Maskenbal u Imotskom, 03. ožujka 1973. godine

Imotski, na maskenbalu 03. ožujka 1973. godine. U afričkoj nogometnoj momčadi su: menadžer dr Jakiša Lipoglavšek, liječnik iz Engleške Ivo Anić te nogometaši: golman Braco Zen, Branko Ostojić, Marija Poštenjak, Ančica Marinović, Ivica Jerković Crni, Neda Gadžo, Tonći Braco Bekavac, Francek Lipoglavšek, Ante Vujević, Meri Sučić, Snježana Šamija i Antonjeta Baškarad.

Fotografija u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Brzojavka poslana iz Imotskog 27.06.1879. godine

Brzojavka, brzojav koji je dr Augustin Bitanga poslao iz Ureda brzojavke u Imotskom 27.06.1879. godine zaručnici Marietti Lusnik u Split u kojem se navodi: “Parto domani probabilmente arrivo Spalato stesso giorno. Telegrafero da Sign. Saluto Agostino”-“Vjerojatno idem sutra. Dolazim u Split istog dana. Poslat ću brzojav od gosp. Pozdrav”
U Imotskom je pokretanjem organiziranog poštanskog prometa osnovan poštanski ured 1834. godine, telegraf je uspostavljen 1868. godine, a telefon tek 1915. godine. U Izvještaju o državnim namještenicama iz 1871. godine navodi se da je u Imotskom poštar Josip Colombani, a telegraf vodi Ivan Walthauser. Imotski je 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom puta Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanska veza održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Kočije su uz poštu mogle prevesti i manji broj putnika kojima je to bilo gorko iskustvo jer su tadašnje konjske zaprege često završavale u jarku ili se prevrtale.

Izvor: Obiteljska arhiva

Sveto Dunda (1930.-2018.)

Umro je Sveto Dunda (1930.-2018.), dobri duh Imotskoga, njegov kroničar i aktivni sudionik cjelokupnog života jednog malog gradića koji neumoljivo prolazi. Sveto Dunda bio je profesor tjelesnog generacijama đaka u imotskoj Gimnaziji, pedagog, glazbar, sudionik nezaboravnih maškarada i glumac. Glumio je u Vrdoljakovim filmu Ljubav i poneka psovka (1969) snimanom na imotskim lokacijama te u seriji Prosjaci i sinovi (1971). Ima li netko tko se ne sjeća nezaboravne scene piljenja kuće napola u kojoj glumi? Sveto Dunda rođen je kao deveto, najmlađe dijete u obitelji Petra Pjera Dunda (1889.) i Matilde rođ.Vicić. U Splitu je završio Učiteljsku školu, Preparandiju 1950. godine te Pedagošku akademiju. Oženio se za Frančesku Kovačić (1932.-2005.), učiteljicu iz Blata na Korčuli, otac je dvojice sinova Pere i Ive i djed petero unuka.
Na fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Svetini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te osmoro braće i sestara: najstarija Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Čela (1923.), Milena (1925.) i Tonći (1927.).

Fotografija u vlasništvu Emilije i Milene Dunda

Lopatica i metlica izrađeni od alpake

Imotski uz Zavičajni muzej ima i muzej u Franjevačkom samostanu te je jedan od rijetkih gradića u kojem su dva muzeja, a također u Imotskoj krajini postoji na desetke privatnih malih etno zbirki. Zavičajni muzej Imotske krajine sadržava nekoliko zbirki među kojima je Kulturno-povijesna zbirka koja obuhvaća predmete iz prošlosti Imotskog u vremenu od oslobađanja Imotske krajine od Turaka 1717. godine do sredine 20. stoljeća, odnosno od početka razvoja Imotskog kao urbanog središta, do njegova najvećeg procvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.Stoga je posebno prikazan gradski život kroz raskošne interijere kuća imućnih gradskih obitelji od veleposjedničkih, trgovačkih, odvjetničkih, liječničkih do službeničkih. Na fotografiji je secesijski predmet korišten u svakodnevnoj upotrebi u blagavaonici stare gradske obitelji Radovinović Jagul, lopatica i metlica koji su služili za sakupljanje mrvica sa stola izrađeni od alpake vjerno oslikavajući prošlo vrijeme Imotskog i sjećanje na Imoćane koji su u njemu nekad živjeli.

Dr. Antonio Maria Mazzi (1825. – 1892.)

Dr. Antonio Maria Mazzi, sin Domenica rođen je 11. rujna 1825. godine u Veroni u Italiji, a umro je 07. siječnja 1892. godine u Imotskom. Završio je Facolta di medicina e chirurgia nella R. Universita di Padova u Padovi oko 1850. godine te je doselio u Imotski u kojem je bio jedan od prvih liječnika. Kasnije je imenovan kotarskim liječnikom dok je istovremeno dr. Augustin Bitanga bio općinski liječnik. Dr Mazzi pokazao je iznimnu humanost kada je 1866. godine odlučio liječiti besplatno ranjenike, Imoćane koji su sudjelovali u borbi pod Visom. Dr Antonio Mazzi ubrzo po dolasku uklopio se u društveni i politički život Imotskoga te je bio vođa autonomaša u Imotskom koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika te nisu bili za pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Po kazivanju starih Imoćana dr Mazzi bavio se aktivno lovom i bio iznimno duhovit. Nakon pobjede Narodne stranke na izborima u Imotskom u lipnju 1880. godine i poraza autonomaša, dr Mazzi je premješten u Metković nakon trideset godina službovanja u Imotskom te neko vrijeme u Split. Dr. Antonio Mazzi vjenčao se oko 1856. godine u Imotskom sa Domenicom Fortunatom Rosom Laurich (1835.-1915.), kćerkom jedinicom Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha, bogatog veleposjednika iz Mirca na Braču. Andrija Laurić (1799.-1862.) sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bio je predsjednikom Suda u Imotskom u kojem je sagradio lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich. Nakon vjenčanja sa njegovom kćerkom Domenicom, dr. Antonio Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa starom kućom Laurić. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski rada poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. U kući dr Antonia Mazzi između dva svjetska rata stolovalo je Sresko poglavarstvo sa stanom na katu za poglavara i poslije Kotarsko poglavarstvo. Nakon 1945. godine gotovo cjelokupna imovina obitelji Mazzi u Imotskom je nacionalizirana i kontinuitet obitelji u Imotskom je nasilno prekinut te je zbog takvih okolnosti obitelj raseljena, tako da danas potomci obitelji žive širom Hrvatske i Europe. Dr. Antonio i Domenica Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.),Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih su bili Andrija koji je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik koji je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik, Luigi koji je bio liječnik u Splitu i jedan od osnivača ali i prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije, a imao je i odlikovanje od crnogorskog kralja jer je kod njih pomagao u borbi protiv kuge. Aurelio je bio agronom i bio je direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Dr Antonio Mazzi umro je 07. siječnja 1892. godine i vječni mir našao je u Imotskom gdje je sahranjen u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

Fotografija Imotskog snimljena krajem 1920-ih na kojoj se vide gore lijevo dvije kuće Mazzi, kuća Rako (poslije dio kuće Štambak), Vučemilović (poslije Grubišič), Jeličić i Truccolo te u prvom planu lijevo kuća Colombani i kuća Vučemilović (poslije Pervan) u obiteljskoj arhivi

Pera Marendić

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić umrla je 04. iječnja 1949.godine. Nedaleko Modrog jezera nalazila se gostionica Pere Marendić te su se svi odlasci i dolasci putnika događali pred njom. Vlasnik je bio Frane Marendić, rođen u Imotskom 1885. godine zvani „Gondola“. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja. Gondola i Pera su živjeli u ljubavi i slozi te su bili neobičan par, ona visoka, debela spretno je vodila gostionicu, a on mršav, šaljivđija nije se miješao u ženin posao. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana od posljedica prehlade.Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Nitko nije došao u Imotski, a da nije upoznao Peru Marendić. Perina gostionica dugo je vremena bila u staroj kući, a pred II. svjetski rat prešla je u novosagrađenu kuću sa sjeverne strane ulice. Postala je hotelčić. U lijepom suvremenom prizemlju odvijao se život, a na katu, u nekoliko novih soba, moglo se udobno prenoćiti. Tko je jednom posjetio Perinu gostionicu, nije nikada zaboravio debelu gostioničarku. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski. Ostala je u sjećanju važna zgoda iz ratnih vremena. Nijemci se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom. Među njima sud i općinu. Pera je molila za milost. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća. Malo se tko sjeća Pere i Gondole i malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište. Zaboravilo se što je nekada značila Perina gostionica. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći: „Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca!“. Pera, plemenita žena velikog srca, umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest.

