Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.)

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), sin Grge rođen je u Imotskome. U Mjesecu hrvatskoga jezika (21.02.-17.03.) prisjetimo se nekih ljudi koji su djelovali u onim burnim vremenima krajem devetnaestog stoljeća te svojim nesebičnim radom i zalaganjem bitno doprinosili buđenju nacionalne svijesti i afirmaciji hrvatskog jezika kao službenoga i materinjega, a time i hrvatstvu grada Splita.
Druga je polovica 19. stoljeća. Dalmacija je pod Austrijom, službeni je jezik talijanski. Tim jezikom služi se se državna admnistracija, sudstvo, školstvo. U Splitu su na vlasti Antonio Bajamonti i njegovi autonomaši. Glavni protivnik im je Narodna stranka koja traži spajanje Dalmacije s Hrvatskom i Slavanijom te uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga. Osnivaju „Slavjanski napredak“, „Narodnu glazbu“, nastoje razbuditi nacionalnu svijest. Veliku pobjedu postigli su pohrvaćenjem splitskih srednjih škola Velike realke i Klasične gimnazije. 1880. godine, a preuzimanjem splitskog Općinskog vijeća 1882. uveden je hrvatski jezik kao nastavni i u osnovne škole. To je bilo veoma važno jer je mlade ljude trebalo od malih nogu odgajati u nacionalnom duhu i učiti ih hrvatskom jeziku. Problem je, međutim, nastao jer je u školama bilo malo nastavnika koji su dobro poznavali hrvatski jezik i imali ljubav za nj.
Jedan od navrsnijih i najagilnijih profesora hrvatskoga jezika, ujedno i pravi rodoljub, koji je svoje rodoljublje uz rad u razredu izražavao u javnome životu, bio je Imoćanin Nikola Ivanović. Prema dr. Zdravku Mužiniću rođen je 1835. u Imotskome. završio je franjevačku gimnaziju u Sinju, potom i bogosloviju. Diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Beču. Kako su u to vrijeme austrijske vlasti napadale franjevce koji su se borili za hrvatstvo napisan je Memorandum kojeg su 1865. godine osobno caru Franji Josipu I uz usmeno obrazloženje predali profesor don Nikola Ivanović i profesor fra Šimun Milinović,kasniji Barski Nadbiskup. Poslije studija profesor don Nikola Ivanović se vraća kao profesor u Sinj gdje u gimnaziji predaje hrvatski jezik koji je prvo u njoj uveden kao službeni jezik. Godine 1879. prelazi na splitsku Veliku realku gdje djeluje do mirovine 1899. Jednu školsku godinu (1896) bio je i ravnatelj ove ustanove. Umro je u Splitu 1925. godine međutim nikad nije zaboravio Imotski u kojem je izgradio jednu od najljepših grobnica gdje je želio naći vječni mir  te darovao crkvi svetog Frane mramorni Gospin oltar vrijedan 10.000 kruna. Njegovi učenici volili su ga i cijenili, a on je nastojao i uspijevao da đaci nauče i prihvate hrvatski jezik kao svoj materinski. Dr. Ivan Bulić splitski odvjetnik i javni radnik sjeća se svoga profesora. „Savršeno je poznavao narodni govor i izražavao se prirodno i slikovito kao pučki guslar. Riječ mu je tekla pučki i prirodno… A znao je pričati slikovito i duhovito, sasvim po narodnu.“
Jedan od Ivanovićevih učenika bio je i Vladimir Nazor (1876.-1949.). On u svojoj noveli „U magarećoj klupi“ opisuje profesora don Nikolu Ivanovića iako ga poimenično ne spominje. Prisjeća se kako je svojim nekonvecionalnim pristupom i ljubavlju za naš jezik utjecao da budući značajni književnik osjeti ljepotu materinjega jezika. „ I ja napokon osjetih da je i hrvatski jezik nešto lijepo…. Nisam više htio govoriti ni s kime talijanski; izašao sam na Pazar da slušam Zagorce koji su prodavali kokoši…“
Zabilježeno je i jedno svjedočanstvo poznatog političara rođenog u Imotskome dr. Josipa Smodlake (1869. –1956.). “U narodnoj čitaonici, gdje se svakoga dana poslije podne sakupljala hrvatska elita svi su govorili samo talijanski. Ostao je nezaboravan komični prizor koji se često ponavljao kad bi u društvenu dvoranu ušao profesor don Nikola Ivanović, stari Imoćanin, koji se nije bio otuđio svojem jeziku kao sva ostala splitska gospoda. On je ulazeći stalno običavao da ih u šali pozdravi riječima „ Da ste zdravo latinska gospodo slovinskoga roda i plemena!“
Antonjeta Baškarad Jutronić