Mala cigančica 1928. godine

Dvogodišnja djevojčica Anka Radovinović kostimirana u malu ciganku 1928. godine u Imotskom. Kako je u monografiji Bako-imotske karnevalije (2010) napisala Gordana Radić djeca iz građanskih obitelji vrlo davno su se uključivala u pokladna događanja u gradu Imotskom, a finom izradom kostima roditelji su posvećivali posebnu pažnju kulturi kostimiranja. Kostimi su se čuvali godinama kako je to bio običaj u brojnim obiteljima i kakav se može susresti i kasnije sve do danas, u imotskim “mačkarskim” običajima.
Prema kazivanju pok. Svete Dunda (1930.-2018.) koji se rado sjećao svog dječjeg maškaravanja djeca su se najviše mačkaravala na Kalandoru (Kandaloru, kada bi sudjelovala u općem šarenilu i dječjem plesu kinder-balu što ga je organiziralo sportsko društvo Sokol. Djecu se mačkaravalo u kući Radovinović Jagul, a zatim bi se i do pedesetak djece grupno vozilo pasađerom, jednom od tri kočije dr Pave Radovinovića na Karneval i dječji krabuljni ples u sokolski dom. Krajem pedesetih već počinju organizirani dječji maskirani plesovi u Mondovoj kavani ili u Domu kulture, a sedamdesetih na imotske dječje krabuljne plesove, kinderbale roditelji dovode djecu iz drugih gradova i mjesta jer u to vrijeme u tim mjestima nije bilo takvih dječjih maskenbala.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Imotski, 9. IV. 909. 8 sati uveće

Prva razglednica koju je bečki student prava Lavoslav Ivančević poslao Simpatičnoj Gospođici Mileni Bitanga iz Imotskog u samo Mjesto prije 111 godina, 09. travnja 1909. godine i koja je označila početak njihove veze te poslije braka.
Imotski, 9. IV. 909. 8 sati uveće

Oprostite, ali ljepšu ne mogoh dobiti, jer su već svi dućani zatvoreni. Žao mi je što se desio takav slučaj da moram odmah otputovati kad Vas istom upoznah. Budite uvjereni da ću Vas ipak skoro vidjeti, a sve dotle imat ću Vas u stalnom prisustvu. Pisat ću Vam čim stignem u Mostar. Pozdravite gospođicu Slavku, a Vi primite iskreni pozdrav.
Lavoslav Ivančević cand.iuris.

 

Grupa malih maškara iz obitelji Rako

Tradicija osmišljenog dječjeg maškaravanja u Imotskom je jako duga, a između dva rata imamo čitav niz primjera izvanrednog dječjeg maškaravanja poput grupe malih maškara iz obitelji Rako.  Na slici su Vanja, Aljoša (Cici), Ljerka (Rajić), Hrabri, Tanja i Živan (Cicko). Sjedi Smjeli Rako. S ove slike živi su još sestre Vanja u Firenzi i Tanja Rako u Bruxellesu te Ljerka Rajić i Aljoša Cici Rako u Imotskom.
Prema kazivanju pok. Svete Dunda (1930.-2018.) koji se rado sjećao svog dječjeg maškaravanja djeca su se najviše mačkaravala na Kalandoru (Kandaloru, Svijećnicu) kada bi sudjelovala u općem šarenilu i dječjem plesu kinder-balu što ga je organiziralo sportsko društvo Sokol. Djecu se mačkaravalo u kući Radovinović Jagul, a zatim bi se i do pedesetak djece grupno vozilo pasađerom, jednom od tri kočije dr Pave Radovinovića na Karneval i dječji krabuljni ples u sokolski dom.

Tekst i fotografija Gordana Radić

Maria Colombani 1891. godine

Imotske karnevalije-pogled u stariju tradiciju dječjeg maškaravanja u Imotskom
Fotografija iz 1891. godine prikazuje kostimiranu djevojčicu Mariju iz obitelji Colombani pa ju možemo smatrati najstarijom fotografijom jedne male maškarete u gradu Imotskom. Ona svjedoči da su se djeca iz građanskih obitelji vrlo davno uključivala u pokladna događanja u gradu i da su finom izradom kostima roditelji posvećivali posebnu pažnju kulturi kostimiranja.

Marietta Lusnik Bitanga

Marietta Lusnik Bitanga supruga dr Augustina Bitange rođena je 10. rujna 1853. godine u Splitu, a umrla je prije 115 godina, 03. veljače 1905. godine u Imotskom. Marietta Lusnik, splitska veleposjednica, školovana u Veneciji jedina kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom te je preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski pomagala u školovanju najsiromašnije djece. Dr Augustin koji je studirao medicinu u Padovi i Marietta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, vjenčali se u Splitu 11. srpnja 1879. godine te došli živjeti u Imotski. Marietta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela za nju nepoznati Imotski u koji je donijela svoj način života te je sa dr Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Marietta je doživila vjenčanje samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu Mladinova (Josipovog brata) u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Mariettina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih kuća i zemalja u Splitu. Marietta je umrla u 52. godini života ostavivši šestoro djece od kojih je najmlađi Pavao imao samo 12 godina, a njeno vječno počivalište je u obiteljskoj grobnici Bitanga Radovinović na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Iza Mariette je kako je napisano krasopisom u osmrtnici u Imotskom 3. II 05. ostao ojađeni suprug dr Augustin Bitanga za se i obitelj, a svojta i znanci zamoljeni su da izvole izostati od kućnog žalovanja. Dr Augustin je jako teško podnio smrt voljene supruge Mariette, svoga anđela te danima poslije nije izlazio iz svoje sobe.

