Kišobran

Priča posvećena Branku Ivkošiću iz Zmijavaca

KIŠOBRAN

Škola je bila udaljena od sela cijelih petnaest kilometara, a po zagorskim poljima kiše su danima stvarale mrtve, zloslutne lokve. Trupina je danomice gazio poljima. Ogrnuvši se teškom suknenom kabanicom, koja je nakon prijeđenog puta postajala dvaput težom, ulazio je mokar do kože u toplu sobicu školskog podvornika i tek tu dolazio k sebi. „Zdravo, Trupina! -rekao bi podvornik, „Opet si mokar ko čepina.“ Nije ga vrijeđao nadimak „Trupina“ što mu ga drugovi dadoše kad bi ugledali kako umoran i mokar od kiše, naslanja glavu na klupu i blaženo spava. Što je njemu do nadimka i zadirkivanja! Drijemajući katkad tako u klupi usnuo bi uvijek isti san u kojem je glavno mjesto pripadalo velikom crnom kišobranu. Dok su druga djeca u svojim snovima viđala lopte i šarene slike, brodove sa zlatnim jedrima i petice koje se same pišu, Trupina je sanjao najobičniji kišobran. Zavidio je gradskoj djeci što su se tih dana zaštićivala od kiše kišobranima različitih boja, a odmah zatim sjetio bi se oca kako svake godine ujesen kad bi se povelo pitanje kupnje kišobrana, odgovara: dogodine. To dogodine trajalo bi još tko zna koliko da se Trupina jednoga dana nije jako prehladio. Bolovao je danima dok su kiše uporno tukle o prozore prizemnice, a onda jednoga dana morade poći u školu. Tog jutra bilo je vedro kao da je sunce htjelo pozdraviti njegovo ozdravljenje, a prva stvar koju je odjednom ugledao bio je veliki crni kišobran. Visio je na zidu kao nešto daleko i nedodirljivo i Trupina prvi put zažali što je sunce probilo oblake i poželi onaj težak beskrajni pljusak. Zatim je danima virio kroz prozor nadajući se da će ugledati kišu, a ugledao bi sunce. Nijedan dječak nije toliko mrzio sunce kao Trupina tih dana. Prošla su duga tri mjeseca uzaludnog čekanja da kiša opet prekrije ceste i drumove. Crni kišobran mirno je krasio bijeli kuhinjski zid, ali je Trupina mislio da ne pripada stvarnosti. Prelazeći jutrom prag svoje kuće, pogledao bi ga, a u duši mu se činilo da na zidu visi zapravo samo njegov san.

Gordana Radić

Na fotografiji stalak za kišobrane star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul