Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.)

Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.),biskup Albanije, apostolski vikar Aleksandrije i posljednji apostolski vikar u Bosni. Dana 17. ožujka navršava se 129 godina od smrti biskupa fra Paškala Vujčića znamenitog imotskog sina rođenog u Glavini 03. travnja 1826. godine. Život fra Paškala Vujčića vrlo je neobičan i vrlo raznolik. Imao je strica, župnika u Retkovcima u Slavoniji, koji ga je kao dječaka uzeo k sebi pa je tako završio osnovnu školu i gimnaziju u Vinkovcima. Tada stupa u Franjevački red, u Bosanskoj provinciji. U Mađarskoj je završio filozofiju, a u Veneciji teologiju gdje je i bio profesor bogoslovije. Fra Paškala je zanimala povijest i botanika, govorio je pet, šest jezika. Kao mlad svečenik u Veneciji upoznao se sa austrijskim nadvojvodom Maksimilijanom, bratom austrijskog cara Franje Josipa I, namjesnikom Venecijansko-lombardskog kraljevstva i koji ga je predložio za biskupa Albanije 1858. godine, a 1860. godine postavljen je za biskupa Aleksandrije te za papinskog pohoditelja središnje Afrike. Tamo se upoznao i sprijateljio s mnogim znamenitim osobama, među njima i s Ferdinandom de Lessepsom, graditeljem Sueskog kanala. Na tom grandioznom pothvatu biskup fra Paškal Vujčić zaposlio je tisuće Hrvata iz Hrvatskog primorja, Dalmacije i Zagore i pobrinuo se za njihove duhovne potrebe. Po Lessepsovoj želji on je i blagoslovio znameniti Sueski kanal. Fra Paškal Vujčić 1866. godine dolazi za biskupa u Bosnu u zadnjem desetljeću turske vlasti u Bosni te se za šesnaest godina njegova upravljanja podiglo četrdeset crkava, više od dvadeset škola i dva sirotišta. U rodni kraj u franjevački samostan u Imotskom vraća se 1886. godine gdje živi kao obični fratar dvije godine, umro je u noći 17. ožujka 1888. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu na groblju Gospe od Anđela u Imotskom te mu je podignut lijep mramorni spomenik koji se srušio od udarca groma. Gvardijan fra Vjeko Vrčić da bi približio lik tog znamenitog čovjeka Imoćanima na 75. godišnjicu fra Paškalove smrti 1963. godine prenio je njegove zemne ostatke u prostorije između samostana i crkve.

Fotografija iz monografije Fra Vjekin vjek (2013.)