Fotografija pod pergulom hotela „Dunda“ 1905. godine

U dvorištu pod pergolom prvog imotskog hotela “Dunda” 1905. godine. Vlasnik hotela Marko Dunda, bogati trgovac i jedan od prvih nakladnika razglednica sa imotskim motivima rođen je 1870. godine u Imotskom. U dvorištu obiteljskog hotela Marko Dunda sjedi krajnje desno, a na zidiću sjede njegova djeca, sin Frane Miho (1893.) i kćer Ljeposava (1898.-1980.). U pozadini s lijeve strane fotografije vidi se stražnji dio crkve sv. Frane, a desno se vidi dio kuće Colombani. U nastavku pročitajte priču o susretu s jednom lijepom fotografijom autorice Gordane Radić.

FOTOGRAFIJA POD PERGULOM HOTELA „DUNDA“

Bogata je i neiscrpna fotografska građa grada Imotskoga i njegove čudesne okolice, cijele Imotske krajine. Tome može svjedočiti svatko tko je jednom ušao u to more foto zapisa i bavio se time na razne načine pa mu fotografija dođe kao nezaobilazan način prepoznavanja, raspoznavanja, kako ljudi, tako i ambijenta i vremena u kojem se je nešto „svjetlopisom“ zabilježilo i sačuvalo za sjećanje i nezaborav. Tako se dogodio susret s jednom lijepom fotografijom na kojoj je uhvaćen samo djelić života s početka dvadesetog stoljeća, pod nadstrešnicom, ili kako bi se u Dalmaciji reklo, pod pergulom,
ispred jednog davnog ugostiteljskog objekta u vlasništvu i s imenom obitelji Dunda. O tom hotelu se je nešto pisalo, taj smo hotel vidjeli na više razglednica Imotskoga, što je normalno, pa i njegov vlasnik Marko Dunda je bio potpisnik proizvodnje i distribucije razglednica. I evo nas pred njom, tom
slikom, na stranici portala Jagul Wine cellar, koji nas inače revno vodi kroz bogatu povijest svoje obitelji, pa tako i Imotskoga, i uopće. Ali ova fotografija!!! Kružila je nekim putevima, sve do Korčule, bavili se njome već posvećeni foto znalci i nikako da je smjeste na mjesto koje joj pripada. Odakle je, što prikazuje, je li to Makarska,Pelješac, neki drugi primorski grad s kulturom „pergola“, kamenih stolova i ljudi u građanskim odijelima sa leptir ili pak običnim kravatama i šeširima na glavi. A tu je i jedna gospođa i jedan
gospodin u sjedećem položaju za nekog predaha, pa dvoje djece, jedno, muškić, sa šeširom na glavi. Ima u pozadini još nekoliko likova uhvaćenih u kadar, ali sve dosad opisano je dostatno za znatiželju i identifikaciju.
Ostane vam negdje ta slika u memoriji, pamtite i poziv putem internetskih portala da se pokuša locirati ta fotografija ako je ikako moguće. Naravno, moguće je.Odmah ste prepoznali da je u pitanju nešto vama poznato, nešto što vam je ostalo u sjećanju iz djetinjstva, pa provjeravate neke slike da vidite jeste li doista u pravu. Jeste, jer prepoznajete ambijent, kamene stolove, potom čovjeka koji sjedi, vidjeli ste ga na više fotografija… A ona djeca što
sjede na zidiću da ih objektiv bolje uhvati u kadar, njegova su djeca. Bilo kako bilo, eto sretnog trenutka: prepoznati jednu situaciju i odgonetnuti njezin smisao i pripadnost. Shvatiti uz to da se radi o slici osobitog ugođaja i neosporne estetike snimljenoga, pa povezati niti u nešto opipljivo i blisko
bez pomoći ikakvog pisanoga znaka, imena i natpisa na slici ili njezinoj pozadini. Prava je radost ponovo se naći na putovanju jedne fotografije od anonimnosti do otkrivanja pa osjetiti gotovo metafizičko iskustvo, što se, na sreću, dogodilo potpisnici ovih redaka.

GORDANA RADIĆ

U Splitu, 27. 05. 2019.

Fotografija u arhivi stranice JWC