Fra Silvester Kutleša, tekst o luli iz monografije “Život i običaji u Imockoj krajini”

Fra Silvester Kutleša, profesor Franjevačke gimnazije u Sinju i definitor Provincije Presvetoga Otkupitelja, rođen je 1876. u Gornjim Vinjanima, a umro je u Imotskome 1943. godine. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Ova njegova djelatnost rezultirala je opsežnom monografijom Život i običaji u Imockoj krajini, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Iz ove monografije donosimo dio članka o luli, jednom od nezaobilaznih predmeta svakodnevne upotrebe, bez kojega je bilo teško i zamisliti muškarca iz naših krajeva.
Antonjeta Baškarad Jutronić
U Runovićim, gotov svaka kuća do nedavna- sadila je duvan. Žene i cure više su o duvanu radile, nego muškići. Najviše se duvani na lulu i kamiš. Lulica je obično zemljana, a kamišić od rašeljke ili trna. Dugačak je jedan pedalj. Svejedno, lula ima više vela. Najviše je zemljavica, brez zaklopca. Ove grade Zagožđani i Zelovnjani. Prvu zovu zagožđanka, drugu zelovka (Zelovo je selo blizu Sinja). Obe se rade od gnjile i vrste (vrsta je nika vela kremena). Lulica je vrlo prosta. Sastoji se od zjala i repića. U zjalo se puni duvan, a u repić utra kamišić. U lulicu stane dva ćata duvana, a kamišić ritko je duglji od pedlja. Spoj repića sa zjalom od lulice, zovu grlić. Grlić je šupa, ko da si ga iglom probojo. Često i lako puknu, još se lakše u repu razvrnu. Seljaku je ža i krune, još žalije lule i duvana. Druga je drvenjača lula. I ova je slična zemljavici, samo je od drveta i okovom iznutra okovana. Suviše drvenjača ima prišiven kapak, koji je provrćen, da lula ima oduvu. Ima i više majstora od ovi lulica. Malo je župa a da nema svog majstora. Lulice nisu skupe četri-pet dinara komad.Treća je lula đuzelača.Ove radi jedan seljak u G. Vinjanima, zove se Đuzel. Njegove su lule dobre i lipe, ali su i skupe. Od 20-40 dinara po komadu. Prema rađi i nakitu oda i cina. Ima đuzelača veliki i mali, kićeni i prosti, za kapkom i brez kapka. Đuzel radi lule od trnova ili šimširova drveta. Najtvrđe su od trnova panja. I đuzelača ima sve što i druge lule; zjalo, grlić, rep, kapić. Iznutra je midom postavljena, da od vatre drvo ne izgore. Zdvora i zjalo i rep žutim brokvicam napulijani. Peliš (vršak lule) suviše okovan, da izdrži vatru i da je lišpi vidjeti. Velika đuzelača s velikim kamišom šarcem služi samo za velike godove, k Misi i za pira, mala za svaki dan. Veliku đuzelaču sa šarcom, amrom na vru i kurdelom zovu takum.Takumom služe se samo seocke gazde i gizdelini.