Fra Ivan Tonković (1850.-1911.)

Dana 01. travnja 2020. godine navršilo se 170 godina od rođenja fra Ivana Tonkovića (1850.-1911.), skromnog i smjernog imotskog franjevca, gvardijana imotskog samostana (1902.- 1911.), definitora Franjevačke provincije i utemeljitelja imotskog crkvenog muzeja. U nastavku se o značajnom ali široj javnosti nedovoljno poznatom imotskom franjevcu daje tekst Snježane Tonković.
SPOMEN NA ŽIVOT I RAD FRA IVANA TONKOVIĆA
Fra Ivan Tonković rodio se u Podbablju-Zmijavci, svećenikom je postao vrlo rano, 1873. nakon završenog bogoslovnog studija. Prvo službovanje vezano je za njegov rodni kraj, odnosno Imotsku krajinu. Ubrzo je dobio premještaj u Sinj na Franjevačku gimnaziju gdje je radio kao profesor poučavajući hrvatski jezik, književnost te povijesne znanosti. Sinjska gimnazija je prva u Dalmaciji (1838.) uvela kao obvezu uporabu hrvatskog jezika u obrazovni sustav. Fra Ivan je posebnu ljubav gajio prema domaćoj riječi, osobito govoru Imotske krajine. Mnoge njegove crtice i književni uradci pisani su u tom duhu. Boraveći na Franjevačkoj gimnaziji upoznao se i s brojnim muzejskim predmetima koje je tamo zatekao te ih popisao i dokumentirao, i tako udario temelje budućem samostanskom muzeju. Tada se probudilo i njegovo zanimanje za arheologiju i istraživački rad, pa je počeo istraživati rimski Aequm-Čitluk kraj Sinja. Istraživanja su urodila otkrićem nalaza koja su upućivala na važnost lokaliteta. Međutim bez financijske pomoći radovi su ubrzo obustavljeni, a nastavljeni tek nakon njegove smrt uz novčanu potporu austrijskog Arheološkog društva. Povratkom na službu u Imotsku krajinu 1897. uz svoje svećeničke obveze otpočeo je s arheološkim istraživanjima bazilike u Zmijavcima podno Dikovače, predjel Crkvina. Godine 1902. postao je gvardijanom Samostana u Imotskom koju dužnost je obavljao do svoje smrti 17. listopada 1911. Za života bio je dužnosnik i obnašatelj više funkcija od župnika, profesora, dekana do tajnika i definitora Franjevačke provincije. Zaslugom fra Ivana Tonkovića utemeljena je arheološko-etnografska zbirka franjevačkog samostana u Imotskome 1897. Moguće je da se fra Ivan Tonković u svojem radu poveo za fra Lujom Marunom, osnivačem starohrvatske arheologije, od kojeg je često tražio savjet i mišljenje. Bavio se pisanjem feljtona i putopisnih crtica s lijepim opisima ljudi i krajolika naše Zagore. Objavljivao je najviše u Narodnom listu (Zadar) od 1886. do 1890. Također o običajima i vjerovanjima naroda Imotske krajine koristeći se pri pisanju bogatstvom govora i izraza ovog kraja, što i do danas čini vrijedan izvorni materijal za jezikoslovce, etimologe i etnologe. Bavio se pisanjem proze te prevođenjem latinskih tekstova vjerske tematike -“De imitatione Christi“ (Nasljeđuj Krista), knjiga koja je bila najčitanije štivo nakon Biblije. O svojim arheološkim istraživanjima u Zmijavcima pisao je razna izvješća i članke u „Bulletinu za arheologiju“.
OSVRT NA RADOVE ISTRAŽIVANJA RANOKRŠĆANSKE BAZILIKE U ZMIJAVCIMA
Fra Ivan Tonković zaslužan je za otkrivanje i istraživanje arheološkog lokaliteta u Zmijavcima na predjelu Crkvine kojim je upozorio javnost na važnost otkrivene bazilike. Radio je na lokalitetu marljivo i predano uglavnom financirajući sam troškove istraživanja. Uz istraženi tlocrt crkve otkopao je mnogo kamenih ulomaka koji su pripadali crkvenom namještaju ( najvažniji su ulomci oltarske pregrade). Također je našao veći broj rimskih spolija s natpisima čiju je deskripciju i dataciju uspješno obavio. Iako su mu se kao amateru potkrale u radu neke pogreške one su zanemarive u odnosu na važnost otkrića za znanosti. Zbog nekih nedorečenosti u fra Ivanovom radu kao i činjenice da je istraživanjem obuhvatio malu površinu prostora nedostatnu za donošenje bitnih zaključaka vezanih za lokalitet, donesena je odluka o revizijskim istraživanjima 1981. Tom prilikom proširena su iskapanja izvan gabarita crkve što je rezultiralo pronalaskom zgrade krstionice, smještenom uz sjevernu stranu crkve s krsnim zdencem unutar građevine. Ovo je bilo važno otkriće kojim su odbačene sve sumnje u ispravno datiranje crkve, te njeno smještanje u vremenski kontekst kojem ona pripada, a to je kraj 5.st. odnosno ranokršćansko razdoblje, kojem pripada i sva otkrivena skulptura. Revizijska istraživanja ovog lokaliteta bilo je potrebno obaviti i radi učestalih objava članaka zlonamjernog sadržaja, koji su se 70- tih i 80-tih godina prošlog stoljeća pojavili u srpskoj arheološkoj literaturi od njihovih arheologa, koji su baziliku u Zmijavcima datirali u 12 st. – 14 st., a crkvenu skulpturu (osobito dijelove oltarske ograde) tendenciozno pripisali srpskoj srednjovjekovnoj umjetnosti. Ova teza odnosila se i na većinu ranokršćanskih crkvica pronađenih u Bosni i Hercegovini. Stoga je bilo veoma važno objaviti rezultate arheoloških istraživanja crkve u Zmijavcima i argumentima se suprotstaviti onima koji su skloni mijenjati povijesne činjenice iz vlastitih, političkih ili drugih pobuda.

Snježana Tonković