Držač za sapun iz 1915. godine

Nedavno sam u Slobodnoj Dalmaciji pročitala zanimljiv članak o mladoj poduzetnici Jeleni Brkić i njenom momku Srđanu Popari, koji se u malom mjestu Dalmatinske zagore bave proizvodnjom prirodne kozmetike. Njihov sapun nazvan je „Silvan“ prema drevnom ilirskom božanstvu zaštitniku prirode. Dospio je i do stranica slavnog modnog časopisa Vogue. Taj članak podsjetio me da sam dolazeći u Imotski za vrijeme školskih praznika svjedočila domaćoj proizvodnji sapuna. Naša stara kuća (Lovre Vučemilovića) na Pazaru u avliji ima pomoćnu zgradu u kojoj postoji prostorija takozvana rakižinica u kojoj se pekla rakija i gdje se i do danas sačuvao komin na kojem je Zorka Rebić, žena Mačana iz Vinjana radila sapun. Kao da je i danas vidim onako znojnu i crvenu kako satima miješa smjesu za sapun. Jer za proizvodnju domaćeg sapuna treba osim materijala imati i puno strpljenja potrebna je masnoća najčešće loj, soda kauštika i obavezno kišnica. Kuha se na tihoj vatri nekoliko sati miješajući neprestano i uvijek u istom smjeru. Kada smjesa postane kašasta dodaje se šaka kuhinjske soli da se odvoji voda. Sapun je gotov kada postane proziran i gust kao med. Odmakne se od vatre da otpoćine. Zatim se ulijeva u drveni kalup koji je obložen mokrom krpom. Nakon nekoliko dana reže se u željene oblike i još neko vrijeme se suši na zračnom mjestu. Današnja proizvodnja sapuna bitno je poboljšana i usavršena, a s raznim dodacima dobiju se raznovrsni sapuni. Da bismo imali sapun nije više potrebno satima stajati uz komin dovoljno je otići do najbliže samoposluge.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Na fotografiji je zidni držač za sapun star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul