Dr Rudolf Rudi Legradić (1901. –1989.)

Svake godine, 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine. Prvi lijevo sjedi sudac dr Legradić Rudolf, (1901. –1989.) hrvatski pravnik rođen 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. U Beču je završio Pravni fakultet s doktoratom 1926. godine te je od 1930. sve do 1941. bio sudac na raznim sudovima u Dalmaciji. Nakon 1945. godine bio je: ministar pravosuđa, poslije javni tužitelj FRNJ kao i na drugim rukovodećim funkcijama, profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Osijeku do umirovljenja 1971. godine. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava i pravne teorije. Dr Legradić Rudolf u ratnom vihoru došao je s obitelji iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se sakrivao od 1942. do 1944. godine jer se kao Židov sigurnije osjećao u Imotskom nego u Splitu zbog progona. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Kapetan Vjeko Franceschi piše u svojim memoarima: „Sudac Legradić bio je baš pravi Židov i imao je dvije debele curice koje se nisu miješale sa nama ostalom djecom. Imao je na hrpe bezvrijednog novca te kako je tada bila hiperinflacija za škartoc novca moglo se kupiti škartoc hrane. Naš pape (kapetan Zane Franceschi) bi zašteđene dolare, funte i zlatnike mijenjao u Legradića za taj bezvrijedni novac s kojim bi se kupila spiza. U stvari, svi mi i barba Pave koji ga je primio, bili bi izloženi fašistima zbog suca Legradića da je do toga došlo…“. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo, a skrivala ih je Ljeposava Dunda Rako s velikom mukom i uz veliki rizik.
Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine, a sjede s lijeva: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom.

Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Godišnjica je smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i nastavljača obiteljske tradicije.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
Marica Franceschi (1913.-1999.) sa svojih šestoro djece 1959. godine u Jagulovoj avliji s pogledom na Šamatorij. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Anamaria Anisja (1938.), Vjeko Josip (1941.- 2017.), mama Marica, Marija Maja (1941.-1972.),Tonći (1942.-1978.) i mala Zlatka (1951.).
Daje se dio teksta iz memoara kapetana Vjeke o djetinjstvu provedenom u Imotskom:
Djetinjstvo smo proveli u Imotskome i najviše u velikoj avliji, u Fratarskoj ogradi te u dvije barba Pavine ograde, Barakovcu i Periševcu. To je bilo naše “kraljevstvo” gdje smo se igrali, trčali, sakrivali i penjali. Mislim da druga djeca u Imotskom nisu imala priliku tako biti stalno u prirodi kao mi iz barba Pavine kuće. Mi nismo ni išli u druga područja maloga Imotskog (van mamina pogleda), tako na primjer nikad u djetinjstvu nisam niti bio na vrhu Topane!!. Jednom sam ipak sa Bazaranima bio u Jelavića docu gdje je sada stadion, a ti su dečki znali za najopasniji podvig, penjući se proći sa jedne strane na drugu na onoj velikoj klisuri iznad današnjeg stadiona. Izmedju Barakovca i kuće bio je veliki barba Pavin vrt, jedan jako lijepo izgrađen prostor u prirodnoj uvali terena sa zidovima i serpentinastim terenima spremnim za obradu i brojnim raznovrsnim voćkama, jabukama, kruškama, trešnjama, dunjama, a po cijelom vrtu je bila sprovedena voda iz ogromne kućne čatrnje. Inače sam uvijek bio za najveće vragolije, tako sam jednom ubio u avliji patku šjor Joze Rosića, staroga učitelja koji je živio u istoj kuci. Izmišljao sam i druge “mudrolije” kao bacati papirnate avione sa prozora i zapaliti ih tako da u letu sasvim izgore. Jednom je jedan takav zapaljeni avion uletio u prozor ispod nas u Ankinu spavaću sobu, a ja sam se toliko preplašio da će nastati požar da sam otrčao kod nje ravno u spavaću sobu ugasiti avion koji je doletio baš na krevet. Padao sam sa zidova, penjali smo se po stablima i sa fratarskog zida skakali na mlade borove koji bi se pod nama savili i spustili nas na livadu (nadam se da su ti borovi do sada narasli)……….

Izvor: Obiteljska arhiva

Sveto Dunda (1930.-2018.)

Umro je Sveto Dunda (1930.-2018.), dobri duh Imotskoga, njegov kroničar i aktivni sudionik cjelokupnog života jednog malog gradića koji neumoljivo prolazi. Sveto Dunda bio je profesor tjelesnog generacijama đaka u imotskoj Gimnaziji, pedagog, glazbar, sudionik nezaboravnih maškarada i glumac. Glumio je u Vrdoljakovim filmu Ljubav i poneka psovka (1969) snimanom na imotskim lokacijama te u seriji Prosjaci i sinovi (1971). Ima li netko tko se ne sjeća nezaboravne scene piljenja kuće napola u kojoj glumi? Sveto Dunda rođen je kao deveto, najmlađe dijete u obitelji Petra Pjera Dunda (1889.) i Matilde rođ.Vicić. U Splitu je završio Učiteljsku školu, Preparandiju 1950. godine te Pedagošku akademiju. Oženio se za Frančesku Kovačić (1932.-2005.), učiteljicu iz Blata na Korčuli, otac je dvojice sinova Pere i Ive i djed petero unuka.
Na fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Svetini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te osmoro braće i sestara: najstarija Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Čela (1923.), Milena (1925.) i Tonći (1927.).

