Fave di morto iz bilježnice recepata kuće Colombani

fave 2

Recept za Fave dei morti napisan talijanskim jezikom iz bilježnice recepata imotske kuće Colombani. Blagdan Svih svetih i Dušni dan tradicionalno se u Dalmaciji obilježavao pripremom i darivanjem karakteristične slastice najpoznatije pod izvornim talijanskim imenom fave dei morti. Fave dei morti ili bobići veličinom podsjećaju na zrno boba koji se u davnoj prošlosti povezivao s pogrebnim ritualima, otuda im i neobično ime (fava = bob, fave dei morti = bob mrtvih). Kad je u 10. stoljeću francuski opat Odilon iz opatije Cluny njime nahranio svoje redovnike na Dušni dan, 2. studenoga, kako bi lakše podnijeli bdijenje, simbolika boba se ukorijenila i u kršćanskoj tradiciji. Tek je austrijska slastičarska mašta ovoj sjemenki podarila njezin slatki oblik prije više od dva stoljeća u tada habsburškom Trstu, odakle se proširila našim krajevima. Fave dei morti ili bobići dolaze u tri boje i svaka ima svoju simboliku, bijela simbolizira rođenje, roza život, a smeđa smrt. Osnova su bademi, šećer i bjelanjak, dok arome i dodaci variraju. Fave dei morti, glas ili bajke mrtvih kao znak dobrih želja za srećom, dobrim i dugim životom, rađanjem novoga života, osvojili su ponajprije građanske kuće duž čitave Dalmacije pa tako i u Imotskom.
Dajemo recept za Fave dei morti napisan talijanskim jezikom iz bilježnice recepata kuće Colombani koje je zapisivao Marketo Colombani (1887.) te njegove sestre uglavnom talijanskim jezikom početkom 20. stoljeća.
Fave di morto
Si prente 3 chiase d uova, 21 deca zucchero, 21 deca mandorle, un bicchierino d ora quaista, biccia di limone. I branchi si sbattasco a neve, indi si aggiuge la zucchero e le mandorle e il resto. Si mescolo, a piano. I bagnano le mani nell acqua e si fanno delle pallatole che si arrestano su lastre burro.Se si vuole fare una grande quantita si aggiunge su ogni bianco d uovo 7 deca zucchero, 7 deca mandorle e su ogni 3 uova un bicchierino d acqua.
Bobići mrtvih
3 bjeljanka, 21 dkg šećera, 21 dkg badema, mala čaša vode, korica limuna. Istući bjeljanke i dodati šećer i bademe, ostalo Miješa se sve polagano. Mokrim rukama oblikuj loptice i položi u škrovadu prethodno premazano maslacem. Ako želite veću količinu, na svaki bjeljanak dodajte 7 dkg šećera i 7 dkg badema na svaka 3 čašicu vode.

Bilježnica recepata u arhivi Gordane Rako Radić

Svečano otvaranje Pučke škole 1933. godine

Svečano otvaranje Pučke škole u Lončarima, Vinjani Gornji 1933. godine. U velikoj grupi okupljenoj prilikom svečanog otvaranja škole u Lončarima u prvom redu s desna su: Ivan Lončar zvani Singer (u šeširu), Tonko Radas, učitelj u školi Kukavica, dr Pave Radovinović, dr Janko Rako (s leptir kravatom), Jure Gattin (u balon mantilu), pravnik kod Odvjetničkog ureda Janko Rako, iza njega u šeširu Tošo Juričić, vozač kod braće Truccolo i Milan Kujundžić. U drugom redu s lijeva su: u uniformi Tufađić, zapovjednik Žandarmerijske stanice u Imotskom, do njega Anka Juričić, prva učiteljica u školi u Lončarima, sestra vozača Toše. Iza Tufađića je Ivo Luetić (u šeširu), školski nadzornik pri kotaru, do njega Niko Ligutić (u šeširu), do njega Fabian Truccolo (u šeširu), Jako Grubišić (s leptir kravatom), Milivoje Jojić (u uniformi), sreski načelnik, Crnogorac koji je oženio kći dr Kolomana Jerkovića Lidiju i učiteljica Zorka Dubravac.

Fotografija iz monografije “U kamenu čvor-Kravata Imota” (2007.)

Alice Benzon (21. 03. 1895.-27.10.1973.)

Alice Benzon (21. 03. 1895.-27.10.1973.) u kući Benzon u Imotskom 1919. godine. Alice Vučemilović, kći Jure i Rafaelle Truccolo (kći Vancije Bitanga i Domenica Truccolo) rođena je u Imotskom. Alice se dva puta udavala, nakon smrti prvog supruga dr Vladimira Kargotića udala se za dr Marka Benzona (1887.-1919.), a u braku je rođen sin jedinac Petar Josip Karmelo Pjero (1920.-2005.), inženjer agronomije. Pjero se oženio za Nevenku Tonković (1935.-2005.), a u braku je rođen Marko ((1976.). Razigrana imotska dica dobro su zapamtila teta Aliću koja bi vikala sa prozora “Morlako patentado!” dok se mularija bezbrižno igrala u popodnevnim satima ispod Volta. Alice, teta Alića jedna od imotskih legendi umrla je u Imotskom 27. 10. 1973. godine.

Fotografija u fototeci Gordane Radić

Jozefina Josipa Benzon sa svojom djecom 1905. godine u Imotskom

Jozefina Josipa Benzon sa svom svojom djecom 1905. godine u Imotskom, sjede Adelaide, Aida, Verano, Mariči i Evelina, stoje: Marko i Anamaria, te dva mladića obiteljska prijatelja.
Prvi povijesni spomen najstarijega pripadnika roda vranjičkih Benzona je godine 1648. godine, a glavna su mjesta nastanka pojedinih grana Vranjic, Solin, Split i Imotski.
Prvi Benzon koji se doselio u Imotski i s kojim je započela grana Benzona u Imotskom je bogati trgovac Marko Antonio Benzon (1797.,Split-1863.,Imotski), Antonio je trgovao i u krajevima pod turskom vladavinom. https://stariimotski.com/?p=524
Antonio se oženio za Anamariju Surić (1799.,Sinj-1887., Imotski) te je imao tri sina: Petra Ivana, Marka Mariu (1846.,Imotski-1874.Split), svečenika, admirala Ivana Šimuna (1849.,Imotski-1917.,Pula). Najstariji Antonijev sin Petar Ivan Benzon (1845.,Imotski-.1918.,Imotski) oženio je Jozefinu Mariju Josipu (1854.,Imotski-1927.,Imotski), kći posjednika, doseljenika sa Korčule, upravnika poreznog ureda i Načelnika Imotskog Nikole Miroševića (1811.) i posjednice Katarine Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.).U braku Petra i Josipe Benzon rođeno je pet kćeri i tri sina a njihova djeca su: Marko Ante Nikola (1878.,Imotski-1881.,Imotski), posjednica Adelaide Ana Katarina (1879.,Imotski-1926.,Zadar), udana za posjednika Mladena Šoića, sina Petra iz Imotskoga, činovnika duhanske stanice, posjednica Aida Marija (1881.,Imotski-1933.,Imotski), udana za veterinara Ricarda Marocchino, sina Luigija iz Zadra, Verano Martin Ante Josip Domenik Maria (1883.,Imotski-.1904.,Imotski), posjednica Marica Ana Katarina Mariči (1885.,Imotski-1933.,Split), udana za sudbenog pristava Oskara Pržića, sina Ante iz Dubrovnika, doktor prava, sudbeni činovnik Marko Nestor Marija (1887.,Imotski-1925.,Imotski), Vjekoslava Evelina (1890.,Imotski-1890.,Imotski) i Ana Marija Vjekoslava (1891.,Imotski-1892.,Imotski).
Marko Benzon jedini preživjeli muški potomak Petra Benzona oženio se 26.04.1919. godine u Imotskom za Alice Vučemilović (1895.,Imotski-1973.,Imotski), kći Jure.
Zanimljivo je da je prekrasna kuća Benzon na krajnjem zapadnem dijelu imotske Pjace izvorno pripadala obitelji Vučemilović ali je kako je navedeno ženidbenim vezama preko Katarine Vučemilović prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Nekada jednostavna kuca, kompletno je restaurirana 1810. godine, a secejska fasada izrađena je krajem 19. stoljeća prema nacrtu arhitekta Radoša.
Prvi doseljeni Benzon u Imotski Antonio sagradio je sa sinom Petrom u drugoj polovici 19. stoljeća jednu od najljepših kuća, prvu veliku stambenu kuću sa prizemljem, dva kata i potkrovljem, a u zapadnom dijelu dvorišta je bila prizemna zgrada za kočiju i konje. Kuću je prodao 1910. godine Bratovštini Svetog Sakramenta. za stan ćasnih sestara, Nakon II svjetskog rata u zgradi je smješten đački dom. Poslije je Petar sagradio još jednu kuću na sjevernoj strani posjeda (danas u vlasništvu obitelji pok. Ljube Tonkovića).
Tekst o rodu Benzona: Vranjički Benzoni (2014.) Ivan Grubišić

