982, broj 1, dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta