Dolazak kući

Dolazak tipičnog imotskog gastarbajtera kući u neko od sela Imotske krajine s privremenog rada u Njemačkoj za Božić 1974. godine.
MOJ OTAC
Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe ikolača. Jagase puno bojin onima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje…štosenesmi reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. stogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistremesa neće. Unda jopet iđe usvit aja uškolu. ima jedan Tim-bar inanjemu piše: Petar RAOS pokućarac Bogbigazna šta-mugaje to. Biće što ima kuću aidrugi je Imaju Pa nemajutimbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišat….

Ivan Raos (1957) Vječno nasmijano nebo
Fotografirao Ivo Gudelj, U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

Otočić Manastir

Otočić Manastir s ruševinama starog poznatog franjevačkog samostana koji se izdiže posred Prološkog jezera – Blata. Oslanjajući se na turske fermane, dr. fra Karlo Jurišić navodi da se samostan počeo graditi između 1600. i 1605. godine, a porušen je 1715. godine kada su ga franjevci predvođeni fra Stipanom Vrljićem (1677-1742) i većom grupom izbjeglica zauvijek napustili bježeći pred Turcima prema Omišu. Na otočiću je pronađen kamen sa uklesanim natpisom: “A.D. 1609 F.M.R.-NEK SE ZNA“ koji se najvjerojatnije odnosi na fra Miju Runovića. Uz natpis je strelica koja pokazuje smjer jednog ponora što potvrđuje da legenda o zatvaranju ponora nije legenda već ima svoje povijesno uporište.

Fotografiju je 2018 godine snimio Nikša Smoje

Grupa djece 1944. godine

Grupa djece snimljeni 1944. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom. Na vrhu su rođaci Josip Jozo i Josip Kiki Franceschi, s lijeva sjede: Anisja Franceschi, Bianca Čumbelić, Ana Sela Franceschi, Mila Franceschi i Vanja Rako. Ispred s lijeva: brat i sestra Maja i Tonći Franceschi te Tanja Rako.

Izvor: Obiteljska arhiva

Hrvatski vojnici u Imotskom 1991. godine

Hrvatski vojnici pred polazak na bojište, kod sv Mise u crkvi sv Frane u Imotskom 1991. godine
…Što Ti drugo mogu reći, Sine ovoga ponosnog kraja Imotskoga, što ti drugo mogu reći nego ono zahvalno “slava ti vječna” i ono molitveno “pokoj vječni daruj im Gospodine”-Vavik on živi- ki zgine pošteno” rekao je stari naš hrvatski pjesnik. “Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši” govorili su naši stari, kao i mi s njima , vjerujući da ćemo se, poginuli Sine imotskoga kraja, ponovo naći s tobom u prebivalištu Boga našega i na dan uskrnuća, poslije kojega ni ti, Sine naš, ni mi više nećemo umirati. Klanjamo se sada tvojem junaštvu, jer ti je domovina bila draža od života!..

Don Ante Kusić na misi za poginule hrvatske branitelje u Imotskom 7. 11. 1993.

Izvor Grad na gori br 1 , 1993 i br. 2, 1993.

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine. Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski krajem 1930-ih

Fotografija Imotskog snimljena sa zapadne strane krajem 1930-ih. U prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga), zatim kuća Marče, kuća Colombani te crkva sv. Frane. Dr Augustin Bitanga sagradio je 1892. godine obiteljsku kuću u Imotskom, po projektu izrađenom u Imotskom 1879. godine. Kuća je položena kaskadno zbog nagiba terena, ima tri etaže iznad ulice te dvije ispod razine ulice. U podrumu kuće duboko pod zemljom prostire se vinski podrum dužine 19.80 m, 8.20 širine i visine5.40 m sa pet prostorija međusobno povezanim sa kamenim svodovima (ćemerima), a u podrum se silazi kružnim kamenim stepenicama iz prizemnog stana. Na cijeloj sjevernoj strani kuće smještena je čatrnja širine 3.30 m, dužine 23.20 m, zapremnine 438,3m3 i dubine 5,73 m te je na taj način kuća bila opskrbljena vodom. Dvije kuće Marče, jednu neposredno uz crkvu na dva kata i dvorištem u zaleđu i drugu na četiri kata sagradio je Nikola Mendeš iz Sovića oko 1820. godine. Kako se Mendeš obogatio trgovinom, a nije imao djece oporučno je kuće kao i ostalu imovinu ostavio braći Petru i Mati Marče koje je doveo iz Splita kao pomagače u svojoj trgovini. U većoj Marčinoj kući djelovao je sud do 1915. godine dok nje prešao u novu zgradu, manja kuća preko ženidbenih veza prešla je u vlasništvo obitelji Colombani. Kuća Colombani sastoji se od dva dijela: istočni stari dio kuće bio je vlasništvo obitelji Bitanga od kojih su je Colombani otkupili i uz nju sagradili veliku lijepu kamenu kuću te obje kuće spojili u jednu cjelinu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Grupa austrougarskih vojnika i časnika 1914. godine

