Dinko Štambak i prijatelji u Imotskom 6. listopada 1982. godine

Dinko Štambak, hrvatski književnik i prevoditelj sa prijateljima u Imotskom ispred Krisove Gradske kavane 6. listopada 1982. godine. S lijeva sjede: Janko Petyo, Luka Čelan, Jozo Štambak, Dinko Štambak, Mile Vilenica i Mile Štambak. Prošlo je 29 godina od smrti velikog Imoćanina Dinka Štambaka (Dolac Donji, 21. srpnja 1912.- Pariz, 24. travnja 1989.) čija osobna i profesionalna biografija možeposlužiti kao scenarij za film. Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te je u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada kojim se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske.
Daje se tekst o Dinkovom boravku u Parizu koji je kompilacija dnevničkih zapisa u 80 bilježnica tijekom otprilike 35 godina. Dio zapisa svojedobno je objavljen u sarajevskom listu Oslobođenje, a ostalo je preveo Dinkov nećak Nikola Štambak.

DINKO U PARIZU

Dana 18. studenoga, nedjeljnog popodneva, oko tri sata, dok je kasno jesensko sunce obasjavalo grad koji sam prvo ugledao kroz avionski prozorčić, spustili smo se u Le Bourgetu, udaljenom „od svetog grada koji je zasjao na Zapadu“ (Rimbaud) dvadeset kilometara. Bilo nas je dvanaest studenata, ja najstariji, a stotinjak drugih doći će na sam dan Božića iz svih republika druge Jugoslavije.
Iz Le Bourgeta, koji se od onog vremena premetnuo u gradić, autobus nas je prenio u Pariz. Veliki bulevari, prilazi i trgovi bijahu puni šetača; kasno jesensko sunce izmamilo je iz kuća sve živo, na terasama velikih bulevarskih kavana sjedilo je veliko mnoštvo. PARIZ!
Prvu noć proveo sam u Latinskoj četvrti (Quartier latin), u svratištu nasuprot pučkoj školi. Sutradan, s nekim našim studentima, prešao sam u Đački grad (Cité Internationale Universitaire de Paris), u četrnaestom okrugu Pariza. Grad zato što se sastoji od domova koje za studente izgradiše ne samo Francuzi, nego i brojni narodi s raznih kontinenata.
Pariz sam dobro poznavao iz knjiga i iz razgovora s Tinom Ujevićem. Prve šetnje Parizom činile su mi se šetnjama po ulicama koje sam napustio prije nekoliko godina. Prepoznavao sam Pariz, ali takvo osjećanje i doživljavanje grada prvi put viđena, ne izuzima ni najmanje doživljaj novog. Otvorenom gradu otvorio sam svoje oči, duh. Ulazi!Međutim, dublje upoznavanje grada počinje kad ulaziš u život svih kad, recimo, problemi tvog djeteta postaju tvoji problemi; prije toga si došljak, turist, čep koji nosi voda; a kad su brige grada postale tvoje brige, turist je nestao da bi ustupio mjesto stanovniku. Pjenušav šampanjac zamijenilo je oporo vino svakidašnjice.
Prvih dana, tjedana i mjeseci nahodao sam se po Parizu, zalazio u najzabačenije četvrti, kretao u predgrađa i mjestanca oko Pariza, mnogo sam prosjedio na obalama Seine dok su prolazili šlepovi natovareni pijeskom. Želja da upoznam grad, zatim knjiške, artističke, filmske i ostale reminiscencije, podžigala mi tabane.
Željan pravog Pariza, uselih se dva-tri mjeseca nakon dolaska u mansardu na šestom katu, u blizini Bulonjske šume. Na šestom katu – ulaz: stubište za služinčad – sobičak do sobička, sve same kuharice, služavke, kućne pomoćnice i ja. Prozora u mom sobičku nije bilo, nego okruglo „volujsko“ oko s kojeg sam ipak mogao, kad bih ispružio vrat, vidjeti šumu pod snijegom, šumu u cvatu i pod prvim zelenim lišćem.
S proljeća 1947. i nastanio se u slavnoj četvrti Saint-Germain-des-Prés. U središtu svijeta, tako nam se činilo, jer tu je sve brujalo od nove filozofije, egzistencijalizmom zvane, omladina Francuske i svijeta grnula je ovamo kao u obećanu zemlju zabave, iživljavanja, uspjeha. Moj hotelčić, s dva niza prozora podosta uskih, dizao se na pet katova. U prizemlju bar, sobice tijesne, odvojene jedna od druge tankim zidovima, žičani krevet, stočić, stolac klimav, lavor; voda na katu, zahod na katu više; nalazio se u Rue de Buci, u srcu kvarta. Kvarta što se pročuo diljem svijeta po filozofiji, točnije po književnim djelima Sartrea, još točnije: po osebujnom, donekle i libertanskom, da ne kažem raskalašenom životu omladine koja je shvatila egzistencijalizam kao opravdanje svih sloboda i oslobođenja.
U proljeće 1948. napuštajući hotelčić u ulici de Buci, gazde mi dopustile da ponesem žičani krevet, stolić i stolac. Ja sve to na kolica koja sam najmio i dogurao u Rue de la Sourdière. U mojoj mansardi na petom i po, kad je padala kiša , bilo je kiše i na mom krevetu. Po krevetu i oko njega namjestio bih nešto lonaca i tanjura. Glazba kiše. Srce bijaše toplo, za kišu lako. Nije bilo tužno u mansardi, naprotiv. Mnogi su mi zavidjeli, jer tko ima mansardu, ima sve slobode. Mnogo tihih večeri, i dana i noći, doživjeh u toj potkrovnici s koje gledah kupolu svetog Roka, cvijeće na prozoru mlade susjede, nebo, oblake. U mansardu sam uveo i ženu koja donese u prćiju kišobran, pa bilo suvlje; vjenčali smo se krajem prosinca 1949. Teška srca napustio sam mansardu i ustupio je mladom radničkom paru koji je do tada stanovao u pravoj rupi, do mene.
U Latinskoj četvrti, u kojoj smo od veljače 1951, ulica je kozmopolitska. Kućice na četiri kata, odnosno tri s potkrovnicama. Stanovnici kuće – jedan zid je iz dvanaestoga stoljeća – većinom stranci. U samoj uličici – Rue Thouin – grčki i vijetnamski restoran, talijanska postolarija, armenska crkvica, a na obližnjem trgu de la Contrascarpe danju i noću bruji od stranih jezika.

Izvor: Fotografija i tekst Dinko u Parizu, Nikola Štambak