Fotografija u vlasništvu Emilije i Milene Dunda

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.)

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.) rođen  20. prosinca 1800. godine u Imotskom nabavio je za imotsku crkvu prve orgulje 1834. godine na kojima je bio i prvi orguljaš. U kronici samostana zapisano je….”Nove orgulje, postavljene u imotsku crkvu, zasvirale su prvi put na prvoj misi na Božić 1834. godine uz najveću radost svih građana Imotskog. Orguljaš je bio profesor fra Jerolim Luiđi Vrdoljak. Treba imati na pameti da je najveću brigu imao, da se prevezu iz Venecije do Imotskog, spomenuti o. Vrdoljak mještanin, bez ikakove svoje koristi, već samo iz ljubavi prema svome rodnom mjestu…”. Orgulje je izradio u Veneciji isusovac, profesor orgulja Giacomo Bazzani iz mletačke obitelji graditelja orgulja za 660 forinti, a sa troškovima kolaudacije i prevoza do Imotskoga, orgulje su zapale 884,26 forinti što je u ono vrijeme bio veliki trošak. Zanimljivo je putovanje orgulja od Venecije do Imotskog. Brodom Dominika Katalinića dopremljene su od Venecije do Splita, a odatle zaprežnim kolima koja su vukli volovi do Trilja te lađom preko Cetine. Francuskom cestom na kolima i 4 konja dovezene su do Zagvozda, a odatle do Imotskog u kolima koje su potezali volovi preko starog puta kroz Škobaljuše i Poljica. Carinarnici u Imotskom za uvoz strane robe plaćeno je za orgulje 15.12.1834. godine 21,21 forinti. Trošak za prijevoz orgulja, hrana ljudima, konjima, lađu na Trilju, konje, uspostavljanje i akordiranje orgulja isplaćen je darovima samostana, crkve, Batošića kase i 82 osobna darovatelja. Fra Jerolim Luiđi zaređen je za svečenika 25.09.1834. godine, a u Beču je diplomirao Moralku i Pastoralku koje je kasnije predavao na šibenskoj Teologiji. Bio je gvardijan u Omišu, župnik u Opuzenu te jedan od prvih imotskih književnika koji je u preporodno vrijeme brojnim člancima, polemikama i zapisima budio nacionalni duh u časopisima “Zora Dalmatinska” i “Glasnik”. Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak umro je 5. prosinca 1865. godine u Imotskom.

Izvor: Fra Vjeko Vrčić (1988.) Franjevačka baština u Imotskom

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.)

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.) prvi  doktor glazbe u Imotskom i Imotskoj krajini rođen je u Slivnu 16.06.1901. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, filozofiju je studirao u Sinju i Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj gdje je i zaređen za svećenika 09.08.1925. godine. U Rimu je završio studij crkvene glazbe na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, “Institute superiore di musica sacra”, a 1934. godine je doktorirao na Gregorijanskom koralu. U isto vrijeme položio je licencijat iz kompozicije te stekao doktorat iz teologije. Dr. fra Ivan Glibotić  predavao je glazbu 10 godina u Sinjskoj gimnaziji i 10 godina na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj te na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu, a bavio se dugi niz godina i pastoralnim radom. Prvi je župnik novoosnovane župe u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu te gvardijan crkava u Imotskom i Sumartinu  Fra Ivan je u Vrgorcu 1960. godine uglazbio psalam 50 za mješoviti zbor, a u Sumartinu je 1968. objavio svoje najvažnije djelo “Pjevajmo braćo kršćani” koje je imalo tri izdanja, zatim „Misu za pokojne” za mješoviti zbor 1968.,„Po muci i križu k slavi uskrnsuća“, pasionska igra s pjevanjem 1971. i „Mir ljudima dobre volje“, Božićnu igru s pjevanjem 1976. Pisao je u raznim časopisima, stručnim glazbenim listovima s raspravama i glazbenim prilozima. Dr. fra Ivan Glibotić, sin Imotskog i Krajine izuzetan čovjek i istaknuti intelektualac preteča školovanih imotskih glazbenika posljednje godine života proveo je u Imotskomu gdje je i umro na današnji dan prije 30 godina, 18. prosinca 1987. godine, a vječni mir našao je u rodnom mjestu Slivno.
Dr. fra Ivan Glibotić obiteljski prijatelj i daljnji rođak snimljen na proslavi 90-og rođendana dr. Pave Radovinovića 01. studenog 1983. godine u kući Radovinović u Imotskom.

