Likaruša fra Šimuna Gudelja

KADULJA
Koronovirus raširio se cijelim svijetom i bitno nam promijenio svakodnevne životne navike. Ljudi umiru, a medicina još nije pronašla djelotvoran lijek. Protiv širenja zaraze za sada je ipak najefikasnija izolacija. Prije mnogo stoljeća ćovječanstvo se susretalo sa sličnim problemima, kada bi znatno smrtonosnija kuga povremeno zavladala svijetom. I tada je bila bitna izolacija, ali to nije bilo dovoljno, pa su ljudi pokušavali pronaći nekakav lijek oslanjajući se na dugogodišnje iskustvo i lako dostupne sastojke. Još je starorimski liječnik Galen preporučao luk kao djelotvorno sredstvo protiv zaraze. Poznato je da su u lazaretima koristili kvasinu za pranje ljudi i životinja, a najcjenjenija je među takvim priručnim “lijekovima” ipak bila upravo kadulja ili salvia officinalis. Kadulju najčešće nalazimo u prirodi, ali može se uzgajati u vrtovima, pa i u pitarima. Bere se u proljeće, u vrijeme cvatnje, ili kako narod kaže: Kadulju beri kad ideš za križem! Koristila se kao lijek kod infekcije dišnih puteva, gripe, astme, bronhitisa, a na osnovu mojeg osobnog stomatološkog iskustva mogu potvrditi i da je zbog svog antiseptičkog djelovanja pomagala kod upale gingive, parodonta, afti….Godine 1630. u Toulouseu je harala kuga. Međutim, četiri razbojnika nesmetano su provaljivali u kuće zaraženih, pljačkali ih, a da nijedan nije obolio, iako su bili u srcu zaraze. Kada ih je dostigla ruka pravde osuđeni su na smrt, ali im je obećano pomilovanje, ako otkriju sastav tajanstvene tekućine, kojom su se mazali kako bi stekli imunitet. Da bi spasili glavu otkrili su tajnu o čudotvornom rastvoru, koji se radio od kvasine, kadulje, majčine dušice, lavande, ružmarina i nekih drugih aromatičnih biljaka. Nisu uzalud stari Rimljani kadulju zvali salvia salvatrix, dakle spasonosna kadulja, a još iz Srednjeg vijeka poznata je izreka: Kako čovjek može umrijeti, ako mu u vrtu raste kadulja? Da li bi u sadašnjoj situaciji kadulja mogla pomoći- ne znamo. Ali vrući čaj od kadulje zaslađen medom sasvim sigurno nikome ne bi naštetlo.

I još nešto: HVALA VAM ŠTO STE OSTALI DOMA!

Antonjeta Baškarad Jutronić

Na fotografiji najstarija i najbogatija imotska, a po nekim izvorima i najstarija hrvatska likaruša formata 19×14 cm koju je bosančicom na rodnoj ikavici 1771. godine napisao fra Šimun Gudelj (1724.- 1804,). Likarušu koja se čuva u imotskom samostanu posvetio je prijatelju don Grgi Ujeviću, župniku Imotskih Poljica. Fra Šimun Gudelj u svojoj likaruši spominje narodne nazive biljaka koje su se koristile u pučkoj medicini, a sve su rasle na području Imotske krajine dok za neke spominje i lokalitete gdje ih je vidio.