Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.)

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.), prva koja je u Imotskom počela raditi golubice kojima se kite maslinove grančice u dvorištu svoje kuće u Imotskom oko 1915. godine. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda te uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola u Imotskoj krajini. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.) te su imali devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852.) i Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.) i Domenicu (1845.) udanu za javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.). Luigi Mirošević oženio se za Frančesku Mirošević (1862.) iz Korčule te nije imao djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za za Angelinu de Rosignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i Simeona de Rosignoli (1826.) te su imali sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladoj dobi. Ante Antonio Mirošević sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata i njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Po sjećanjima jedne imotske gospođe ona i prijateljica su doslovce gulile sitne staklene perle sa lustera u kući Mirošević i jele ih. Angelina i Ante Antonio Mirošević imali su sinove Bruna i Matea te kćeri Rinu, Esteru i Mariči. Bruno Mirošević (1876.), općinski činovnik oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a Mateo Mirošević imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.) koja se nije udala. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog radila je na Radio Luxemburgu, a nakon umirovljenja došla je živjeti u Imotski u koji je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. Miranda, zadnji potomak imotske grane obitelji Mirošević umrla je u Imotskom 1983. godine. Sestre Mirošević Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao ona o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani. Mariči bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pozdravila bi sa „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Mariči“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme Mariči i Lela pozdravljale te susjedima nije trebao nikakav sat. Po kazivanju dr Veljka Vukovića “jednom je poznata Rina Mirošević došla u dućan njegove punice Julije Schramadei Ivanović i molila je da joj da ricetu kako je uspjela udati sve četiri kćeri, da bi i ona mogla udati svoju nećaku Mirandu”. Jednom su radnici kopali ispred Rinine kuće jer su trebali naći spojeve kanalizacijskih cijevi, međutim nikako u tome nisu uspijevali, a Rina je njihove napore gledala sa prozora. Nakon nekog vremena kad su je radnici pitali “Šjora Rina je li možda znate gdje su spojevi cijevi?, odgovorila je “Znam ali neću reći” te se povukla u kuću. Rina Mirošević koja nikad nije dobro naučila hrvatski iako rođena i odrasla u Imotskom nadživjela je obje sestre i braću. Neki Imoćani pamte Rinu Mirošević kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina kao ni njene sestre Mariči i Estera nikad nisu odbile onoga tko je molio malo cvijeća iz njihovog vrta za okititi grob ili neku prigodu jer je malo tko u Imotskom početkom 20. stoljeća imao vrt, a još manje cvijeće u vrtu. Rina Mirošević ostat će u imotskoj povijesti zapamćena po jednoj zanimljivosti. Naime Rina je prva u Imotskom počela raditi golubice, tičice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jednog od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu i koje je rado poklanjala djevojčicama iz susjedstva i svima koju su je molili. Po sjećanjima Anke i Zore Radovinović te Ane Sele Franceschi one bi kao djevojčice dolazile kod Rine sa gvantijerama kolača koje bi njihove mame napravile za Rinu, a od nje bi dobivale golubice. Vještinu izrade golubica, tičica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli, a radila ih je do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Običaj izrade tičica sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima jer ga je od Rine Mirošević naučila i preuzela plemenita i umjetnički talentirana Ćeleština Ćela Dunda (1923.-2001.), a poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Rina Mirošević umrla je 1973. godine i vječni mir našla je uz ostale pripadnike obitelji Mirošević na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Tekst: A.M.T.

Fotografija Rine Mirošević u arhivi Gordane Rako Radić

https://www.geni.com/people/Rina/6000000077151771000

Papa sveti Ivan Pavao II.

Najveći čovjek 20. stoljeća, papa sveti Ivan Pavao II. umro je 02. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta umro je u svom stanu u Vatikanu. Posljednje riječi voljenog pape Ivana Pavla II., kojeg Hrvati i danas nose u srcu, bile su na poljskom jeziku i glasile su: “Pozwólcie mi odejść do domu Ojca”. (Dozvolite mi otići u Očev dom). Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.) (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen je kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine i svetac Katoličke Crkve.

Krist jednom stade na žalu
tražeć ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječi.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ja sam siromašan čovjek.
Moje blago su predanost Tebi
i srce čisto da idem s Tobom.

O Bože …

Ti trebaš dlanove moje,
moga srca ražaren plamen
i kaplje znoja, samoću moju.

O Bože …

Ti i ja krećemo danas
lovit’ srca na moru života
a mreža bit će Riječ Božja prava.

O Bože …

Fotografija pape Ivana Pavla II. snimljena 4. listopada 1998. godine u katedrali sv Duje u Splitu u obiteljskoj arhivi

https://www.youtube.com/watch?v=EM7rVPnJG24

Isusov grob u imotskoj crkvi sv. Frane 2018. godine

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati.

Isusov grob u imotskoj crkvi sv. Frane

Fra Vijekin vjek (2013), prilagođeni dijelovi tekstova

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2018. godine

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2018. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Svi članovi obitelji Nikolić sa mnogo strpljivosti i kreativnosti izrađuju svake godine za Cvjetnicu tičice od srčike mladice smokve kojima se ukrašavaju maslinove grančice. I zato Katija hvala Vam na ljubavi i trudu kojim nastojite održati taj stari, gotovo zaboravljeni imotski običaj za buduće generacije.

Fotografija u vlasništvu Katije Nikolić

Proljetna Vrljika

Proljetna Vrljika, vrbe i vrbove nimfe……Što god je ljepote imala u svojim zelenim očima, dobrote u dubokom i studenom srcu, bogatstva u plodnoj utrobi i snage u vitkim djevojačkim rukama, sve je to Vrljika dala Imoti i Imoćanima. Sve što su prljavštine imali u svojoj kući, tvornici, srcu i duši, svu su je Imoćani prolili u Vrljiku….U Matici se kupale ovce, u zasebnim, djevojačkim virovima, pod gustim sklopom vrba, djevojke. Po mjesečini vile. Rijeka za njima ostajala još čistijom, još bistrijom, još pitkijom. Danas se u njoj kupa malo tko. Prilogom i pregršti pije se samo na izvorištu. Sad nam je postalo jasno zašto se na dnu polja strmoglavila u ponor. Što je na Jauku jauknula.

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

estre Marija i Mila Franceschi sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga i Marijom Kargotić

Sestre Marija (18.03.1898.-07.09.1968.) i Mila Franceschi (1900.-1926.) sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga (1897.-1977.) i Marijom Kargotić, fotografija snimljena u Imotskom 16. 11.1921. godine. Mila Bitanga kći je Biance Vrdoljak i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom Anđela Bitange, a Marija Dojmi di Delupis Kargotić, supruga je dr Luje Kargotića koji je neko vrijeme bio javni bilježnik u Imotskom. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Marija se cijeli svoj život bavila slikarstvom bez obzira na velike obveze osobito za obitelj u teškim poratnim vremenima u kojima je njoj i suprugu dr Pavi Radovinoviću oduzet veliki dio imovine koja je donosila prihod, a uz to dr Pavi bilo je zabranjeno raditi kao javnom bilježniku u Imotskom. Istovremeno su njegove dvije kuće u Imotskom nacionalizirane te djelomično stojna kuća Radovinović u koju su tadašnje vlasti naselile druge nepoznate obitelji. U takvoj situaciji i sa četvoro djece na školovanju Marija je bila podrška suprugu u vođenju poljoprivrednih poslova, a na njoj je i bio največi teret u dijelu kuće izuzetom od nacionalizacije jer je morala organizirati život ne samo za svoju obitelj već i za svoju majku Nanu i obitelji svoje braće kojima je potres srušio kuću na Perinuši 1942. godine te rodbinu supruga dr Pave kao i nekih prijatelja. Marija je imala izraziti smisao za likovnost i estetiku pa su među ostalim ona i njena sestra Mila vezle svilenim koncem i izrađivale svečane cipele od svile koja se niz godina proizvodila na Perinuši od dudovog svilca. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka razbolila se i umrla za sve nas prerano u Splitu 07. rujna 1968. godine. Na fotografiji s desna su: Marija Franceschi, Mila Bitanga, Marija Kargotić i Mila Franceschi.

