Slavko Tonković (1923.-2014.)

Slavko Tonković rođen je u Podbablju  15. prosinca 1923. godine, a umro je u Splitu 23. svibnja 2014. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1952. godine. U Imotskom  je radio na raznim poslovima iz svoje struke u poduzećima i ustanovama, te je od 1955. do 1960. godine kao honorarni profesor predavao engleski i njemački u  višim razredima Gimnazije Imotski. U građevinskom poduzeću „Ivan Lučić Lavčević“ u Splitu 1966. godine postavljen je za financijskog direktora. Kao vrhunski  financijski stručnjak i poliglot (aktivno je govorio 5 svjetskih jezika) radio je u mnogim zemljama od Libije do Njemačke i Engleske. Uz redovite poslove, sastavljao je ekonomske elaborate za pojedine tvrtke, projektirao modele organizacija i funkcioniranja, te upravljanje sustavima složenih poduzeća. Za Institut za pomorsku privedu Ekonomskog fakulteta u Splitu, 1972. godine  napisao je opširnu monografiju „Stambena izgradnja i stambena problematika u Splitu“ katalogiziran u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nadalje je 1998. godine napisao povijesnu knjigu „Pleme Tonković u Imotskoj krajini“, rad posvećen svojim suplemenjacima  koji je katalogiziran u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U namjeri da što više pomogne svojim Imoćanima pri zapošljavanju, rješavanju stambenih problema i drugih pitanja, s još nekolicinom ljudi 1970. godine osnovao je društvo Imoćana u Splitu. Kao pokretač, bio je izabran za predsjednika Inicijativnog odbora, pa je u tom svojstvu na Osnivačkoj skupštini Zavičajnog društva „Imotska krajina“ iznio ciljeve i program društva.  Potrebno je istaknuti da je usprkos velikoj opasnosti od jugokomunističkog režima u listopadu 1991. preko Radija Split u ime Društva Imoćana uputio poziv Imoćanima za prikupljanje pomoći radi obrane domovine. Na prvim parlamentarnim izborima u travnju 1990. godine Slavko Tonković je postavljen  za nositelja izborne liste HSS za Hrvatski sabor u izbornoj jedinici Grad, te je  bio  najstariji živući član HSS.
Slavko Tonković vjenčao se  1952. godine s Anom  Radovinović, kćeri  dr. Pave i Marije Franceschi. Otac je šestero djece (Josip, Jago, Anamaria, Mila, Branko i Pave),  djed  trinaestoro unučadi i dvoje pranunučadi.

“Sjeti se onih prije Tebe i onih što će poslije doći”

Panorama središnjeg dijela Imotske krajine u predvečerje jednog maglovitog jesenskog dana. U prvom planu Glavina Donja s kućom Tonković uz rub polja. Kamenmost se izdužio uz Vrljiku niže Perića briga, a pogled seže preko brda Osoje sve do vrletne planine Biokovo obavijene niskim oblacima. Snimio ing. Jago Tonković 1998. godine

Sućut Nadbiskupa Barskoga fra Šimuna Milinovića dr. Augustinu Bitanga

Sućut  koju je Nadbiskup Barski – Srpski Primas  fra Šimun Milinović uputio  ojađenom   dr. Augustinu Bitangi  nakon smrti supruge Marije Marijete Luznik (10.09.1853.-03.02.1905.).
Fra Šimun Milinović (1835.-1910.), rodom Lovrećanin, Imoćanin, od 1886. godine Barski nadbiskup,  jedan od najistaknutijih ljudi Dalmacije  prema nacionalnim i političkim pitanjima njegova vremena, hrvatski rodoljub, blizak prijatelj Mihovila Pavlinovića i Josipa Jurja Strossmayera. Fra Šimun Milinović se bavio književnim radom i naukom. Napisao je nekoliko historijskih rasprava i mnogo raznovrsnih članaka. Najvažniji mu je naučni rad “Knez Domaldo cetinski” (Zadar, 1886.).

