Dr Rudolf Rudi Legradić (1901. –1989.)

Svake godine, 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine. Prvi lijevo sjedi sudac dr Legradić Rudolf, (1901. –1989.) hrvatski pravnik rođen 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. U Beču je završio Pravni fakultet s doktoratom 1926. godine te je od 1930. sve do 1941. bio sudac na raznim sudovima u Dalmaciji. Nakon 1945. godine bio je: ministar pravosuđa, poslije javni tužitelj FRNJ kao i na drugim rukovodećim funkcijama, profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Osijeku do umirovljenja 1971. godine. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava i pravne teorije. Dr Legradić Rudolf u ratnom vihoru došao je s obitelji iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se sakrivao od 1942. do 1944. godine jer se kao Židov sigurnije osjećao u Imotskom nego u Splitu zbog progona. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Kapetan Vjeko Franceschi piše u svojim memoarima: „Sudac Legradić bio je baš pravi Židov i imao je dvije debele curice koje se nisu miješale sa nama ostalom djecom. Imao je na hrpe bezvrijednog novca te kako je tada bila hiperinflacija za škartoc novca moglo se kupiti škartoc hrane. Naš pape (kapetan Zane Franceschi) bi zašteđene dolare, funte i zlatnike mijenjao u Legradića za taj bezvrijedni novac s kojim bi se kupila spiza. U stvari, svi mi i barba Pave koji ga je primio, bili bi izloženi fašistima zbog suca Legradića da je do toga došlo…“. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo, a skrivala ih je Ljeposava Dunda Rako s velikom mukom i uz veliki rizik.
Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine, a sjede s lijeva: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom.

Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Godišnjica je smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i nastavljača obiteljske tradicije.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
Marica Franceschi (1913.-1999.) sa svojih šestoro djece 1959. godine u Jagulovoj avliji s pogledom na Šamatorij. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Anamaria Anisja (1938.), Vjeko Josip (1941.- 2017.), mama Marica, Marija Maja (1941.-1972.),Tonći (1942.-1978.) i mala Zlatka (1951.).
Daje se dio teksta iz memoara kapetana Vjeke o djetinjstvu provedenom u Imotskom:
Djetinjstvo smo proveli u Imotskome i najviše u velikoj avliji, u Fratarskoj ogradi te u dvije barba Pavine ograde, Barakovcu i Periševcu. To je bilo naše “kraljevstvo” gdje smo se igrali, trčali, sakrivali i penjali. Mislim da druga djeca u Imotskom nisu imala priliku tako biti stalno u prirodi kao mi iz barba Pavine kuće. Mi nismo ni išli u druga područja maloga Imotskog (van mamina pogleda), tako na primjer nikad u djetinjstvu nisam niti bio na vrhu Topane!!. Jednom sam ipak sa Bazaranima bio u Jelavića docu gdje je sada stadion, a ti su dečki znali za najopasniji podvig, penjući se proći sa jedne strane na drugu na onoj velikoj klisuri iznad današnjeg stadiona. Izmedju Barakovca i kuće bio je veliki barba Pavin vrt, jedan jako lijepo izgrađen prostor u prirodnoj uvali terena sa zidovima i serpentinastim terenima spremnim za obradu i brojnim raznovrsnim voćkama, jabukama, kruškama, trešnjama, dunjama, a po cijelom vrtu je bila sprovedena voda iz ogromne kućne čatrnje. Inače sam uvijek bio za najveće vragolije, tako sam jednom ubio u avliji patku šjor Joze Rosića, staroga učitelja koji je živio u istoj kuci. Izmišljao sam i druge “mudrolije” kao bacati papirnate avione sa prozora i zapaliti ih tako da u letu sasvim izgore. Jednom je jedan takav zapaljeni avion uletio u prozor ispod nas u Ankinu spavaću sobu, a ja sam se toliko preplašio da će nastati požar da sam otrčao kod nje ravno u spavaću sobu ugasiti avion koji je doletio baš na krevet. Padao sam sa zidova, penjali smo se po stablima i sa fratarskog zida skakali na mlade borove koji bi se pod nama savili i spustili nas na livadu (nadam se da su ti borovi do sada narasli)……….

Izvor: Obiteljska arhiva

Fritule

Pokladni utorak je posljednji dan prije Pepelnice, odnosno Čiste srijede, koja označava početak Korizme Od Korizme pa do Uskrsa je točno 47 dana i svake je godine različitog datuma. Vrijeme prije Korizme je bilo razdoblje uživanja u hrani i piću, te zabavi pod maskama. U Beču je to bilo i vrijeme balova pod maskama, s kojih su vremenom nestale maske a balovi preživjeli. U Hrvatskoj se karnevalsko doba naziva i pokladama, što dolazi od “klasti”, starohrvatskog glagola koji znači prerušavati se. Za Pokladni utorak uživa se u tradicionalnim poslasticama za vrijeme karnevala krafnama, uštipcima, krafnama, kroštulama, specijalitetima hrvatskog juga, neizostavnim u doba karnevala. Pokladni stol U Imotskom izuzetno je bogat, a među ostalim spravljale su se fritule koje su se pripremale s krumpirom, a bilo je uobičajeno da su svi koji su se spremali u maškare na posebnim vizit kartama obavještavali obitelji koje će te večeri posjetiti kako bi domaćice mogle pripremiti fritule ili neke druge delicije da ih počaste.
Dajemo recept za fritule iz bilježnice recepata Imoćanke Nore Vučemilović Baškarad po kojem ih je i pripremila njena kći Antonjeta Baškarad Jutronić (na fotografiji):

