Ratni siročići 1918. godine sa imotskim gospođama

Imotski, 1918. godine, imotske gospođe sa ratnim siročićima o kojima su se skrbile. S  lijeva na desno stoje: N.N. , Zlata Grubić Benzija, Ana Dežulović (supruga suca Dežulovića), Ljubica Milinović, Rozina Pelicarić, N.N., Danica Truccolo, Tona Markota  Vlatković, Darinka Vučemilović i Katinka  Bitanga Vuković. U  donjem redu  stoje s lijeva četvoro djece Milinovića  Marica, Ksenija, Braco i Radojka, te dvadesetak  male ratne siročadi.

Izvor: Obiteljska arhiva

Pučka i Građanska škola 1915. godine

Imotski, Pučka i Građanska škola 1915. godine, nakladnik je Josip Tripalo. Škola je građena od 1909. do 1911. godine i na ovoj razglednici je njen konačni  izgled. Na fotogafiji ispred škole se vidi stup javne rasvjete  tzv. petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a bili su u upotrebi do dolaska električne rasvjete.
Pretvarenjem  Imotskoga u Varoš i stvaranjem građanskog života  javljaju se i prve škole. Do 1836. godine u Imotskom su držali osnovnu školu fratri. Nadzornik iz Zadra dolazio bi ispitivati učenike da mogu dobiti svjedodžbe. Te godine škola prelazi u civilne ruke. Među učiteljima istakla su se dvojica fratara; fra Petar Prgomet i fra Ante Perić. Među prvim zaslužnim učiteljima bio je i učitelj Stipančić. Istakao se i Pavao Bezić koji se oženio Imoćankom Vrdoljakovom, učitelj Martin Pera također oženjen Imoćankom Bulić, zatim Ivan Bulić, učitelj Mandić, Stanko Margetić, Duško Vlajčić i Ante Markota…
Fra Vjeko Vrčić,  Osvrt na građanski život u Imotskom uz izložbu  u Zagrebu 1995. godine.
Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski, pogled sa školske zgrade 1920-ih

Imotski, pogled  sa školske zgrade krajem 1920-ih; Izdanje: Jakov Grubišić, Imotski
..Imotski se  je u staro doba zvao Emota, te već Porfirogenet spominje to mjesto, kao siele istoimene županije u desetom vieku…. G. 1210. šibenski knez Domaldo primio je od kralja Andrije za nadarje uz neka druga mjesta i Imotski, jer je u Splitu  bio pohvatao ugarske knezove, koji su snovali urotu protiv kralja. G.1254. Imotski je u vlasti humskog župana Radoslava. Te godine spominje on u svojoj povelji, među raznom vlastelom humskom, Vojslava Radoševića, koji je tada bio imotskim satnikom. Odtad je Imotski po svoj prilici neprekidno čest humske zemlje. U darovnici kralja Ostoje Jurju knezu Vukčiću i braći Radivojevićima, nadnevkom 28-XII.1408. spominje se i “oppidum Imoschi cum provincia Imota et Posusije cum omnibus juribus et territoriis”….
Ante Tresić Pavičić (1902) Poleti

Izvor:Obiteljska arhiva

Plavo jezero u Imotskom 1930-ih

Plavo jezero snimljeno početkom 193o-ih, fotograf Rajmondo Gjamonja
…..Prošlo je više od četrdeset godina; studentom budući, u cik zore polazio sam  k Modrom jezeru i spuštao se k vodi. Sve je spavalo u dubokoj modrini kamena i vode. Sunce je još uvijek na njegovim rubovima čeka da klizne nizbrdo kad se izdigne nad Krajinu. Spava i voda lagašno namreškana, bezglasna i oko lađice koju je netko ostavio. Kad sunce preplavi vodu s kraja na kraj, spavanju će biti konac, zapjevat će cvrčci i pjevat će dok se sunce ne povuče iz grotla; voda će oživjeti pomaknuta rukama plivača, sječena talasima skakača koji će se baciti u nju s grebena. Tada, jezero je još intimniji dio gradića, pravi dar mjestu na visoravni, blagodat  u ljetne dane. Na more malo tko i misli. Imamo svoje….
Dinko Štambak (Pariz, 21.VIII 1980) Modro jezero u rano jutro

Izvor: Obiteljska arhiva

Iskočivši iz kočije

Jezero kod Imotskog, fotografija snimljena 1910. godine, nakladnik Josip Tripalo. Razglednicu je poslala prijateljica  Dragici Novaković u Sumartin putujući u Čapljinu  iskočivši iz  kočije u Imotskom sa sljedećim tekstom:
Mila moja Draga
Evo ti pišem iskočivši iz kočije na po puta k Čapljini. Idem kući Mila Dragice netom dođem kući pisat ću ti opširnije. Čuvaj se, starije je zdravlje nego škola i sve drugo.
Ljubi te uvijek tvoja Rea

Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad

Na teraci kuće nadučitelja Anđela Anđule Bitanga, Imotski 1942. godine

Imotski 1942. godine, na teraci kuće nadučitelja i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom Anđela Bitange (1863-1942). Vide se kuća Colombani, stara kuća Dunda i kuća Radovinović.
Na fotografiji s lijeva: Grmislav Radovinović  sin Anđela, čuči supruga Jelica Bosnić Bruk iz Blata na Korčuli, Slavica Zorec  Anđelova unuka (kći Kristina), Ana i Zora Radovinović kćeri dr. Pave, supruga  i Pavao Radovinović sin Anđela. U prvom redu su Ana Sela Franceschi kći Tonija i  Bjanka Čumbelić  Anđelova unuka  (kći Romana Mila).
Grmislav (ne Grunislav) Radovinović bio je blagajnik Hrvatskog planinarskog društva Imotski osnovanog 1927. godine čiji je prvi predsjednik bio prof. Vid Petričević.

Izvor: Obiteljska arhiva

Vjenčanje Zorke Bitanga i kap. Nike Cerezina 1911. god. u Imotskom

U spomen na obljetnicu jednog vjenčanja, vjenčanje Zorke (1886-1958), kćeri dr. Augustina Bitange i kapetana Nike Cerezina iz Vignja na Pelješcu u Imoschom 17. lipnja 1911. godine, svadbena povorka je krenula iz kuće Jagul prema crkvi sv. Franje.
Zorka je bila sudionica jedne ljubavne priče koja je u Imotskom ostala u usmenoj predaji ne do kraja točnoj. Naime Zorka i Antun Toni Colombani (1884-1945) bili su mladi zaljubljeni par koji su živeći u dvije susjedne kuće još od djetinjstva bili nerazdvojni. Toni je Zorki posvetio mnoge stihove i napisao bezbroj pisama, te su bili pred zarukama. Međutim dr. Augustinu Zorkinom strogom ocu ta se veza nije sviđala iz više razloga, među ostalim što je bio u svađi sa Colombanievim koji mu nisu oprostili podizanje kuće ispred njihove jer im je prekrila prekrasan pogled na polje i Biokovo, kako su govorili “covera la vista”. Osim toga veleposjednik Toni za  dr. Augustina nije bio prikladan zet jer ga je smatrao neozbiljnim i neodgovornim. Zorka je poslušala oca, a nekoliko godina kasnije upoznala je kapetana Niku Cerezina za kojeg se udala i živjela u sretnom braku. Toni je jako teško prihvatio njenu udaju, te je Zorka zbog njegovog upadljivog  ponašanja na dan vjenčanja mislila da ima pištolj i da će ubiti Niku. Zorka je s Nikom otišla nakon udaje živjeti u Split, a Toni se nakon osam godina vjenčao sa djevojkom iz susjedne kuće Đemom Marče.
Fotografija vjenčanja Zorke i Nike objavljena je u monografijama Od krinoline do Coco Channel na imotskoj pjaci (2006) i Dalmatinska zagora-nepoznata zemlja (2007) ali kako su autorima bila nepoznata imena sudionika nisu navedena. Fotograf je Giuseppe Zohou

Obitelj Colombani

Imotski početkom 20. stoljeća, gospođa iz obitelji Colombani sa dvoje djece u šetnji Điradom. S lijeve strane vide se kuće Dušana Matijaševića i  dr. Ivice Jerkovića, a desno je kuća Luke Milinovića koje su srušene u II svjetskom ratu.
…Obitelj Colombani doselila se iz Pirana u Imotski, te su nakon oslobođenja Imotskog od Turaka obnašali važne funkcije.  Odlukom mletačkog Senata 1736. godine Josip Colombani imenovan je “sergente magiore” u imotskoj tvrđavi, a nakon njegove smrti brat Jakov Fortunat postao je zapovijednikom imotske tvrđave. Jakov Colombani vjenčao se sa  Antonijom Crnica kćerkom Stipana Crnice civilnog zapovijednika Imotske krajine. Obitelj Colombani  uživala je veliki ugled u Imotskom, neki članovi obitelji bili su načelnici. Lijepe velike kuće su oronule jer su potomci stare imotske gospode napustili nekadašnje slave baštinu.Tako dođe kraj još jednoj staroj imotskoj obitelji…
Fra Vjekin  vijek (2010) Izbor novinskih članaka fra Vjeke Vrčića

Izvor: Arhiva obitelji Colombani

Crkva sv. Franje Asiškog u Imotskom

Gradnja nove crkve svetog Franje Asiškog u Imotskog započela je desetljeće poslije završetka zvonika, a temeljni kamen postavljen je 20. travnja 1863. godine za gvardijana i župnika fra. Ante Perića. Graditelj crkve je Antun Ciciliani  rođ.  1815. god. u Trogiru. Zid crkve je bio dovršen do praga vrata na zapadnom pročelju kad je car Franjo Josip I došao u Imotski 24. travnja 1875. godine, te je on na taj prag kleknuo i darovao za gradnju crkve 500 forinti.
Razglednicu je poslao1932. godine iz Imotskog  dr. Lujo Domljan, zet hvarskog Načelnika Andre  Pavišića  za njegov imendan.

Izvor:Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad