Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.)

Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.), pl. Josipa Bepa 1917. godine. Kapetan Franceschi rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kao dječak zavolio je more i brodove provodivši ljeta kod tete, očeve sestre Kate pl. Franceschi Cerineo u Splitskoj na otoku Braču. Zane je u dobi od 15 godina, 1910. godine upisao Nautičku školu u Bakru koju je završio 1914. godine, a uz to aktivno je govorio engleski, talijanski, španjolski i portugalski jezik. Bio je kapetan na brodu “Rad” Dubrovačke plovidbe koji su torpedirali i potopili Nijemci 03.08.1940. godine oko 400 milja zapadno od Capo Verde Dakar na obali Zapadne Afrike. Cijela posada od 29 članova se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje u kojima su imali vodu te kekse sa koncentriranom hranom. Brodolomci su spasili vrlo malo osobnih stvari, a kapetan Franceschi spasio je svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je kupio za suprugu. Sa brodom “Rad” na dno Atlantika otišlo je sve što je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila nadajući se da će brod doći u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši. Nakon 4 dana plutanja u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova, a komanda konvoja ih je nakon spašavanja iskrcala u Lisabonu kao neutralnoj luci. Preživjeli pomorci sa broda “Rad” uglavnom Dubrovčani osim Imoćanina kapetana Franceschi u znak zahvalnosti dali su izraditi sliku broda ”Rad” u trenutku potapanja koju su darovali crkvi Gospe od Milosrđa na Lapadu u Dubrovniku. Sliku na kojoj iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj” Grad Dubrovnik je iz crkve premjestio u Pomorski muzej. Kapetan Zane Franceschi umro je iznenada na brodu Lošinj 1952. godine ostavivši u Imotskom iza sebe suprugu Maricu i šestoro maloljetne djece od kojih je njegov sin Vjeko Franceschi nastavio obiteljsku tradiciju i postao kapetan.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Frane Keko Franceschi (1928.-2012.)

Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine od majke, Višanke Antice rođ. Radišić i oca Omišanina Antuna Franceschi. Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima generacijama. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri Dore. Vikendom odlaze na Perinušu, a odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši. Perinušu je doživljavao jedinim istinskim domom pa tako i do pretposljednjeg dana svog života da bi nas iznenada napustio u svojoj 84. godini, 08.12.2012. godine. Na fotografiji Keko snimljen 25.6.1953. godine na Perinuši, Luka.

(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

( Visoki jablani, Puti, 1922.)

Tekst: Dora Franceschi Račić

Posjet dr. Franje Tuđmana 15. 8. 1993. godine Imotskom

Prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničar, akademik HAZU, državnik posjetio je 15. kolovoza 1993. godine u Imotskom crkvu i samostan sv. Frane.
…Za samostan sv. Frane u Imotskom, dan 15. kolovoza 1993. g. ostat će u samostanskoj kronici upisan zlatnim slovima. Naime tog dana predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, kod svojeg posjeta Imotskoj krajini, našao je vremena posjetiti i naš samostan i susresti se sa sa okupljenim Božjim narodom. Uz zvonjavu zvona, pljesak prisutnih predsjednika je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić…Dr Franjo Tuđman najprije se zaustavio pred spomenikom fra Stipana Vrljića gdje ga je pozdravio donator fra Kruno Vukušić (na fotografiji) s osobitim pijetetom jer ga on smatra ne samo ostvarenjem tisućljetnog sna i duhovnog jedinstva hrvatskog naroda, nego i darom Božjim za Hrvatsku……

