Fra Silvestar Kutleša (1876.-1943.)

Fra Silvestar Kutleša rodio se na Blagovijest 27.03.1876. godine u Gornjim Vinjanima, a umro je  08.01.1943. godine u Imotskom. Za svećenika je zaređen 1898. godine kada je umjesto krsnog imena Jure dobio ime fra Silvestar, a narod s kojim je cijeli život bio vezan, zvao ga je Šilve. Od 1899. do 1915. godine bio je profesor Franjevačke gimnazije u Sinju gdje je predavao grčki, latinski i hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je župnikom u Lovreću, zatim gvardijan u Makarskoj, a nakon toga, više od 12 godina vodio je župu Runoviće. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Prikupljao je narodne pjesme, proučavao pučku kulturnu baštinu Imotske krajine, surađivao u Hrvatskom pravu (1910), Hrvatskoj straži (1936) i Novom dobu (1937) te objavio zbirku Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine (Šibenik 1939, pretisak Imotski 1993), koje se rukopisni nastavak, s drugom njegovom građom, čuva u imotskom samostanu. Na temelju dugogodišnjega prikupljanja građe, istraživanja i suradnje gotovo 150 kazivača sastavio je opsežno djelo “Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke Krajine”, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj, a njegova monografija je vjerodostojni dokument tadašnje kulture u Imotskoj krajini. Prilikom tiskanja monografije originalni naslov promijenjen je u “Život i običaji u Imockoj krajini” što je opravdano sadržajem jer je Kutlešino životno djelo u proteklih više od 70 godina jedna od najboljih regionalnih monografija. Ona je i kao rukopis koji se čuva u Odsjeku za etnologiju HAZU korištena od stručnjaka za razna tematska područja. Svoje posljednje godine života provodi kao zamjenik gvardijana i vikar franjevačkog samostana u Imotskom. “Prije smrti 08. siječnja 1943. godine zaželio je pogledati svoju dragu Krajinu i zamolio gvardijana fra Ćiru Ujevića, da ga privede k prozoru. Bila je kasna noć i mjesečina. Gvardijan mu učini po volji i dovede ga. Silvestar jedva miče glavom, ali ipak dobro pogleda sela oko Imotskog polja-gdje je dugo vojevao-a onda najedanput klone. U ime Isusovo! Bio je mrtav. Svaka mu čast i vječni pokoj njegovoj duši!” (Dr. fra Ivan Glibotić)

 

Izlet mladih iz obitelji Tripalo sa društvom 1924. godine

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) jedan od najzaslužnijih za napredak rodnog grada rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine, sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Ljubo Tripalo, veleposjednik i trgovac osnovao je 1931. godine društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Uz veliku financijsku pomoć samog Ljube izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju, a 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara te 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Ljubo Tripalo kad mu je majka bila bolesna, zavjetovao se Gospi od Anđela na tvrđavi nabaviti zvono. Staro zvono sa tvrđave digla je Austrija za topove 1917. godine. To Tripalovo zvono zvoni i danas. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće su bili puni jadne sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik i dugi niz godina član Imotske glazbe, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Mnogim starim Imoćanima je poznato da je Ljubo Tripalo kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku financijsku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen te je bez suđenja po noći izveden iz logora Viktoravac kod Siska  i ubijen u nekoj od zloglasnih jama. Ljubin brat Miro Tripalo poslije II svjetskog rata u dućanu u sklopu obiteljske kuće na Pjaci bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.-1922.) koji se kao mladić utopio u Modrom jezeru, zadnjeg muškog potomka obitelji Tripalo Antu Tonka (1903 -1993.), sveučilišnog profesora i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.-1975.) udanu za odvjetnika iz Vrgorca Ivu Jelavića, Milicu (1898.-1985.) i Nevenku (1905.). Kako nitko od braće i sestara nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Na fotografiji sa Izleta mladih iz obitelji Tripalo sa društvom na imanje Tripalovih u Proložac 1924. godine.
Sjede s lijeva: Ljubo Tripalo, Mirko Vujević, Dinka Bilić Ostojić, Nevenka Tripalo i Tonko Tripalo.
Stoje s lijeva: Marija Vuković, Milica Tripalo i Mica Bilić Ostojić.

 

Pera Marendić (1880.-1949.)

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je 04. siječnja 1949. godine. Nedaleko Modrog jezera i autobusne stanice uz zgradu Kotarskog suda nalazila se gostionica Pere Marendić, a vlasnik je bio Frane Marendić zvani „Gondola“, rođen u Imotskom 1885. godine. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja, a bili su neobičan par, ona visoka, debela spretno je vodila gostionicu, a on mršav, šaljivđija nije se miješao u ženin posao. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski, a zapamćen je važan događaj iz ratnog vremena. Nijemci su se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom, među njima sud i općinu. Pera je molila za milost i u tome uspjela. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća ali se malo tko sjeća Pere i Gondole i malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište te da nije bilo Pere danas u Imotskom ne bi bilo ni zgrada suda. i općine. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći “Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca”. Pera, plemenita žena umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest.

Fotografija u arhivi Franjevačkog samostana

 

Kuća Jerković 1930. godine

Kamena kuća Jerković na središnjem dijelu imotske Pjace u prizemlju koje je smještena trgovina tehničkom robom Philips radio, vlasnika Miljenka Kvesića pripadnika bogate trgovačke obitelji sredinom 1930 ih. Lijepa kuća Jerković u kojoj je živio odvjetnik dr Ante Jerković (1914.-2001.) sa suprugom Katicom i kćeri Darkom izgrađena je na mjestu stare kuće Budalića koji se doselio iz Krstatica i u prizemlju neko vrijeme imao kavanu. Nakon zatvaranja trgovine Philips, vlasnika Kvesića u prizemlju je godinama bio smješten odvjetnički ured dr Ante Jerkovića. Uz kuću Jerković vidi se dio stare kuće Ferde Tadića sa teracom na kojoj je reklama za cipele Bata koje su se mogle kupiti u trgovini smještene u kući Tadić na početku Pjace. Kuću Tadić obnovili su novi vlasnici obitelji Ćelan Gaganić i Divić.

Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu Denisa Kujundžića

Seosko vjenčanje u Glavini Donjoj oko 1930. godine

Seosko vjenčanje u Glavini Donjoj oko 1930. godine, fotograf Mihail Aleksandrov.
Momak oće da se ženi, a cura udaje. To se dvoje udariti more. Momku je mira, od dvadesete dvajest i pete. Curi od šesneste do dvadesete….. Momak , dok prosi krijomoice divojku, rađa bi da niko ne zna; nu, dođe vrime da i sam mora stvar očitovati. U nedavno vrime činila se napose i prošnja i ugovor i prstenovanje, prvo navišćenja. Danas se od toga zadržalo samo malo. Prošnja javna i ugovor sjedinili se s rakijom i jabukom. O prstenovanju niko i ne govori. Misto zlata i srebra momak dade divojci koju stoju, u papirnatom novcu……Cura isprošena, odmicanja nema. Kuj gožđe dok je vruće. Niki vele: drž vino na toku a curu na skoku!. A prva je dužnost virnika, ići župniku i upisati napovidi…..U drugim selim i župam krajine vinčanja čine obično o sv. Kati mučenici, 25. XI; dočim u Runovićim redovito prid Poklade… Diver pođe s kolim divojačkoj kući, pokupi njezinu robu i ruvo i skrinje uz otkup, i goni svojoj kući… U brckim selima ima diver što da goni. Osim dviju škrinja, puni robe, tu su dva vunena štramca, dva uzglavača, lancuni, četri pokrivača, postelja, stolice, kom, armerun. To je sve dala galantarija, nije krajina. U pripoljskim selima nema toga ni polovica. I šta ima, sve je prosto i seljačko…. Barjaktar uzme barjak, prvinac ispali pušku, stari svat naredi polazak…..Ištom nakon vjenčanja, obuzme svakoga pravo veselje. Svati čestitaju mladoj i mladoženji, puške sivaju, privezani konji trzaju se i poskaču….Mlada na polasku iz rođene kuće, najprvo pita prošćenje u oca i majke, zatim se izljubi svojom rodbinom i svojtom, poljubi i kućni prag. Mlada suze lije roditelji je kroz suze blagosivlju…….Mlada na konju, svati se upute…….

Fra Silvestar Kutleša (1993.) Život i običaji u Imockoj krajini

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu

Stari grobovi u apsidi crkvice Gospe od Ružarija na Opačcu 2001. godine. Uz crkvicu se formiralo groblje te su se obavljali ukopi u kontinuitetu od 15.-16. st. pa do početka 20.st. ali sve rjeđe jer su se već ranije formirala i druga groblja. Posljednji koji je ukopan blizu crkvice na Opačcu bio je neki Zdilar početkom 20. st. Daje se dio teksta Snježane Tonković o arheološkim istraživanjima u crkvi na Opačcu započetim 2000. godine koja je i vodila istraživanja u dijelu u kojem se opisuje staro groblje uz crkvicu na Opačcu. “…Prostor Opačca više je nego zanimljiv i značajan jer predstavlja jezgru imotske povijesti, znanja i pismenosti u srednjem vijeku koju su širili redovnici s ovog prostora po cijeloj Imotskoj krajini, Bosni i Hercegovini i Primorju… Prije obnove Gospine kapele trebalo je obaviti arheološka istraživanja u samoj crkvi i i neposredno oko nje. U tu svrhu morao se odstraniti pločnik s poda obložen pločama od muljike, koje su i tako bile uništene. Istraženi su svi grobovi unutar kapele kao i oni s južne strane koji su bili brojni. Gustoća grobova na zapadnoj strani pred ulazom bila je osobito velika, tamo se ukapalo u slojevima i s više ukopa u jednom grobnom mjestu. Radilo se uglavnom o novovjekim grobovima, (od 16 .-19 st.), a zbog skučenog prostora često izmiješani u slojevima, uglavnom sa skromnim grobnim nalazima. Nakon istraženih grobova može se zaključiti kako se ovdje groblje formiralo koncem 15. i 16 st. te se u kontinuitetu nastavilo s daljnjim ukopima, osobito kada su franjevci napustili ovaj prostor i preselili u Prološko blato. s tim da su se ukopi zbog skučenog prostora počeli obavljali unutar napuštene franjevačke crkve i neposredno uz nju. Kad je sagrađena Gospina kapela grobovi su ostali ispod nje. Ukopa je bilo i ranije od 15 st. i to dalje od kapele. Tako je pri istraživanjima nađen jedan starohrvatski grob sjeverno od utvrde s keramičkom posudom u njemu koja se može datirati u 9/10 st….”

Fotografija u arhivi Snježane Tonković

Zgrada Kotarskog suda u Imotskom 1926. godine

Zgrada Kotarskog suda u Imotskom 1926. godine. Zgrada Kotarskog suda dovršena je i useljena 1915. godine za vrijeme vladavine cara Frane Josipa I i za vrijeme dok je imotski Načelnik bio Ivan Zane Vučemilović. Velike zasluge za izgradnju jedne od najljepših sudskih zgrada u Dalmaciji imao je profesor Josip Vergilije Perić (1845. – 1919.), poslanik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču. U dvorištu nove sudske zgrade bio je smješten zatvor okružen visokim kamenim zidovima. Dugogodišnji ključar zatvora i raznosač sudske pošte bio je Nikola Ćosić. Taj prostor poslije je zasađen borovima, a stari Imoćani nazivali su ga Đardin. Do preseljenja u novu zgradu Kotarski sud bio je smješten u kući Marče od 1868. do 1915. godine. U usmenom predanju ostala je poznata uzrečica kojom se prijetilo po Imotskom: “Vidit ćemo se na Marčinim skalinama!”

 

Na otočiću Manastir 1965. godine

Imotski franjevci fra Mirko Buljac, fra Vjeko Vrčić, fra Nikola Bilić i fra Ćiro Ujević 1965. godine na otočiću uz do danas sačuvani natpis, uklesan u živi kamen “OVO-A.D. 1609 F.M.R-NEKA se zna” sa strjelicom koja ide od istoka prema zapadu upozoravajući na ponor prikazan rupicom udubljenom u kamenu. Narodna predaja u inicijalima vidi ime fra Mije Runovića koji se 1623. godine spominje kao učitelj đaka koji su se pripremali za redovništvo.

Fotografija u arhivi imotskog samostana