Dr. Antonio Maria Mazzi (1825. – 1892.)

Dr. Antonio Maria Mazzi, sin Domenica rođen je 11. rujna 1825. godine u Veroni u Italiji, a umro je 07. siječnja 1892. godine u Imotskom. Završio je Facolta di medicina e chirurgia nella R. Universita di Padova u Padovi oko 1850. godine te je doselio u Imotski u kojem je bio jedan od prvih liječnika. Kasnije je imenovan kotarskim liječnikom dok je istovremeno dr. Augustin Bitanga bio općinski liječnik. Dr Mazzi pokazao je iznimnu humanost kada je 1866. godine odlučio liječiti besplatno ranjenike, Imoćane koji su sudjelovali u borbi pod Visom. Dr Antonio Mazzi ubrzo po dolasku uklopio se u društveni i politički život Imotskoga te je bio vođa autonomaša u Imotskom koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika te nisu bili za pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Po kazivanju starih Imoćana dr Mazzi bavio se aktivno lovom i bio iznimno duhovit. Nakon pobjede Narodne stranke na izborima u Imotskom u lipnju 1880. godine i poraza autonomaša, dr Mazzi je premješten u Metković nakon trideset godina službovanja u Imotskom te neko vrijeme u Split. Dr. Antonio Mazzi vjenčao se oko 1856. godine u Imotskom sa Domenicom Fortunatom Rosom Laurich (1835.-1915.), kćerkom jedinicom Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha, bogatog veleposjednika iz Mirca na Braču. Andrija Laurić (1799.-1862.) sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bio je predsjednikom Suda u Imotskom u kojem je sagradio lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich. Nakon vjenčanja sa njegovom kćerkom Domenicom, dr. Antonio Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa starom kućom Laurić. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski rada poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. U kući dr Antonia Mazzi između dva svjetska rata stolovalo je Sresko poglavarstvo sa stanom na katu za poglavara i poslije Kotarsko poglavarstvo. Nakon 1945. godine gotovo cjelokupna imovina obitelji Mazzi u Imotskom je nacionalizirana i kontinuitet obitelji u Imotskom je nasilno prekinut te je zbog takvih okolnosti obitelj raseljena, tako da danas potomci obitelji žive širom Hrvatske i Europe. Dr. Antonio i Domenica Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.),Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih su bili Andrija koji je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik koji je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik, Luigi koji je bio liječnik u Splitu i jedan od osnivača ali i prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije, a imao je i odlikovanje od crnogorskog kralja jer je kod njih pomagao u borbi protiv kuge. Aurelio je bio agronom i bio je direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Dr Antonio Mazzi umro je 07. siječnja 1892. godine i vječni mir našao je u Imotskom gdje je sahranjen u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

Fotografija Imotskog snimljena krajem 1920-ih na kojoj se vide gore lijevo dvije kuće Mazzi, kuća Rako (poslije dio kuće Štambak), Vučemilović (poslije Grubišič), Jeličić i Truccolo te u prvom planu lijevo kuća Colombani i kuća Vučemilović (poslije Pervan) u obiteljskoj arhivi