A.M.T.

Izvor: Obiteljska arhiva

https://www.geni.com/people/Marija-Radovinović/6000000014745941983

Josip Joko i Mila Tonković

Josip Joko Tonković (1892.-1975.), vrijedni imotski sin sa suprugom Milom Patrlj na svom imanju u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1960. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko Tonković zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonjić. I kao da je sudbina odredila da mu preko zaštitnika rada i radnika sv. Josipa namijeni da tijekom čitavoga životnog vijeka bude vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik. Josip Joko Tonković vjenčao se se 16.02.1914. godine u crkvi sv. Luke na Kamenmostu za Milu Patrlj (1891.-1974.), kći Filipa Patrlja i Anke Milas rođenu također na dan sv. Josipa. Iza njih ostalo je brojno potomstvo preko šestorice sinova: Dane, Branka, Slavka, Vinka, Ivana i Ante. Josipov sin Slavko Tonković napisao je: „Moj otac je bio svoj na svome, što mu je davalo snagu da bude odlučan u iskazu mišljenja i zastupanju svojih stavova. Svojim unutarnjim mirom, vedrinom duha i razboritim ponašanjem unosio je mir u sredinu u kojoj je živio i djelovao. U nevolji ne bi klonio duhom, jer ga je nadahnjivala čvrsta vjera i ustrajna nada da će nadoći vrijeme olakšanja”. Nezaboravni dida Joko u duši pjesnik zanimljivim je načinom opisivao pojedine događaje, duhovito prepričivao razne anegdote, te zgode vezane za pojedine ljude iz imotskog kraja. Navodi se njegovo kazivanje o Mati Ćapinu, stricu fra Ivana Tonkovića:
„U prvo vrime naši stariji išli su na rađu u Mostar i Primorje. Ritko koji bi priša na Brač, bojali su se mora. Ali koji bi priša, dobro bi se omrsio. Za misec dana donio bi kući tri-četri vijorina para, miščić ulja i nikoliko šuplji kolača, a suviše suvi smokava po punu torbu.Mate Ćapin bio je visok čovjek pa su ga prozvali Dugonja. On je Kokanov ćaća, a Kokana znade sva Podbabska župa. Uputio se Dugonja u Primorje, a iz Makarske će prići na Brač. Kad je bio kod sv. Nikole u Podosoju, svrne s puta i klekne prid kip sv. Nikole i stane se moliti: – o sveti moj Nikola Putniče, uputi dušu moju putem raja, a tilo moje da zdravo priđe priko mora na Brač, i zdravo se i sritno natrag povrati! A ja kad se povratim darovat ću ti tri banice lemozine! – Ode Dugonja. Na Braču sta misec dana. Zdravo bio, lipo zaradio i zdravo se povratio sve do Podosoja. Kad je bio kod sv. Nikole jopet se svrne da se oduži sv. Nikoli. Kad tamo na kapelici vratašca razvaljena i lemozina pokradena. Misli se Dugonja i misli, pa reče: a sveti moj Nikola, kad ti nisi moga očuvati sebe kako ćeš mene!? I nedade mu obećane tri banice. Kad kući, kesa je, vijorina nema u kesici, ulje je, torba smokava je, šuplji kolači jesu, triju vijorina nestalo. Jadni Dugonja smišlja i promišlja kad je zadnji put vijorine vidio, koliko je puta od Makarske do Podosoja kesicu iz nidara vadio. Kad se nije moga domisliti, kako ji nestade, reče Dugonja: Nije ništa nego me Bog pokara, što nisam izvršio zavita svetom Nikoli!“

Flores Manchegas

Koliko puta vam se dogodilo da ste čisteći šufit našli neku stvar za koju niste znali čemu služi, a niste se mogli sjetiti niti koga biste to pitali. Znali ste samo da vi to nešto nikada niste koristili, niti ćete ikada koristiti, pa ste možda i bacili da vam ne zauzima prostor za nešto korisnije. Niste ni pomislili koliko bi vam u nekom muzeju bili zahvalni da ste im to darovali. Jer šufiti u našim starim kućama kriju pravo bogatstvo uspomena na našu obiteljsku prošlost ili prošlost našeg mjesta. Govore o stilu oblačenja, pripremanja hrane, o alatima, o običajima, općenito o načinu života naših predaka, pa su itekako vrijedni pažnje. Jednom nam je na našoj staroj kući u Imotskom prokapao krov pa je zbog popravka trebalo očistiti dio šufita. I tako sam naišla na ove kalupe, za koje nisam znala kako se upotrebljavaju. Sastoje se od metalnog štapa s drvenom ručkom, na čijem kraju se nalazi rozeta u obliku cvijeta. Pošto u mojoj obitelji, nažalost, nije bilo više nikoga koga bih mogla pitati, obratila sam se za objašnjenje izuzetno susretljivoj gospođi Helgi Zglav Martinac iz Muzeja grada Splita. Dakle to je kalup za izradu slastice Cvitovi od Manche, Fiori della Mancha, tipičnoga španjoskoga specijaliteta, Flores Manchegas, koja se priprema za Uskrs. Kalup se zagrije u vrelom ulju, zatim se uroni u tijesto od brašna, mlijeka i jaja, malo anisa i korice limuna, pa onda ponovno u vruče ulje, kako bi se tijesto zalijepljeno za kalup ispržilo. Kad je gotovo, pospe se šečerom u prahu i cimetom po volji. Ova slastica inače potječe iz srednjeg vijeka, a grb vojno-crkvenog reda Vitezova iz Calatrave (12 stoljeće) je inspiriran kalupom slastice Cvitovi od Manche. Taj grb se sastoji od grčkog križa stiliziranog u obliku ljiljana. Eto, tako mi je popravak krova otkrio priču o jednom starom specijalitetu španjolske pokrajine Castilla-La Mancha koji se priprema za Uskrs, koji je tko zna kada i tko zna kako dospio u naše krajeve, a pronađeni kalupi danas su mi draga uspomena. Jednog dana naći će svoje mjesto u imotskome muzeju.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.)

Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre: Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23. godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina s kojim je imala sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mladoj dobi. Aninine dvije preživjele kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Prvo je dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše: „U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak”. Anine rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: “Žalba”, “Pozdrav Zori dalmatinskoj”, “Cvit ljubice Dalmatinke”, “Dvi sestrice dvi jabuke rumene,” “Zora i Danica” te posljednja tiskana 1846. godine “Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje”. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka. Neke od Aninih pjesama uglazbili su slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. Anine pjesme je kao malu zbirku prvi put tiskala Matica hrvatska, Ogranak Imotski 1993., a neke od njih su uglazbili slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. U Zadarskom arhivu postoje neistraženi zapisi pjesama za koje se pretpostavlja da ih je napisala Ana Vrdoljak.
Daju se stihovi iz Anine pjesme “Žalba” koju i danas pjevuše Imoćani:

ŽALBA
“Kuku lele uteče mi tica,
zato slabo udara mi žica.”
Ajme meni moja bako mila!
Uteče mi zlatna moja tica;
Prie neg’ sam njojzi jist donila
Pustiše ju na dvor tuđa dica:
Nije sriće da sam tute bila!
Zlatnu ticu ja bi uvatila.
“Muči dušo nemoj plakat tako,
Did će ticu uhvatiti lako.”
Znali diko di je tica mala
Odletila, bako, – kuku lele!!!
Al’ je ona u gori zaspala,
Ali piva pokraj vitke jele,-
Ja bi diki mom’ dvi baje dala,
Da bi moju ticu ja imala.
“Neplač, – uhjtiće ju diko, Nane,
Sutra rano kad se, dušo, svane.”
Što će, bako, tica jisti sada!!-
Tko li će ju pitati u gori:-
Umriti će kad je gladak svlada:
Ovdi njojzi lipši biše dvori:-
Nidarce joj moje bi za hlada,-
Nit ju pusti umriti od glada.
“Neznaš dite kad je tica prosta,
Da pozatim svega ima dosta.”
Hoćel’ brzo svanuti se bako
Da bi ticu ja vidila moju!-
Nek ju diko uhvati svakako,-
Ja sam njojzi pripravila proju;
Ladnu vodu, a i šećer tako,
Pak pozatim i nidarce mlako.
“Sjaje Zora, – ozgo siplje blago,-
Zlatnu ticu doniće ti drago.”

