Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.)

Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre: Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23. godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina s kojim je imala sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mladoj dobi. Aninine dvije preživjele kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Prvo je dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše: „U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak”. Anine rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: “Žalba”, “Pozdrav Zori dalmatinskoj”, “Cvit ljubice Dalmatinke”, “Dvi sestrice dvi jabuke rumene,” “Zora i Danica” te posljednja tiskana 1846. godine “Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje”. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka. Neke od Aninih pjesama uglazbili su slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. Anine pjesme je kao malu zbirku prvi put tiskala Matica hrvatska, Ogranak Imotski 1993., a neke od njih su uglazbili slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. U Zadarskom arhivu postoje neistraženi zapisi pjesama za koje se pretpostavlja da ih je napisala Ana Vrdoljak.
Daju se stihovi iz Anine pjesme “Žalba” koju i danas pjevuše Imoćani:

ŽALBA
“Kuku lele uteče mi tica,
zato slabo udara mi žica.”
Ajme meni moja bako mila!
Uteče mi zlatna moja tica;
Prie neg’ sam njojzi jist donila
Pustiše ju na dvor tuđa dica:
Nije sriće da sam tute bila!
Zlatnu ticu ja bi uvatila.
“Muči dušo nemoj plakat tako,
Did će ticu uhvatiti lako.”
Znali diko di je tica mala
Odletila, bako, – kuku lele!!!
Al’ je ona u gori zaspala,
Ali piva pokraj vitke jele,-
Ja bi diki mom’ dvi baje dala,
Da bi moju ticu ja imala.
“Neplač, – uhjtiće ju diko, Nane,
Sutra rano kad se, dušo, svane.”
Što će, bako, tica jisti sada!!-
Tko li će ju pitati u gori:-
Umriti će kad je gladak svlada:
Ovdi njojzi lipši biše dvori:-
Nidarce joj moje bi za hlada,-
Nit ju pusti umriti od glada.
“Neznaš dite kad je tica prosta,
Da pozatim svega ima dosta.”
Hoćel’ brzo svanuti se bako
Da bi ticu ja vidila moju!-
Nek ju diko uhvati svakako,-
Ja sam njojzi pripravila proju;
Ladnu vodu, a i šećer tako,
Pak pozatim i nidarce mlako.
“Sjaje Zora, – ozgo siplje blago,-
Zlatnu ticu doniće ti drago.”

https://books.google.hr/books?id=MbRXAAAAMAAJ&pg=PA305&lpg=PA305&dq=kuku+lele+uteće+mi+tica&source=bl&ots=7rMHwomVyL&sig=trME8TlIrXTwFKP4nVcXebCWFeM&hl=en&sa=X&ved=0ahUKEwj6xM-GrvTZAhUqDZoKHeegA1oQ6AEIUjAI#v=onepage&q&f=false

Poprsje Ane Vrdoljak Imotskinje koje se čuva u muzeju samostana u Imotskom izradio je Mile Grgas