Na fotografiji iz 1935. godine snimljenoj ispred zgrade Suda u grupi Imoćana stoji Pera Marendić uz automobil Ante Bralića

Izvor: Fra Vjekin vijek (2013.)

Vilinsko počivalo 1943. godine

Modro jezero, srušeno Vilinsko počivalo snimljeno 1943. godine nakon razornog potresa 1942. godine. Prije  75 godina, usred Drugog svjetskog rata u rano ujutro, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute jedan od 6 najrazornijih potresa u povijesti na području Hrvatske pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jačina potresa iznosila je 6,2 po Richteru odnosno 9 stupnjeva po Mercalliju, a epicentar potresa zabilježen je na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine na dubini od 8 kilometara.Tlo se u Imotskoj krajini još danima nije smirilo, a nakon velikog potresa zabilježeno je više desetaka manjih potresa, a prva dva dana potres se mogao osjetiti svakih 15 minuta. Iz Crvenog jezera nekoliko dana nakon potresa uslijed srušenih blokova kamenja izvijala se silna prašina. U Modrom jezeru potresom su proširene podzemne odvodne pukotine, a snažno podrhtavanje srušilo je vidilicu i u jezero nabacalo gomilu velikih kamenih blokova. Nakon potresa 1942. godine jezero je prvi put presušilo 1943. godine po kazivanju Svete Dunda: “…Onda je treći dan po Božiću 1942. godine bio vrlo jaki potres u Imotskom. Drmalo je desetak dana i po nekoliko puta. Onda je 1943. godine jezero po prvi put presušilo, tako da je godinama dostizalo visinu do takozvanog Velikog puta osamdesetak, devedeset metara i tu bi stao vodostaj…“Po kazivanju starijih generacija, Imoćani kao i mnogi nepoznati stradalnici kojima su kuće bile ili srušene ili znatnije oštećene sklonište su potražili u konobama kuća dr Ike Jerkovića i dr Pave Radovinovića u kojima su danima spavali na madracima ili slamaricama koje su sami donijeli, a u navedenim kućama su se i hranili. “Hrvatski narod“ desetak dana nakon potresa objavio je potresnu priču događaja koji su se odvijali na području Imotske krajine tog kobnog 29. prosinca 1942. godine. U tom se tekstu navodi kako je tog dana bilo izrazito tmurno i padala je kiša.“Prođoše skromni Božićni blagdani i narod se spremao u radu i brizi na svršetak stare godine. Dne 28. prosinca legosmo kao obično, a 29. u 4:45 sati nadođe jedan strašan udarac potresa”, navodi se u tekstu izjava jednog od Imoćana koji je u ono vrijeme živio u staroj kući od kamenih zidova sagrađenima na čvrstoj vapnenačkoj stijeni. Probudio ga je snažan tresak, a onda se namještaj počeo tresti, predmeti su padali, a žbuka na zidovima počela se rušiti. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rub polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice. Na Perinuši je potres razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski Pazar sredinom 1930-ih

Imotski Pazar snimljen jednog sajmenog dana sredinom 1930-ih s pogledom na tadašnje Sajmište, Građansku školu, crkvu sv. Frane te na niz Vučemilovića kuća. Desno uz Vučemilovića ogradu gdje je prestajala ulica i grad vide se konji bez kojih je u vremenu prije automobila život bio nezamisliv. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić kuće po strani Pazara, vrtovi, služili su za „parkirališta“ konja i magaradi. Roba za prodaju istovarala se po tržnicama. Konji i magarad vezali su se dalje. Varušani su koristili ta „parkirališta“ radi đubra. U samostanu su sačuvani do danas „balančuci“ za vezanje konja i magaradi. Naplaćivalo se đubrom, koji bi ostavile vezane životinje. Pred večer, kad bi završio Pazar, nekoliko starijih žena rastrkalo bi se po Pazaru, Bazani, s metlama u rukama. Pokupile bi sav đubar. Sutradan bi bilo smetlarima manje muke