https://books.google.hr/books?id=MbRXAAAAMAAJ&pg=PA305&lpg=PA305&dq=kuku+lele+uteće+mi+tica&source=bl&ots=7rMHwomVyL&sig=trME8TlIrXTwFKP4nVcXebCWFeM&hl=en&sa=X&ved=0ahUKEwj6xM-GrvTZAhUqDZoKHeegA1oQ6AEIUjAI#v=onepage&q&f=false

Poprsje Ane Vrdoljak Imotskinje koje se čuva u muzeju samostana u Imotskom izradio je Mile Grgas

https://www.geni.com/people/Ana-Marija-Alačević/6000000020923189601

Harambaša Petar Mrkonjić

Hajduk je po definiciji odmetnik, dakle čovjek koji se odmetnuo od zakonite vlasti te se bavi pljačkom i od toga živi. Međutim, za vrijeme mletačko-turskih sukoba hajduk dobiva drugačije značenje, jer on napada uglavnom turske trgovce, age, begove i njihova imanja pa u očima naroda postaje junak. Njega se slavi, časti i poštuje, o njemu se pjesme pjevaju.
Jedan od najžešćih ratova između Venecije i Turske, Kandijski rat, trajao je od 1645. do 1669. godine i nanio ogromne štete upravo dalmatinskome puku. Među najistaknutijim borcima protiv Turaka bili su upravo hajduci, a Imoćanin Petar Mrkonjić rodom iz Slivna, jedan je od najistaknutijih. Više je puta u bitkama ranjavan, a o njegovim junačkim djelima spjevane su mnoge narodne pjesme. Tako dr. Mijo Milas navodi podatak da je do sada nađeno oko 100 takovih pjesama. Međutim, turskim osvajanjem Slivna Petar Mrkonjić je prislijen napustiti svoje rodno mjesto pa se privremeno naseljava u Sumartin.
Pred početak Kandijskog rata “posred prološkog jezera u Imotskoj krajini na pustošnom ostrvu bijaše franovački samostan, kako navodi ot. Stipan Zlatović, a gvardijan ovog samostana je fra Petar Kumbat. Naslutivši ratnu opasnost on s dijelom naroda i svojom subraćom bježi u Makarsku, a kada Turci zaposjedavaju tvrđavu u Zadvarju i na taj način otvaraju sebi put prema Primorju ”… u u obćoi bježaniji franovci pograbiše, što mogoše poniti… ukrcaše se u svoj brod na Mandraču i prevezoše na vrh Brača, Jedan dio puka nehtjede ih ostaviti… ter s njima se smjestiše u pustošnu valu … novo mjesto nazvaše Sv. Martin.”
Novo naselje je napredovalo, a 1665. godine fra Petar Kumbat započeo je voditi i prvu matičnu knjigu Sumartina.
Zanimljivo je da se prvi zapis u ovoj knjizi, zapisan na bosančici, odnosi uparavo na Petra Mrkonjića.
Na 1665. Setembro na 29. Ja fra Petar Kumbat karstih Katu kćer Petra Markonjića iz Vardola i njegove prave žene Barbare. Bi kuma Lucija Ribarević, u svetom Martinu na Vrh Brača.
Eto tako su se dva poznata Imoćanina, gonjena ratnim nevoljama, našla u Sumartinu povezana prvim zapisom u prvoj matičnoj knjizi Sumartina.
Tekst napisala Antonjeta Baškarad Jutronić

Harambaša Petar Mrkonjić, rad Augustina Age Kujundžića