https://www.geni.com/people/Ana-Marija-Alačević/6000000020923189601

Harambaša Petar Mrkonjić

Hajduk je po definiciji odmetnik, dakle čovjek koji se odmetnuo od zakonite vlasti te se bavi pljačkom i od toga živi. Međutim, za vrijeme mletačko-turskih sukoba hajduk dobiva drugačije značenje, jer on napada uglavnom turske trgovce, age, begove i njihova imanja pa u očima naroda postaje junak. Njega se slavi, časti i poštuje, o njemu se pjesme pjevaju.
Jedan od najžešćih ratova između Venecije i Turske, Kandijski rat, trajao je od 1645. do 1669. godine i nanio ogromne štete upravo dalmatinskome puku. Među najistaknutijim borcima protiv Turaka bili su upravo hajduci, a Imoćanin Petar Mrkonjić rodom iz Slivna, jedan je od najistaknutijih. Više je puta u bitkama ranjavan, a o njegovim junačkim djelima spjevane su mnoge narodne pjesme. Tako dr. Mijo Milas navodi podatak da je do sada nađeno oko 100 takovih pjesama. Međutim, turskim osvajanjem Slivna Petar Mrkonjić je prislijen napustiti svoje rodno mjesto pa se privremeno naseljava u Sumartin.
Pred početak Kandijskog rata “posred prološkog jezera u Imotskoj krajini na pustošnom ostrvu bijaše franovački samostan, kako navodi ot. Stipan Zlatović, a gvardijan ovog samostana je fra Petar Kumbat. Naslutivši ratnu opasnost on s dijelom naroda i svojom subraćom bježi u Makarsku, a kada Turci zaposjedavaju tvrđavu u Zadvarju i na taj način otvaraju sebi put prema Primorju ”… u u obćoi bježaniji franovci pograbiše, što mogoše poniti… ukrcaše se u svoj brod na Mandraču i prevezoše na vrh Brača, Jedan dio puka nehtjede ih ostaviti… ter s njima se smjestiše u pustošnu valu … novo mjesto nazvaše Sv. Martin.”
Novo naselje je napredovalo, a 1665. godine fra Petar Kumbat započeo je voditi i prvu matičnu knjigu Sumartina.
Zanimljivo je da se prvi zapis u ovoj knjizi, zapisan na bosančici, odnosi uparavo na Petra Mrkonjića.
Na 1665. Setembro na 29. Ja fra Petar Kumbat karstih Katu kćer Petra Markonjića iz Vardola i njegove prave žene Barbare. Bi kuma Lucija Ribarević, u svetom Martinu na Vrh Brača.
Eto tako su se dva poznata Imoćanina, gonjena ratnim nevoljama, našla u Sumartinu povezana prvim zapisom u prvoj matičnoj knjizi Sumartina.
Tekst napisala Antonjeta Baškarad Jutronić

Harambaša Petar Mrkonjić, rad Augustina Age Kujundžića

Pazar pod snijegom 1920. godine

Imotski, razglednica Pazara pod snijegom 1920. godine i posljednja fotografija stoljetnog stabla kostele koju su posadili muslimani Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića te se smatra njihovom matičnom kućom. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Sljedeće zime 1921. godine uz nezapamćenu studen kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen, kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić.

Jagulovi vrtovi pod snijegom 1943. godine

Imotski pod snijegom 1943. godine. U Jagulovim vrtovima u prvom planu je Zora Radovinović, a iza nje je sestra Marija. U pozadini se vide kuće Marče i Colombani.

DOŠLA ZIMA

Došla zima.
Ajme svima.
Babi sida glava klima.
Didu ištom poštrapalo
Ništo sniga po brcima.
Ćaća glavnu rič uzima.
Tuče šakon po prsima.
On je gazda.
Neće zima trajat vazda.
Potrat će je snagom muškom
i lovačkom onom puškom.
Mater trči, vatru piri,
ispod stola mačak viri.
Drće ćuko, nezna šta će.
Rep mu gori-doli skače.
Ušulila sva se svita
Šuti, ko te išta pita.

A mi dica, svi ko jedan
Smijemo se, baš nas briga.
Na nebesin ništo šuška
ništo se ko cukar ljuška.
To je zima.
Tma i tušta.
Ajme, slasti,
Ajme gušta.
Pustite nas, baš nas briga.
Evo nama našeg sniga!

Gordana Radić
.
Izvor: Obiteljska arhiva

„Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga..“

„Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga..“
Nedavno su u splitskoj knjižnici Marko Marulić promovirane dvije nove knjige naše Imoćanke Mercedes Cede Marinković, rođene Brekalo. Završivši školovanje u Imotskome, udala se i postala prava Bolka. Zanimljivo je kako je, rođena i odgojena u imotskoj ikavici brzo „uhvatila“ specifični bolski idiom, jezik poezije sam posebi, kako kaže Lucija Puljak. Ona u knjizi pjesama Bota obo bitu koristi način izražavanja starih Boljana, naglasak, stare izraze, onaj mjesni čakavski govor koji pod stalnim pritiskom turista i medija pred našim očima svakodnevno izumire. U pravu je promotor Cedine knjige Mladen Vuković kada njezine pjesme naziva arheologijom jezika.Međutim Ceda nije radi toga zaboravila svoj Imotski. U nešto ranije objavljenoj knjizi pjesama Nostalgija čuvar baštinjenog mi osjeća se da piše iz duše. U svakom stihu prisutna je velika ljubav prema Imotskome bilo da govori o svome djetinjstvu, uspomenama, ljudima, o rodnome mjestu. Kako sama kaže u jednoj pjesmi: Grade moj voljeni…nisam s tobom, al živiš u meni.Druga knjiga promovirana ove zanimljive večeri knjiga je aforizama Hod po paučini.Toma Bebić kaže za aforizam da je to roman kojega je napisao lijenčina. Za Mladena Vukovića aforizam je duševni odušak…satirični ubod…samoobrana pred naletima divlje i zarazne nečovječnosti. Svakako, to je umijeće da se s malo riječi izrazi puno toga, a u takvome umijeću autorica je vrlo uspješna.Zahvaljujući našoj Cedi proveli smo jednu izuzetnu lijepu i zanimljivu književnu večer pa joj želimo još mnogo ovakvih susreta, bilo da piše imotskom ikavicom, bolskim narječjem ili, pak, književnim jezikom. I za kraj, evo nekoliko Cedinih aforizama:
-Svi mi vjerujemo u Boga.Čudno, on je u nas davno izgubio i vjeru i svaku nadu.
-Oni su se snašli, a ostale je snašlo
-Život sigurno nije kratak, ali puno brzo prođe.
-Poštenje je siguran put u samoću.
-Svi ga poznaju.Kako onda ne znaju što čini?
-Obećali su nam sve, a onda su obećali nova obećanja.
-Balkan je prelijep, neophodna mu je samo nova seoba.
-Samo je hostija siguran obrok sirotinji.
-Biti pilot i nije teško, teško je upravljati avionom

Tekst napisala Antonjeta Baškarad Jutronić

Imotska mladost zimi 1962. godine

Vesela imotska mladost na dubokim snijegom prekrivenoj šetnici prema Modrom jezeru 1962. godine. Na fotografiji su Gordana Goša Rako i Slobodan Pancirov, a u pozadini je Branka Bulić.

Fotografija u vlasništvu prof. Gordane Rako Radić

Prim. dr. Ratko Vlatković (22.02. 1915. – 2002.)

Prim. dr. Ratko Vlatković rođen je 22.02. 1915. godine u Imotskom, a umro je 2002. godine. Završio je Pravni fakultet, a doktorat prava stekao je 1939. godine. Kako  se poslije II svjetskog rata mladi pravnik kao nepodoban nije mogao nigdje zaposliti napušta Imotski i upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1957. godine. Specijalizirao je infektologiju i internu medicinu, a najveći dio života proveo je u Virovitici radeći u Općoj bolnici kao šef Odjela za zarazne bolesti i epidemiološke službe. Cijeli svoj život podredio je medicini, epidemiološkoj edukaciji, bavio se prevencijom zaraznih bolesti, uvijek na raspolaganju bolesnicima. Njegove kolege ističu da je uvijek rado prenosio svoje veliko znanje i iskustvo na mlađe generacije. Prim. dr. Ratko Vlatković, intelektualac par excellence bio je ispred svoga vremena i sredine,sa izrazitim socijalnim osjećajem stalno je pomagao ljudima virovitičkog kraja kojima je bio veliki uzor. U mirovini od 1986. godine dio vremena provodio je u Austriji gdje je pohađao tečaj slikarstva te mu je prva izložba bila u gradiću u blizini Beča. Dr. Ratko Vlatković oženio se za Mašu Franceschi (1915.-1973.), najmlađu kći Stjepana (1877.-1928.) i Stefanije Lelas koju je upoznao na Perinuši, a u braku nije bilo djece. Stjepan i Stefanija Franceschi su osim Maše imali još kćeri Nevu (1913.-2011.) i Zlatu (1916.-1971.). Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija (1908.1993.) te su imali kći Renatu Renicu (1941.-2017.).

Sliku Perinuše (ulje na platnu) naslikao je otac našeg poznatog karikaturista Ota Reisingera (1927.-2016.), a u vlasništvu je Dore Franceschi Račić

Uštipci posni i Binje uštipci

Recepti za binje-uštipke-fritule iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin:

Uštipci posni
1 kg kuhanih krumpira protjeraju se kroz sito, k tome se doda 1-2 ostrugane jabuke, šećera, soli, 2 šake suvica, kore od limuna i naranče, malo kanele, malu čašicu ruma, rakije, tada se doda razmućeni kvas, mlaka voda i brašna po volji.
Binje uštipci
¼ l. mlijeka, 20 dkg.brašna, kašika masti, 4 cijela jaja, malo šećera, malo ruma i malo soli. Mlijeko, mast i šečer se stavi da uzavre te se doda brašno i neka prokuha. Tada se digne sa vatre i kad malko ohladi dodaju se jaja i rum, smiješa dobro i frigaju fritule.
Fritule su poznata dalmatinska slastica koja se tradicionalno priprema za Badnjak. Nema Badnjaka bez fritula i obitelj se na Badnjak okupljala oko domaćice koja ih je pripremala. Po venecijanskom povjesničaru Alvise Zorziju fritule su ušle u venecijansku, a nakon toga u dalmatinsku kuhinju nakon povratka Marka Pola iz Kine 1348. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

Obitelj Colombani u Imotskom oko 1910. godine

Obitelj Colombani u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji su djeca Jakova Giacoma Colombani, braća i sestre: Marketo, Ivan i Toni Colombani te sestre Karma i Lela. U sredini je jedina od sestara koja se udala, Nina Colombani Benzia sa kćeri Lucijom Luči i sinom Federicom. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04.1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji 1746. godine u 21 godini postaje zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.) koji je imao sinove Jakova Giacoma (1787.) i Ivana (1793.) te kćer Maru (1782.) udanu za Marka Vučemilovića (1776.). Jakov Colombani se oženio za Maddalenu s kojom je imao sina Franu (1822.) te kćeri Rosu (1817.) udanu za Ivana Wanmullera (1819.) i Mariannu (1824.) udanu za Josipa Deškovića Jedina kći Rose i Ivana Wanmullera, Maria Mande Frana Wanmuller (1855.) koja se udala za Mihovila Tartagliu, majka je Ive pl. Tartaglia, jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine te velikog mecene i kolekcionara. Jakovljev brat Ivan Colombani dva puta se ženio, prva supruga mu je 15 godina starija contessa Francesca Dujmovich (1778.) s kojom je imao kćer Anticu i sina Ivana. Druga Ivanova supruga je Anna Maria Jurich (1800.) s kojom je imao kćeri Elisabetu i Mariu te sinove Franu, Jakova Giacoma i Domenica. Ivanov sin Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od braće ostao u Imotskom oženio se za Mirošević Ivanicu, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni je sa Antonjetom imao sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu udanu za Proložanina Mirka Marčelju. Đino ima sinove Ivana Đanka (1946.) i Josipa Joška (1954.). Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno izostavile jedan ili dva sastojka te dodali nešto drugo tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Fotografija u vlasništvu Meri Sučić Batinić, unuke Tonija Colombani

Tekst: A.M.T.

U spomen ljubavi, 4. svibnja 1906. godine

U spomen ljubavi, Toni Colombani zapisao u  spomenar Zorki Bitanga (1885.-1958.)  u Imotskom prije 112 godina, 4. svibnja 1906. godine

Mi e tanto il cuore soffocato,
Che il sospiro assai spiacente,
Staccassi da lui turbato,
Ed esce fuori dolenterrante,

Or vanne dall innamorato,
Angelo che tanto e possente,
Sovra l cuor mio sciangurato,
Vanne e dille quanto ei sente.

Vanne inanzi quell aspetto,
Dolce che tanto io ammizo,
E cadi sul candido suo petto.

Vanne e cadi, perche ella non have
Pieta ver me, o mi sospiro,
Sul suo sen, che senta quanto sei grave.

TC

Imotski 4. Maja 1906.

 

Izvor: Obiteljska arhiva