Dolazak kući

Dolazak tipičnog imotskog gastarbajtera kući u neko od sela Imotske krajine s privremenog rada u Njemačkoj za Božić 1974. godine.
MOJ OTAC
Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe ikolača. Jagase puno bojin onima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje…štosenesmi reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. stogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistremesa neće. Unda jopet iđe usvit aja uškolu. ima jedan Tim-bar inanjemu piše: Petar RAOS pokućarac Bogbigazna šta-mugaje to. Biće što ima kuću aidrugi je Imaju Pa nemajutimbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišat….

Ivan Raos (1957) Vječno nasmijano nebo
Fotografirao Ivo Gudelj, U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

Otočić Manastir

Otočić Manastir s ruševinama starog poznatog franjevačkog samostana koji se izdiže posred Prološkog jezera – Blata. Oslanjajući se na turske fermane, dr. fra Karlo Jurišić navodi da se samostan počeo graditi između 1600. i 1605. godine, a porušen je 1715. godine kada su ga franjevci predvođeni fra Stipanom Vrljićem (1677-1742) i većom grupom izbjeglica zauvijek napustili bježeći pred Turcima prema Omišu. Na otočiću je pronađen kamen sa uklesanim natpisom: “A.D. 1609 F.M.R.-NEK SE ZNA“ koji se najvjerojatnije odnosi na fra Miju Runovića. Uz natpis je strelica koja pokazuje smjer jednog ponora što potvrđuje da legenda o zatvaranju ponora nije legenda već ima svoje povijesno uporište.

Fotografiju je 2018 godine snimio Nikša Smoje

Likaruša fra Šimuna Gudelja iz 1771. godine

Najstarija i najbogatija imotska likaruša formata 19×14 cm koju je bosančicom na rodnoj ikavici 1771. godine napisao fra Šimun Gudelj. Likarušu koja se čuva u imotskom samostanu posvetio je prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica. Fra Šimun Gudelj u svojoj po nekim izvorima najstarijoj hrvatskoj likaruši spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine. Za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio. Fra Šimun Gudelj rodio se 14. rujna 1724. u Vrdolu gornjem, današnjim Krstaticema, selu u Imotskoj krajini gdje je kod mjesnog župnika stekao pismenost, a u Šibeniku i Padovi završio je filozofiju i teologiju. Nakon završenih studija imenovan je za župnika u Slivnu gdje ostaje od 1750. do 1757., a u Kozici kao župnik ostaje od 1757. do 1760. Na Visovcu je fra Šimun bio odgajateljem novaka, a tu je napisao priručnik za one, koji su se spremali za svečenićki poziv “Examen ordinandorum confessariorumque ex labore patris Simonis Gudegl novitiorum instructoris in caenobio Vissovacensi. MDCCLXII.” Odlučni, okretni i poduzetni fra Šimun Gudelj tri puta bijaše imotskim gvardijanom i to 1765.-1766., 1771.-1775. i 1784.- 1785. Za drugoga gvardijanstva zauzeo se za gradnju novog velikog samostana koji je želio povezati s onim kojeg je podigao fra Stipan Vrljić. Godine 1774. osnovao je samostansku biblioteku te je kupio vrijednih knjiga koje je slao u Veneciju ukoričiti u pergamentu. U Imotskom počinje 1765. u Arhivalnoj knjizi imotskoga samostana i danas sačuvanoj pisati kroniku u kojoj opisuje uglavnom ljude i događaje svoga vremena, druge polovine 18. stoljeća. Istovremeno s kronikom Gudelj piše i svoju ljekarušu koju je završio 1771. godine. Sastavio je 3 mrtvara za župe (Imotski, Proložac i Vinjane), običajnik imotske župe, rodoslov­lje Gudeljeva plemena “Liibar od familije Radić Gudelja, koga napisa otac fra Šimun Radić Gudelj U Imoskomu na prvi rujna 1794.”. Pored genealogije plemena Radić Gudelj, u njoj se nalaze razne priče, molitvice i pjesme. Fra Šimun Gudelj od splitskog geometra Petra Corira naručuje Cattastic, najstariji imotski zemljišnik te preko kojeg znamo kako je u tom razdoblju izgledala imotska tvrđava i čitav varoš Imotski. Fra Šimun Gudelj umro je u Imotskome 7.02. 1804. godine i pokopan je u samostanskoj grobnici u staroj crkvi.

Svilarstvo u Imotskom

U našoj staroj imotskoj kući nalazi se jedan veliki baul, drveni sanduk, prepun raznoraznih dokumenata, nacrta imotskih kuća, izrezaka iz novina, pisama, dopisnica, fotografija poznatih i nepoznatih osoba. Prevrćući to blago i tražeći pjesmu o Bazani naišla sam na jednu dopisnicu iz 1938. godine, gdje meni nepoznata osoba iz Splita moli moju nonu Antonjetu Vučemilović u Imotskome da joj pošalje sjemenje za svilce koje u Splitu nikako ne može nabaviti. Svila je oduvijek bila vrijedan i skup materijal. Prema nekim izvorima svilarstvom su se bavili stari Kinezi prije 5000 godina i držali monopol na proizvodnju svile. Prenošenje jajašaca u druge zemlje bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne. Ipak se nakon nekog vremena uspjelo prokrijumčariti ovu tehnologiju u Japan, zatim u Carigrad pa u Grčku. Arapi su prenijeli sjeme u Španjolsku, a odatle se uzgoj svilca širi po Europi. U knjizi “Dalmacija i njena narodna umjetnost” autorica Natalija Bruck-Auffenberg, danas nažalost neopravdeno zapostavljena, tvrdi da je u Dalmaciji svilarski obrt postojao već u 9. i 10. stoljeću. Spisateljica ove knjige, kao velika ljubiteljica narodne umjetnosti, putovala je Dalmacijom uzduž i poprijeko obilazeći najzabitnije krajeve Zagore i Primorja sakupljajući podatke o narodnim običajima, odjeći, obući nakitu. Ona navodi da se krajem 19. stoljeća zadarska plemićka obitelj grofova Borelli u svom ljetnikovcu u Filipjakovu intezivno bavi svilarstvom. Antonjeta Pelicarić Vučemilović, rođena Filipjanka, dolaskom u Imotski prenosi svoje znanje o uzgoju svilca onima koje zanima. Međutim kada u Imotski stiže agronom Vučenović, koji nabavlja sve što je potrebno za uzgoj svilene bube te sa Antonjetom Vučemilović po koju dolazi kočijom obilaze, savjetuju i dijele sjemenje po selima Imotske krajine, svilarstvo je procvalo. Od svilenog konca pletu se šalovi, papučice za djecu, tkalo se platno za odijela, haljine, košulje za narodne nošnje…..Kao što vidimo iz ove dopisnice u Splitu se tek počinju baviti proizvodnjom svile pa pomoć traže u Imotskom, gdje je u to vrijeme svilarstvo već dobro razvijeno.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Pandoletti iz bilježnice recepata kuće Colombani

Pandoletti iz bilježnice recepata kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno nešto izostavile tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene.Jakov Giacomo Colombani (1834.) oženio se za Miroshevich Mirošević Gianinu Ivanicu (umrla 05.11.1920.), a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet kćeri: Kata, Karmela, Lela, Maria i Niina, čuvene „Kolombanuše“. Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina (umrla 9.12.1953.). Nina, je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči.
Pandoletti
Si prende li uova intere, poi su ogni uovo 3 cucchiai zucchero bene si sbate in chi si aggiunge farina e mandorl. Tutto cio s impasta e si forma come una struzza di pane, si roste e poi si si taglia a fette.

Uzmite cijela jaja, a zatim na svako jaje 3 žlice šećera, dobro istuči, dodati brašno i rezane bajame. Sve se izmiješa i oblikuje poput komada kruha, zatim se ispeče te reže na kriške.

Bilježnica recepata u arhivi Gordane Rako Radić

Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog 1899. godine

Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog tiskana 1899. godine Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog kupljena na online aukciji. Razglednica poslana 11. 11. 1900. godine iz Imotskog u Igel, gradić u Austougarskom carstvu, Jihlavu u današnjoj Češkoj prikazuje pogled na Imotski krajem 19. stoljeća. Na razglednici je dobro dokumentiran tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu s desna: Kuće Markota. kuća Mirošević, crkva sv Frane sa oštećenim zvonikom, kuća Radovinović (Bitanga) Jagul (Načelnik Imotskog te 1899. je Alfonso Bitanga), kuća Marče (u kojoj je sjedište Kotarskog suda kao i obćinski zatvor), kuće Colombani te poviše dio imotske Pjace sa netom izgrađenim Obćinskim domom i kućom Miše Vrdoljaka. Fotografo je G. Mattiazzi (Giacinto pl. Mattiazzi, prednik jedne od najpoznatijih šibenskih i hrvatskih fotografskih obitelji), a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci.

 

 

Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom

Mramorni Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu. Gospin oltar je svojoj crkvi darovao hrvatski rodoljub, profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), a krasi ga sika Gospe od Zdravlja, uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.

Suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović

Odlukom UNESCO-ova Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, 28. studenog 2018. godine u Mauricijusu na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva uz tradicijski napjev Međimurja Međimursku popevku upisano je i umijeće suhozidne gradnje koje je 2013. godine upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Na fotografiji koju je 2018. godine snimio Luka Kolovrat suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović u Imotskom.

 

Grupa djece 1944. godine

Grupa djece snimljeni 1944. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom. Na vrhu su rođaci Josip Jozo i Josip Kiki Franceschi, s lijeva sjede: Anisja Franceschi, Bianca Čumbelić, Ana Sela Franceschi, Mila Franceschi i Vanja Rako. Ispred s lijeva: brat i sestra Maja i Tonći Franceschi te Tanja Rako.

Izvor: Obiteljska arhiva