Hrvatski vojnici u Imotskom 1991. godine

Hrvatski vojnici pred polazak na bojište, kod sv Mise u crkvi sv Frane u Imotskom 1991. godine
…Što Ti drugo mogu reći, Sine ovoga ponosnog kraja Imotskoga, što ti drugo mogu reći nego ono zahvalno “slava ti vječna” i ono molitveno “pokoj vječni daruj im Gospodine”-Vavik on živi- ki zgine pošteno” rekao je stari naš hrvatski pjesnik. “Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši” govorili su naši stari, kao i mi s njima , vjerujući da ćemo se, poginuli Sine imotskoga kraja, ponovo naći s tobom u prebivalištu Boga našega i na dan uskrnuća, poslije kojega ni ti, Sine naš, ni mi više nećemo umirati. Klanjamo se sada tvojem junaštvu, jer ti je domovina bila draža od života!..

Don Ante Kusić na misi za poginule hrvatske branitelje u Imotskom 7. 11. 1993.

Izvor Grad na gori br 1 , 1993 i br. 2, 1993.

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine. Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski krajem 1930-ih

Fotografija Imotskog snimljena sa zapadne strane krajem 1930-ih. U prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga), zatim kuća Marče, kuća Colombani te crkva sv. Frane. Dr Augustin Bitanga sagradio je 1892. godine obiteljsku kuću u Imotskom, po projektu izrađenom u Imotskom 1879. godine. Kuća je položena kaskadno zbog nagiba terena, ima tri etaže iznad ulice te dvije ispod razine ulice. U podrumu kuće duboko pod zemljom prostire se vinski podrum dužine 19.80 m, 8.20 širine i visine5.40 m sa pet prostorija međusobno povezanim sa kamenim svodovima (ćemerima), a u podrum se silazi kružnim kamenim stepenicama iz prizemnog stana. Na cijeloj sjevernoj strani kuće smještena je čatrnja širine 3.30 m, dužine 23.20 m, zapremnine 438,3m3 i dubine 5,73 m te je na taj način kuća bila opskrbljena vodom. Dvije kuće Marče, jednu neposredno uz crkvu na dva kata i dvorištem u zaleđu i drugu na četiri kata sagradio je Nikola Mendeš iz Sovića oko 1820. godine. Kako se Mendeš obogatio trgovinom, a nije imao djece oporučno je kuće kao i ostalu imovinu ostavio braći Petru i Mati Marče koje je doveo iz Splita kao pomagače u svojoj trgovini. U većoj Marčinoj kući djelovao je sud do 1915. godine dok nje prešao u novu zgradu, manja kuća preko ženidbenih veza prešla je u vlasništvo obitelji Colombani. Kuća Colombani sastoji se od dva dijela: istočni stari dio kuće bio je vlasništvo obitelji Bitanga od kojih su je Colombani otkupili i uz nju sagradili veliku lijepu kamenu kuću te obje kuće spojili u jednu cjelinu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Grupa austrougarskih vojnika i časnika 1914. godine

