Pronalazak jednog mortara s lokaliteta Opačac-Proložac

U obiteljskoj kući Radovinovića u Imotskom, čuva se jedan kameni mortar-tarionik nekada u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović koji je po svemu sudeći nađen i donesen s lokaliteta Opačac u Prološcu. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje) Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Na tom mjestu sagradili su samostan, crkvu i utvrdu. Točne okolnosti nalaza danas nisu poznate, za pretpostaviti je da je mortar pronađen u ruševinama spomenute franjevačke crkve i samostana, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, koju je podigla u 18 st. (1719.) obitelj Franceschi. Mortar je veoma dobro sačuvan, napravljen iz jednog komada kamena i to po svemu sudeći domaćeg krečnjaka, što donekle sugerira i mjesto izrade. U gornjem dijelu posuda je četvrtasta s oblo izdubljenim središnjim dijelom, dok je donja trećina mortara konusnog oblika koji završava kružnom osnovom dna. Gornji vanjski plašt podijeljen je u četiri glatke plohe koje na svakom bridu imaju po jednu polukružno oblikovanu istaku ( polukružni stupić) namijenjenu pridržavanju i lakšem manipuliranju posudom, jer mortari su poprilično teški. Visina mu iznosi 17 cm, promjer vanjskog otvora 19 cm, a unutarnjeg 13,5cm, te promjer dna 12,5 cm. Kameni mortari iz srednjovjekovnog razdoblja vrlo su rijetki nalazi u Dalmaciji. Tri slična nađena su u Trogiru i to u ruševinama dviju srednjovjekovnih crkava ili u neposrednoj blizini njih, što automatski nameće i zaključak o njihovoj uporabi i namjeni u crkvi. Međutim jednako su se koristili i u domaćinstvima kao kuhinjsko pomagalo u usitnjavanju hrane i mirodija. Daleko veća primjena bila im je u ljekarništvu pri izradi lijekova, i kao takvi bili u uporabi dugo sve do pojave gotovih industrijskih lijekova, a i nakon toga do danas. Povijest tarionika veže se uz povijest ljekarništva a seže sve od antičkih vremena. Kao arheološki materijal pri istraživanjima, često se nalaze tarionici, čitavi ili samo ulomci, uglavnom napravljeni od keramike. U srednjem vijeku se spominju pod nazivom mortaretti, rađeni su od kamena ili kovine, a bilo je i drvenih. Nešto kasnije izrađivani su se i od mjedi. Težina i čvrstoća materijala bila je presudna u njihovoj izradi jer je bitna za stabilnost posude. Kada govorimo o stilskim karakteristikama mortara s Opačca, on je vrlo skladno oblikovan i jednostavan, bez reljefnih ukrasa kakve imaju na pr. mortari pronađeni u Trogiru. Iako su približno istih ili slični dimenzija, od sličnog kamena, te slično oblikovani (gornji dio četvrtast, donji konusan), kod trogirskih mortara uočljiva je bogata reljefna dekoracija biljnog i cvjetnog motiva, te bočnih polukružnih i klepsidrastih stupića  (stupići u obliku pješčanog sata). Zbog tih karakteristika datiraju se u razdoblje 16-tog i početka 17-tog st. odnosno u renesansno-barokno stilsko razdoblje. Mortar iz Radovinovića kuće nešto je stariji po svojoj oblikovnoj jednostavnosti i skladnoj proporcionalnosti te jedinim ukrasom od četiri profilacije u vidu polukružnih stupića postavljenih na svakoj strani četverokutnog dijela posude, može se datirati u razdoblje kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas.

Prof. Snježana Tonković