Božić u Imotskom

Nekoliko dana prije Božića  u mnogim je obiteljima stresno zbog užurbanih priprema jer je toliko očekivanja i želje da se stvori najmagičnije okruženje. Pročitajmo sjećanja prof. Gordane Rako Radić o pripremama za Božić imotske obitelji Borić i nekad davno uoči Božića posebnom zračenju malog gradića Imotskog:

BOŽIĆ U IMOTSKOM

Došetao je jednoga dana u kuću moje tetke, onu veliku kamenu kuću sa zvonom na vratima i zelenim škurama iza kojih danima vire lica mojih rodica. One gledaju hoda li Pazarom ispred kuće duh Božića; s koje će strane naići Sveti Nikola, pa Sveta Lucija, pa tek onda Mali Isus. Hoće li biti sjajno odjeveni ili, kako to pričaju odrasli, u skromnim haljinama i još siromašniji zbog onog strašnoga rata što je, Bogu hvala, sada iza nas.
Na putu do Božića već smo dočekali Svetog Nikolu u bičvici napunjenoj orasima, suhim smokvama i jednom jabukom, rjeđe narančom, a dobili smo i šibu za svaki slučaj. Svetoj smo Luciji dali veći značaj jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo.
No onaj zrak kojim je naš gradić zračio u ove božićne dane, doista smo morali osjetiti. Opipati neku novu užurbanost ljudi, onu svečanu napetost kojom se dočekuje nešto veliko.
U Borića kući sve je bilo u znaku Božića. Barba Ivo je odnekud autobusom dovezao bor i ostavio ga u avliji do Badnjega dana. Sjedeći zbog svoje debljine na rashodovanom autobusnom sicu što joj ga je muž prilagodio, draga je teta Mila davala žurne naredbe ukućanima miješajući od napetosti imena svojih sedam kćeri. Tako su skalama i portikom odjekivale naredbe: Aka, pripremi oraje za orahnjaču, Drinka, jesi li inkolala one miljetiće za etažere isprid vrata; kad mislite fregavati pod, ne čekajte zadnji čas; Mirjana, Ozrenka, Znanka, Dražana, Gordana, Drinka…a belaju, sve mi se pomišalo, pomozite Ivi, luštrajite kvake na vratima, Božić je!
A na Badnji dan, još se punom parom uređivala kuća, zadnje su se stavljale čiste koltrine po prozorima, svitlali kandeliri i pjati od vage koji su bili u pogonu do zadnjega časa. U malom tinelu, svićicama i bombonima u srebrnom papiru, okićen je bor. Krase ga sitne pamučne pahulje, a ispod je i mali Betlem s nekoliko umornih figurica.
Na kampanelu je već počelo vrijeme odzvonjavanja pred ponoćku, a gore u kužini kaldaja puna tople vode već se treći put prazni do brzinskog kupanja tolike čeljadi. Valja se okupati i čist dočekati Božić.
Teta Mila, teško se gegajući, predvodi svoju brojnu obitelj na ponoćnu misu.
Pristupit će joj čista srca ova sveta žena, kakve se rijetko susreću. A kad se ponoćka završi i na malom trgu punom misečine dovrše zadnja čestitanja Božića susjedima i prijateljima, žurimo u toplu malu kužinu navrh skala koja će nas sve primiti. Tamo nas u velikom loncu čekaju mirisni kapurali gotovi za prvo kušanje. Posni dan je prošao i sva djeca mogu probati božićne kolače. A onda, poslagani u tisno na ćepenak blizu špahera, čujemo teta Milin glas: „A sad, dico, zapivajmo. Aka, dodaj mi onu božićnu pismaricu, a ti, Goše, povedi. „ U sve vrime godišta, mir se svitu navišta…“ odjekuje do soba u kojima ćemo se mi djeca, te studene božićne noći, stisnūti jedni uz druge, brzo ugrijati. A zadnji božićni sjaj koji će nas uspavati zasvijetlit će s izglancanih mesinganih koćeta naših željeznih kreveta i mi ćemo se sjetiti maloga Isusa i one betlemske zvijezde po čijem ćemo zlatnom tragu utonuti u san.