U Jezeru 1906. godine

Imotski 1906. godine u Jezeru.
Na fotografiji u prvom redu treći s lijeva stoji dr. Josip Mladinov (s beretkom i cigaretom u ruci) ; u drugom redu treći s lijeva stoji dr. Mile Vuković (sa šeširom prekriženih ruku).
Dopisnica (correspodanz – karte) je poslana iz Imotskog 23.12.1906. godine od strane Katinke i Zorke Bitanga, kćerki dr. Augustina bratu: Milom mladiću Pavlu Bitanga, studentu 3. razreda gimnazije u Spljetu.

Izvor:Obiteljska arhiva

Šetnja Pjacom oko 1910. godine

Šetnja Pjacom poslije nedjeljne svete mise. Nakon mise bilo je obvezno prošetati se i pokazati novu lijepu odjeću, a u odijevanju Imoćani nisu zaostajali za stanovnicima većih gradova. Gospođe su po šešire, rukavice  i suncobrane odlazile u Split kočijom ili su ih naručivale preko kataloga u Trstu, Veneciji i Beču. Suncobran na fotografiji pripadao je Marijeti Luznik, supruzi dr. Augustina Bitange

Imotska mladosti “Ne zaboravite taj dan”

Imotska mladosti: “Ne zaboravite taj dan” – Modro jezero,  subota 11. travnja 1931. godine.
Sjede:Marija Vuković, Vera Vučemilović, sudac Bogašin Šoić, Ana Vučemilović, Rajka Šoić, Fanika Vučemilović i Frane Mostarčić
Stoje: Zenta Vučić, Nino Ferrari, Marija Kalafato i Tino Benković, Zita Vučić, Neda Šoić i Mate Furlan, Veljko Berbetti (naš gost) i Branko Betinić  (poručnik), Marica Ivančević, ing. Ante Jelavić, Nora Vučemilović, Blaženka Farolfi, Simplicio i Miro Mostarčić, Ante Rako, Marija Kurir, Duško Juričić  i ing. Luka Vuković.

Imotski, Glavna ulica 1912. godine

Razglednica Imotskog iz 1912. godine, vlastnik je Josip Tripalo. U sredini fotografije se vidi  secesijska fasada kuće obitelji Benzon, a desno je lijepa  kamena kuća obitelji Tripalo. Kuću je nakon vjenčanja sa Marijom Anom Bitanga kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Njihov jedini sin Josip sa prvom ženom Milicom Jerković imao je kćer Mariju koja se poslije udala za Vrgorčanina Ivu Jelavića. Kao udovac vjenčao se sa Splićankom Dobrilom Šegvić s kojom je imao četri sina Andru (1899), Ljubu (1902), Antu Tonka (1903) i Mira (1907), te dvije kćeri Milicu (1898) i Nevenku (1905). Nitko od Josipove djece nije imao djece, te je obitelj izumrla. Josip i sin Ljubo  su  bili načelnici koji su puno napravili za Imotski. Ante Tonko jedini  oženjen bio je profesor fizike i matematike na Sarajevskom sveučilištu. Prof.Tonko je prije smrti 1993. godine u ratnom Sarajevu napisao oporuku prema kojoj imovina obitelji pripada Gradu Imotskom. Po oporuci Grad Imotski bi trebao prodati dio velike imovine Tripalovih, a kuću na kojoj treba stajati natpis “Obitelj Tripalo”  preurediti za kulturne ili karitativne sadržaje. Do danas ništa nije napravljeno iako je obitelj Tripalo  kroz proteklih  više od stotinjak godina puno napravila za razvoj grada  Imotskog.

