Marija Vučemilović 1931. godine u Brestovcu

Kažu da u vrijeme Karnevala cijeli Imotski poludi. Jer nije to samo narodni običaj, to je daleko više, to je dugogodišnja tradicija, način života, način izražavanja Imoćana. Čitavu godinu smišlja se i planira, a onda se pred taj dan užurbano nabavljaju rekviziti, izrađuju maske, šije odjeća da bi fešta bila što bogatija i raskošnija. Daleki predak današnjega Karnevala su Saturnalije, svetkovina starih Rimljana, posvećena Bakhu, bogu plodnosti, vina i uživanja. O imotskim karnevalskim svečanostima opširno piše prof. Gordana Radić u svojoj vrlo zanimljivoj knjizi Bako-imotske karnevalije. U vrijeme Poklada ja po „stoti“ put uzimam u ruke ovu knjigu, vrtim je i ponovno čitam prisjećajući se svoje mladosti, maškaravanja, Bakovih svečanosti, imotskih legendi Maje Nikolić i Brace Zena. Međutim, Imoćani nisu odustajali od ove lijepe i zanimljive tradicije niti kada bi se silom prilika našli izvan svog mjesta. Godina je 1931. U Brestovcu u sanatoriju za plućne bolesti boravi mlada Imoćanka Marija Vučemilović, kćer Antonjete i Lovre Vučemilović. Liječi se od tuberkuloze. Ali vrijeme je Karnevala i maškaravanja pa iako teško bolesna Marija ne može odoljeti Bakovu zovu jer to je nešto jače od nje. Sakuplja ekipu drugih pacijentica, nabavljaju robu i evo ih maškaranih i razdraganih koliko su u ovoj teškoj situaciji mogle biti. Marija je Japanka, u sredini sa suncobranom. Sljedeće godine u srpnju 1932. zauvijek je zaspala. Pokopana je u svom Imotskom, u Đombuši. Imala je samo 20 godina.

Antonjeta Baškarad Jutronić