Prvi svjetski rat službeno je završio 11. studenog 1918. godine u 11 sati potpisivanjem sporazuma o primirju između sila Antante i Njemačke u željezničkom vagonu u francuskom gradiću Compiègneu, čime je okončan prvi sukob svjetskih razmjera koji je pomeo Austrougarsko, Otomansko i Rusko carstvo. Prvi svjetski ili Veliki rat, globalni oružani sukob između dva saveza država, Antante i Središnjih sila sa 70 miliona mobiliziranih vojnika, jedan je od najsmrtonosnijih sukoba u povijestii čovječanstva u kojem je poginulio 9 miliona vojnika i 7 miliona civila. Hrvatska je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske koja se borila na strani Središnjih sila. Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je mobilizirano gotovo milijun ljudi, a hrvatski vojnici borili su se i ginuli na balkanskom, galicijskom, a od 1915. i talijanskom bojištu, a ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi. Vojni obveznici iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije borili su se u sklopu XIII. korpusa Zajedničke vojske i 42. domobranske pješačke divizije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, a vojnici iz Kraljevine Dalmacije popunjavali su 22. carsku i kraljevsku pukovniju, zadarsku 23. carsku i kraljevsku domobransku pukovniju, dubrovačku 37. carsku i kraljevsku domobransku pukovniju te elitnu postrojbu Dalmatinskih zemaljskih strijelaca i Austro-ugarsku ratnu mornaricu.Vladala je nestašica svega, tako je bakreni krov dubrovačke katedrale skinut kako bi se pretopio u strjeljivo, a ista sudbina zadesila je i bakreni krov tadašnje Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, danas zgrade Hrvatskog državnog arhiva. I mnoge druge crkve u Hrvatskoj ostale su bez zvona ili krovova kao i prva hidroelektrana na Krki. Zbog dugog rata za koji se Austro-Ugarska nije pripremila, ali i zbog suše, počela se 1916. i naročito 1917. osjećati glad i oskudica. Ljudi, a osobito djeca, počeli su masovno umirati pa je započeta velika humanitarna akcija preseljavanja djece iz Istre na sjever Hrvatske. Humanitarnu akciju prihvatili su i franjevci kao spas za hercegovačku katoličku djecu. Spašavanje hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskog rata bila je velika socijalna akcija, koju je potaknuo i provodio karizmatični fra Didak Buntić (1871. – 1922.), kako su govorili suvremenici: spasitelj sirotinje, hercegovački Mojsije, otac Hercegovine. Zahvaljujući fra Didaku Buntiću tijekom 1917. i 1918. godine, u Hrvatskoj i Slavoniji, bilo je zbrinuto oko 17.000 hercegovačke djece. Na fotografiji iz 1918. godine je grupa austrougarskih vojnika i časnika.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Poštanski autobus Split- Imotski oko 1914. godine.

Poštanski autobus koji je prometovao na relaciji Split- Imotski oko 1914. godine. Poštanska veza Split-Imotski održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Imotski je tek 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanski je ured otvoren i poštanske veze uspostavljene 1834. godine. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje.

Fotografija iz monografije U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

 

 

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Fave di morto iz bilježnice recepata kuće Colombani

fave 2

Recept za Fave dei morti napisan talijanskim jezikom iz bilježnice recepata imotske kuće Colombani. Blagdan Svih svetih i Dušni dan tradicionalno se u Dalmaciji obilježavao pripremom i darivanjem karakteristične slastice najpoznatije pod izvornim talijanskim imenom fave dei morti. Fave dei morti ili bobići veličinom podsjećaju na zrno boba koji se u davnoj prošlosti povezivao s pogrebnim ritualima, otuda im i neobično ime (fava = bob, fave dei morti = bob mrtvih). Kad je u 10. stoljeću francuski opat Odilon iz opatije Cluny njime nahranio svoje redovnike na Dušni dan, 2. studenoga, kako bi lakše podnijeli bdijenje, simbolika boba se ukorijenila i u kršćanskoj tradiciji. Tek je austrijska slastičarska mašta ovoj sjemenki podarila njezin slatki oblik prije više od dva stoljeća u tada habsburškom Trstu, odakle se proširila našim krajevima. Fave dei morti ili bobići dolaze u tri boje i svaka ima svoju simboliku, bijela simbolizira rođenje, roza život, a smeđa smrt. Osnova su bademi, šećer i bjelanjak, dok arome i dodaci variraju. Fave dei morti, glas ili bajke mrtvih kao znak dobrih želja za srećom, dobrim i dugim životom, rađanjem novoga života, osvojili su ponajprije građanske kuće duž čitave Dalmacije pa tako i u Imotskom.
Dajemo recept za Fave dei morti napisan talijanskim jezikom iz bilježnice recepata kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre uglavnom talijanskim jezikom početkom 20. stoljeća.
Fave di morto
Si prente 3 chiase d uova, 21 deca zucchero, 21 deca mandorle, un bicchierino d ora quaista, biccia di limone. I branchi si sbattasco a neve, indi si aggiuge la zucchero e le mandorle e il resto. Si mescolo, a piano. I bagnano le mani nell acqua e si fanno delle pallatole che si arrestano su lastre burro.Se si vuole fare una grande quantita si aggiunge su ogni bianco d uovo 7 deca zucchero, 7 deca mandorle e su ogni 3 uova un bicchierino d acqua.
Bobići mrtvih
3 bjeljanka, 21 dkg šećera, 21 dkg badema, mala čaša vode, korica limuna. Istući bjeljanke i dodati šećer i bademe, ostalo Miješa se sve polagano. Mokrim rukama oblikuj loptice i položi u škrovadu prethodno premazano maslacem. Ako želite veću količinu, na svaki bjeljanak dodajte 7 dkg šećera i 7 dkg badema na svaka 3 čašicu vode.

