Kuća Jerković 1930. godine

Kamena kuća Jerković na središnjem dijelu imotske Pjace u prizemlju koje je smještena trgovina tehničkom robom Philips radio, vlasnika Miljenka Kvesića pripadnika bogate trgovačke obitelji sredinom 1930 ih. Lijepa kuća Jerković u kojoj je živio odvjetnik dr Ante Jerković (1914.-2001.) sa suprugom Katicom i kćeri Darkom izgrađena je na mjestu stare kuće Budalića koji se doselio iz Krstatica i u prizemlju neko vrijeme imao kavanu. Nakon zatvaranja trgovine Philips, vlasnika Kvesića u prizemlju je godinama bio smješten odvjetnički ured dr Ante Jerkovića. Uz kuću Jerković vidi se dio stare kuće Ferde Tadića sa teracom na kojoj je reklama za cipele Bata koje su se mogle kupiti u trgovini smještene u kući Tadić na početku Pjace. Kuću Tadić obnovili su novi vlasnici obitelji Ćelan Gaganić i Divić.

Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu Denisa Kujundžića

Seosko vjenčanje u Glavini Donjoj oko 1930. godine

Seosko vjenčanje u Glavini Donjoj oko 1930. godine, fotograf Mihail Aleksandrov.
Momak oće da se ženi, a cura udaje. To se dvoje udariti more. Momku je mira, od dvadesete dvajest i pete. Curi od šesneste do dvadesete….. Momak , dok prosi krijomoice divojku, rađa bi da niko ne zna; nu, dođe vrime da i sam mora stvar očitovati. U nedavno vrime činila se napose i prošnja i ugovor i prstenovanje, prvo navišćenja. Danas se od toga zadržalo samo malo. Prošnja javna i ugovor sjedinili se s rakijom i jabukom. O prstenovanju niko i ne govori. Misto zlata i srebra momak dade divojci koju stoju, u papirnatom novcu……Cura isprošena, odmicanja nema. Kuj gožđe dok je vruće. Niki vele: drž vino na toku a curu na skoku!. A prva je dužnost virnika, ići župniku i upisati napovidi…..U drugim selim i župam krajine vinčanja čine obično o sv. Kati mučenici, 25. XI; dočim u Runovićim redovito prid Poklade… Diver pođe s kolim divojačkoj kući, pokupi njezinu robu i ruvo i skrinje uz otkup, i goni svojoj kući… U brckim selima ima diver što da goni. Osim dviju škrinja, puni robe, tu su dva vunena štramca, dva uzglavača, lancuni, četri pokrivača, postelja, stolice, kom, armerun. To je sve dala galantarija, nije krajina. U pripoljskim selima nema toga ni polovica. I šta ima, sve je prosto i seljačko…. Barjaktar uzme barjak, prvinac ispali pušku, stari svat naredi polazak…..Ištom nakon vjenčanja, obuzme svakoga pravo veselje. Svati čestitaju mladoj i mladoženji, puške sivaju, privezani konji trzaju se i poskaču….Mlada na polasku iz rođene kuće, najprvo pita prošćenje u oca i majke, zatim se izljubi svojom rodbinom i svojtom, poljubi i kućni prag. Mlada suze lije roditelji je kroz suze blagosivlju…….Mlada na konju, svati se upute…….

Fra Silvestar Kutleša (1993.) Život i običaji u Imockoj krajini

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu 2001. godine. Uz crkvicu se formiralo groblje te su se obavljali ukopi u kontinuitetu od 15.-16. st. pa do početka 20.st. ali sve rjeđe jer su se već ranije formirala i druga groblja. Posljednji koji je ukopan blizu crkvice na Opačcu bio je neki Zdilar početkom 20. st. Daje se dio teksta Snježane Tonković o arheološkim istraživanjima u crkvi na Opačcu započetim 2000. godine koja je i vodila istraživanja u dijelu u kojem se opisuje staro groblje uz crkvicu na Opačcu. “…Prostor Opačca više je nego zanimljiv i značajan jer predstavlja jezgru imotske povijesti, znanja i pismenosti u srednjem vijeku koju su širili redovnici s ovog prostora po cijeloj Imotskoj krajini, Bosni i Hercegovini i Primorju… Prije obnove Gospine kapele trebalo je obaviti arheološka istraživanja u samoj crkvi i i neposredno oko nje. U tu svrhu morao se odstraniti pločnik s poda obložen pločama od muljike, koje su i tako bile uništene. Istraženi su svi grobovi unutar kapele kao i oni s južne strane koji su bili brojni. Gustoća grobova na zapadnoj strani pred ulazom bila je osobito velika, tamo se ukapalo u slojevima i s više ukopa u jednom grobnom mjestu. Radilo se uglavnom o novovjekim grobovima, (od 16 .-19 st.), a zbog skučenog prostora često izmiješani u slojevima, uglavnom sa skromnim grobnim nalazima. Nakon istraženih grobova može se zaključiti kako se ovdje groblje formiralo koncem 15. i 16 st. te se u kontinuitetu nastavilo s daljnjim ukopima, osobito kada su franjevci napustili ovaj prostor i preselili u Prološko blato. s tim da su se ukopi zbog skučenog prostora počeli obavljali unutar napuštene franjevačke crkve i neposredno uz nju. Kad je sagrađena Gospina kapela grobovi su ostali ispod nje. Ukopa je bilo i ranije od 15 st. i to dalje od kapele. Tako je pri istraživanjima nađen jedan starohrvatski grob sjeverno od utvrde s keramičkom posudom u njemu koja se može datirati u 9/10 st….”