Nepoznatii slikar, Portret Mariette Lusnik Bitanga (ulje na platnu) naslikan 1903. godine u kući Radovinović u Imotskom.

Pod kostelom 1907. godine

Pod kostelom na pazaru u Imoskom, razglednica tiskana 1907. godine. Stara stoljetna kostela na imotskom Pazaru vidila se i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Uz nezapamćenu studen zime 1921. godine kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen od svijeta kostela se raspukla te je ju je dao posjeći tadašnji načelnik Jure Jerković. Da kostela nije posječena zasigurno bi se ovih dana mogla natjecati na izboru za europsko stablo godine jer je stablo s jednom od najzanimljivijih priča. Fra Vjeko Vrčić piše:”….Srijedom se uglavnom trgovalo. Središte se nalazilo „pod kostelom“. Na širini ispod „skalina“ gospodarila je trgom stoljetna kostela. Zasadili su je Turci Ćosići. Prema predaji povukli su se u Vrdol, a imanje u Imotskom prepustili Vučemilovićima, došljacima iz Bosne. Deblo joj je opasano kamenim stubama. Stvorio se pogodan prostor za prodaju sitnih predmeta. Tu su se, srijedom, nalazili prodavači opute i opanaka. Visoki mršavi Sakarlija imao je dosta djece. Trebalo je pronaći sredstva za kruh tolikoj sirotinji. Prodavao je opanke na poseban šaljiv način, zabavljao je kupce. Pod kostelom je sjedio općinski činovnik. Ispred njega je velika vaga za mjerenje teških vreća. Da izbjegnu to plaćanje, seljaci su nosili sa sobom kantare. Njima su vjerovali. Znali su na kantaru nagoditi kilograme i oke…. Kostelu je oko 1922. godine posjekao načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predčasniku načelniku Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod današnje pošte….

Razglednica je u zbirci Roberta Kavazovića te je objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša

Skladišta duhana u Imotskom 1903.

Stara razglednica tiskana 1903. godine, a poslana 1914. godine prikazuje skladišta duhana u Imotskom, nakladnik je Weiss&Dreykurs, Wien. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. U kratkom roku podignute su četiri zgrade- skladišta, upravna zgrada, zgrada za dnevni odmor i prehranu radnika ( danas Muzej), dvije sporedne zgrade. četiri sanitarna čvora, protupožarni objekt, bazen-cisternu s vodom u slučaju požara. Cijeli kompleks je bio zavidno hortikuklturno uređen. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora.

Razglednica je u zbirci Roberta Kavazovića te je objavljena u monografiji “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije” (2018.) autora Igora Goleša

 

Tabakine

Austrija je koncem 19 stoljeća sagradila u Imotskom veliku otkupnu stanicu duhana. Po zapremnini skladišta Otkupna stanica u Imotskom bila je najveća u Dalmaciji i to po broju uposlenika i po kapacitetu skladišnog prostora. Tome su doprinosili idealni klimatski uvjeti te sastav tla kao pogodan suprstrat za uzgoj duhana koji je davao najkvalitetniji i najbolji urod. Uz ovaj imotski duhan, jednake kvalitete bio je onaj uzgojen oko Ljubuškog, Ružića, Vrgorca, Metkovića Trebinja i u zaleđu Dubrovnika. Od ovog duhana radile su se cigarete za posebnu klijentelu u austrijskoj vladi tzv. “ministarske cigarete”, a navodno se njima opskrbljivalo i okrunjene glave mnogih europskih zemalja.
Imotska Režija duhana upošljavala je 250 radnika od toga su većinu činile žene (180 žena i 70 muškaraca; podatak iz godine 1903.) Nazivali su ih tabakine, bilo da su radile u otkupnim stanicama ili u tvornicama duhana. Tvorničke tabakine radile su u proizvodnji cigareta tijekom cijele godine. U otkupnim stanicama tabakine su radile samo u vrijeme otkupa i to na razvrstavanju i sortiranju duhana, što je variralo od 3 -5 mjeseci godišnje, dok su muškarci uglavnom radili na prešama i balama za transport duhana. Razvrstavanje odnosno sortiranje duhana vršilo se prema vrsti lista, veličini i boji. Najkvalitetniji bio je srednji list na stabljici duhana i on se posebno izdvajao, ravnao i slagao za prešanje. Posebno su se izdvajali vršni listovi te donji listovi stabljike tzv. podbir. Od duhana se ništa nije bacalo, lošije i oštećene listove kao i lomljeni list, te sav drugi otpad do kojeg je dolazilo pri radu, miješao s drugim duhanom i koristio za izradu jeftinijih cigareta.
Konac 19. i početak 20 st. bilo je razdoblje velikih gospodarskih promjena i kriza koje su imale za posljedicu nezaposlenost i neimaštinu. Upošljavanje ženske radne snage bilo je veliki doprinos ublažavanju teške situacije. Muškarci su odlazili za poslom u druge krajeve, a imotske tabakine svojim skromnom zaradom olakšale su život mnogih obitelji.

Snježana Tonković

Fotografija tabakina u Imotskoj Režiji duhana snimljena 1958. godine u vlasništvu je Antonije Živanović