Modro jezero 1908. godine

Prva razglednica Modrog jezera sa serpentinama iz 1908. godine (fotograf St. v. Ossko, vlastnik Josip Tripalo) koju je Roza Vučemilović Danilo 18. travnja 1908. godine poslala kćeri Zorki u Freiburg,  Švicarska gdje se školovala u Zavodu svete Ursule čestitajući Uskrs i šaljući pozdrave iz Imotskog. Majka piše kćeri…”Te mandero una baccio d`Imoschi.Ti baccia tua mamma…”

Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad

Ljubavna priča Roze Vučemilović

Roza Vučemilović (1861-1915) sa suprugom Antoniom Danilo i kćerkom Zorkom Danilo (1897-1967)

U našoj staroj kući na „Pazaru“ živio je sa suprugom Hedvigom, sinovima Lovrom, Markom i Ivanom-Zanom te kćerima Rozom i Marijom moj pradjed Blaž Vučemilović, deklarirani talijanaš, pa su ga zbog toga podrugljivo zvali „Florentinac“. U kući su svi dobro znali hrvatski, ali su pisali i razgovarali talijanskim jezikom.

Iz Kaštel Staroga u Imotski je stigao za šefa policije (?) Antonio Danilo, vrlo lijep i naočit muškarac. Pri prvom susretu sa Rozom, sestrom mojega djeda Lovre, dogodila se fatalna ljubav.

Antonio je bio žestoki pravaš pa je odabranicu svoga srca zvao uvijek samo Ruža. Rozinome ocu ta se veza nije sviđala te je na razne načine pokušavao razdvojiti dvoje mladih ljudi. Iz protesta Roza se zatvorila u svoju sobu i počela, danas popularan, štrajk glađu. Roditelji su se zabrinuli za zdravlje kćerke pa je otac napokon popustio. Međutim, Roza je morala birati između roditeljskog doma i Antonija te je, kako se moglo i očekivati, izabrala svog Antonija.

U imotskom Zavičajnome muzeju nalazi se dokument koji podsjeća na današnji predbračni ugovor. Napisan je na talijanskome jeziku i potpisan 1886. godne, a u njemu Blaž Vučemilović i supruga mu Hedviga, rođena Novak, sa svojim budućim zetom dogovaraju popis stvari što će njihova kćer Roza dobiti kao miraz te u gotovini 4000 forinti. Ugovor je svojim pečatom i potpisom ovjerio tadašnji imotski bilježnik dr. Antonio Dudan.

Roza i Antonio su imali kćerku Zorku (1887. -1967.) koja se školovala u Freiburgu (Švicarska) i Goriziji (Italija) te živjela i radila u Građanskoj školi u Splitu. Lijepo je slikala pa svi rođaci imaju na zidu barem poneku njezinu sliku.

Roza nije dugo živjela, a Antonio je završio u duševnoj bolnici, gdje je ostao do smrti. Zorka je umrla i pokopana u Splitu, a ja sam žalosna što nije sahranjena u obiteljskoj grobnici Vučemilovića u Imotskome, gdje bi i pripadala.

Antonjeta Baškarad Jutronić

 

 

Pogled na Imotski 1920-ih

Pogled na Imotski sa zapadnog oboda Plavog jezera krajem 1920-ih godina, foto: Rajmondo Gjamonja.
….Ostavio sam društvo i hitno sam se uputio k Modrom jezeru. Zastao sam na Vidilici s koje imaš u dubinama svu vodu jezera. Voda se u kamenom bubregu-sliči na bubreg, već se podosta spustila, ukazale se neke pećine, zazelenila se mlada trava po modrim bedrima vrtače, s toplijim danima oglasit će se cvrčci, ugledat će se duboke spilje, i Vilinska, i Golubarska, i Vilinsko počivalo, i Jakičina stina, a  već početkom svibnja, prvi kupači spuštat će se k vodi poluovalnim sepentinama, koje građani izvedoše kad je  Leisov prijatelj car i kralj Vranjo Josip dolazio k nama pred pedesetak godina. Spregom voda ponornica i vrela na dnju jezera, u rujnu, vode počnu rasti, a kako vode rastu, čuje se šum izmiješanih voda ponornica  i vrela, voda dođe do svog visokog vodostaja, jezero, malo more, spava i odspava jesen i zimu. Kada, jesenas, navale do brdskih strana vjetrovi-naše bure-nitko se ne ide išetati do jezera, a i pjesma kaže: čuvaj se te bure!…..
Dinko Štambak ( Pariz 1980) Oko Modrog i Crvenog jezera, pripovijetka Plinus Tacito Suo S.

Izvor: Obiteljska arhiva

Razglednica Kamenmosta iz 1916. god. koju je dr. Josip Mladinov poslao Karmeli Tocigl

Razglednica Kamenmosta koju je dr. Josip Mladinov poslao iz Imotskog 23. svibnja 1916. godine zaručnici Karmeli Tocigl u Split  i u kojoj je napisao:
Draga Karmela
Nadam se da ćeš biti mirna, pošto si primila ono pismo od moje mame. Danas sam napravio prvu đitu  sa kočijom u ovom mjestu. Vrlo je romantično oko Imotskoga.
Puno pozdrava i poljubaca
Tvoj Bepo

Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad

Izlet imotske mladosti 1924. godine

Izlet imotske mladosti u Proložac 1924. godine.
Sjede s lijeva: Ljubo Tripalo, Mirko Vujević, Dinka Bilić Ostojić, Nevenka Tripalo i Tonko Tripalo.
Stoje s lijeva:  Marija Vuković, Milica Tripalo i Mica Bilić Ostojić.
…Zbogom brda, zbogom polje, i Imotski misto moje.
…..Između dva svjetska rata u našem malom mjestu živjelo se sretno, iako ne u blagostanju, a mladima nije trebao novac da bi imali zadovoljstva. U tom se druženju tražilo sadržaje koji su bili raznovrsni i na zadovoljstvo svakoga. Dok se prije rijetko odlazilo u prirodu, sada se u njoj traže ljepote, a njih nije bilo teško naći. Često se išlo na izlete u bližu okolicu, koja je to zaslužila svojom ljepotom ali uvijek nadohvat našem mjestu jer se tamo uvijek išlo pješice….

Prim. dr. Veljko Vuković (1997) Društveni život u Imotskom 1919-1941

Majčin dan

Naše drage majke hvala vam  na vašoj  ljubavi i  podršci!
Majčin dan  obilježava se druge nedjelje u svibnju, a utemeljila ga je u Americi Anna Marie Jarvis 1907. godine kao sjećanje na preminulu majku.
Majčina ljubav je bezvremenska i uvijek nas prati i čuva sa zemlje ili  neba….

Sliku majke koja bdi nad djetetom (ulje na platnu) naslikala je Marija Franceschi Radovinović.

Majčina ljubav

Na svijetu ima nešto najvažnije,
najjače, najljepše, najmilije,
od svega jakog snažnije,
od svega silnog silnije.

Nisu to ni bogatstva, ni imanja,
ni nova ljubav što se rađa,
od svega je veća samo
majčina ljubav
i njezina milovanja.

Njezino srce uvijek je s nama!
Naša bol i patnja samo je njoj znana!
Uvijek je bila u pjesmama
majčina ljubav opjevana.

Praštati znade
i patiti s tobom,
kad ti u životu teškoće potraju.
Tvoje potajne misli krade,
njene brige nikad ne prestaju.

Teško je onom tko majke nema,
najveći je tada siromah, i kad ima sve.
Majčino srce samo je jedno.
samo majka znade čak i naše sne!

Nada Landeka

Papin gardist Marco Jago Radovinović

Papin gardist Marco Jago Radovinović, praunuk dr. Pave Radovinovića  na svečanoj prisezi vjernosti papi Franji u Rimu 06. svibnja 2015. godine. Na fotografiji  je Marco Jago sa ocem Pavom Radovinović unukom dr. Pave Radovinovića.
Prvi iz obitelji koji je bio u papinskoj službi je predak Niccolo de Franceschi (1318-1362) koji je bio glasnogovornik  (oratore) pape Urbana V.
Papina Švicarska garda dio je povijesti rimskog katoličanstva u Petrovoj Kući. Najteži događaj u povijesti ove male vojske dogodio se 6. svibnja 1527 g., u vrijeme Pape Klemensa VII. kada se sukobila s vojskom Karla Bourbonskog. U spomen na taj događaj svake godine 6. svibnja novi gardisti polažu prisegu vjernosti. Hrabro i vjerno (Acriter et Fideliter) moto je Papine Švicarske garde, čija je najvažnija zadaća služiti crkvi time što štiti život Pape kao Kristova zamjenika. Papina Švicarska garda danas broji samo 110 gardista.
Ono što je neobično i izazovno na jedinstvenoj katoličkoj vojsci svijeta su njene tradicionalne uniforme u bojama Medicia, renesansni kostimi, za koje se pretpostavlja da ih je osmislio Michelangelo.
Službena vojska Vatikana, Švicarska garda (latinski Pontificia Cohors Helvetica), danas nema vojnu zadaću obrane državnog teritorija. Ona  osigurava Apostolsku palaču, prilaze Vatikanu i odgovorna je za osobnu sigurnost Pape, te prisustvuje audijencijama i posjetama. Službeni jezik garde je njemački.
Da bi bili izabrani, regruti moraju ispuniti cijeli niz uvjeta. Moraju biti Švicarci, katolici, između 19 i 30 godina starosti, najmanje 1.74 m visoki, odlične tjelesne kondicije, te temeljnu vojnu obuku. Uz to moraju imati dobar ugled, najmanje završenu srednju školu, a ženiti se ne smiju prije nego dostignu stupanj podčasnika. Kada se ožene, nudi im se stan na raspolaganje. Nakon najmanje dvije godine pripadnosti gardi, smiju odustati od daljnje službe, prilikom čega gube državljansto Vatikana.

Razglednica Imotskog 1965. god.

Razglednica  poslana iz Imotskog 24. srpnja 1965. godine.  U prvom planu dole lijevo  je lijepa kamena kuća koju je sagradio između dva svjetska rata ljekarnik Paskal Paško Ferrari (1865) koji je doselio iz Paga u Imotski, te je u kući otvorio ljekarnu (prvu ljekarnu u Imotskom otvorio je 1850-ih Jure Zorzi Vučemilović koji je završio farmaciju u Padovi). Paško Ferrari vjenčao se sa Imoćankom Klotildom Ligutić (1881), kćeri Nikole te su imali dvoje djece Stjepana Nina i Rozinu. Mr. ph. Stjepan Nino Ferrari (1908)  završio je studij farmacije u Zagrebu i u svojoj kući  nastavio očevu ljekarničku tradiciju. Vjenčao se za Zlatu Franceschi te su imali  kći jedinicu Renatu Renicu. Rozina se udala za Slavu Raku, te su imali Hrabrog i Jelku.

Izvor: Obiteljska arhiva