Izvor: Obiteljska arhiva

Privilegium dr. Augustina Bitange iz 1870. godine

Privilegium dr Augustina  Bitange prvog Imoćanina koji je završio studij medicine    na Facolta di medicina e chirurgia nel  R. Universita di Padova 1870. godine. Dr.  Augustin  radio je kao općinski liječnik u Imotskom cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik, privatni liječnik-okulist te Katica Budalić čistačica. Dr. Augustin Bitanga uvijek se isticao kao rodoljub, te je sudjelovao u svim društvenim i političkim aktivnostima Imotskog i Krajine,  bio je   predsjednik  Narodne stranke kao i delegat za sjedinjavanje Hrvatske  i Dalmacije, te prvi predsjednik Hrvatske čitaonice u Imotskom osnovane 1870. godine koja je od samog osnivanja preuzela na sebe ulogu političkog kluba Narodne stranke.  Dr Augustin Bitanga je uz  Nikolu Miroševića (načelnika Imotskog 1865. god.) 1870-ih bio predstavnik škola u Imotskoj krajini.
… Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila  su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzi-a. Pamtimo dr. Augustina Bitangu  koji je čitav život  bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu  “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine.  Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu  Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Imotski oko 1900. godine

Imotski, fotografija  s vizurom grada koju je snimio dr. Mile Vuković oko 1900. godine.
…Gdje je polje najuže, tu ti se na drugoj strani na brdu prikazuje gjegjerna varoš Imotski, bjelasajuć sa svojim pločnatim krovovima, na suncu, kano labud nad ponornim jezerom. Hridine se oko njega rumene, kao prožete cinabrom, a na najvišoj klisuri, nad samim jazom, strši stara rušna utvrda…

Ante Tresić Pavičić (1902) Poleti

Izvor: Obiteljska arhiva

Perinuša 1901. godine

Fotografija Perinuše iz 1901. godine koja je reproducirana na  naknadno koloriranu razglednicu.Tin Ujević (1891-1955) je često i rado pohodio Perinušu i ondje bio dragim gostom obitelji Franceschi. Nadahnut  mjestom napisao je  Visoke jablane:
….Tako uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se silno cvijeće plavi,ruji,žuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda,
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu,
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca;samo zvijezde, zvijezde!

Izvor:Obiteljska arhiva

Šetači na Pjaci oko 1910. godine

Blagdanski šušur u Imotskom početkom 20. stoljeća. Završila je nedjeljna misa (?) i imotska gospoda ne propuštaju đir i ćakulu Pjacom u pravcu Modroga jezera. Zanimljiv je raspored sudionika ove šetnje; u prvom planu su dični muževi i prijatelji, za njima šeću služavke zadužene za djecu, a sustižu ih elegantne i opuštene gospođe supruge i mame. Svi odreda, dobro su zaštićeni od podnevnoga sunca adekvatnim pokrivalima za glavu. Što se tiče vidljivih kuća, uglavnom su i danas tu osim kuce Sakic na sredini Pjace koja je srusena poslije rata. Na kuci lijevo, jednokatnici obitelji Vrdoljak, nema više luminarija – malih prozora s krovićima u potkrovlju. A Pjaca je danas popločana i na njoj nažalost nema više obiteljskih šetnji kojih je u Imotskom bilo sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
(Arhivski materijal Gordane Radić: Građanski život Imotskoga).

Ispred gostionice Pere Marendić 1934. godine

Imotski, 1934. godine, Autobusna postaja i gostonica  Gondole (Frane) i Pere Marendić koja se nalazila  nedaleko od Modrog jezera do zgrade Suda. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula  po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Nitko nije došao u Imotski, a da nije upoznao Peru Marendić. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za  6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Gondola i Pera su živjeli u slozi i bili su neobičan par, ona visoka,  debela   spretno je vodila  gostionicu, a on  mršav,  šaljivđija  nije se miješao u ženin posao. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajilište svih vojski.  Pera, plemenita žena velikog srca koja je u vrijeme rata hranila susjede umrla  je  04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Na fotografiji Pera sjedi druga lijevo.
….Društvo se sakupi oko vozila ispred  gostione poznate i izvan mjesta. Na pragu  gostione, stajala je vlasnica, Pera, žena gojazna, očiju uvijek nasmijanih, rumena kao rusulica, dobroćudna…..

Dinko Štambak (Pariz 1980) Polovica operete i otpisane lutke