Antun Tonći Mostarčić (1903.-1944.)

mostarčić_ntonči mostarčić_n

Dana, 24. listopada 2019. godine navršilo se 75 godina od pokolja na otočiću Daksi. Nakon ulaska partizanskih postrojba u Dubrovnik, partizani su u listopadu 1944. na otočiću Daksi likvidirali  53-icu uglednih dubrovačkih građana, intelektualaca i svećenika bez ikakvog suđenja. Među njima je bio Imoćanin akademski slikar Antun Tonći Mostarčić, sin Ivana i Mande Borić, rođen 2. lipnja 1903. godine u Imotskom. Tonći Mostarčić živio je u Dubrovniku i radio kao profesor slikarstva u Gimnaziji. Kako je bio i vrstan glazbenik na violini Mostarčić je tijekom studija na Akademiji tako zarađivao za život, a pisao je i dnevnik pa je na jednom mjestu napisao:”…Jučer sam za ručak imao samo komad kruha. Danas ću imati isto. Međutim moja želja da ustrajem i završim školovanje, jača je od svih nedaća koje me prate iz dana u dan…”Po završetku školovanja dolazi u Imotski gdje počima raditi kao nastavnik crtanja. Iz toga doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temama imotskih veduta koje je radio uljem na platnu. Iskazuje se kao dobar pejzažista  bogate kolorističke palete. Akvarele najviše radi u svojim posljednjim godinama života u Dubrovniku, njegovim intimno najuspješnijim godinama koje je provodio u krugu obitelji. Slikao je motive Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela u motivima otočića Dakse ne sluteći kako mu je taj otočić sudbinski predodređen. Na akvarelu “Pogled na Daksu”  bira znalački nijanse zlatno-žuto-smeđih tonova koji odgovaraju jednom ljetnom danu u smiraj. Oko njegovih stijena koje se zrcale u moru, poput aure širi se svijetlo zalazećeg sunca. Otočić se doimlje istovremeno i stvarno i nematerijalno, a tome dojmu doprinosi jedna fizički gotovo opipljiva tišina  koja dominira slikom. Sa portretima, osobito njegovim autoportretom  (na fotografiji) dosiže razinu naših vrsnih portretista. Oženio se za Lodoviku Šperac i otac je kćeri jedinice Magdalene (1940.) udane za Martina Kovačevića. Prije smaknuća na Daksi osuđenici su izrazili želju da mogu zapjevati “Tebe Boga hvalimo” i “Do nebesa nek se ori” riječi koje je napisao isusovac o. Petar Perica koji je zajedno s njima strijeljan u noći 24. listopada 1944. godine. Žrtve sa otočića Dakse napokon su dostojno pokopane 19. lipnja 2010. godine na groblju Boninovo u Dubrovniku. 

Akvarele na fotografijama, rad Tonća Mostarčića iz 1935. slikar je poklonio svojoj  velikoj mladenačkoj ljubavi, prijateljici Maši Franceschi. 

Dio teksta preuzet je iz kataloga tiskanog  povodom  izložbe  posvećene Tonću Mostarčiću koju je postavila Snježana Tonković  u kolovozu 1999. godine upriličene kao promemorija i spomen na 55 godišnjicu slikarove smrti u Narodnom učilištu Imotski. Tom prilikom Snježana Tonković je za postavljanje izložbe donijela iz Dubrovnika 17-18 Mostarčićevih slika.

Zgrada Kotarskog suda u Imotskom 1926. godine

Zgrada Kotarskog suda u Imotskom 1926. godine. Zgrada Kotarskog suda dovršena je i useljena 1915. godine za vrijeme vladavine cara Frane Josipa I i za vrijeme dok je imotski Načelnik bio Ivan Zane Vučemilović. Velike zasluge za izgradnju jedne od najljepših sudskih zgrada u Dalmaciji imao je profesor Josip Vergilije Perić (1845. – 1919.), poslanik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču. U dvorištu nove sudske zgrade bio je smješten zatvor okružen visokim kamenim zidovima. Dugogodišnji ključar zatvora i raznosač sudske pošte bio je Nikola Ćosić. Taj prostor poslije je zasađen borovima, a stari Imoćani nazivali su ga Đardin. Do preseljenja u novu zgradu Kotarski sud bio je smješten u kući Marče od 1868. do 1915. godine. U usmenom predanju ostala je poznata uzrečica kojom se prijetilo po Imotskom: “Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!”

 

Na otočiću Manastir 1965. godine

Imotski franjevci fra Mirko Buljac, fra Vjeko Vrčić, fra Nikola Bilić i fra Ćiro Ujević 1965. godine na otočiću uz do danas sačuvani natpis, uklesan u živi kamen “OVO-A.D. 1609 F.M.R-NEKA se zna” sa strjelicom koja ide od istoka prema zapadu upozoravajući na ponor prikazan rupicom udubljenom u kamenu. Narodna predaja u inicijalima vidi ime fra Mije Runovića koji se 1623. godine spominje kao učitelj đaka koji su se pripremali za redovništvo.

Fotografija u arhivi imotskog samostana

Pjaca 1930-ih

Pjaca, kuće Nikolić (Batošić) i Tadić u prizemlju koje je smještena trgovina cipela Bata, čuvenog europskog proizvođača cipela krajem 1930 ih. U nastavku se daje dio teksta prof. Mladena Mostarčića “Starom Pjacom”, Imotska Krajina, br. 440., 1998. “…Pjaca je prva imotska ulica u povijesnom razvoju grada koja je poprimila prave gradske konture…….Pjaca nosi svoje ime iz vremena mletačke vlasti. Na starim mapama upisana je kao Piazza dei signori. Nije slučajno tako, jer su tu živjele najbogatije i najpoznatije imotske porodice. Talijani su vladali Imotskim 80 godina, do mletačke propasti (1797.), a kada je poslije došla austrijska uprava, onda je službeni jezik ostao i dalje talijanski……..Pjaca je bila ne samo središte političke upravne i sudske vlasti nego i velike trgovine. Tu su se nizali brojni dućani svakovrsne robe, prehrane, tekstila, obuce, željeznih proizvoda i dr. I čuveni Bata, poznati ne samo jugoslavenski nego i europski proizvođač cipela, imao je tu svoju trgovinu. Dosta je bilo i obrtnika: mesari, pekari, brijači, postolari, drvodjelci, krojači, urari i zlatari. Pjaca je imala dvije kavane, dva konačišta, dvije slastičarne i velik broj gostionica (8). A nije nedostajala ni apoteka, ni pošta, ni banka. Na prostoru gdje je sada zgrada društvenopolitičkih organizacija (Komitet) bila je manja tržnica za povrće i voće, mlijeko i jaja. Dolaskom prvih automobila i autobusa u Imotski na početku našeg vijeka pojavila se potreba za kupovinu benzina i tako je stvorena prva benzinska stanica, a uz nju i autobusna stanica. Tu je bio podignut i reklamni stup radi veće prodaje benzina čuvene engleske firme SHELL Sve je to bilo smješteno na prostoru pred općinskim sudom……..U povijesnom razvoju Pjaca je ne samo prva nego i najnapućenija imotska ulica. Poslije prvoga svjetskog rata (prije sedamdeset godina) tu su živjele porodice (ako pođemo od početka ulice, parnim brojevima, njenom sjevernom stranom): Vrčić, Katanušić, Vuković, Tadić, Vicić, Bauk /2/, Delić /4/, Nikolić, Kurir, Benković, Vučemilović /2/, Pušić, Jerković, Duzbaba, Bitanga, Šoić /2/, Ferrari, Rako, Dubravac, Vrdoljak /2/, Bilić, Ivanović i Valdevit; a na južnoj strani (neparni brojevi): Benzon, Jelavić, Tripalo, Ligutić, Ciciliani, Bilopavlović, Šabić, Knežević-Rajo, Petričević, Skataretiko, Marendić, Nikolić, Ivanović i Anić.”

Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu je Denisa Kujundžića

Glavna ulica u Imotskom 1910. godine

Glavna ulica u Imotskom, Pjaca ograđena velikim kamenim kućama 1910. godine. S desna na lijevo u nizu su kuće: Ligutić, Ivanišević-Đomba, Tripalo i Benzon. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Zemljište južno od fratarske ograde koje je kupljeno za potrebe gradnje novog groblja pripadalo je obitelji Ivanišević Đomba te je groblje po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga podigao još jedan kat. Nekadašnja kuća obitelji Vučemilović ženidbom je prešla u vlasništvo obitelji Benzon, a u drugoj polovini 19. stoljeća uređena je secesijskim pročeljem. S lijeve strane je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Ispred kuće je stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a palio se u noćima bez mjeseca.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Držač za sapun iz 1915. godine

Nedavno sam u Slobodnoj Dalmaciji pročitala zanimljiv članak o mladoj poduzetnici Jeleni Brkić i njenom momku Srđanu Popari, koji se u malom mjestu Dalmatinske zagore bave proizvodnjom prirodne kozmetike. Njihov sapun nazvan je „Silvan“ prema drevnom ilirskom božanstvu zaštitniku prirode. Dospio je i do stranica slavnog modnog časopisa Vogue. Taj članak podsjetio me da sam dolazeći u Imotski za vrijeme školskih praznika svjedočila domaćoj proizvodnji sapuna. Naša stara kuća (Lovre Vučemilovića) na Pazaru u avliji ima pomoćnu zgradu u kojoj postoji prostorija takozvana rakižinica u kojoj se pekla rakija i gdje se i do danas sačuvao komin na kojem je Zorka Rebić, žena Mačana iz Vinjana radila sapun. Kao da je i danas vidim onako znojnu i crvenu kako satima miješa smjesu za sapun. Jer za proizvodnju domaćeg sapuna treba osim materijala imati i puno strpljenja potrebna je masnoća najčešće loj, soda kauštika i obavezno kišnica. Kuha se na tihoj vatri nekoliko sati miješajući neprestano i uvijek u istom smjeru. Kada smjesa postane kašasta dodaje se šaka kuhinjske soli da se odvoji voda. Sapun je gotov kada postane proziran i gust kao med. Odmakne se od vatre da otpoćine. Zatim se ulijeva u drveni kalup koji je obložen mokrom krpom. Nakon nekoliko dana reže se u željene oblike i još neko vrijeme se suši na zračnom mjestu. Današnja proizvodnja sapuna bitno je poboljšana i usavršena, a s raznim dodacima dobiju se raznovrsni sapuni. Da bismo imali sapun nije više potrebno satima stajati uz komin dovoljno je otići do najbliže samoposluge.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Na fotografiji je zidni držač za sapun star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul

Ispred škole u Vinjanima 1919. godine

Učitelji  i đaci ispred škole u Vinjanima. Fotografiju je neposredno iza I. svjetskog rata snimio Mihail Aleksandrov u razdoblju kada je vladala glad i siromaštvo. Djeca na fotografiji su upravo dobili zdjelice sa užinom, a mnogi su bosi ali ipak su u školi.
Citira se dio iz diplomskog rada Mariane Bežovan “Krajolik kao tekst: širi prostor Runovića kao prikaz života i riznica značenja” (2016.)
…Ono što se može saznati kroz priču sa starijima jest činjenica da je narod bio masovno nepismen. Jedini pismeni u selu bio je župnik, ali početkom 20. stoljeća, zahvaljujući samoinicijativi pojedinaca, stanje se mijenja i u Runovićima se javlja nekoliko samoukih pismenih ljudi.
Runovićka stara škola izgrađena je 1937. godine, relativno kasno s obzirom da su Runovići bili na glasu kao jedno od razvijenih sela Imotske krajine. Razlog tomu nije samo ondašnja vlast nego i sami mještani koji su odgađali osnivanje i otvaranje pučke škole jer su im djeca trebala pomagati pri obavljanju poljoprivrednih poslova. Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ (Kutleša 1993: 230)….

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Ispred Pučke škole u zaseoku Znaori 1930. godine

Đaci i učitelj Antun Bojko ispred Pučke škole koja je bila u smještena u kući Petra Ćapina Tonkovića u zaseoku Znaori 1930. godine.
Petar Ćapin Tonković (1851.-1925.), poduzetan i oštrouman čovjek koji je završio nekoliko viših razreda gimnazije u Nadbiskupskom sjemeništu u Kotoru pristupio je gradnji velike kamene kuće u zaseoku Znaori na Riščevanima namijenenoj za osnovnu školu. Pri gradnji škole Petar je imao velikih poteškoća, jer su se seljani uglavnom protivili da im djeca pohađaju školu, smatrajući, da će školovanje više štetiti nego koristiti. Djecu se običavalo zapošljavati na raznim pomoćnim i lakšim poslovima u poljoprivrednom domaćinstvu. Stoga su neki stvarali izvjesne poteškoće koje su usporavale radove i uzrokovale štetu. Da bi se radovi mogli izvoditi bez zastoja, Petar je dobio veliku podršku od svog suplemenjaka, mjesnog župnika fra Ivana Tonkovića. S oltara crkve sv. Luke, fra Ivan se obratio svojim pučanima, govoreći da će škola služiti prosvjećivanju naroda kao i učvršćivanju njegove domoljubne svijesti, što je temelj svakoga napretka u životu pojedinca i naroda u cjelini. Puk je takvu poruku prihvatio jer je ona upućena s oltara i od svečenika, od “učevnoga” i dobrog čovjeka kojeg su svi voljeli i poštovali. Školska zgrada je dovršena 1892. godine, pa će se u dvije velike učionice nastava održavati za sva četiri razreda pučke škole. Godine 1893. u njoj je otvorena prva škola u Podbablju za mušku, a 1895. i za žensku djecu. U školi su prve učiteljice bile dvije sestre Kukuljice, Dubrovkinje, nakon njih učitelj je bio Niko Gatić, a 1930. Antun Bojko.

Slavko Tonković (1998.) Pleme Tonković u Imotskoj krajini

Fotografija u obiteljskoj arhivi