Gospoda sa cilindrima 1869. godine

Svjetski dan šešira obilježava se 15. siječnja., a povijest njihova postojanja je starija od jednog tisućljeća. U početku, šeširi su bili korišteni ne samo da pokrivaju glavu od vremenskih utjecaja već su simbolizirali status vlasnika. Oko 1760. nastao je cilindar, koji se od početka XIX. stoljeća raširio u Velikoj Britaniji, SAD-u i Europi, a iz mode je počeo izlaziti potkraj XIX. stoljeća jer je proizvodnja bila preskupa, međutim održao se kao dio formalne odjeće kod visoke politike i diplomacije.

Fotografija gospode sa cilindrima, studenata medicine, kolega dr Augustina Bitange   snimljena 1869. u obiteljskoj arhivi, fotografo L. Perini, Venezia

Ljubo Tripalo (1902.-1945.)

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine. Sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika i trgovca Ljube Tripala 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera, a uz financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće su bili puni jadne sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen i ubijen u logoru Viktorovac kod Siska. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.), Milicu (1898.) i Nevenku (1905.) ali kako nitko od njih nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u  arhivi obitelji Radovinović

Imoćani u narodnoj nošnji 1900. godine

Razglednica tiskana 1900. godine, nakladnik M. Dunda vlastnik (Marko Dunda, vlasnik prvog imotskog hotela). Razglednica koja prikazuje imotsku narodnu nošnju “Narodna nošnja u Imotskome” kupljena na online aukciji poslana je 15. siječnja 1901. godine iz Imotskog u Kotor.
Pučka je odjeća u Imotskoj krajini počela nestajati iz uporabe već početkom 20. stoljeća, a pred Drugi svjetki rat gotovo je nestala. Narodne nošnje Imotske krajine fragmentarno su opisane u književnim djelima fra Ivana Tonkovića, Josipa Bilića i Ilije Kutleše, a detaljno su opisane u etnografskim radovima Ivana Ujevića, fra Silvestra Kutleše, Marinka Granića i Vinka Tolića.

Macarana, Makarska torta

 

mac 2_n

Jedan od najstarijih sačuvanih recepata za Macaranu, makarsku tortu iz bilježnice recepata imotske kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre početkom 20. stoljeća. Uvijek su brojne pa i nevjerojatne priče povezane s podrijetlom pojedinih slastica pa tako sa imotskom i makarskom tortom koje se često uspoređuju. Torta tipična za Dalmaciju u kojoj su glavni sastojak jaja, šećer i bajami predmet je dugogodišnjeg rivalstva između Imoćana i Makarana jer je i jedni i drugi svojataju. Imotska i makarska torta nadjevom su gotovo identične kao i tijestom, jedino što ih razlikuje je njihov izgled i odnos omjera aroma što je tajna svake domaćice. Umijeće pripreme tradicijske slastice Torta makarana ima status nematerijalne kulturne baštine od 2012. godine.
Macarana
Mescolare insieme 25 dkg di mandorle, 25 dkg di zucchero e 1 bastone di cioccolato, 1 buccia di limone, cannella, chiodi di garofano, della noce moscata, vaniglia, 1 goccia di acqua di rose o meglio ancora 1 goccia di rosolio a piacere un po di conserva, 3 o 4 uova e del burro. Preparare la sfoglia con farina 1 rosso di uovo, burro e acqua tiepida. Si unge la teglia con il burro e si mette la sfoglia e poi l’impasto precedente. La torta viene guarnita con strisce di sfoglia formando dei quadrati. Le chiare delle uova che rimangono si mettono nel primo impasto. Con lo stesso impasto si fanno anche i ravioli. Prima di mettere i ravioli in forno si unzono con acqua e spolverarli di zucchero. Ungere la teglia con del burro.
Makarana
Miješati 25 dkg badema, 25 dkg šećera i 1 rebro čokolade, koricu od jednog limuna, cimet, klinčić, muškatni oraščić, vanilju, kap ružine vodice ili još bolje malo rožolja, 3 ili 4 jaja i maslac. Pripremite tijesto s brašnom, 1 žumancem, maslacem i toplom vodom. Posudu za pečenje namažemo maslacem i stavimo tijesto, a zatim od ostatka izrežemo trake.Torta je ukrašena trakama tijesta od kojjih se rade kvadrati. Preostala jaja stavljaju se u prvu smjesu.Rafioli se također rade od istog tijesta. Prije stavljanja rafiola u pećnicu, morate ih poškropiti vodom i posuti šećerom. Posudu podmažite maslacem.

Bilježnica recepata kuće Colombani u arhivi Gordane Radić

Perinuša nakon potresa 1942. godine

Perinuša, srušena kuća Josipa Bepa pl Franceschi snimljena nakon razornog potresa 1942. godine. Na Perinuši potres je razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama. Usred Drugog svjetskog rata, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute u osvit izrazitog tmurnog i kišovitog jutra razoran potres pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rubu polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice.
Neposredno nakon potresa dr Pave Radovinović došao je na Perinušu pasađerom iz Imotskog po majku svoje supruge Marije, Anu Franceschi i obitelji braće Zane i Frane u kojima su bila brojna djeca koja su samim čudom preživjela. Obitelj Zane Franceschi nikad se više iz Imotskog nije vratila na Perinušu dok se obitelj Frane Franceschi vratila tek nakon sedam godina.

Fotografija u vlasništviu Mile Franceschi Hršak

Bakalaj na glagoljaški način

Bakalar na glagoljaški način (Bakalaj na glagoljaški način)
Badnji dan je, vrijeme od bakalara. Iz svake kuće osjetit ćete karakterističan miris ove nezaobilazne delicije. Svi ga znaju pripremiti, na bijelo ili na crveno, a ipak svatko ima neku svoju malu tajnu, neki specifični dodatak, neki svoj posebni način pripreme. Evo, međutim, recepta starog nekoliko stotina godina, što ga je u knjižnici “Gaštronomija” objavio dr Branko Fučić. Pronađen je u jednom glagoljicom pisanom rukopisu, poprilično oštećenom vodom i nagrizenom od miševa, među odbačenim starudijama na tavanu staroga glagoljaškog samostana, vjerovatno iz XVII ili XVIII stoljeća. Zabilježio ga je “grišni fra Karlo iz Dubašice”, samostanski kuhar, kao pouku mlađem bratu, dijaku.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Medenjaci

Recept za medenjake iz bilježnice recepata Zorke Bitanga Cerezin (1885.-1958.) koja je recepte skupljala i rukom zapisivala gotovo pet desetljeća i na taj način zabilježila imotsku kulinarsku tradiciju prve polovine 20. stoljeća.
Medenjaci (keksi)
6 velikih kašika meda, 1/2 kg šećera, 6 cijelih jaja, 1 i1/4 kg brašna, 2 žlice kakaoa, kanele, kore od limuna. Sve se to dobro pomiješa i doda jedna mala žlica sode bikarbone ili bakpulvera.