Šetači na Pjaci oko 1910. godine

Blagdanski šušur u Imotskom početkom 20. stoljeća. Završila je nedjeljna misa (?) i imotska gospoda ne propuštaju đir i ćakulu Pjacom u pravcu Modroga jezera. Zanimljiv je raspored sudionika ove šetnje; u prvom planu su dični muževi i prijatelji, za njima šeću služavke zadužene za djecu, a sustižu ih elegantne i opuštene gospođe supruge i mame. Svi odreda, dobro su zaštićeni od podnevnoga sunca adekvatnim pokrivalima za glavu. Što se tiče vidljivih kuća, uglavnom su i danas tu osim kuce Sakic na sredini Pjace koja je srusena poslije rata. Na kuci lijevo, jednokatnici obitelji Vrdoljak, nema više luminarija – malih prozora s krovićima u potkrovlju. A Pjaca je danas popločana i na njoj nažalost nema više obiteljskih šetnji kojih je u Imotskom bilo sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
(Arhivski materijal Gordane Radić: Građanski život Imotskoga).

Ispred gostionice Pere Marendić 1934. godine

Imotski, 1934. godine, Autobusna postaja i gostonica  Gondole (Frane) i Pere Marendić koja se nalazila  nedaleko od Modrog jezera do zgrade Suda. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula  po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Nitko nije došao u Imotski, a da nije upoznao Peru Marendić. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za  6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Gondola i Pera su živjeli u slozi i bili su neobičan par, ona visoka,  debela   spretno je vodila  gostionicu, a on  mršav,  šaljivđija  nije se miješao u ženin posao. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajilište svih vojski.  Pera, plemenita žena velikog srca koja je u vrijeme rata hranila susjede umrla  je  04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Na fotografiji Pera sjedi druga lijevo.
….Društvo se sakupi oko vozila ispred  gostione poznate i izvan mjesta. Na pragu  gostione, stajala je vlasnica, Pera, žena gojazna, očiju uvijek nasmijanih, rumena kao rusulica, dobroćudna…..

Dinko Štambak (Pariz 1980) Polovica operete i otpisane lutke

Dr. Augustin Agostino Bitanga (04.02.1841.-12.02.1912.)

Dr. Augustin Agostino Nicolo Bitanga (04.02.1841.-12.02.1912.) najmlađi sin Pavla Bitange i Kate Ćelan, prvi Imoćanin koji je završio Medicinski fakultet te ujedno i prvi fakultetski obrazovani Imoćanin. Dr. Augustin Jago Bitanga u Splitu je završio klasičnu gimnaziju 1862. godine, a u Padovi na “Facolta di medicina e chirurgia di Re Universita di Padova” završio je studij medicine diplomiravši 1868. godine, a specijalist oftamolog postaje 1870. godine. Dr Augustin Bitanga postaje 1872. godine općinski liječnik Imotskog kao i privatni liječnik oftamolog, a liječnička ordinacija sa čekaonicom bila je smještena u njegovoj obiteljskoj kući u Imotskom sa posebnim ulazom sa istočne strane. Dr. Augustin Bitanga vjenčao se u Splitu 11. srpnja 1879. godine sa splitskom veleposjednicom Mariettom Lusnik (1853.– 1905.), a braku je rođeno pet kćeri: Katinka, Antonia, Zorka, Milena i Slavka, te jedini i najmlađi sin Pavao Ante Mate. Dr. Augustin Bitanga uvijek se isticao kao hrvatski rodoljub, te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga kao i Dalmacije. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke osnovane s ciljem borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenog te zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1875. godine u Imotskom, delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom. Prijateljevao je i dopisivao se sa istaknutim suvremenicima i političkim istomišljenicima kao što su don Mihovil Pavlinović, don Josip Vergilije Perić, nadbiskup barski Šimun Milinović, učitelj i obćinski tajnik Martin Pera, Alfons Pavich pl. Pfauenthal, dr Ante Trumbić i drugi. Dr. Augustin Bitanga je od 1871. godine uz Nikolu Miroševića bio predstavnik škola u Imotskoj krajini te je izdašno financirao gradnju škola u svom zavičaju, a ponajviše je radio na opismenjavanju. Poznato je da je dr. Augustin ustupio svoju kočiju okovanu srebrom caru Franji Josipu I. za vrijeme posjeta Imotskom 1875. godine. Dr. Augustin Jago Bitanga po kojem je i nastao nadimak Jagul obitelji Radovinović (ex. Bitanga) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini umro je 12. veljače 1912. godine te počiva na imotskom groblju Gospe od Anđela uz voljenu suprugu Mariettu.
Povjesničar prof. Ante Ujević je u 2. izdanju knjige “Imotska krajina” (1991.) dr. Augustina Bitangu uvrstio u istaknute i ugledne ljude Imotske krajine cit:
…Dr. Augustin Bitanga dolazi, uz ostale, u red imotskih rodoljuba. Rodio se u Imotskom 04. veljače 1841., gdje je i umro 12. veljače 1912. Bio je općinskim liječnikom i tu dužnost savjesno vršio te kao čovjek plemenite duše bio voljen od naroda Imotske krajine. Bio je i predsjednikom Hrvatske stranke, pobornikom i pristašom M. Pavlinovića u borbi za narodni prepored svoga zavičaja…
Nadalje se izdvajaju citati iz 1. izdanja knjige “Imotska krajina” (1953):
…Godine 1895. Imotska Krajina traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U ime naroda Imotske Krajine potpisani su dr. Augustin Bitanga i dr. Iko Jerković….Kao nezavisni narodni ljudi ističu se dr. Augustin Bitanga kasnije općinski liječnik…..Imotska krajina ove godine gubi (1912.) jednog od uzornih rodoljuba, čovjeka plemenite duše, predsjednika Hrvatske stranke, pobornika i pristašu Pavlinovićeve herojske garde, dr. Augustina Bitangu.

Izvor: Obiteljska arhiva, fotografija je snimljena 1869. godine, fotografo L. Perini, Venezia

Antonia Carminati Lusnik

Antonia Carminati Lusnik (1826.-29.07.1907), baka dr. Pave Radovinovića. Splitska veleposjednica Antonia je kći Giannine Nonveiller i Gian Batiste Carminatija koji su uz nju imali još i kćer Elisabetu Elisu vjenčanu za Francesca de Geremiu (colonelo  koji se istaknuo u Viškom boju 1866. godine na strani Talijana). Rodonačelnik obitelji, Antonijin djed Giovanni Carminati doselio se kao bogati trgovac svijećama iz  Bergama u Italiji u Split, te su se Carminatijevi  nastanili na predjelu Dobri gdje su sagradili  lijepu kamenu kuću (i danas u vlasništvu baštinika Antonije Carminati). Antonia Carminati vjenčala se 1852. godine za Slovenca Mathiasa Lusnika, te je u braku 1853. godine rođena kći Marietta (vjenčana za dr. Augustina Bitangu) i 1860. godine sin Antonio. Antonio Lusnik je kao maturant Klasične gimnazije umro od ospica 1878. godine, te je sahranjen na groblju Sustipan u Splitu. Uz kuću na Dobrome obitelj Carminati je imala dvije kuće u Dioklecijanovoj palači, dio Gašpinih mlinica u Solinu i velike zemljišne posjede u Splitu i bližoj okolici. Fotografija je  snimljena oko 1860 god.  u atelieru fotografa Edoardo Gallicy pittore u  Splitu i uopće je jedna  od prvih fotografija izrađenih u navedenom atelieru.

Izvor: Obiteljka arhiva

Mlin na Perinuši 1946. godine

U jednom od mlinova na Perinuši nijemom svjedoku dugih stoljeća burne povijesti Imotskoga kraja 1946. godine….
Na Perinuši je od davnina postojala mlinica sa čak četrnaest mlinskih kamenova koje su kroz povijest stoljećima koristili ne samo stanovnici Imotskog polja nego i dalje okolice. Mlinica je obnovljena i proširena 1722.godine, a 1942. godine  znatno je srušena u razornom potresu. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture proglasio je 1976. godine mlinicu objektom kulturne baštine

Našao sam te Gospode na ubavoj Perinuši
Srebreni val k mlinici stiže..
Zasjele krošnjate vrbe,
objesile zelene grane,
ponosno jablani stoje,
miris procvalog cvijeća uzdiže se
nevidljivim krilima sve do neba.
U lugu slavuj pjeva,
cvrkut gardelina,
nad mlinom starim prašina,
kameno kolo tutnji,
drvce po njemu kucka.
Klokoće mlin
proljećem,
zelenim poljem.

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjev

Izvor: Arhiva  prof. Gordane Radić

Vidilica Modrog jezera 1935. godine

Grupa imotske mladosti  na Vidilici  Modrog  jezera 20. kolovoza 1935. godine. Stoje s lijeva: Marija Mostarčić Koljatić, Stipica Kvesic, Vinka Rako, Šimun Mostarčič, Nora Vučemilović i Veljko Vuković. Na fotografiji se vidi kako je nekad izgledala Vidilica, desno se vidi put rubom jezera koji vodi do Boškove pećine i tzv Bora
Fotograf  je Pjerko Penović.

Izvor: Obiteljska arhiva Nore Vučemilović Baškarad

Kola i konji u Lugu 1946. godine

Odvoz sijena na kolima sa Jagulovih bara u Imotski u kolovozu 1946. godine. Na kolima s desna sjede: Anka Radovinović, Marica Kusić, Ljubo Poštenjak i Slavica Zorec, te seoski dječak.
“…Kolovoz je prozvan po vožnji kola. U kolovozu se na kolima vozi kući žito, slama, sino, drva itd…” fra Silvestar Kutleša (Život i običaji u Imockoj krajini)