Fotografija u arhivi Snježane Tonković

Zgrada Kotarskog suda u Imotskom 1926. godine

Zgrada Kotarskog suda u Imotskom 1926. godine. Zgrada Kotarskog suda dovršena je i useljena 1915. godine za vrijeme vladavine cara Frane Josipa I i za vrijeme dok je imotski Načelnik bio Ivan Zane Vučemilović. Velike zasluge za izgradnju jedne od najljepših sudskih zgrada u Dalmaciji imao je profesor Josip Vergilije Perić (1845. – 1919.), poslanik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču. U dvorištu nove sudske zgrade bio je smješten zatvor okružen visokim kamenim zidovima. Dugogodišnji ključar zatvora i raznosač sudske pošte bio je Nikola Ćosić. Taj prostor poslije je zasađen borovima, a stari Imoćani nazivali su ga Đardin. Do preseljenja u novu zgradu Kotarski sud bio je smješten u kući Marče od 1868. do 1915. godine. U usmenom predanju ostala je poznata uzrečica kojom se prijetilo po Imotskom: “Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!”

 

Na otočiću Manastir 1965. godine

Imotski franjevci fra Mirko Buljac, fra Vjeko Vrčić, fra Nikola Bilić i fra Ćiro Ujević 1965. godine na otočiću uz do danas sačuvani natpis, uklesan u živi kamen “OVO-A.D. 1609 F.M.R-NEKA se zna” sa strjelicom koja ide od istoka prema zapadu upozoravajući na ponor prikazan rupicom udubljenom u kamenu. Narodna predaja u inicijalima vidi ime fra Mije Runovića koji se 1623. godine spominje kao učitelj đaka koji su se pripremali za redovništvo.

Fotografija u arhivi imotskog samostana

Pjaca 1930-ih

Pjaca, kuće Nikolić (Batošić) i Tadić u prizemlju koje je smještena trgovina cipela Bata, čuvenog europskog proizvođača cipela krajem 1930 ih. U nastavku se daje dio teksta prof. Mladena Mostarčića “Starom Pjacom”, Imotska Krajina, br. 440., 1998. “…Pjaca je prva imotska ulica u povijesnom razvoju grada koja je poprimila prave gradske konture…….Pjaca nosi svoje ime iz vremena mletačke vlasti. Na starim mapama upisana je kao Piazza dei signori. Nije slučajno tako, jer su tu živjele najbogatije i najpoznatije imotske porodice. Talijani su vladali Imotskim 80 godina, do mletačke propasti (1797.), a kada je poslije došla austrijska uprava, onda je službeni jezik ostao i dalje talijanski……..Pjaca je bila ne samo središte političke upravne i sudske vlasti nego i velike trgovine. Tu su se nizali brojni dućani svakovrsne robe, prehrane, tekstila, obuce, željeznih proizvoda i dr. I čuveni Bata, poznati ne samo jugoslavenski nego i europski proizvođač cipela, imao je tu svoju trgovinu. Dosta je bilo i obrtnika: mesari, pekari, brijači, postolari, drvodjelci, krojači, urari i zlatari. Pjaca je imala dvije kavane, dva konačišta, dvije slastičarne i velik broj gostionica (8). A nije nedostajala ni apoteka, ni pošta, ni banka. Na prostoru gdje je sada zgrada društvenopolitičkih organizacija (Komitet) bila je manja tržnica za povrće i voće, mlijeko i jaja. Dolaskom prvih automobila i autobusa u Imotski na početku našeg vijeka pojavila se potreba za kupovinu benzina i tako je stvorena prva benzinska stanica, a uz nju i autobusna stanica. Tu je bio podignut i reklamni stup radi veće prodaje benzina čuvene engleske firme SHELL Sve je to bilo smješteno na prostoru pred općinskim sudom……..U povijesnom razvoju Pjaca je ne samo prva nego i najnapućenija imotska ulica. Poslije prvoga svjetskog rata (prije sedamdeset godina) tu su živjele porodice (ako pođemo od početka ulice, parnim brojevima, njenom sjevernom stranom): Vrčić, Katanušić, Vuković, Tadić, Vicić, Bauk /2/, Delić /4/, Nikolić, Kurir, Benković, Vučemilović /2/, Pušić, Jerković, Duzbaba, Bitanga, Šoić /2/, Ferrari, Rako, Dubravac, Vrdoljak /2/, Bilić, Ivanović i Valdevit; a na južnoj strani (neparni brojevi): Benzon, Jelavić, Tripalo, Ligutić, Ciciliani, Bilopavlović, Šabić, Knežević-Rajo, Petričević, Skataretiko, Marendić, Nikolić, Ivanović i Anić.”

Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu je Denisa Kujundžića

Ispred škole u Vinjanima 1919. godine

Učitelji  i đaci ispred škole u Vinjanima. Fotografiju je neposredno iza I. svjetskog rata snimio Mihail Aleksandrov u razdoblju kada je vladala glad i siromaštvo. Djeca na fotografiji su upravo dobili zdjelice sa užinom, a mnogi su bosi ali ipak su u školi.
Citira se dio iz diplomskog rada Mariane Bežovan “Krajolik kao tekst: širi prostor Runovića kao prikaz života i riznica značenja” (2016.)
…Ono što se može saznati kroz priču sa starijima jest činjenica da je narod bio masovno nepismen. Jedini pismeni u selu bio je župnik, ali početkom 20. stoljeća, zahvaljujući samoinicijativi pojedinaca, stanje se mijenja i u Runovićima se javlja nekoliko samoukih pismenih ljudi.
Runovićka stara škola izgrađena je 1937. godine, relativno kasno s obzirom da su Runovići bili na glasu kao jedno od razvijenih sela Imotske krajine. Razlog tomu nije samo ondašnja vlast nego i sami mještani koji su odgađali osnivanje i otvaranje pučke škole jer su im djeca trebala pomagati pri obavljanju poljoprivrednih poslova. Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ (Kutleša 1993: 230)….

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Ispred Pučke škole u zaseoku Znaori 1930. godine

Đaci i učitelj Antun Bojko ispred Pučke škole koja je bila u smještena u kući Petra Ćapina Tonkovića u zaseoku Znaori 1930. godine.
Petar Ćapin Tonković (1851.-1925.), poduzetan i oštrouman čovjek koji je završio nekoliko viših razreda gimnazije u Nadbiskupskom sjemeništu u Kotoru pristupio je gradnji velike kamene kuće u zaseoku Znaori na Riščevanima namijenenoj za osnovnu školu. Pri gradnji škole Petar je imao velikih poteškoća, jer su se seljani uglavnom protivili da im djeca pohađaju školu, smatrajući, da će školovanje više štetiti nego koristiti. Djecu se običavalo zapošljavati na raznim pomoćnim i lakšim poslovima u poljoprivrednom domaćinstvu. Stoga su neki stvarali izvjesne poteškoće koje su usporavale radove i uzrokovale štetu. Da bi se radovi mogli izvoditi bez zastoja, Petar je dobio veliku podršku od svog suplemenjaka, mjesnog župnika fra Ivana Tonkovića. S oltara crkve sv. Luke, fra Ivan se obratio svojim pučanima, govoreći da će škola služiti prosvjećivanju naroda kao i učvršćivanju njegove domoljubne svijesti, što je temelj svakoga napretka u životu pojedinca i naroda u cjelini. Puk je takvu poruku prihvatio jer je ona upućena s oltara i od svečenika, od “učevnoga” i dobrog čovjeka kojeg su svi voljeli i poštovali. Školska zgrada je dovršena 1892. godine, pa će se u dvije velike učionice nastava održavati za sva četiri razreda pučke škole. Godine 1893. u njoj je otvorena prva škola u Podbablju za mušku, a 1895. i za žensku djecu. U školi su prve učiteljice bile dvije sestre Kukuljice, Dubrovkinje, nakon njih učitelj je bio Niko Gatić, a 1930. Antun Bojko.

Slavko Tonković (1998.) Pleme Tonković u Imotskoj krajini

Fotografija u obiteljskoj arhivi