-½ kg mekog brašna
-1gr svježeg kvasa
-1 prašak za pecivo
-30 dkg skuhanog i pasiranog krumpira
-1 jaje
-malo soli
-10 dkg šećera
–pinjoli ili nasjeckani bajami, suvice
-kora limuna
-1/2 dcl rakije
Zamijesiti i smjesu ostaviti 1 h da počiva te potom frigati na vrelom ulju, gotove fritule posuti sa šečerom i vanilin šečerom.

Luganige

Dalmatinci su zbog svog dionizijskog temperamenta oduvijek bili skloni feštavanju, a upravo ovo zimsko doba davalo je puno povoda za takve aktivnosti. Božić, Nova godina, pa nadolazeći Krnjeval „tražili“ su puni stol. Među brojnim portadama bilo je svega i svačega, međutim one male tanke kobasice nisu smjele nedostajati. A te kobasice, koje smo zvali luganige, kao da su danas zaboravljene. Sjetila sam ih se kao još jedan sitni detalj koji je između ostalog, obilježio našu mladost. Pola kg nemasnog svinjskog mesa, kojemu su otklonjene sve žilice i 25 dkg slanine što sitnije isjeckati, dodati nekoliko zrna korijandera i malo usitnjenoga papra. Masu treba rukama dobro zgnječiti, pa pokriveno krpom pustiti da prenoći, a onda puniti tanka bravlja crijeva i vezivati ih u paru. Luganige kratko popržiti, pa skuhati u juhi s rižom, a mi smo ih pripremali i s lećom. Svaka imotska domaćica koja drži do sebe, obogaćivala je ovaj osnovni recept nekim samo njoj poznatim začinima, koji su pojedinim luganigama davali specifični okus. Ali to se smatralo „profesionalnom tajnom“ i prenosilo se tek s majke na kćer.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Fotografija luganiga u vlasništvu Maje Delić Peršen koja ih je kao domaćica bloga Secret Dalmatia pripremila naravno po recepturi obitelji Delić

Maskenbal u Imotskom, 03. ožujka 1973. godine

Imotski, na maskenbalu 03. ožujka 1973. godine. U afričkoj nogometnoj momčadi su: menadžer dr Jakiša Lipoglavšek, liječnik iz Engleške Ivo Anić te nogometaši: golman Braco Zen, Branko Ostojić, Marija Poštenjak, Ančica Marinović, Ivica Jerković Crni, Neda Gadžo, Tonći Braco Bekavac, Francek Lipoglavšek, Ante Vujević, Meri Sučić, Snježana Šamija i Antonjeta Baškarad.

Fotografija u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Brzojavka poslana iz Imotskog 27.06.1879. godine

Brzojavka, brzojav koji je dr Augustin Bitanga poslao iz Ureda brzojavke u Imotskom 27.06.1879. godine zaručnici Marietti Lusnik u Split u kojem se navodi: “Parto domani probabilmente arrivo Spalato stesso giorno. Telegrafero da Sign. Saluto Agostino”-“Vjerojatno idem sutra. Dolazim u Split istog dana. Poslat ću brzojav od gosp. Pozdrav”
U Imotskom je pokretanjem organiziranog poštanskog prometa osnovan poštanski ured 1834. godine, telegraf je uspostavljen 1868. godine, a telefon tek 1915. godine. U Izvještaju o državnim namještenicama iz 1871. godine navodi se da je u Imotskom poštar Josip Colombani, a telegraf vodi Ivan Walthauser. Imotski je 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom puta Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanska veza održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale.

Izvor: Obiteljska arhiva

Sveto Dunda (1930.-2018.)

Umro je Sveto Dunda (1930.-2018.), dobri duh Imotskoga, njegov kroničar i aktivni sudionik cjelokupnog života jednog malog gradića koji neumoljivo prolazi. Sveto Dunda bio je profesor tjelesnog generacijama đaka u imotskoj Gimnaziji, pedagog, glazbar, sudionik nezaboravnih maškarada i glumac. Glumio je u Vrdoljakovim filmu Ljubav i poneka psovka (1969) snimanom na imotskim lokacijama te u seriji Prosjaci i sinovi (1971). Ima li netko tko se ne sjeća nezaboravne scene piljenja kuće napola u kojoj glumi? Sveto Dunda rođen je kao deveto, najmlađe dijete u obitelji Petra Pjera Dunda (1889.) i Matilde rođ.Vicić. U Splitu je završio Učiteljsku školu, Preparandiju 1950. godine te Pedagošku akademiju. Oženio se za Frančesku Kovačić (1932.-2005.), učiteljicu iz Blata na Korčuli, otac je dvojice sinova Pere i Ive i djed petero unuka.
Na fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Svetini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te osmoro braće i sestara: najstarija Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Čela (1923.), Milena (1925.) i Tonći (1927.).

Fotografija u vlasništvu Emilije i Milene Dunda