Dolazak Stjepana Radića u Imotski 1926. godine

Stjepan Radić (1871.-1928.) umro je  prije 90 godina, 08. kolovoza 1928. godine od posljedica ranjavanja u atentatu 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini u Beogradu.
Dolazak Stjepana Radića 1926. godine u Imotski u kojem je na Pazaru sa balkona kuće Ivana Zane Vučemilovića dugogodišnjeg imotskog Načelnika održao vatreni govor pred oko 3000 ljudi.
U govoru se najviše usredotočio na osudu načina upravljanja imotskom općinom.

Fotograf Mate Olujić

Imotski, vjenčanje u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine

Imotski, vjenčanje Zore Radovinović i Stipe Roščića u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine. U prvom redu sjede mladenci Zora i Stipe, do Zore je kum Slavko Tonković, ispred čuče djevojčice Zlatka Franceschi i Štefica Spiegl. S desna stoje: treći Ljubo Poštenjak sa suprugom, iza Ljube je Anka Radovinović Tonković sa sinom Jagom, Mara Kusić, Danica Leko, dr Pave Radovinović, kći Marija Radovinović i supruga Marija Franceschi Radovinović iza koje je Mile Jelavić, Mila Franceschi, mladoženjina sestra Ksenija, Ana Sela Franceschi, Ante Jelavić, supruga Marija Vuković Jelavić i kći Katja Jelavić te krajnje lijevo dr Mile Franceschi i supruga Marica

Izvor: Obiteljska arhiva.

Fra Mijo Kotaraš (1867.-1926.)

Fra Mijo Kotaraš, čuveni imotski župnik i gvardijan u razdoblju 1900.-1905. rođen je u Topolju kraj Knina, 11. 06.1867. , a umro je u Zagrebu 1. 08. 1926. Kratko je polazio pravoslavnu bogosloviju u Zadru, za kaluđera učio u manastiru Krka, da bi stupio 1881. u franjevačko sjemenište u Sinju i ondje 1885. završio franjevačku gimnaziju. Filozofsko-teološki studij polazio je u Šibeniku, Zaostrogu i Makarskoj, a zaređen je za svećenika 1890. Služio je kao kapelan u Drnišu 1893–95, župnik u Kijevu 1895–99. i Otoku kraj Sinja 1908–17, gvardijan u Imotskom 1900–04, Sinju 1905–08. i 1919–23. Hrvatskoj pučkoj stranci pristupio je 1919. i postao njezinim aktivistom u Dalmaciji, a zbog političkih stajališta napadali su ga protivnici s kojima je polemizirao i sudio se. Imotska crkva je konačno uređena 13.05.1900. godine za vrijeme dok je fra Mijo Kotaraš bio gvardijan. Fra Mijo Kotaraš započeo je i unutarnje uređenje crkve za što je imao volje i smisla te je dogovorio sa Pavlom Bilinićem za 9000 forinti izradu glavnog oltara 1901. godine. Sam oltar je djelo majstora Artura Ferraronea. Imotskoj crkvi i samostanu bilo je značajno obaviti posvetu na Blagdan Gospe od Anđela što je fra Mijo i uspio jer je upravo na današnji dan 01.08. 1904. godine bila posveta imotske crkve i blagoslov oltara. Zanimljivo je kako je zapisao fra Vjeko Vrčić da su prve jaslice u imotskoj crkvi svetog Frane, smještene u posebnom sanduku nabavljene za gvardijanstva glasovitog fra Mije Kotaraša. Jaslice su nažalost uništene u požaru 1928. godine.

Vrljika, ljeto 1938. godine

Osim u Modrom jezeru Imoćani su se ljeti kupali i u hladnoj vodi rijeke Vrljike. U velikoj grupi na Vrljici ljeta 1938. godine u gornjem redu s lijeva su: Ivo Grubišić, Zorka Dubravac, Ljuba Ligutić, pod suncobranom Milovanka N i Marija Kvesić (poslije supruga fotografa Rajmonda Đamonje),N.N., Mila Kurir, Milka Poštenjak, Olga Grubišić, sestre Marija i Anka Petyo (poslije Kralik). U donjem redu s lijeva su: Ljuba Kordić (poslije supruga prof. latinskog Nedjeljka Radobolje) i do nje sa šeširom Vesna Korbel. Djevojčica sa maramom i prekrasnim osmijehom je Ljubinka Delić koja se utopila 05. srpnja 1950. godine u dobi od samo 18 godina u Vrljici na Bililu. Dječaci do Ljubinke su Berigoj Ujević (sin profesora Ante Ujevića, pisca knjige Imotska krajine) i Aco Grubišić.

