Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.)

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.), prva koja je u Imotskom počela raditi golubice kojima se kite maslinove grančice u dvorištu svoje kuće u Imotskom oko 1915. godine. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda te uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola u Imotskoj krajini. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.) te su imali devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852.) i Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.) i Domenicu (1845.) udanu za javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.). Luigi Mirošević oženio se za Frančesku Mirošević (1862.) iz Korčule te nije imao djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za za Angelinu de Rosignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i Simeona de Rosignoli (1826.) te su imali sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladoj dobi. Ante Antonio Mirošević sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata i njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Po sjećanjima jedne imotske gospođe ona i prijateljica su doslovce gulile sitne staklene perle sa lustera u kući Mirošević i jele ih. Angelina i Ante Antonio Mirošević imali su sinove Bruna i Matea te kćeri Rinu, Esteru i Mariči. Bruno Mirošević (1876.), općinski činovnik oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a Mateo Mirošević imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.) koja se nije udala. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog radila je na Radio Luxemburgu, a nakon umirovljenja došla je živjeti u Imotski u koji je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. Miranda, zadnji potomak imotske grane obitelji Mirošević umrla je u Imotskom 1983. godine. Sestre Mirošević Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao ona o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani. Mariči bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pozdravila bi sa „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Mariči“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme Mariči i Lela pozdravljale te susjedima nije trebao nikakav sat. Po kazivanju dr Veljka Vukovića “jednom je poznata Rina Mirošević došla u dućan njegove punice Julije Schramadei Ivanović i molila je da joj da ricetu kako je uspjela udati sve četiri kćeri, da bi i ona mogla udati svoju nećaku Mirandu”. Jednom su radnici kopali ispred Rinine kuće jer su trebali naći spojeve kanalizacijskih cijevi, međutim nikako u tome nisu uspijevali, a Rina je njihove napore gledala sa prozora. Nakon nekog vremena kad su je radnici pitali “Šjora Rina je li možda znate gdje su spojevi cijevi?, odgovorila je “Znam ali neću reći” te se povukla u kuću. Rina Mirošević koja nikad nije dobro naučila hrvatski iako rođena i odrasla u Imotskom nadživjela je obje sestre i braću. Neki Imoćani pamte Rinu Mirošević kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina kao ni njene sestre Mariči i Estera nikad nisu odbile onoga tko je molio malo cvijeća iz njihovog vrta za okititi grob ili neku prigodu jer je malo tko u Imotskom početkom 20. stoljeća imao vrt, a još manje cvijeće u vrtu. Rina Mirošević ostat će u imotskoj povijesti zapamćena po jednoj zanimljivosti. Naime Rina je prva u Imotskom počela raditi golubice, tičice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jednog od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu i koje je rado poklanjala djevojčicama iz susjedstva i svima koju su je molili. Po sjećanjima Anke i Zore Radovinović te Ane Sele Franceschi one bi kao djevojčice dolazile kod Rine sa gvantijerama kolača koje bi njihove mame napravile za Rinu, a od nje bi dobivale golubice. Vještinu izrade golubica, tičica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli, a radila ih je do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Običaj izrade tičica sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima jer ga je od Rine Mirošević naučila i preuzela plemenita i umjetnički talentirana Ćeleština Ćela Dunda (1923.-2001.), a poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Rina Mirošević umrla je 1973. godine i vječni mir našla je uz ostale pripadnike obitelji Mirošević na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Tekst: A.M.T.

Fotografija Rine Mirošević u arhivi Gordane Rako Radić

https://www.geni.com/people/Rina/6000000077151771000

Papa sveti Ivan Pavao II.

Najveći čovjek 20. stoljeća, papa sveti Ivan Pavao II. umro je 02. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta umro je u svom stanu u Vatikanu. Posljednje riječi voljenog pape Ivana Pavla II., kojeg Hrvati i danas nose u srcu, bile su na poljskom jeziku i glasile su: “Pozwólcie mi odejść do domu Ojca”. (Dozvolite mi otići u Očev dom). Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.) (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen je kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine i svetac Katoličke Crkve.

Krist jednom stade na žalu
tražeć ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječi.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ja sam siromašan čovjek.
Moje blago su predanost Tebi
i srce čisto da idem s Tobom.

O Bože …

Ti trebaš dlanove moje,
moga srca ražaren plamen
i kaplje znoja, samoću moju.

O Bože …

Ti i ja krećemo danas
lovit’ srca na moru života
a mreža bit će Riječ Božja prava.

