Božić u Imotskom

Nekoliko dana prije Božića  u mnogim je obiteljima stresno zbog užurbanih priprema jer je toliko očekivanja i želje da se stvori najmagičnije okruženje. Pročitajmo sjećanja prof. Gordane Rako Radić o pripremama za Božić imotske obitelji Borić i nekad davno uoči Božića posebnom zračenju malog gradića Imotskog:

BOŽIĆ U IMOTSKOM

Došetao je jednoga dana u kuću moje tetke, onu veliku kamenu kuću sa zvonom na vratima i zelenim škurama iza kojih danima vire lica mojih rodica. One gledaju hoda li Pazarom ispred kuće duh Božića; s koje će strane naići Sveti Nikola, pa Sveta Lucija, pa tek onda Mali Isus. Hoće li biti sjajno odjeveni ili, kako to pričaju odrasli, u skromnim haljinama i još siromašniji zbog onog strašnoga rata što je, Bogu hvala, sada iza nas.
Na putu do Božića već smo dočekali Svetog Nikolu u bičvici napunjenoj orasima, suhim smokvama i jednom jabukom, rjeđe narančom, a dobili smo i šibu za svaki slučaj. Svetoj smo Luciji dali veći značaj jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo.
No onaj zrak kojim je naš gradić zračio u ove božićne dane, doista smo morali osjetiti. Opipati neku novu užurbanost ljudi, onu svečanu napetost kojom se dočekuje nešto veliko.
U Borića kući sve je bilo u znaku Božića. Barba Ivo je odnekud autobusom dovezao bor i ostavio ga u avliji do Badnjega dana. Sjedeći zbog svoje debljine na rashodovanom autobusnom sicu što joj ga je muž prilagodio, draga je teta Mila davala žurne naredbe ukućanima miješajući od napetosti imena svojih sedam kćeri. Tako su skalama i portikom odjekivale naredbe: Aka, pripremi oraje za orahnjaču, Drinka, jesi li inkolala one miljetiće za etažere isprid vrata; kad mislite fregavati pod, ne čekajte zadnji čas; Mirjana, Ozrenka, Znanka, Dražana, Gordana, Drinka…a belaju, sve mi se pomišalo, pomozite Ivi, luštrajite kvake na vratima, Božić je!
A na Badnji dan, još se punom parom uređivala kuća, zadnje su se stavljale čiste koltrine po prozorima, svitlali kandeliri i pjati od vage koji su bili u pogonu do zadnjega časa. U malom tinelu, svićicama i bombonima u srebrnom papiru, okićen je bor. Krase ga sitne pamučne pahulje, a ispod je i mali Betlem s nekoliko umornih figurica.
Na kampanelu je već počelo vrijeme odzvonjavanja pred ponoćku, a gore u kužini kaldaja puna tople vode već se treći put prazni do brzinskog kupanja tolike čeljadi. Valja se okupati i čist dočekati Božić.
Teta Mila, teško se gegajući, predvodi svoju brojnu obitelj na ponoćnu misu.
Pristupit će joj čista srca ova sveta žena, kakve se rijetko susreću. A kad se ponoćka završi i na malom trgu punom misečine dovrše zadnja čestitanja Božića susjedima i prijateljima, žurimo u toplu malu kužinu navrh skala koja će nas sve primiti. Tamo nas u velikom loncu čekaju mirisni kapurali gotovi za prvo kušanje. Posni dan je prošao i sva djeca mogu probati božićne kolače. A onda, poslagani u tisno na ćepenak blizu špahera, čujemo teta Milin glas: „A sad, dico, zapivajmo. Aka, dodaj mi onu božićnu pismaricu, a ti, Goše, povedi. „ U sve vrime godišta, mir se svitu navišta…“ odjekuje do soba u kojima ćemo se mi djeca, te studene božićne noći, stisnūti jedni uz druge, brzo ugrijati. A zadnji božićni sjaj koji će nas uspavati zasvijetlit će s izglancanih mesinganih koćeta naših željeznih kreveta i mi ćemo se sjetiti maloga Isusa i one betlemske zvijezde po čijem ćemo zlatnom tragu utonuti u san.