Zahvaljujemo Gordani Rako Radić koja je identificirala osobe na fotografiji

Fotografija u arhivi Ace Grubišića

Perinuša, vršidba žita početkom srpnja 1942. godine

Perinuša, vršidba žita početkom srpnja 1942. godine na imanju Luka u vlasništvu Franceschija. S lijeva stoje: kapetan Zane Franceschi, Mara Bagina, Bože Matković, mala Anisja, Zanina kći, Frane Jukić i Baićuša Jukić. U pozadini se vidi kuća Jerković.
Daje se dio teksta o običajima prilikom vršidbe žita iz Diplomskog rada studentice Sveučilišta u Zadru, Odjela za etnologiju i antropologiju, Mariane Bežovan “Krajolik kao tekst: širi prostor Runovića kao prikaz života i riznica značenja” (2016.):
….Posebne uspomene iz dokoličarskog vremena vežu Runovićane uz gumna, prilikom vršidbe žita. Ta gumna bi se radila na običnim zemljama, ali na prostorima gdje ima dosta vjetra da postruji i odnese pljevu sa žita. Svaki komšiluk je imao svoje gumno, u lokalnom govoru guvno, koje je bilo ograđeno i uredno posalidžano. To su bila središnja mjesta na kojima se odvijao život. Navečer, kad bi se izgrabila ta pšenica, odnosno slama, sjedilo bi se sa strane uz gumno i pričale svakojake priče i dogodovštine jer žito uveče triba čuva da ga ne bi noćne tice grabljivice odnile, to je jedna stvar. A bilo je i toga sporta ode kod nas……Stari ljudi su, osim što bi čuvali žito od potencijalnih lopova, pričali i o životu s vilama, vukodlacima i plašilima ili dogodovštinama iz perioda služenja vojske za vrijeme Austro-Ugarske. Mlađima se često zabranjivalo dolaziti na gumna jer se tu često mogla čuti beštima i kojekakvi komentari, manitošćina. Tu su dolazili ljudi, s jedne strane ljudi koji su bili daroviti i pamtljivi. Jer nije bilo radija, nije bilo televizije, nije bilo novina…..Za pretpostaviti je da su gumna svoju prvotnu funkciju za vršidbu žita zadržala sve do razdoblja između Drugoga svjetskoga i Domovinskoga rata, kada u selu počinje postepeni proces modernizacije prilikom koje se počinje napuštati tradicionalni seljački način života i uvode urbane materijalne tekovine (demografski procesi i migracije zbog kojih se uočava slabljenje gospodarske aktivnosti u selu i zapuštanje prirodnih resursa. Gumna su, kao simbol zajedništva, druženja, pjesme i smijeha olakšavali ljudima brigu oko vršidbe žita, a može se zaključiti kako svoju funkciju kao dokoličarskog mjesta gubi postepeno s napuštanjem ove djelatnosti. Danas je većina tih gumna zapušteno i obraslo travama te na tužan način svjedoče o tome kako se upravo na njima odvijala komunikacija i socijalna interakcija starih i mladih Runovićana…..

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Sušenje duhana u Runovićima sredinom 1970-ih

Sušenje duhana u Runovićima sredinom 1970-ih. Berba duhana počinje početkom srpnja i traje do polovine listopada. Na prostoru Imotske krajine bili su upravo idealni uvjeti za sušenje duhana. U tu svrhu nisu se radile posebne sušare već obične nadstrešnice u vlastitom dvorištu koje je bilo ograđeno suhozidom. Jedino se vodilo računa da to bude osunčana strana dvorišta ali istodobno da duhan ne bude izravno izložen suncu. List se je nizao uz pomoć dugačke igle na čvrsti konac ili špag, a onda vješao na šprulje dužine oko 2-2,5 metra, a postavljale su se na visinu 1,5 metar iznad zemlje. Sušenje je trajalo od 10 do 20 dana ovisno o vremenu….

Izvor: Snježana Tonković, dio teksta iz monografije “Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom” (2009.)