O Bože …

Fotografija pape Ivana Pavla II. snimljena 4. listopada 1998. godine u katedrali sv Duje u Splitu u obiteljskoj arhivi

https://www.youtube.com/watch?v=EM7rVPnJG24

Proljetna Vrljika

Proljetna Vrljika, vrbe i vrbove nimfe……Što god je ljepote imala u svojim zelenim očima, dobrote u dubokom i studenom srcu, bogatstva u plodnoj utrobi i snage u vitkim djevojačkim rukama, sve je to Vrljika dala Imoti i Imoćanima. Sve što su prljavštine imali u svojoj kući, tvornici, srcu i duši, svu su je Imoćani prolili u Vrljiku….U Matici se kupale ovce, u zasebnim, djevojačkim virovima, pod gustim sklopom vrba, djevojke. Po mjesečini vile. Rijeka za njima ostajala još čistijom, još bistrijom, još pitkijom. Danas se u njoj kupa malo tko. Prilogom i pregršti pije se samo na izvorištu. Sad nam je postalo jasno zašto se na dnu polja strmoglavila u ponor. Što je na Jauku jauknula.

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

estre Marija i Mila Franceschi sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga i Marijom Kargotić

Sestre Marija (18.03.1898.-07.09.1968.) i Mila Franceschi (1900.-1926.) sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga (1897.-1977.) i Marijom Kargotić, fotografija snimljena u Imotskom 16. 11.1921. godine. Mila Bitanga kći je Biance Vrdoljak i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom Anđela Bitange, a Marija Dojmi di Delupis Kargotić, supruga je dr Luje Kargotića koji je neko vrijeme bio javni bilježnik u Imotskom. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Marija se cijeli svoj život bavila slikarstvom bez obzira na velike obveze osobito za obitelj u teškim poratnim vremenima u kojima je njoj i suprugu dr Pavi Radovinoviću oduzet veliki dio imovine koja je donosila prihod, a uz to dr Pavi bilo je zabranjeno raditi kao javnom bilježniku u Imotskom. Istovremeno su njegove dvije kuće u Imotskom nacionalizirane te djelomično stojna kuća Radovinović u koju su tadašnje vlasti naselile druge nepoznate obitelji. U takvoj situaciji i sa četvoro djece na školovanju Marija je bila podrška suprugu u vođenju poljoprivrednih poslova, a na njoj je i bio največi teret u dijelu kuće izuzetom od nacionalizacije jer je morala organizirati život ne samo za svoju obitelj već i za svoju majku Nanu i obitelji svoje braće kojima je potres srušio kuću na Perinuši 1942. godine te rodbinu supruga dr Pave kao i nekih prijatelja. Marija je imala izraziti smisao za likovnost i estetiku pa su među ostalim ona i njena sestra Mila vezle svilenim koncem i izrađivale svečane cipele od svile koja se niz godina proizvodila na Perinuši od dudovog svilca. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka razbolila se i umrla za sve nas prerano u Splitu 07. rujna 1968. godine. Na fotografiji s desna su: Marija Franceschi, Mila Bitanga, Marija Kargotić i Mila Franceschi.

A.M.T.

