Imotski oko 1900. godine

Imotski, fotografija  s vizurom grada koju je snimio dr. Mile Vuković oko 1900. godine.
…Gdje je polje najuže, tu ti se na drugoj strani na brdu prikazuje gjegjerna varoš Imotski, bjelasajuć sa svojim pločnatim krovovima, na suncu, kano labud nad ponornim jezerom. Hridine se oko njega rumene, kao prožete cinabrom, a na najvišoj klisuri, nad samim jazom, strši stara rušna utvrda…

Ante Tresić Pavičić (1902) Poleti

Izvor: Obiteljska arhiva

Perinuša 1901. godine

Fotografija Perinuše iz 1901. godine koja je reproducirana na  naknadno koloriranu razglednicu.Tin Ujević (1891-1955) je često i rado pohodio Perinušu i ondje bio dragim gostom obitelji Franceschi. Nadahnut  mjestom napisao je  Visoke jablane:
….Tako uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se silno cvijeće plavi,ruji,žuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda,
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu,
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca;samo zvijezde, zvijezde!

Izvor:Obiteljska arhiva

Šetači na Pjaci oko 1910. godine

Blagdanski šušur u Imotskom početkom 20. stoljeća. Završila je nedjeljna misa (?) i imotska gospoda ne propuštaju đir i ćakulu Pjacom u pravcu Modroga jezera. Zanimljiv je raspored sudionika ove šetnje; u prvom planu su dični muževi i prijatelji, za njima šeću služavke zadužene za djecu, a sustižu ih elegantne i opuštene gospođe supruge i mame. Svi odreda, dobro su zaštićeni od podnevnoga sunca adekvatnim pokrivalima za glavu. Što se tiče vidljivih kuća, uglavnom su i danas tu osim kuce Sakic na sredini Pjace koja je srusena poslije rata. Na kuci lijevo, jednokatnici obitelji Vrdoljak, nema više luminarija – malih prozora s krovićima u potkrovlju. A Pjaca je danas popločana i na njoj nažalost nema više obiteljskih šetnji kojih je u Imotskom bilo sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
(Arhivski materijal Gordane Radić: Građanski život Imotskoga).

Ispred gostionice Pere Marendić 1934. godine

Imotski, 1934. godine, Autobusna postaja i gostonica  Gondole (Frane) i Pere Marendić koja se nalazila  nedaleko od Modrog jezera do zgrade Suda. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula  po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Nitko nije došao u Imotski, a da nije upoznao Peru Marendić. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za  6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Gondola i Pera su živjeli u slozi i bili su neobičan par, ona visoka,  debela   spretno je vodila  gostionicu, a on  mršav,  šaljivđija  nije se miješao u ženin posao. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajilište svih vojski.  Pera, plemenita žena velikog srca koja je u vrijeme rata hranila susjede umrla  je  04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Na fotografiji Pera sjedi druga lijevo.
….Društvo se sakupi oko vozila ispred  gostione poznate i izvan mjesta. Na pragu  gostione, stajala je vlasnica, Pera, žena gojazna, očiju uvijek nasmijanih, rumena kao rusulica, dobroćudna…..

Dinko Štambak (Pariz 1980) Polovica operete i otpisane lutke

Dr. Augustin Agostino Bitanga (04.02.1841.-12.02.1912.)

Dr. Augustin Agostino Nicolo Bitanga (04.02.1841.-12.02.1912.) najmlađi sin Pavla Bitange i Kate Ćelan, prvi Imoćanin koji je završio Medicinski fakultet te ujedno i prvi fakultetski obrazovani Imoćanin. Dr. Augustin Jago Bitanga u Splitu je završio klasičnu gimnaziju 1862. godine, a u Padovi na “Facolta di medicina e chirurgia di Re Universita di Padova” završio je studij medicine diplomiravši 1868. godine, a specijalist oftamolog postaje 1870. godine. Dr Augustin Bitanga postaje 1872. godine općinski liječnik Imotskog kao i privatni liječnik oftamolog, a liječnička ordinacija sa čekaonicom bila je smještena u njegovoj obiteljskoj kući u Imotskom sa posebnim ulazom sa istočne strane. Dr. Augustin Bitanga vjenčao se u Splitu 11. srpnja 1879. godine sa splitskom veleposjednicom Mariettom Lusnik (1853.– 1905.), a braku je rođeno pet kćeri: Katinka, Antonia, Zorka, Milena i Slavka, te jedini i najmlađi sin Pavao Ante Mate. Dr. Augustin Bitanga uvijek se isticao kao hrvatski rodoljub, te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga kao i Dalmacije. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke osnovane s ciljem borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenog te zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1875. godine u Imotskom, delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije sa Dalmacijom. Prijateljevao je i dopisivao se sa istaknutim suvremenicima i političkim istomišljenicima kao što su don Mihovil Pavlinović, don Josip Vergilije Perić, nadbiskup barski Šimun Milinović, učitelj i obćinski tajnik Martin Pera, Alfons Pavich pl. Pfauenthal, dr Ante Trumbić i drugi. Dr. Augustin Bitanga je od 1871. godine uz Nikolu Miroševića bio predstavnik škola u Imotskoj krajini te je izdašno financirao gradnju škola u svom zavičaju, a ponajviše je radio na opismenjavanju. Poznato je da je dr. Augustin ustupio svoju kočiju okovanu srebrom caru Franji Josipu I. za vrijeme posjeta Imotskom 1875. godine. Dr. Augustin Jago Bitanga po kojem je i nastao nadimak Jagul obitelji Radovinović (ex. Bitanga) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini umro je 12. veljače 1912. godine te počiva na imotskom groblju Gospe od Anđela uz voljenu suprugu Mariettu.
Povjesničar prof. Ante Ujević je u 2. izdanju knjige “Imotska krajina” (1991.) dr. Augustina Bitangu uvrstio u istaknute i ugledne ljude Imotske krajine cit:
…Dr. Augustin Bitanga dolazi, uz ostale, u red imotskih rodoljuba. Rodio se u Imotskom 04. veljače 1841., gdje je i umro 12. veljače 1912. Bio je općinskim liječnikom i tu dužnost savjesno vršio te kao čovjek plemenite duše bio voljen od naroda Imotske krajine. Bio je i predsjednikom Hrvatske stranke, pobornikom i pristašom M. Pavlinovića u borbi za narodni prepored svoga zavičaja…
Nadalje se izdvajaju citati iz 1. izdanja knjige “Imotska krajina” (1953):
…Godine 1895. Imotska Krajina traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. U ime naroda Imotske Krajine potpisani su dr. Augustin Bitanga i dr. Iko Jerković….Kao nezavisni narodni ljudi ističu se dr. Augustin Bitanga kasnije općinski liječnik…..Imotska krajina ove godine gubi (1912.) jednog od uzornih rodoljuba, čovjeka plemenite duše, predsjednika Hrvatske stranke, pobornika i pristašu Pavlinovićeve herojske garde, dr. Augustina Bitangu.

Izvor: Obiteljska arhiva, fotografija je snimljena 1869. godine, fotografo L. Perini, Venezia

Antonia Carminati Lusnik

Antonia Carminati Lusnik (1826.-29.07.1907), baka dr. Pave Radovinovića. Splitska veleposjednica Antonia je kći Giannine Nonveiller i Gian Batiste Carminatija koji su uz nju imali još i kćer Elisabetu Elisu vjenčanu za Francesca de Geremiu (colonelo  koji se istaknuo u Viškom boju 1866. godine na strani Talijana). Rodonačelnik obitelji, Antonijin djed Giovanni Carminati doselio se kao bogati trgovac svijećama iz  Bergama u Italiji u Split, te su se Carminatijevi  nastanili na predjelu Dobri gdje su sagradili  lijepu kamenu kuću (i danas u vlasništvu baštinika Antonije Carminati). Antonia Carminati vjenčala se 1852. godine za Slovenca Mathiasa Lusnika, te je u braku 1853. godine rođena kći Marietta (vjenčana za dr. Augustina Bitangu) i 1860. godine sin Antonio. Antonio Lusnik je kao maturant Klasične gimnazije umro od ospica 1878. godine, te je sahranjen na groblju Sustipan u Splitu. Uz kuću na Dobrome obitelj Carminati je imala dvije kuće u Dioklecijanovoj palači, dio Gašpinih mlinica u Solinu i velike zemljišne posjede u Splitu i bližoj okolici. Fotografija je  snimljena oko 1860 god.  u atelieru fotografa Edoardo Gallicy pittore u  Splitu i uopće je jedna  od prvih fotografija izrađenih u navedenom atelieru.

Izvor: Obiteljka arhiva

Mlin na Perinuši 1946. godine

U jednom od mlinova na Perinuši nijemom svjedoku dugih stoljeća burne povijesti Imotskoga kraja 1946. godine….
Na Perinuši je od davnina postojala mlinica sa čak četrnaest mlinskih kamenova koje su kroz povijest stoljećima koristili ne samo stanovnici Imotskog polja nego i dalje okolice. Mlinica je obnovljena i proširena 1722.godine, a 1942. godine  znatno je srušena u razornom potresu. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture proglasio je 1976. godine mlinicu objektom kulturne baštine

Našao sam te Gospode na ubavoj Perinuši
Srebreni val k mlinici stiže..
Zasjele krošnjate vrbe,
objesile zelene grane,
ponosno jablani stoje,
miris procvalog cvijeća uzdiže se
nevidljivim krilima sve do neba.
U lugu slavuj pjeva,
cvrkut gardelina,
nad mlinom starim prašina,
kameno kolo tutnji,
drvce po njemu kucka.
Klokoće mlin
proljećem,
zelenim poljem.

Fra Vjeko Vrčić (1997) Labuđi pjev

Izvor: Arhiva  prof. Gordane Radić

Vidilica Modrog jezera 1935. godine

Grupa imotske mladosti  na Vidilici  Modrog  jezera 20. kolovoza 1935. godine. Stoje s lijeva: Marija Mostarčić Koljatić, Stipica Kvesic, Vinka Rako, Šimun Mostarčič, Nora Vučemilović i Veljko Vuković. Na fotografiji se vidi kako je nekad izgledala Vidilica, desno se vidi put rubom jezera koji vodi do Boškove pećine i tzv Bora
Fotograf  je Pjerko Penović.

Izvor: Obiteljska arhiva Nore Vučemilović Baškarad

Kola i konji u Lugu 1946. godine

Odvoz sijena na kolima sa Jagulovih bara u Imotski u kolovozu 1946. godine. Na kolima s desna sjede: Anka Radovinović, Marica Kusić, Ljubo Poštenjak i Slavica Zorec, te seoski dječak.
“…Kolovoz je prozvan po vožnji kola. U kolovozu se na kolima vozi kući žito, slama, sino, drva itd…” fra Silvestar Kutleša (Život i običaji u Imockoj krajini)

Izvor: Obiteljska arhiva