Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Godišnjica je smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i nastavljača obiteljske tradicije.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
Marica Franceschi (1913.-1999.) sa svojih šestoro djece 1959. godine u Jagulovoj avliji s pogledom na Šamatorij. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Anamaria Anisja (1938.), Vjeko Josip (1941.- 2017.), mama Marica, Marija Maja (1941.-1972.),Tonći (1942.-1978.) i mala Zlatka (1951.).
Daje se dio teksta iz memoara kapetana Vjeke o djetinjstvu provedenom u Imotskom:
Djetinjstvo smo proveli u Imotskome i najviše u velikoj avliji, u Fratarskoj ogradi te u dvije barba Pavine ograde, Barakovcu i Periševcu. To je bilo naše “kraljevstvo” gdje smo se igrali, trčali, sakrivali i penjali. Mislim da druga djeca u Imotskom nisu imala priliku tako biti stalno u prirodi kao mi iz barba Pavine kuće. Mi nismo ni išli u druga područja maloga Imotskog (van mamina pogleda), tako na primjer nikad u djetinjstvu nisam niti bio na vrhu Topane!!. Jednom sam ipak sa Bazaranima bio u Jelavića docu gdje je sada stadion, a ti su dečki znali za najopasniji podvig, penjući se proći sa jedne strane na drugu na onoj velikoj klisuri iznad današnjeg stadiona. Izmedju Barakovca i kuće bio je veliki barba Pavin vrt, jedan jako lijepo izgrađen prostor u prirodnoj uvali terena sa zidovima i serpentinastim terenima spremnim za obradu i brojnim raznovrsnim voćkama, jabukama, kruškama, trešnjama, dunjama, a po cijelom vrtu je bila sprovedena voda iz ogromne kućne čatrnje. Inače sam uvijek bio za najveće vragolije, tako sam jednom ubio u avliji patku šjor Joze Rosića, staroga učitelja koji je živio u istoj kuci. Izmišljao sam i druge “mudrolije” kao bacati papirnate avione sa prozora i zapaliti ih tako da u letu sasvim izgore. Jednom je jedan takav zapaljeni avion uletio u prozor ispod nas u Ankinu spavaću sobu, a ja sam se toliko preplašio da će nastati požar da sam otrčao kod nje ravno u spavaću sobu ugasiti avion koji je doletio baš na krevet. Padao sam sa zidova, penjali smo se po stablima i sa fratarskog zida skakali na mlade borove koji bi se pod nama savili i spustili nas na livadu (nadam se da su ti borovi do sada narasli)……….

Izvor: Obiteljska arhiva