Izvor: Grad na gori 2/1993

Kotarski sud u Imotskom 1934. godine

Uz europski dan pravosuđa koji se obilježava 25. listopada, Kotarski sud u Imotskom 1934. godine. U prvom redu sjede suci i advokati: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom; U drugom redu stoje mještani: Stanislav Težulat, Jozo Bušić, Milan Mile Kujundžić, Bartul Čugelj, N.N. i Ante Vilenica; U trećem redu stoje: Milan Katanušić, Janko Petyo, Ivan Tomala, Aćim Tadić, Mate Aračić, Nikola Stojanac i Bože Ćosić.Zgrada Kotarskog suda u Imotskom sagrađena je 1915. godine za vladavine cara Franje Josipa I.
…Dolaskom Austrougarske u ovaj kraj došao je i Kotarski sud u Imotski. Veliki broj iskusnih i ozbiljnih pravnika vršio je tu odgovornu službu u Imotskom. Možda se stariji sjećaju sudaca Benzona, Rudija Legradića, Antuna Buća, Aleksandra Popova, Petra Dojmija di Delupisa, Ilića….Kroz Imotski prošao je veći broj odvjetnika. Bili su tu dr. Ferri, dr. Grisogono, dr. Pelicarić….Njima možemo pribrojiti javne bilježnike dr. Dinka Depola, dr. Hermenegilda Božića i dr. Huga Montija. Neki od njih su savili obiteljska gnijezda u našem gradu, a njihovi potomci održavaju vezu s Imotskim i danas….

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled na građanski život Imotskog održanoj 1995. godine u Zagrebu

Duhanska stanica, Dogana u Imotskom početkom 1950-ih.

Duhanska stanica, Dogana u Imotskom snimljena početkom 1950-ih. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Deset godina kasnije, 1898. godine izgradilo se drugo skladište te upravna zgrada.
Imoćanin Iko Mostarčić, jedan od graditelja Dogane u svojoj oporuci „Vjerodostojnoj uspomeni“ koju je napisao u 82. godini života, 26. svibnja 1946. godine navodi podatak o početku sadnje duhana u Imotskoj i Vrgorskoj krajini.”… U godini 1884. pomalo je počela sadidba duhana u Imotskom kotaru, a u god.1885. u Vrgorskoj obcini. I taj vrgorski duhan su sadioci dovozili na otkup u Imotski za 2 godine.U Imotskom je slagalište duhana bilo u Lekića, Marčinoj i Miroševica kući i to bez stelaža na razne načine složeno.U Imotskom bijo je tada upravitelj Najglofer. U Imotskom je prvi poslovođa bijo Nikola Vučemilović…”. Pišući o gradnji “Dogane” Iko Mostarčić u „Vjerodostojnoj uspomeni“ navodi: “godine 1888. sagrađena je prva polovica istočna sa čatrnjom, sada drugog magazina duhana u Imotskom. Godine 1890. sagrađena je druga polovica magazina duhana u Imotskom.Godine 1893. do svrhe srpnja 1894. sagrađena je administrativna zgrada u Imotskom. Ozgor opisanim zgradama bio je zakupnik arhitekt August Thara, šleski Njemac, a njegov upravitelj i poslovođa bijo je Iko Mostarčić iz Imotskog; dočim državni nadzornik bio je inžinir Iran, a zanjim oficijal Ladislav Kopac.Godine 1899. sagrađena je istočna polovica sada prvog magazina duhana u Imotskom. Poduzetnik bijo je Stipan Opara iz Sinja, a poslovođa bijo je Iko Mostarčić iz Imotskog. Drž. upr. Volinka.Godine 1912. do god. 1917. sagrađen je četvrti magazin duhana u Imotskom, stražarnica regulacija terena i putevi okolo istoga, te zgrada kotarskog suda u Imotskom. Zakupnik svega ovoga bio je Eduard Žagar iz Splita, a poslovoda Iko Mostarčić iz Imotskog. Na magazinu duhana bijo je državni nadzornik Janušek asistent Čeh. Dočim na sudu bijo je Enci plemić Janfonja graditelj iz Kaštela.” (dio iz Diplomskog rada studenta Branimira Čulara, Grad Imotski Dogana)

Fotografija u arhivi prof. Gordane Radić

Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.)

Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.) kći Nicole i unuka dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom. Dr Wanmuller se doselio u Imotski sredinom 18. stoljeća iz Tarlina u Italiji sa suprugom Angelom Sovamo. U Imotskom su im se rodili sinovi Dontimus Nicolo (oko 1780.) i Angelus, a dr Giuseppe je i umro u Imotskom. Sin dr Giuseppea, Dontimus Nicolo i supruga Bianca Turić uz kćer Francescu imali su još sinove Giovannija Ivana (1819.), Giuseppea Josipa (1826.) i Steffana (1829.) te kćeri Chiaru Klaru (1820.) i Lauru Angelu (1832.). Zanimljivo je da se i Franina sestra, unuka dr Wanmullera Klara udala za Imoćanina Filipa Vučemilovića, a Laura Angela za Marina Foretića i obje su imale puno djece. Međutim od Franine braće Steffano se nije oženio, Josip oženjen za Rosu Papucia (koja se kao udovica udala za Andreu Andriju Bitanga, brata dr Augustina) nije imao djece dok je Ivan oženjen za Rosu Colombani, kći Jakova imao samo kćer Mariju Mandu Franu udanu za MihovilaTartaglia (majka dr. Ive pl. Tartaglia jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine i velikog mecene i kolekcionara). Tako u Imotskom već pri kraju 19. stoljeća od muških potomaka obitelj Wanmuller više nije bilo nikoga. Dr Giuseppe Wanmuller sagradio je u Imotskom lijepu kamenu kuću nasuprot gimnaziji koju je 1774. ucrtao u najstariji Catastic Imotskoga Pietro Corir. Kuća je poslije pripala Nikoli Vučemiloviću nakon ženidbe za najmlađu dr Wanmullerovu unuku Josefinu. Francesca Frana Wanmuller udala se za Stipu Vrdoljaka (1803.-1861.), brata fra Jerolima Luigija i Jure oženjenog za Marijanu Pigljević (roditelji Ane Vrdoljak Imotskinje). Frana i Stipe Vrdoljak imali su 7 djece, 3 sina i 4 kćeri. Njihova najmlađa kćer je Bianca (1858.-1945.) udana za učitelja Anđela Anđulu Bitanga. Najstariji Franin sin Jere Nikola, kojeg se nije sjećala ni sestra Bianca jer je od nje bio stariji više od 20 godina, pošao je studirati u London.Tamo se je razbolio i vraćao se kući. Stigao je do Splita. Zapadne silni snijeg i diliđenca nije vozila. Njegova majka Frana uzjahala konja i krenula sinu u Split. Našla ga je na samrti. Kažu da je rekao: Madre mia. Majka Frana odgovori: Figlio mio, a on odgovara: Adesso non chiamo più a te. Adesso chiamo mia madre in cielo; Majko moja. Sine moj. Sada više ne zovem tebe već svoju majku na nebu. Franin suprug Stipe Vrdoljak bio je trgovac. Izgleda da je loše trgovao jer je bankrotirao, ostao bez cijele imovine i od tuge i brige umro. I obiteljska kuća je bila pod hipotekom pa su njegove supruga Frana i kćer Bianca vezle i šivale po cijele noći, to prodavale i otplaćivale hipoteku i tako sačuvale krov nad glavom.

Fotografija Frane Wanmuller Vrdoljak u arhivi je njenog praunuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića koji je dao i dio podataka u tekstu

Neva i Zlata Franceschi 1918. godine

Uz međunarodni dan djeteta koji se obilježava 20. studenog male djevojčice, sestre Neva i Zlata Franceschi snimljene 1918. godine u dvorištu obiteljske kuće na Perinuši. Neva (1913.-2011.) i Zlata (1916.-1971.) su kćeri Stjepana (1877.-1928.) i Stefanije Lelas koji su još imali kćer Mašu. Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija te su imali kći Renatu Renicu koja je nedavno umrla. Treća sestra Maša se udala za prim. dr. Ratka Vlatkovića pravnika i specijaliista infektologa, a u braku nije bilo djece.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom

Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom

Groblje u Imotskom

Gdje leže moja majka i moj otac
Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila,
I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;
A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,
Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.
Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –
Okružena novostima, golema gnijezda:
U nesvijesti se otapa led beskraja;
Ništa se više slučajem ne razdvaja –
To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju
Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže
Nas troje zajedno sklapamo ruke;
Koliko je stara ova zaliha čuda? – iste čujemo zvuke,
Ista je blizina neizreciva.
Majka, otac i sin –
To više nije nikakav redoslijed;
Susretljiv je beskraj, rastopio se led;
Molitva, patnja i čin –
Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.
I svejedno je gdje smo nas troje:
Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.

Vlado Gotovac