Izvor: Obiteljska arhiva

Bajka o jezeru

Imoćani su već dosta zabrinuti zbog Modrog jezera koje je presušilo prije gotovo tri mjeseca 18. rujna 2017. godine i zato željno iščekuju kiše koje će ponovno dovesti vodu u biser Imotske krajine. Pročitajte prekrasnu bajku prof. Gordane Rako Radić o presušenom jezeru i kako opet ljudi mogu biti zajedno sa svojim jezerom.

BAJKA O JEZERU
Bijaše jezero duboko poput tajne, skriveno kao ljubav, a ljudima koji življahu na njegovoj obali, važno poput zdravlja. Zrcalilo se u pogledu svakog čovjeka čije večernje molitve završavahu riječima: Bože, daj da sutra opet osvanem na njegovoj obali. Tako to čudesno jezero polako uđe u san svih ljudi, a jednoga dana i u bajku samu.
U bajci jezerske pećine naseliše dobri i zli čini. Dobri čini imadoše svoje dane i njih ljudi lako poznavahu. Umivajući se jezerskom vodom u te dane, postajahu i oni sami dobri.
Zli čini pak ugibaše se ljudima, biraše tajne putove svojim djelima i samo sumavahu kako bi kakvo zlo načinili. I oni imadoše svoje dane i kako god bi dobri ljudi dolazili da se napoje ljepotom svoga jezera, oni bi im znali nauditi. Ni djecu koja se svečano spuštahu do njegove vode, nisu puštali da je dodiruju svojim dlanovima.
Kažu da su zbog zlih čina u jezerskoj vodi viđana svakojaka nemila čudesa. Pričaju da se noću njegovim liticama razlijegao bolan plač. To plakaše jezero samo jer nije htjelo pripadati nijednom zlom stvoru ni nestvoru, pa bio on i najzačaranijeg obličja.
Ali jedne noći začuju ljudi strašan huj vjetra i tres kamenja. Te noći, kažu, bijaše vrijeme zlih čina jer ujutro ne nađoše jezera, nego samo razjapljena, suha usta zemlje. Kažu da je zla ruka iskopala duboke rupe u zemlji i pustila da kroz njih isteče sva srebrna jezerska voda. Ljudi ostadoše ošamućeni. Nijema pitanja zaredaše suhim jezerskim kotlom, a onda se dosjetiše. Poći će u potragu za izgubljenom vodom i njome opet napuniti ispražnjeno vjedro zemlje.
Da bi uspjeli, kažu, morat će sobom ponijeti zovnice pune ljubavi i izmoliti tajne ponornice da im vrate bajku u kojoj će opet biti zajedno sa svojim jezerom.
Pođite i vi u potragu za tom bajkom. Ona se krije u tajnim planinskim pretincima i u vašim srcima.

Fotograf: Nikša Smoje

Fra Stipan Vrljić (1677.-1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom……

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta

Fotografija-Nikola Štambak

 

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.)

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom i najstarijim sinom Josipom Joškom u avliji kuće Radovinović u Imotskom u prosincu 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”

Slavko Tonković

Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.)

Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.), pl. Josipa Bepa 1917. godine. Kapetan Franceschi rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kao dječak zavolio je more i brodove provodivši ljeta kod tete, očeve sestre Kate pl. Franceschi Cerineo u Splitskoj na otoku Braču. Zane je u dobi od 15 godina, 1910. godine upisao Nautičku školu u Bakru koju je završio 1914. godine, a uz to aktivno je govorio engleski, talijanski, španjolski i portugalski jezik. Bio je kapetan na brodu “Rad” Dubrovačke plovidbe koji su torpedirali i potopili Nijemci 03.08.1940. godine oko 400 milja zapadno od Capo Verde Dakar na obali Zapadne Afrike. Cijela posada od 29 članova se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje u kojima su imali vodu te kekse sa koncentriranom hranom. Brodolomci su spasili vrlo malo osobnih stvari, a kapetan Franceschi spasio je svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je kupio za suprugu. Sa brodom “Rad” na dno Atlantika otišlo je sve što je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila nadajući se da će brod doći u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši. Nakon 4 dana plutanja u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova, a komanda konvoja ih je nakon spašavanja iskrcala u Lisabonu kao neutralnoj luci. Preživjeli pomorci sa broda “Rad” uglavnom Dubrovčani osim Imoćanina kapetana Franceschi u znak zahvalnosti dali su izraditi sliku broda ”Rad” u trenutku potapanja koju su darovali crkvi Gospe od Milosrđa na Lapadu u Dubrovniku. Sliku na kojoj iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj” Grad Dubrovnik je iz crkve premjestio u Pomorski muzej. Kapetan Zane Franceschi umro je iznenada na brodu Lošinj 1952. godine ostavivši u Imotskom iza sebe suprugu Maricu i šestoro maloljetne djece od kojih je njegov sin Vjeko Franceschi nastavio obiteljsku tradiciju i postao kapetan.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić