Gianina de Nonveiller Carminati sa kćerima Antoniom i Elisom

Gianina de Nonveiller Carminati,  prabaka dr. Pave Radovinovića  sa kćerima Antoniom i Elisom. Antonia Carminati Lusnik  (1827-1907)  baka dr. Pave  sjedi lijevo, a  Elisa Carminati de Geremia (Jeremiasch) sjedi desno, iza su Elisine kćeri Maria  i Gianina de Geremia.
Gianina  Nonveiller (1800-1880)  kći je  posjednika Pietra Giuseppa de Nonveillera i Francesce Grego de Rossi koji su uz nju imali još 11 djece (među kojima  su dr. Luigi, ing Marco i visoki crkveni dostojanstvenik  Don Angielo, književnik i pjesnik).
Dr.  Pave Radovinović je preko svoje prabake Gianine de  Nonveiller rodbinski povezan sa Vladimirom Nazorom hrvatskim književnikom, pjesnikom, prozaistom, prevoditeljem, političarom, predsjednikom ZAVNOH-a i prvim predsjednikom Narodne Republike Hrvatske  (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.).
Naime Gianinina sestra Lucia de  Nonveiller udala se za Jurja Zorzija Nazora, a njihov jedini sin Pietro i supruga Maria Tommaseo su roditelji Vladimira Nazora čijim imenom je  nazvana  najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj “Nagrada Vladimir Nazor” koja se  dodjeljuje za najbolje umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primjenjenih umjetnosti. Prema tome, Vladimir Nazor je 2. rođak sa majkom dr. Pave Radovinovića, Mariettom Lusnik  koja je došla u Imotski nakon udaje za dr. Augustina Bitangu (Pietro, Nazorov otac i Antonia, Mariettina majka su 1. rođaci).
Dr. Branko Vodnik piše 1915. godine o Vladimiru Nazoru prigodom izlaska životinjskog epa “Medvjed Brundo” cit: “Vladimir Nazor  sin Petra i Lucije Nonveiller koja je bila unuka ili praunuka francuskog časnika  koji je došao u Split  jamačno u doba Marmonta i oženio bogatu Spljećanku i ostao tamo, te ova podrijetlom francuska porodica i danas živi u Spljetu”.
Međutim ovo nije točno jer je porodica Nonveiller podrijetlom iz Triera u Njemačkoj, a rodonačelnik obitelji u Splitu je Stefano de Nonveiller (1660.-1735.), general venecijanske vojske.
Zanimljivo je spomenuti da je kuća Radovinović smještena  u Imotskom u ulici koja nosi ime Vladimira Nazora.

Fotografija je snimljena oko 1883. godine u kući Carminati na Dobrome u Splitu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Vjenčanje Milene Fauste Bitanga i Lavoslava Ivančević

Milena Fausta Bitanga (1890-1960), kći dr. Augustina i dr. Lavoslav Ivančević, odvjetnik iz Korčule na vjenčanju u Imotskom 04. srpnja 1912. godine. U obiteljskoj predaji sačuvana je zgodna anegdota vezana za Milenino vjenčanje. Naime  mladi Lavoslav kao student prava došao je u Imotski zaprositi Mileninu ruku kod njenog oca dr. Augustina Bitange. Dobio je odgovor u stihu: “Ja bih se ženio  radosti moja, ali ko će ženu ranit, žalosti moja!”. Pokunjeni Lavoslav je morao pričekati završetak studija da bi proslavio vjenčanje sa Milenom poslije profesoricom u Ženskoj realnoj gimnaziji u Splitu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski 1920. godine

Panorama Imotskoga oko 1920. godine.

Moje je misto moj znamen.
Božanstven vrt od raja.
Sveta mu prošlost i sivac kamen.
Jezera, Topana i miris Gaja.
…………………………
Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija čuvar baštinjenog mi

Izvor: Obiteljska arhiva

Kćeri dr. Augustina Bitange 1912. godine

Kćeri dr. Augustina Bitange 1912. godine u koroti nakon očeve smrti u vrtovima Jagulove kuće. S desna: sjede Katinka Frana  (suprug dr. Mihovil Vuković), Antonia Tonća (suprug dr. Ante Mladinov) i Zorka (suprug kap. Niko Cerezin);  desno stoji Slavka  Batista (suprug dr. Karlo Zorec te lijevo Milena Fausta (suprug dr. Lavoslav Ivančević).

Izvor: Obiteljska arhiva

Obavijest o vjenčanju (1879) Mariete Lusnik i dr. Augustina Bitanga

Dr Augustin Bitanga (1841-1912) i Marieta Lusnik  (1853-1905) vjenčali su se u Splitu 11. srpnja  1879. godine. Marieta, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina  je  kći  Antonie Carminati  i Mathiasa Lusnika. Marijetinoj majci Antoniji i baki Gianini Nonveiller Imotski je bio  nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako  tužne jer su mislile da nježna Marieta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke” ; “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Međutim nakon nekog vremena promijenile su mišljenje jer je Marieta bez obzira što je jedva govorila hrvatski  prihvatila i zavoljela  Imotski u koji je  donijela svoj način života, te je  sa dr. Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao.

Izvor: Obiteljska arhiva

Dopis društva “Lipa” Lovri Vučemiloviću 1932. godine

Predsjednik ” Lipe”-Društva za poljepšavanje i unapređenje turizma u Imotskom dr. Lujo Domljan u ime Društva poslao je dana 15. 07.1932. godine  Lovri  Vučemiloviću dopis u kojem navodi:
“Čast nam je izvijestiti Vas da smo primili u fond našeg društva u počast uspomene blagopokojne Marije Vučemilović od slijedećih …”, pa dalje navodi imena građana koji su uplatili novac u fond društva. Društvo “Lipa” tom prigodom uručilo je zahvale Kamilu Benkoviću, dr. Pavi Radovinoviću, dr. Luji Domljanu, Niki Kuriru i Josipu Katunariću.

Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Crkva sv. Ilije u Metkoviću

Na blagdan sv Ilije crkva sv. Ilije u Metkoviću  podignuta prije 1700. godine, fotografija snimljena oko 1900. godine.
Evo nekih pučkih izreka o vremenu za sv. Iliju iz knjige Ante Ćelana Gaganića (2007) Pučke izreke o vremenu
-Padne li  kiša (u Imotskoj krajini) o Gospi od Karmena ili Ilinjdanu sigurno će biti kukuruza i duhana
-Sv. Ilija valja bačve (kada grmi)
-Kiša na Ilinje ne donosi milinje
-Od sv. Ilije haljine sve milije
-Ilija žeže, Jakov kuri, Ana žari
-Sv Ilija gromom ubija

Izvor: Obiteljska arhiva

Šetnja na Modrom jezeru, kolovoz 1950. godine

Kćeri Marije Franceschi i dr. Pave Radovinovića u šetnji na Modrom jezeru 06. kolovoza 1950. godine. U sredini je Ana Anka (06.06.1926.-13.07.2012.), lijevo je Marija (1929-2009), te desno Zora (1930-2005).

Majčina suza

Suza kliznu
Na hladan kamen.
On puče.
Suza jedna
Kao svemir.
Prosu se.
Iz majčina oka – iz srca,
Prepunog ljubavi.
Ona zrcali,
Blista…..
To je suza majčina
bez ograde,
bez uza.

Fra Vjeko Vrčić(1997.): Labuđi pjev

Izvor: Obiteljska arhiva