Ivan Rendić, tužna sudbina jednog velikana

IVAN RENDIĆ U SPLITSKOJ BOLNICI (foto © Petar Ruljančić)

Hrvatski kipar Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849.godine u Imotskom, od majke Lukrice Gospodnetić iz Dola i oca Petra Rendića Anđelovića, zidara iz Supetra, a umro je u Splitu 29. lipnja 1932. godine na dan kada Supetar slavi svoje zaštitnike Sv. Petra i Pavla. Otac Ivana Rendića radio je te 1849. godine u Imotskom kao zidar na gradnji dviju kuća Andrije Laurića, Bračanina iz Donjeg Humca koji je oženio Domenicu Mazzi, kći  dr. Antonia Mazzia, te se mali Ivan rodio u kući koja se nalazila u Jezeranskoj ulici. Obitelj je napustila Imotski kada je Ivan imao tri mjeseca i vratila se u Supetar gdje je Rendić proveo djetinjstvo. U kronikama je zapisano da su iz Imotskog išli pješice preko Zadvarja i Kučića do Omiša i dalje brodom do Supetra sa magarcem na kojeg je bila natovarena prtljaga i košara u kojoj je ležao mali Ivan. Ivan Rendić je bio prvi hrvatski kipar novijeg razdoblja, Umjetničku akademiju završio je 1871. godine u Veneciji. Brojni su njegovi spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Dubrovnika, do naravno Supetra i otoka Brača. Modeli su mu bili brojni hrvatski velikani (Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić – Miošić, i dr.). Utro je temelje kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu: Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću i dr., i zbog toga se smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Ivan Rendić završio je život tragično zaboravljen od prijatelja, slijep. Zar može i smije netko podcjenjivati napore jednog Ivana Rendića, koji je stekao velike zasluge za stvaranje naše kiparske umjetnosti…

Luka Dragičević Parader donirao je Zakladi “OTOK BRAČ – negdje između mora i zvijezda” originalnu fotografiju kipara Ivana Rendića, koju je snimio čuveni fotograf Petar Ruljančić, vlasnik tadašnjeg foto ateljea Olimpija u blizini splitskog Đardina. Fotografija je snimljena samo četiri dana prije kipareve smrti 1932. godine. Ogromnu kolekcionarsku vrijednost daje joj posljednja poruka koju je Ivan Rendić vlastoručno napisao na poleđini (Ospilat Split, Un nai veliku zalost. Sbogum.), Bolnica Split. U najvećoj žalosti. Zbogom.

Upravo u vrijeme kada su se spremali proslaviti svoj zlatni pir 1927. godine, teško se razboljela Rendićeva supruga Olga, koja je nakon nešto više od godinu dana i umrla. Malo novca, kojeg je preostalo od plaćanja svih liječničkih troškova, jedva da je bilo dovoljno da se Olga prenese u Trst i tamo pokopa pored kćerke Drine. Ivan Rendić je živio u dvosobnom stanu u prizemlju kuće Sinčić u blizini župne crkve, a bez ikakvih prihoda i poslova nije mogao plaćati najam i morao je iseliti. Kiparski velikan koji je imao najljepši atelje u Trstu, čovjek koji je portretirao cara Franju Josipa, crnogorski kneževski dvor, grofove, istaknute Hrvate svog vremena, dobitnik odlikovanja ruskog cara, odlikovanja kralja Aleksandra, miljenik Gladstonea, Strossmayera, Tommasea, Duprea, Ujevića, Meštrovića i Matoša, pionir hrvatskog kiparstva i autor fantastičnih djela, morao je potražiti zaklon kod svoje bivše sluškinje Katice Jakšić. Završio je u maloj potleušici u predjelu Glavica, nastavio život u krajnjoj bijedi i zapuštenosti, spavao na podu na staroj slamarici, živio u prljavštini i gladi, zaboravljen od svih. Posljednje godine svog života proveo je doslovno proseći po Supetru. Osamdesetpetogodišnji kipar bi nosio sa sobom bočicu, pa molio ljude malo ulja, ribe nakon ulova ili lijekove u apoteci. Jedina osoba koja bi povremeno obišla teško bolesnog i već gotovo slijepog kipara, bila je starica Ana Damjanović. Od ostalih nitko. Od rodbine nitko.

Tragikomedija od sprovoda

Kao što je život Ivana Rendića lebdio negdje između slave i zaborava, vrhova i padova, hvale i prijezira, tako je i njegova smrt postala tragikomična. Umro je 29. lipnja 1932. godine na rukama jedne bludnice veneričnog odjela bolnice u Splitu, oronuo, pokraden, slijep i ostavljen od svih. Tragikomedija se nastavila kada je u Rendićev mrtvački sanduk ubačena i ruka jedne djevojke, koja je nastradala prilikom demonstracija u Kaštelima. U posljednji čas općinska uprava grada Splita odlučuje odati počast velikom umjetniku i preuzeti troškove sprovoda. U bolničkoj kapeli je napravljen odar, pred kojim su hodočastili brojni građani, kipar Mirković je odlio posmrtnu masku, o smrti su obaviještene brojne ustanove u zemlji i inozemstvu, iznesen je kroz velika bolnička vrata, što je tada bila velika čast, a sam sprovod je bio posebno svečan. Krenuo je Bosanskom ulicom, Narodnim trgom, pa Krešimirovom ulicom do Peristila, a sudjelovali su brojni predstavnici vlasti, svećenstva, umjetnici i građani. Zvonilo je veliko zvono katedrale Sv. Dujma, na vrhu Marjana, zgrade Narodnog muzeja i Galerije umjetnina spuštene su zastave na pola koplja, održan je pozdravni govor na Peristilu, a svečana kola prenijela su lijes do crkve Sv. Petra i kasnije na Lovrinac. Ovim posebno svečanim sprovodom Splićani su umirili svoju savjest, ali nisu Bračani koji žive u Splitu.

Sjetili su se da je Rendić ipak njihov, da su ga zapustili za života i zagorčali mu starost, pa shvatili da je ovo posljednja prilika da speru ljagu s budućih naraštaja, pa pošalju brzojav u Supetar, da ga ipak sahrane na Braču. Doslovno se nad lijesom u mrtvačnici na Lovrincu, prepirao supetarski načelnik sa Splićanima, da mu dozvole da uzme Rendića i da ga za tri dana sahrani u Supetru. Kako se grobari ne bi morali ponovo vraćati po lijes, prenijeli su Rendića nazad u grad i spremili ga u svoje skladište u podrumima Dioklecijanove palače. Na dan drugog sprovoda tražili su Supetrani Rendića po Lovrincu, jedva ga u panici pronašli u podrumima palače, pa malim ribarskim brodom, po jakom jugu prevezli u svoje ljubljeno mjesto. Nisu ni bili sigurni da su uzeli pravi lijes, ali ga zbog vrućine nisu smjeli otvarati.

Tako je pokopan Ivan Rendić. Iz drugog pokušaja, uz velike počasti, u tuđu grobnicu, u grob bez natpisa i spomenika.

1