Izvor: Obiteljska arhiva

Topana, 1935. godine

Raritetna razglednica Topane s pogrešnim nazivom Tvrđava Ivana Topona iz 1935. godine, nepoznati nakladnik.
Navodi se jedan zanimljivi opis događaja povodom bitke za oslobođenje Imotskoga:
“Mletački general Mocenigo koji je preuzeo dužnost poslije Ema…,obrati pažnju na predobivanje Imotskoga. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao!. Budući se vojska postrojila u ratnom rasporedu, pozove Turke na predaju i pošto oni to odbiše, otpočne paljba iz topova i mina s južne strane…. Pučani (“morlaki”) napadoše prve rovove koje zauzeše, poslije čega se Turci povukoše u drugi red opkopa, zapriječiše ulaz prestajući pucati nakon što su nekoliko ljudi pobili. Budući da nije bilo dovoljno operativnog prostora za razvoj napada Mocenigo pokuša obranu savladati s minama i kad Turci to opaze uviđajući opasnost podigoše bijelu zastavu u znak predaje. Bez ikakvog skanjivanja, predaja bi prihvaćena uz slobodni izlazak posade s orušjem i opremom, te otpraćena prema Ljubuškom. Stopedeset vojnika s jednim dizdarom na čelu, napusti tvrđavu koju su hrabro branili….”
Historijski arhiv u Zadru, Dispacci Alvise Mocenigo, knj. 3 (1717)

Izvor: Obiteljska arhiva

Fra Petar Kubat

Crkva sv. Franje u Imotskom i crkva sv. Martina u Sumartinu. Jedan od utemeljitelja Sumartina je glasoviti fra Petar Kubat rođen  u Imotskom u istaknutoj obitelji. Nakon prodora Turaka u Makarsko primorje, bojeći se osmanlijskih osvetničkih napada, fra Petar Kubat ukrcava na lađe nešto robe i nekoliko obitelji, bjegunaca od Imotskog i primorce iz okolice Makarske te na dan svetoga Martina 11. studenoga 1646. godine otplovljava pod okriljem noći na jugoistočni nenaseljeni dio Brača. Došljaci se naseljavaju oko urušene ckrvice svetoga Martina, koju obnavljaju te osnivaju naselje San Martino. Krajem 19. stoljeća naziv mjesta se pohrvaćuje u Sumartin.
Na temeljima stare crkvice danas je sagrađena velika župska crkva, uz samostan što ga je započeo zidati poznati hrvatski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić, tada župnik u Sumartinu.
Sumartinjani  i danas govore štokavski dok je inače čitav Brač čakavski.
U svijetu ima više primjera da je u imenu nekog naselja sadržano ime sveca (San Paolo, San Francisco, Santa Barbara, Sutivan, Supetar, Sućuraj …) pa za takva mjesta kažemo da imaju svoj imendan. Međutim, vrlo je rijedak slučaj da neko naselje ima svoj rođendan, jer obično naselja nastaju u kontinuitetu. A da neko mjesto kao Sumartin ima i svoj imendan i svoj rođendan, te da su još i istoga dana, to je sigurno jedinstveni slučaj.
Spomenimo da se fra Petar Kubat u povijesnim izvorima često navodi kao Kumbatović, ili Kumbat, ali u najstarijoj matičnoj knjizi Sumartina, koju je on vodio, sam se potpisuje kao Kubat (Matičnu knjigu pisanu na bosančici pregledao je dipl. ing. Dragan Jutronić).
Odlomak o fra Petru Kubatu iz knjige Gašpara Vinjalić „Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni 1514-1749“
…Fratar da osveti  bratovu smrt kojeg je pogubio Imotski dizdar 1648. godine predloži generalu Foscolu da zapali Imotsko polje. Generalu Foscolu se svidio prijedlog i odredio je nekoliko četa s  naoružanih brodova i dade im za vođu  fra Petra. Fra Petar ih odvede u neku šumu na Biokovu odakle se vidjelo Imotsko polje i naredi im da svaki zapali vatru kako bi Turci pomislili da se radi o velikoj vojsci. Na Imotskom polju koje se pruža preko 15 milja Turci su imali preko 80 kula ili kamenih kuća s dvorištem za obranu od lopova i sve su u malo dana bile zapaljene, a Turci koji se nisu povukli u tvrđavu zarobljeni… Zatim fratar naredi da se odsijeku dvije bukove grede i s mnogo volova odvezu prema tvrđavi. Poruči Turcima da, prije nego topovi počnu tući tvrđavu, s oružjem i prtljagom otputuju  jer će ako budu čekali biti sasječeni na komade…. No sljedeće noći neki Sava Roglić, grčkog obreda uspne se na litice jezera koje je ispod tvrđave, pozove Turke i reče im da se ne boje jer im paša dolazi u pomoć sa 12 tisuća ljudi….Fratar i vođe vojske smatrajući da je to istina odluče spasiti ono što su zarobili i povrate se u Omiš….Morlaci koji su se s njima združili porazdijele se i smjeste blago u raznim mjestima primorja…
Te događaje opjevao je stotinjak godina kasnije fra Filip Grabovac u svom “Cvitu razgovora naroda iliričkog iliti rvackoga”

Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić