Imotski Pazar sredinom 1930-ih

Imotski Pazar snimljen jednog sajmenog dana sredinom 1930-ih s pogledom na tadašnje Sajmište, Građansku školu, crkvu sv. Frane te na niz Vučemilovića kuća. Desno uz Vučemilovića ogradu gdje je prestajala ulica i grad vide se konji bez kojih je u vremenu prije automobila život bio nezamisliv. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić kuće po strani Pazara, vrtovi, služili su za „parkirališta“ konja i magaradi. Roba za prodaju istovarala se po tržnicama. Konji i magarad vezali su se dalje. Varušani su koristili ta „parkirališta“ radi đubra. U samostanu su sačuvani do danas „balančuci“ za vezanje konja i magaradi. Naplaćivalo se đubrom, koji bi ostavile vezane životinje. Pred večer, kad bi završio Pazar, nekoliko starijih žena rastrkalo bi se po Pazaru, Bazani, s metlama u rukama. Pokupile bi sav đubar. Sutradan bi bilo smetlarima manje muke

Božić u Imotskom

Nekoliko dana prije Božića  u mnogim je obiteljima stresno zbog užurbanih priprema jer je toliko očekivanja i želje da se stvori najmagičnije okruženje. Pročitajmo sjećanja prof. Gordane Rako Radić o pripremama za Božić imotske obitelji Borić i nekad davno uoči Božića posebnom zračenju malog gradića Imotskog:

BOŽIĆ U IMOTSKOM

Došetao je jednoga dana u kuću moje tetke, onu veliku kamenu kuću sa zvonom na vratima i zelenim škurama iza kojih danima vire lica mojih rodica. One gledaju hoda li Pazarom ispred kuće duh Božića; s koje će strane naići Sveti Nikola, pa Sveta Lucija, pa tek onda Mali Isus. Hoće li biti sjajno odjeveni ili, kako to pričaju odrasli, u skromnim haljinama i još siromašniji zbog onog strašnoga rata što je, Bogu hvala, sada iza nas.
Na putu do Božića već smo dočekali Svetog Nikolu u bičvici napunjenoj orasima, suhim smokvama i jednom jabukom, rjeđe narančom, a dobili smo i šibu za svaki slučaj. Svetoj smo Luciji dali veći značaj jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo.
No onaj zrak kojim je naš gradić zračio u ove božićne dane, doista smo morali osjetiti. Opipati neku novu užurbanost ljudi, onu svečanu napetost kojom se dočekuje nešto veliko.
U Borića kući sve je bilo u znaku Božića. Barba Ivo je odnekud autobusom dovezao bor i ostavio ga u avliji do Badnjega dana. Sjedeći zbog svoje debljine na rashodovanom autobusnom sicu što joj ga je muž prilagodio, draga je teta Mila davala žurne naredbe ukućanima miješajući od napetosti imena svojih sedam kćeri. Tako su skalama i portikom odjekivale naredbe: Aka, pripremi oraje za orahnjaču, Drinka, jesi li inkolala one miljetiće za etažere isprid vrata; kad mislite fregavati pod, ne čekajte zadnji čas; Mirjana, Ozrenka, Znanka, Dražana, Gordana, Drinka…a belaju, sve mi se pomišalo, pomozite Ivi, luštrajite kvake na vratima, Božić je!
A na Badnji dan, još se punom parom uređivala kuća, zadnje su se stavljale čiste koltrine po prozorima, svitlali kandeliri i pjati od vage koji su bili u pogonu do zadnjega časa. U malom tinelu, svićicama i bombonima u srebrnom papiru, okićen je bor. Krase ga sitne pamučne pahulje, a ispod je i mali Betlem s nekoliko umornih figurica.
Na kampanelu je već počelo vrijeme odzvonjavanja pred ponoćku, a gore u kužini kaldaja puna tople vode već se treći put prazni do brzinskog kupanja tolike čeljadi. Valja se okupati i čist dočekati Božić.
Teta Mila, teško se gegajući, predvodi svoju brojnu obitelj na ponoćnu misu.
Pristupit će joj čista srca ova sveta žena, kakve se rijetko susreću. A kad se ponoćka završi i na malom trgu punom misečine dovrše zadnja čestitanja Božića susjedima i prijateljima, žurimo u toplu malu kužinu navrh skala koja će nas sve primiti. Tamo nas u velikom loncu čekaju mirisni kapurali gotovi za prvo kušanje. Posni dan je prošao i sva djeca mogu probati božićne kolače. A onda, poslagani u tisno na ćepenak blizu špahera, čujemo teta Milin glas: „A sad, dico, zapivajmo. Aka, dodaj mi onu božićnu pismaricu, a ti, Goše, povedi. „ U sve vrime godišta, mir se svitu navišta…“ odjekuje do soba u kojima ćemo se mi djeca, te studene božićne noći, stisnūti jedni uz druge, brzo ugrijati. A zadnji božićni sjaj koji će nas uspavati zasvijetlit će s izglancanih mesinganih koćeta naših željeznih kreveta i mi ćemo se sjetiti maloga Isusa i one betlemske zvijezde po čijem ćemo zlatnom tragu utonuti u san.

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.)

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.) rođen  20. prosinca 1800. godine u Imotskom nabavio je za imotsku crkvu prve orgulje 1834. godine na kojima je bio i prvi orguljaš. U kronici samostana zapisano je….”Nove orgulje, postavljene u imotsku crkvu, zasvirale su prvi put na prvoj misi na Božić 1834. godine uz najveću radost svih građana Imotskog. Orguljaš je bio profesor fra Jerolim Luiđi Vrdoljak. Treba imati na pameti da je najveću brigu imao, da se prevezu iz Venecije do Imotskog, spomenuti o. Vrdoljak mještanin, bez ikakove svoje koristi, već samo iz ljubavi prema svome rodnom mjestu…”. Orgulje je izradio u Veneciji isusovac, profesor orgulja Giacomo Bazzani iz mletačke obitelji graditelja orgulja za 660 forinti, a sa troškovima kolaudacije i prevoza do Imotskoga, orgulje su zapale 884,26 forinti što je u ono vrijeme bio veliki trošak. Zanimljivo je putovanje orgulja od Venecije do Imotskog. Brodom Dominika Katalinića dopremljene su od Venecije do Splita, a odatle zaprežnim kolima koja su vukli volovi do Trilja te lađom preko Cetine. Francuskom cestom na kolima i 4 konja dovezene su do Zagvozda, a odatle do Imotskog u kolima koje su potezali volovi preko starog puta kroz Škobaljuše i Poljica. Carinarnici u Imotskom za uvoz strane robe plaćeno je za orgulje 15.12.1834. godine 21,21 forinti. Trošak za prijevoz orgulja, hrana ljudima, konjima, lađu na Trilju, konje, uspostavljanje i akordiranje orgulja isplaćen je darovima samostana, crkve, Batošića kase i 82 osobna darovatelja. Fra Jerolim Luiđi zaređen je za svečenika 25.09.1834. godine, a u Beču je diplomirao Moralku i Pastoralku koje je kasnije predavao na šibenskoj Teologiji. Bio je gvardijan u Omišu, župnik u Opuzenu te jedan od prvih imotskih književnika koji je u preporodno vrijeme brojnim člancima, polemikama i zapisima budio nacionalni duh u časopisima “Zora Dalmatinska” i “Glasnik”. Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak umro je 5. prosinca 1865. godine u Imotskom.

Izvor: Fra Vjeko Vrčić (1988.) Franjevačka baština u Imotskom

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.)

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.) prvi  doktor glazbe u Imotskom i Imotskoj krajini rođen je u Slivnu 16.06.1901. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, filozofiju je studirao u Sinju i Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj gdje je i zaređen za svećenika 09.08.1925. godine. U Rimu je završio studij crkvene glazbe na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, “Institute superiore di musica sacra”, a 1934. godine je doktorirao na Gregorijanskom koralu. U isto vrijeme položio je licencijat iz kompozicije te stekao doktorat iz teologije. Dr. fra Ivan Glibotić  predavao je glazbu 10 godina u Sinjskoj gimnaziji i 10 godina na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj te na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu, a bavio se dugi niz godina i pastoralnim radom. Prvi je župnik novoosnovane župe u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu te gvardijan crkava u Imotskom i Sumartinu  Fra Ivan je u Vrgorcu 1960. godine uglazbio psalam 50 za mješoviti zbor, a u Sumartinu je 1968. objavio svoje najvažnije djelo “Pjevajmo braćo kršćani” koje je imalo tri izdanja, zatim „Misu za pokojne” za mješoviti zbor 1968.,„Po muci i križu k slavi uskrnsuća“, pasionska igra s pjevanjem 1971. i „Mir ljudima dobre volje“, Božićnu igru s pjevanjem 1976. Pisao je u raznim časopisima, stručnim glazbenim listovima s raspravama i glazbenim prilozima. Dr. fra Ivan Glibotić, sin Imotskog i Krajine izuzetan čovjek i istaknuti intelektualac preteča školovanih imotskih glazbenika posljednje godine života proveo je u Imotskomu gdje je i umro na današnji dan prije 30 godina, 18. prosinca 1987. godine, a vječni mir našao je u rodnom mjestu Slivno.
Dr. fra Ivan Glibotić obiteljski prijatelj i daljnji rođak snimljen na proslavi 90-og rođendana dr. Pave Radovinovića 01. studenog 1983. godine u kući Radovinović u Imotskom.

Izvor: Obiteljska arhiva

Srebrni samovar izrađen krajem 19. stoljeća

Srebrni samovar ručno izrađen krajem 19. stoljeća sa spremnikom za čaj, uređajem za vatru, spremnikom za špirit i šest držača za kristalne čaše na srebrnoj gvantijeri iz tinela kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Najpopularniji napitak na svijetu otkriven je u Kini, a ubrzo je stigao u sve krajeve svijeta te  svjetski dan čaja obilježava svake godine 15. prosinca. Danas u svijetu postoji mnogo vrsta čajeva, ali svi potiču od samo jedne biljke – čajevac (camellia siensis).

Molba Uzoritoj Gospodični Marieti Lusnik 1879. godine

Molba koju je Uzoritoj Gospodični Marieti Lusnik (poslije supruzi dr Augustina Bitange) na Dobri (predio Splita) 16. travnja 1879. godine uputio predsjednik splitskog Ureda Javne dobrotvornosti za pomoć pri školovanju jednom dječaku.

Uzorita Gospodično!
Usudjujem se najsmjernije zamoliti Vas da kada budete dokona milostivo blagoizvolite prijaviti se ovom Uredu Jav. Dobrotvornosti pakle inače nije mi nužno obaviestiti Vas, kako bi se moglo, ne očekivajući uspjeh prošnje, već sada upraviti dječkom Cvitkovićem dobrostivo i zamjerito po vami zagovorenim. Oprostite na ovolikoj drzovitosti, i predubokim poštovanjem i naklonom izrazujem se

Prepokorni i presmjerni sluga

St, 16.4.79.

Izvor: Obiteljska arhiva

Bajka o jezeru

Imoćani su već dosta zabrinuti zbog Modrog jezera koje je presušilo prije gotovo tri mjeseca 18. rujna 2017. godine i zato željno iščekuju kiše koje će ponovno dovesti vodu u biser Imotske krajine. Pročitajte prekrasnu bajku prof. Gordane Rako Radić o presušenom jezeru i kako opet ljudi mogu biti zajedno sa svojim jezerom.

BAJKA O JEZERU
Bijaše jezero duboko poput tajne, skriveno kao ljubav, a ljudima koji življahu na njegovoj obali, važno poput zdravlja. Zrcalilo se u pogledu svakog čovjeka čije večernje molitve završavahu riječima: Bože, daj da sutra opet osvanem na njegovoj obali. Tako to čudesno jezero polako uđe u san svih ljudi, a jednoga dana i u bajku samu.
U bajci jezerske pećine naseliše dobri i zli čini. Dobri čini imadoše svoje dane i njih ljudi lako poznavahu. Umivajući se jezerskom vodom u te dane, postajahu i oni sami dobri.
Zli čini pak ugibaše se ljudima, biraše tajne putove svojim djelima i samo sumavahu kako bi kakvo zlo načinili. I oni imadoše svoje dane i kako god bi dobri ljudi dolazili da se napoje ljepotom svoga jezera, oni bi im znali nauditi. Ni djecu koja se svečano spuštahu do njegove vode, nisu puštali da je dodiruju svojim dlanovima.
Kažu da su zbog zlih čina u jezerskoj vodi viđana svakojaka nemila čudesa. Pričaju da se noću njegovim liticama razlijegao bolan plač. To plakaše jezero samo jer nije htjelo pripadati nijednom zlom stvoru ni nestvoru, pa bio on i najzačaranijeg obličja.
Ali jedne noći začuju ljudi strašan huj vjetra i tres kamenja. Te noći, kažu, bijaše vrijeme zlih čina jer ujutro ne nađoše jezera, nego samo razjapljena, suha usta zemlje. Kažu da je zla ruka iskopala duboke rupe u zemlji i pustila da kroz njih isteče sva srebrna jezerska voda. Ljudi ostadoše ošamućeni. Nijema pitanja zaredaše suhim jezerskim kotlom, a onda se dosjetiše. Poći će u potragu za izgubljenom vodom i njome opet napuniti ispražnjeno vjedro zemlje.
Da bi uspjeli, kažu, morat će sobom ponijeti zovnice pune ljubavi i izmoliti tajne ponornice da im vrate bajku u kojoj će opet biti zajedno sa svojim jezerom.
Pođite i vi u potragu za tom bajkom. Ona se krije u tajnim planinskim pretincima i u vašim srcima.

Fotograf: Nikša Smoje

Fra Stipan Vrljić (1677.-1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom……

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta

Fotografija-Nikola Štambak

 

Sveta Luca

Sveta Luca zaštitnica vida i djece umrla je mučenički 304. godine. Ime Lucija znači svijetla, dolazi od latinske riječi “lux” (lucis), što znači svjetlo, sjaj, jasnoća, kao i oko, život. Posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. U Dalmaciji pa tako i u Imotskom djeca se nisu darivala na Sv. Nikolu, već na blagdan Sv. Lucije. U bičvi koju bi dijete uvečer stavilo ispod kušina i koju bi po buđenju uzbuđeno odmah potražilo dočekali bi ga mali darovi. Nekad su to bili orasi, suhe smokve i jabuke, rjeđe naranče, a kasnije igračke i drugo. Kako je napisala prof. Gordana Rako Radić u priči „Božična sjećanja u Imotskom“ svetoj Luciji u Imotskom se davao veći značaj cit:..Jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo…
Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas.
Kripta svete Lucije ispod katedrale svetog Dujma u Splitu koja se otvara jednom godišnje, na  svetičin blagdan 13.12.2017. godine kada se u gustirni kripte, održava blagoslov izvora vode….

Fotograf: Filipa Marušić

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.)

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom i najstarijim sinom Josipom Joškom u avliji kuće Radovinović u Imotskom u prosincu 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”

Slavko Tonković