Bilježnica recepata u arhivi Gordane Rako Radić

Svečano otvaranje Pučke škole 1933. godine

Svečano otvaranje Pučke škole u Lončarima, Vinjani Gornji 1933. godine. U velikoj grupi okupljenoj prilikom svečanog otvaranja škole u Lončarima u prvom redu s desna su: Ivan Lončar zvani Singer (u šeširu), Tonko Radas, učitelj u školi Kukavica, dr Pave Radovinović, dr Janko Rako (s leptir kravatom), Jure Gattin (u balon mantilu), pravnik kod Odvjetničkog ureda Janko Rako, iza njega u šeširu Tošo Juričić, vozač kod braće Truccolo i Milan Kujundžić. U drugom redu s lijeva su: u uniformi Tufađić, zapovjednik Žandarmerijske stanice u Imotskom, do njega Anka Juričić, prva učiteljica u školi u Lončarima, sestra vozača Toše. Iza Tufađića je Ivo Luetić (u šeširu), školski nadzornik pri kotaru, do njega Niko Ligutić (u šeširu), do njega Fabian Truccolo (u šeširu), Jako Grubišić (s leptir kravatom), Milivoje Jojić (u uniformi), sreski načelnik, Crnogorac koji je oženio kći dr Kolomana Jerkovića Lidiju i učiteljica Zorka Dubravac.

Izvor: Obiteljska arhiva

Alice Benzon (21. 03. 1895.-27.10.1973.)

Alice Benzon (21. 03. 1895.-27.10.1973.) u kući Benzon u Imotskom 1919. godine. Alice Vučemilović, kći Jure i Rafaelle Truccolo (kći Vancije Bitanga i Domenica Truccolo) rođena je u Imotskom. Alice se dva puta udavala, nakon smrti prvog supruga dr Vladimira Kargotića udala se za dr Marka Benzona (1887.-1919.), a u braku je rođen sin jedinac Petar Josip Karmelo Pjero (1920.-2005.), inženjer agronomije. Pjero se oženio za Nevenku Tonković (1935.-2005.), a u braku je rođen Marko ((1976.). Razigrana imotska dica dobro su zapamtila teta Aliću koja bi vikala sa prozora “Morlako patentado!” dok se mularija bezbrižno igrala u popodnevnim satima ispod Volta. Alice, teta Alića jedna od imotskih legendi umrla je u Imotskom 27. 10. 1973. godine.

Fotografija u fototeci Gordane Radić

Jozefina Josipa Benzon sa svojom djecom 1905. godine u Imotskom

Jozefina Josipa Benzon sa svom svojom djecom 1905. godine u Imotskom, sjede Adelaide, Aida, Verano, Mariči i Evelina, stoje: Marko i Anamaria, te dva mladića obiteljska prijatelja.
Prvi povijesni spomen najstarijega pripadnika roda vranjičkih Benzona je godine 1648. godine, a glavna su mjesta nastanka pojedinih grana Vranjic, Solin, Split i Imotski.
Prvi Benzon koji se doselio u Imotski i s kojim je započela grana Benzona u Imotskom je bogati trgovac Marko Antonio Benzon (1797.,Split-1863.,Imotski), Antonio je trgovao i u krajevima pod turskom vladavinom. https://stariimotski.com/?p=524
Antonio se oženio za Anamariju Surić (1799.,Sinj-1887., Imotski) te je imao tri sina: Petra Ivana, Marka Mariu (1846.,Imotski-1874.Split), svečenika, admirala Ivana Šimuna (1849.,Imotski-1917.,Pula). Najstariji Antonijev sin Petar Ivan Benzon (1845.,Imotski-.1918.,Imotski) oženio je Jozefinu Mariju Josipu (1854.,Imotski-1927.,Imotski), kći posjednika, doseljenika sa Korčule, upravnika poreznog ureda i Načelnika Imotskog Nikole Miroševića (1811.) i posjednice Katarine Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.).U braku Petra i Josipe Benzon rođeno je pet kćeri i tri sina a njihova djeca su: Marko Ante Nikola (1878.,Imotski-1881.,Imotski), posjednica Adelaide Ana Katarina (1879.,Imotski-1926.,Zadar), udana za posjednika Mladena Šoića, sina Petra iz Imotskoga, činovnika duhanske stanice, posjednica Aida Marija (1881.,Imotski-1933.,Imotski), udana za veterinara Ricarda Marocchino, sina Luigija iz Zadra, Verano Martin Ante Josip Domenik Maria (1883.,Imotski-.1904.,Imotski), posjednica Marica Ana Katarina Mariči (1885.,Imotski-1933.,Split), udana za sudbenog pristava Oskara Pržića, sina Ante iz Dubrovnika, doktor prava, sudbeni činovnik Marko Nestor Marija (1887.,Imotski-1925.,Imotski), Vjekoslava Evelina (1890.,Imotski-1890.,Imotski) i Ana Marija Vjekoslava (1891.,Imotski-1892.,Imotski).
Marko Benzon jedini preživjeli muški potomak Petra Benzona oženio se 26.04.1919. godine u Imotskom za Alice Vučemilović (1895.,Imotski-1973.,Imotski), kći Jure.
Zanimljivo je da je prekrasna kuća Benzon na krajnjem zapadnem dijelu imotske Pjace izvorno pripadala obitelji Vučemilović ali je kako je navedeno ženidbenim vezama preko Katarine Vučemilović prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Nekada jednostavna kuca, kompletno je restaurirana 1810. godine, a secejska fasada izrađena je krajem 19. stoljeća prema nacrtu arhitekta Radoša.
Prvi doseljeni Benzon u Imotski Antonio sagradio je sa sinom Petrom u drugoj polovici 19. stoljeća jednu od najljepših kuća, prvu veliku stambenu kuću sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je bila prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan ćasnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom. Poslije je Petar sagradio još jednu kuću na sjevernoj strani posjeda (danas u vlasništvu obitelji pok. Ljube Tonkovića).
Tekst o rodu Benzona: Vranjički Benzoni (2014.) Ivan Grubišić

Dječji vrtić u Imotskom1935. godine

Nedavno, 14. listopada 2018. godine navršilo se 110 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. odlučio je dovesti časne sestre u Imotski radi crkvenog pjevanja i poučavanja ženske mladeži. Časne sestre, franjevke stigle su u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću ih je privremeno primila Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), Na fotografiji je zabavište za djecu (dječji vrtić) u Imotskom kojeg su vodile sestre franjevke iz Maribora i koje je radilo do II svjetskog rata, fotografiju je 1935. godine snimio Mate Olujić. Sa djecom je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke je podučavala sviranju klavira. Sestra Henrika umrla je u Splitu u domu za redovnice.
1.red (sjede), s lijeva na desno: Fanka Gjamonja, Neva Šoić, Elza Milas, Maca Bekavac, Ozrenka Borić, Tanja Rako, Vanja Rako, Mišo Tonković, Niko Tomić, dvoje djece učiteljice Vere Vuković, Maja Domljan i Kaja Gjamonja.
2. red, s lijeva na desno: Željka Jerković, Markota Ivulina, Mirjana Milun, Zora Radovinović, časna sestra Henrika Glinšek , Korina Tonković, Milena Jelavić, N.N., Lila Poštenjak i N.N.
3.red, s lijeva na desno: Luca N., Pavica Petyo, Ljuba Kecanova, Gordana Borić, Smiljana Pušić, Markić Vrdoljak, Ante Tomić, Niko Vučemilović, Žarko Domljan, Vlatko Vučemilović, Zlatko Domljan, Vedran Vučelimović, Igor N., Zlatan Papatić, Tonči Vrdoljak i N.N.
4. zadnji red, s lijeva na desno: Anita Benković, Sanda Ciciliani, N.N, Sveta Kuzman, Ljuba Valdevit, Tomislav N., Slavko Nikolić, Žarko Bauk, Tonči Mršić, Milo Benković, Sloven Šoić, Vlade Vicić, Boro i Žarko (majka Težulat), Smjeli Rako i N.N.

Izvor: Obiteljska arhiva