Dječji vrtić u Imotskom1935. godine

Nedavno, 14. listopada 2018. godine navršilo se 110 godina od dolaska časnih sestara, franjevki iz Maribora u Imotski. Fra Stanko Marušić, gvardijan imotskog samostana u razdoblju od 1907. do 1911. odlučio je dovesti časne sestre u Imotski radi crkvenog pjevanja i poučavanja ženske mladeži. Časne sestre, franjevke stigle su u Imotski 14. listopada 1908. godine te su započele poučavati pjevanje, a žensku mladež ručnom radu, njemačkom i talijanskom jeziku. Uz starešicu Rozu Jug, stigle su Joahima Pilat, učiteljica crkvenog pjevanja i zabavišta te pripravnica Marica Sušac, učiteljica ručnog rada. U svoju kuću ih je privremeno primila Domenica Rosa Mazzi (1865.-1915.), Na fotografiji je zabavište za djecu (dječji vrtić) u Imotskom kojeg su vodile sestre franjevke iz Maribora i koje je radilo do II svjetskog rata, fotografiju je 1935. godine snimio Mate Olujić. Sa djecom je sestra franjevka Henrika Glinšek, profesorica klavira i voditeljica crkvenog zbora koja je dva duga mandata boravila u Imotskom, a mnoge imotske djevojke je podučavala sviranju klavira. Sestra Henrika umrla je u Splitu u domu za redovnice.
1.red (sjede), s lijeva na desno: Fanka Gjamonja, Neva Šoić, Elza Milas, Maca Bekavac, Ozrenka Borić, Tanja Rako, Vanja Rako, Mišo Tonković, Niko Tomić, dvoje djece učiteljice Vere Vuković, Maja Domljan i Kaja Gjamonja.
2. red, s lijeva na desno: Željka Jerković, Markota Ivulina, Mirjana Milun, Zora Radovinović, časna sestra Henrika Glinšek , Korina Tonković, Milena Jelavić, N.N., Lila Poštenjak i N.N.
3.red, s lijeva na desno: Luca N., Pavica Petyo, Ljuba Kecanova, Gordana Borić, Smiljana Pušić, Markić Vrdoljak, Ante Tomić, Niko Vučemilović, Žarko Domljan, Vlatko Vučemilović, Zlatko Domljan, Vedran Vučelimović, Igor N., Zlatan Papatić, Tonči Vrdoljak i N.N.
4. zadnji red, s lijeva na desno: Anita Benković, Sanda Ciciliani, N.N, Sveta Kuzman, Ljuba Valdevit, Tomislav N., Slavko Nikolić, Žarko Bauk, Tonči Mršić, Milo Benković, Sloven Šoić, Vlade Vicić, Boro i Žarko (majka Težulat), Smjeli Rako i N.N.

Izvor: Obiteljska arhiva

 

 

Marija Radovinović sa sinom Jagom

Marija Radovinović sa jednomjesečnim sinom Augustinom Jagom (16.10.1924-12.06.1999). Fotografija snimljena u kući Radovinović u Imotskom 16. studenog 1924. godine.

Mladuče se rodilo
Nježno kao zora.
Raslo i prohodilo.
Raslo, raslo, jačalo se
Naraslo ko gora…

Izvor: Obiteljska arhiva

 

 

Perinuša u kolovozu 1950. godine

Perinuša u kolovozu 1950. godine. Posjed Perinuša smješten je na jednom od rukavaca Vrljike, a prvotne konture čitavog kompleksa nastale su još u vremenu srednjeg vijeka. Prvu značajniju gospodarsku namjenu Perinuša dobiva s dolaskom Osmanlija na područje Imotske krajine. Posjed Perinuša danas sačinjavaju mlinica sa pripadajućim mlinovima, velika kamena dvokatnica, okolna kamena zdanja s podrumima i drugim pripadajućim prostorijama, različita spremišta, ograđeni vrtovi te stara šetnica smještena uz neposredan rukavac rijeke Vrljike.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski, pogled na Plavo jezero krajem 1930-ih

Imotski, pogled na Plavo jezero krajem 1930-ih. Naklada: Ivo Penović: papirnica, Imotski. Navodi se dio zanimljivog teksta vezano za naziv jezera iz jednog davnog broja novina “Imotska krajina”:
Užasna pogreška
Na vidilici ponad Modrog jezera pristupio sam dvojici Imoćana Toniju Tadiću i Anti Bušiću, i već s početka napravio užasnu pogrešku što sam Modro jezero nazvao plavim. – Plavo je nebo, a ovo je Modro-reče Ante Bušić, a Toni Tadić – Za iznošeno odijelo koje je bilo duže na suncu kažemo da je poplavilo, a ovo je moj prijatelju, Modro jezero, znate. Onda je Toni Tadić ispričao što sam prije i poslije Imotskoga pročitao u knjigama. Da su ta jezera svjetska rijetkost, da je jedinstven način njihova postanka, da su jezera formirana u grandioznim podzemnim spiljama čiji su se stropovi pri potresu prolomili i stropoštali u provaliju….

Izvor: Obiteljska arhiva

Marija i dr Pavao Radoviinović

Na Svjetski dan baka i djedova, nona i nonota, 2. listopada podsjećamo se s dubokom zahvalnošću svega što su bake i djedovi činili i čine za svoju djecu i unučad. Nezaboravni nona i nono Marija i dr Pavao Radoviinović sa najstarijim unukom Josipom Joškom Tonković 23. srpnja 1954. godine u Lugu, Jagulovim barama.

 

Servis za kavu iz kuće Radovinović

Kava ima i svoj dan, 1. listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji je servis za kavu iz kuće Radovinović u Imotskom kupljen u Japanu prije više od 120 godina.