Prvi svjetski rat službeno je završio 11. studenog 1918. godine u 11 sati potpisivanjem sporazuma o primirju između sila Antante i Njemačke u željezničkom vagonu u francuskom gradiću Compiègneu, čime je okončan prvi sukob svjetskih razmjera koji je pomeo Austrougarsko, Otomansko i Rusko carstvo. Prvi svjetski ili Veliki rat, globalni oružani sukob između dva saveza država, Antante i Središnjih sila sa 70 miliona mobiliziranih vojnika, jedan je od najsmrtonosnijih sukoba u povijestii čovječanstva u kojem je poginulio 9 miliona vojnika i 7 miliona civila. Hrvatska je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske koja se borila na strani Središnjih sila. Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je mobilizirano gotovo milijun ljudi, a hrvatski vojnici borili su se i ginuli na balkanskom, galicijskom, a od 1915. i talijanskom bojištu, a ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi. Vojni obveznici iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije borili su se u sklopu XIII. korpusa Zajedničke vojske i 42. domobranske pješačke divizije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, a vojnici iz Kraljevine Dalmacije popunjavali su 22. carsku i kraljevsku pukovniju, zadarsku 23. carsku i kraljevsku domobransku pukovniju, dubrovačku 37. carsku i kraljevsku domobransku pukovniju te elitnu postrojbu Dalmatinskih zemaljskih strijelaca i Austro-ugarsku ratnu mornaricu.Vladala je nestašica svega, tako je bakreni krov dubrovačke katedrale skinut kako bi se pretopio u strjeljivo, a ista sudbina zadesila je i bakreni krov tadašnje Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, danas zgrade Hrvatskog državnog arhiva. I mnoge druge crkve u Hrvatskoj ostale su bez zvona ili krovova kao i prva hidroelektrana na Krki. Zbog dugog rata za koji se Austro-Ugarska nije pripremila, ali i zbog suše, počela se 1916. i naročito 1917. osjećati glad i oskudica. Ljudi, a osobito djeca, počeli su masovno umirati pa je započeta velika humanitarna akcija preseljavanja djece iz Istre na sjever Hrvatske. Humanitarnu akciju prihvatili su i franjevci kao spas za hercegovačku katoličku djecu. Spašavanje hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskog rata bila je velika socijalna akcija, koju je potaknuo i provodio karizmatični fra Didak Buntić (1871. – 1922.), kako su govorili suvremenici: spasitelj sirotinje, hercegovački Mojsije, otac Hercegovine. Zahvaljujući fra Didaku Buntiću tijekom 1917. i 1918. godine, u Hrvatskoj i Slavoniji, bilo je zbrinuto oko 17.000 hercegovačke djece. Na fotografiji iz 1918. godine je grupa austrougarskih vojnika i časnika.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Poštanski autobus Split- Imotski oko 1914. godine.

Poštanski autobus koji je prometovao na relaciji Split- Imotski oko 1914. godine. Poštanska veza Split-Imotski održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Imotski je tek 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanski je ured otvoren i poštanske veze uspostavljene 1834. godine. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje.

Fotografija iz monografije U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

 

 

Fotografija u obiteljskoj arhivi