Pulpit-propovijedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Marin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita-propovijedaonice slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati. Pulpit-propovijedaonicu u imotskoj crkvi sv. Frane snimio Branko Tonković.

Fra Vjekin vjek (2013), prilagođeni dijelovi tekstova