Izvor:Obiteljska arhiva

Fra Šimun Milinović (1835-1910)

Barski nadbiskup fra Šimun Milinović prvi  hrvatski slavist i  primas rođen je u Opancima  kraj Lovreća 24. veljače 1835. godine, a umro je u Baru 24. ožujka 1910. godine. Zaređen je za svećenika  1859. godine. Nakon bogoslovije u Beču je studirao povijest, zemljopis i slavistiku. Bio je među  prvim slušačima glasovitoga slavista Frana Miklošiča, Slovenca, osnivatelja katedre slavenskih jezika i književnosti na Bečkome sveučilištu. Možemo zahvaliti fra Šimunu što je Fran Miklošič smjestio baladu «Asanaginicu» u Imotsku krajinu. Fra Šimuna Milinovića životno su obilježile dvije crkvene profesije u dva različita grada u dvjema različitim državama Sinj u austrijskoj Dalmaciji u kojem je djelovao kao župnik profesor i ravnatelj franjevačke gimnazije, te Bar u Crnoj Gori u kojem je bio nadbiskupom. Od 1859 god. do 1885. god. bio je profesor i ravnatelj franjevačke gimnazije, a  1886. godine papa Lav XIII ga je imenovao za barskog nadbiskupa (službeni naslov «primas Serbiae) što  potvrđuje crnogorski knjaz Nikola. Na nadbiskupskom je mjestu ostao do svoje smrti 1910.godine. Fra Šimun  veliki domoljub,  prijatelj biskupa Jurja Strossmayera kroz svoje pero radio je na popularizaciji hrvatske nacionalne povijesti (Hrvatske uspomene u Dalmaciji, Zadar hrvatski grad, Cetinski knez Domaldo) te na etnografskim i lokalnopovijesnim varijacijama (Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji, O Sinju u Dalmaciji s okolišimi starinami, Slap na Krči, Jezera naokolo Imotskoga polja, Knin, Sinj, Stećci, Kako su u Dalmaciji birali hrvatske kralje? Solinski Sustjepan, Drid, Sveti Petar od Klobuka, Potravski Kotromanići, Biač).
…Još znamenitije jest Crljeno jezero nad Proložcem, do dva kilometra na sjeverozapadu Imotskoga. Sve što je najstrahovitijega mogla priroda u jedno sabrati, tu ti se predočuje. Propast, bezdan, strašilo, očajnost, stan osudjenika, užas, smrt, nesmiljenost, prokletstvo, da, i pakao isti rek bi, sve se je u jedno zbilo…Stoga je i naš puk stvorio i spojio sa ovim jezerom svakojakih prečudnovatih priča i poviedanja, koja mu označavaju strahovitost. Tu je stan zlohudnih vila, one tude i kolo igraju, očutiš jim smetnju, kada kamen strmo zakoturaš, jao onome tko ga je hitio, jer će ga vile dostignuti i niz te strmeni hititi, kao što se je mnogim dogodilo te se glavom platili…
Šimun Milinović, Jezera naokolo Imotskoga polja, Vienac VIII/1876
Fotografiju je snimio Nikša Smoje

Ispod Volta 1985. godine

Imotski, ispod “Volta” 1985. godine. Kuću lijevo kupio je Andrija  Bitanga 1805. godine sinu Pavlu nakon što je doselio u Varoš. U kući  je stanovao i Pavlov sin dr. Augustin do 1893. godine kada je sa obitelji preselio u novu veliku kuću kraj crkve.
Fotograf je Josip Divić

Diploma dr. Josipa Mladinova

Diploma dr. Josipa Mladinova o završenom Medicinskom fakultetu na Carskom sveučilištu Franje Josipa I u Beču od 22. prosinca 1895. godine.
Dr. Josip Mladinov rodio se 1868. godine u uglednoj, bogatoj obitelji u Grohotama na otoku Šolti. U Splitu je  završio klasičnu gimnaziju, a u Beču je na Carskom Sveučilištu Franje Josipa I  diplomirao na Medicinskom fakultetu 22. prosinca 1895. godine. Dr. Josip Mladinov je spletom  životnih okolnosti došao u Imotski koji mu se svojim lijepim krajolikom izuzetno svidio te je  u Imotskom namjeravao stalno živjeti. Zbog te odluke dr. Josip je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću u ograđenom njegovanom  perivoju na dvije razine koja je s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba, a  sredini je bila posebna zgrada za liječničku ambulantu, te drugu kuću kasnije pretvorenu u zdravstvenu stanicu. Dr. Josip Mladinov umro je iznenada od upale slijepog crijeva 1916. godine u Sarajevu pred  vjenčanje sa Karmelom Tocigl.  Kuće dr. Mladinova ostavljene su Gradu Imotskom, te je upravo zahvaljujući njemu organiziran početak zdravstvene djelatnosti u Imotskom. Dr. Josip Mladinov hrvatski rodoljub bio je u Imotskom predvodnik stranke prava te u grupi  inteligencije i naprednih ljudi uz dr. Augustina Bitangu, dr. Milu Vukovića, dr. Iku Jerkovića i dr. Grisogona koji su zahtijevali ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom. Dr. Josip Mladinov je 1908. godine u Imotskom  jednoglasno izabran za zastupnika Stranke prava.
Dr. Ante Mladinov Josipov brat također je završio u Beču Medicinski fakultet. Kako je dr. Josip bio u dobrim odnosima sa  općinskim liječnikom dr. Augustinom Bitanga, ne samo po istoj profesiji nego i po političkim opcijama to  je Antu prigodom posjeta Imotskom upoznao sa dr. Augustinom i njegovom obitelji. To poznanstvo je dr. Antu trajno usmjerilo na određeni životni put pošto se zaljubio u Anticu kćerku dr. Augustina  s kojom se i vjenčao u Imotskom 1903. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

Antun Toni Colombani

Antun Toni Colombani (30.04.1884.-1945), sin Jakova (1834) i unuk Ivana (1793). Toni Colombani izabran je za Načelnika Imotskog 1941. godine. Odveden je iz Imotskog i ubijen od partizana 1945. godine u Sisku u logoru Viktorovac kao „narodni neprijatelj“. Tonijev šukundjed Colomban de Colombani (1690) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila. Toni je s Đemom Marče s kojom se vjenčao 23.10.1918. godine imao sina Marija (1920) koji je mlad umro i kći Anu (1921) udanu za Stipu Sučića.

Izvor: Obiteljska arhiva, Toni je fotografiju poklonio na spomen Zorki Bitanga

Modro jezero 1908. godine

Prva razglednica Modrog jezera sa serpentinama iz 1908. godine (fotograf St. v. Ossko, vlastnik Josip Tripalo) koju je Roza Vučemilović Danilo 18. travnja 1908. godine poslala kćeri Zorki u Freiburg,  Švicarska gdje se školovala u Zavodu svete Ursule čestitajući Uskrs i šaljući pozdrave iz Imotskog. Majka piše kćeri…”Te mandero una baccio d`Imoschi.Ti baccia tua mamma…”

Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad

Ljubavna priča Roze Vučemilović

Roza Vučemilović (1861-1915) sa suprugom Antoniom Danilo i kćerkom Zorkom Danilo (1897-1967)

U našoj staroj kući na „Pazaru“ živio je sa suprugom Hedvigom, sinovima Lovrom, Markom i Ivanom-Zanom te kćerima Rozom i Marijom moj pradjed Blaž Vučemilović, deklarirani talijanaš, pa su ga zbog toga podrugljivo zvali „Florentinac“. U kući su svi dobro znali hrvatski, ali su pisali i razgovarali talijanskim jezikom.

Iz Kaštel Staroga u Imotski je stigao za šefa policije (?) Antonio Danilo, vrlo lijep i naočit muškarac. Pri prvom susretu sa Rozom, sestrom mojega djeda Lovre, dogodila se fatalna ljubav.

Antonio je bio žestoki pravaš pa je odabranicu svoga srca zvao uvijek samo Ruža. Rozinome ocu ta se veza nije sviđala te je na razne načine pokušavao razdvojiti dvoje mladih ljudi. Iz protesta Roza se zatvorila u svoju sobu i počela, danas popularan, štrajk glađu. Roditelji su se zabrinuli za zdravlje kćerke pa je otac napokon popustio. Međutim, Roza je morala birati između roditeljskog doma i Antonija te je, kako se moglo i očekivati, izabrala svog Antonija.

U imotskom Zavičajnome muzeju nalazi se dokument koji podsjeća na današnji predbračni ugovor. Napisan je na talijanskome jeziku i potpisan 1886. godne, a u njemu Blaž Vučemilović i supruga mu Hedviga, rođena Novak, sa svojim budućim zetom dogovaraju popis stvari što će njihova kćer Roza dobiti kao miraz te u gotovini 4000 forinti. Ugovor je svojim pečatom i potpisom ovjerio tadašnji imotski bilježnik dr. Antonio Dudan.

Roza i Antonio su imali kćerku Zorku (1887. -1967.) koja se školovala u Freiburgu (Švicarska) i Goriziji (Italija) te živjela i radila u Građanskoj školi u Splitu. Lijepo je slikala pa svi rođaci imaju na zidu barem poneku njezinu sliku.

Roza nije dugo živjela, a Antonio je završio u duševnoj bolnici, gdje je ostao do smrti. Zorka je umrla i pokopana u Splitu, a ja sam žalosna što nije sahranjena u obiteljskoj grobnici Vučemilovića u Imotskome, gdje bi i pripadala.

Antonjeta Baškarad Jutronić