Izvor: Obiteljska arhiva

https://www.geni.com/people/Marija-Radovinović/6000000014745941983

Josip Joko i Mila Tonković

Josip Joko Tonković (1892.-1975.), vrijedni imotski sin sa suprugom Milom Patrlj na svom imanju u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1960. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko Tonković zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonjić. I kao da je sudbina odredila da mu preko zaštitnika rada i radnika sv. Josipa namijeni da tijekom čitavoga životnog vijeka bude vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik. Josip Joko Tonković vjenčao se se 16.02.1914. godine u crkvi sv. Luke na Kamenmostu za Milu Patrlj (1891.-1974.), kći Filipa Patrlja i Anke Milas rođenu također na dan sv. Josipa. Iza njih ostalo je brojno potomstvo preko šestorice sinova: Dane, Branka, Slavka, Vinka, Ivana i Ante. Josipov sin Slavko Tonković napisao je: „Moj otac je bio svoj na svome, što mu je davalo snagu da bude odlučan u iskazu mišljenja i zastupanju svojih stavova. Svojim unutarnjim mirom, vedrinom duha i razboritim ponašanjem unosio je mir u sredinu u kojoj je živio i djelovao. U nevolji ne bi klonio duhom, jer ga je nadahnjivala čvrsta vjera i ustrajna nada da će nadoći vrijeme olakšanja”. Nezaboravni dida Joko u duši pjesnik zanimljivim je načinom opisivao pojedine događaje, duhovito prepričivao razne anegdote, te zgode vezane za pojedine ljude iz imotskog kraja. Navodi se njegovo kazivanje o Mati Ćapinu, stricu fra Ivana Tonkovića:
„U prvo vrime naši stariji išli su na rađu u Mostar i Primorje. Ritko koji bi priša na Brač, bojali su se mora. Ali koji bi priša, dobro bi se omrsio. Za misec dana donio bi kući tri-četri vijorina para, miščić ulja i nikoliko šuplji kolača, a suviše suvi smokava po punu torbu.Mate Ćapin bio je visok čovjek pa su ga prozvali Dugonja. On je Kokanov ćaća, a Kokana znade sva Podbabska župa. Uputio se Dugonja u Primorje, a iz Makarske će prići na Brač. Kad je bio kod sv. Nikole u Podosoju, svrne s puta i klekne prid kip sv. Nikole i stane se moliti: – o sveti moj Nikola Putniče, uputi dušu moju putem raja, a tilo moje da zdravo priđe priko mora na Brač, i zdravo se i sritno natrag povrati! A ja kad se povratim darovat ću ti tri banice lemozine! – Ode Dugonja. Na Braču sta misec dana. Zdravo bio, lipo zaradio i zdravo se povratio sve do Podosoja. Kad je bio kod sv. Nikole jopet se svrne da se oduži sv. Nikoli. Kad tamo na kapelici vratašca razvaljena i lemozina pokradena. Misli se Dugonja i misli, pa reče: a sveti moj Nikola, kad ti nisi moga očuvati sebe kako ćeš mene!? I nedade mu obećane tri banice. Kad kući, kesa je, vijorina nema u kesici, ulje je, torba smokava je, šuplji kolači jesu, triju vijorina nestalo. Jadni Dugonja smišlja i promišlja kad je zadnji put vijorine vidio, koliko je puta od Makarske do Podosoja kesicu iz nidara vadio. Kad se nije moga domisliti, kako ji nestade, reče Dugonja: Nije ništa nego me Bog pokara, što nisam izvršio zavita svetom Nikoli!“

Jagulovi vrtovi pod snijegom 1943. godine

Imotski pod snijegom 1943. godine. U Jagulovim vrtovima u prvom planu je Zora Radovinović, a iza nje je sestra Marija. U pozadini se vide kuće Marče i Colombani.

DOŠLA ZIMA

Došla zima.
Ajme svima.
Babi sida glava klima.
Didu ištom poštrapalo
Ništo sniga po brcima.
Ćaća glavnu rič uzima.
Tuče šakon po prsima.
On je gazda.
Neće zima trajat vazda.
Potrat će je snagom muškom
i lovačkom onom puškom.
Mater trči, vatru piri,
ispod stola mačak viri.
Drće ćuko, nezna šta će.
Rep mu gori-doli skače.
Ušulila sva se svita
Šuti, ko te išta pita.

A mi dica, svi ko jedan
Smijemo se, baš nas briga.
Na nebesin ništo šuška
ništo se ko cukar ljuška.
To je zima.
Tma i tušta.
Ajme, slasti,
Ajme gušta.
Pustite nas, baš nas briga.
Evo nama našeg sniga!

Gordana Radić
.
Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska mladost zimi 1962. godine

Vesela imotska mladost na dubokim snijegom prekrivenoj šetnici prema Modrom jezeru 1962. godine. Na fotografiji su Gordana Goša Rako i Slobodan Pancirov, a u pozadini je Branka Bulić.

Fotografija u vlasništvu prof. Gordane Rako Radić

Obitelj Colombani u Imotskom oko 1910. godine

Obitelj Colombani u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji su djeca Jakova Giacoma Colombani, braća i sestre: Marketo, Ivan i Toni Colombani te sestre Karma i Lela. U sredini je jedina od sestara koja se udala, Nina Colombani Benzia sa kćeri Lucijom Luči i sinom Federicom. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04.1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji 1746. godine u 21 godini postaje zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.) koji je imao sinove Jakova Giacoma (1787.) i Ivana (1793.) te kćer Maru (1782.) udanu za Marka Vučemilovića (1776.). Jakov Colombani se oženio za Maddalenu s kojom je imao sina Franu (1822.) te kćeri Rosu (1817.) udanu za Ivana Wanmullera (1819.) i Mariannu (1824.) udanu za Josipa Deškovića Jedina kći Rose i Ivana Wanmullera, Maria Mande Frana Wanmuller (1855.) koja se udala za Mihovila Tartagliu, majka je Ive pl. Tartaglia, jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine te velikog mecene i kolekcionara. Jakovljev brat Ivan Colombani dva puta se ženio, prva supruga mu je 15 godina starija contessa Francesca Dujmovich (1778.) s kojom je imao kćer Anticu i sina Ivana. Druga Ivanova supruga je Anna Maria Jurich (1800.) s kojom je imao kćeri Elisabetu i Mariu te sinove Franu, Jakova Giacoma i Domenica. Ivanov sin Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od braće ostao u Imotskom oženio se za Mirošević Ivanicu, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni je sa Antonjetom imao sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu udanu za Proložanina Mirka Marčelju. Đino ima sinove Ivana Đanka (1946.) i Josipa Joška (1954.). Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno izostavile jedan ili dva sastojka te dodali nešto drugo tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Fotografija u vlasništvu Meri Sučić Batinić, unuke Tonija Colombani

Tekst: A.M.T.

Dr Rudolf Rudi Legradić (1901. –1989.)

Svake godine, 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine. Prvi lijevo sjedi sudac dr Legradić Rudolf, (1901. –1989.) hrvatski pravnik rođen 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. U Beču je završio Pravni fakultet s doktoratom 1926. godine te je od 1930. sve do 1941. bio sudac na raznim sudovima u Dalmaciji. Nakon 1945. godine bio je: ministar pravosuđa, poslije javni tužitelj FRNJ kao i na drugim rukovodećim funkcijama, profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Osijeku do umirovljenja 1971. godine. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava i pravne teorije. Dr Legradić Rudolf u ratnom vihoru došao je s obitelji iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se sakrivao od 1942. do 1944. godine jer se kao Židov sigurnije osjećao u Imotskom nego u Splitu zbog progona. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Kapetan Vjeko Franceschi piše u svojim memoarima: „Sudac Legradić bio je baš pravi Židov i imao je dvije debele curice koje se nisu miješale sa nama ostalom djecom. Imao je na hrpe bezvrijednog novca te kako je tada bila hiperinflacija za škartoc novca moglo se kupiti škartoc hrane. Naš pape (kapetan Zane Franceschi) bi zašteđene dolare, funte i zlatnike mijenjao u Legradića za taj bezvrijedni novac s kojim bi se kupila spiza. U stvari, svi mi i barba Pave koji ga je primio, bili bi izloženi fašistima zbog suca Legradića da je do toga došlo…“. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo, a skrivala ih je Ljeposava Dunda Rako s velikom mukom i uz veliki rizik.
Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine, a sjede s lijeva: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom.

Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Godišnjica je smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i nastavljača obiteljske tradicije.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
Marica Franceschi (1913.-1999.) sa svojih šestoro djece 1959. godine u Jagulovoj avliji s pogledom na Šamatorij. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Anamaria Anisja (1938.), Vjeko Josip (1941.- 2017.), mama Marica, Marija Maja (1941.-1972.),Tonći (1942.-1978.) i mala Zlatka (1951.).
Daje se dio teksta iz memoara kapetana Vjeke o djetinjstvu provedenom u Imotskom:
Djetinjstvo smo proveli u Imotskome i najviše u velikoj avliji, u Fratarskoj ogradi te u dvije barba Pavine ograde, Barakovcu i Periševcu. To je bilo naše “kraljevstvo” gdje smo se igrali, trčali, sakrivali i penjali. Mislim da druga djeca u Imotskom nisu imala priliku tako biti stalno u prirodi kao mi iz barba Pavine kuće. Mi nismo ni išli u druga područja maloga Imotskog (van mamina pogleda), tako na primjer nikad u djetinjstvu nisam niti bio na vrhu Topane!!. Jednom sam ipak sa Bazaranima bio u Jelavića docu gdje je sada stadion, a ti su dečki znali za najopasniji podvig, penjući se proći sa jedne strane na drugu na onoj velikoj klisuri iznad današnjeg stadiona. Izmedju Barakovca i kuće bio je veliki barba Pavin vrt, jedan jako lijepo izgrađen prostor u prirodnoj uvali terena sa zidovima i serpentinastim terenima spremnim za obradu i brojnim raznovrsnim voćkama, jabukama, kruškama, trešnjama, dunjama, a po cijelom vrtu je bila sprovedena voda iz ogromne kućne čatrnje. Inače sam uvijek bio za najveće vragolije, tako sam jednom ubio u avliji patku šjor Joze Rosića, staroga učitelja koji je živio u istoj kuci. Izmišljao sam i druge “mudrolije” kao bacati papirnate avione sa prozora i zapaliti ih tako da u letu sasvim izgore. Jednom je jedan takav zapaljeni avion uletio u prozor ispod nas u Ankinu spavaću sobu, a ja sam se toliko preplašio da će nastati požar da sam otrčao kod nje ravno u spavaću sobu ugasiti avion koji je doletio baš na krevet. Padao sam sa zidova, penjali smo se po stablima i sa fratarskog zida skakali na mlade borove koji bi se pod nama savili i spustili nas na livadu (nadam se da su ti borovi do sada narasli)……….

Izvor: Obiteljska arhiva