Pavao Paolo Bitanga

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (poslije Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Katu Čelan, Nikole, zvanu Kata Cekinarica s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.-1905.). Pavlove kćeri su: Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Ivana Raku, Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripala, Cecilija rođ. 1830. god vjenčana za Andriju Vrdoljaka, Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.

Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.

Tekst: A.M.T.

https://www.geni.com/peop…/Pavao-Bitanga/6000000014818616522

Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine

Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine. Sjede s lijeva: Davor Jerković, Maša Franceschi, s gitarom, Marija Vučemilović, Taša Kurir i Lj. Gudelj. Stoje s lijeva: Dinko Truccolo, Ivo Kvesić, Vanja Franceschi, Pjero Benzon i B.Bego.

„Zbogom brda, zbogom polje, i Imotski misto moje“
…U razdoblju između dva svjetska rata druženje je bilo posebno zanimljivo. To je ujedno i doba moje mladosti pa se svega toga još bolje i još rađe sjećam. Nestankom austrijske krute hijrarhijske podijeljenosti društva i usprkos terorizma vlasti iz Beograda, Imotski doživljava široku demokratičnost u odnosima ljudi, koji u tom harmoničnom življenju postaju jedna velika obitelj….U našem malom mjestu živjelo se sretno, iako ne u blagostanju, a mladima nije ni trebao novac da bi imali zadovoljstva…. Osnivala su se razna društva koja su kroz natjecanja i zabave ispunjavali svakodnevno življenje…Treba još spomenuti trenutke radosti i žalosti u pojedinim obiteljima, a s njima se veselilo ili tugovalo cijelo malo mjesto…. Posebno ću spomenuti naša svakodnevna ljetna kupanja u Modrom jezeru, rijetka spuštanja u Crveno jezero te odlaske na rijeku Vrljiku i njene izvore…. Često se išlo na izlete u bližu okolicu koja je to zaslužila svojom ljepotom ali uvijek nadohvat našem mjestu….Slijede društva raznih sadržaja, dakle športska, prosvjetna i ekološka. Osim toga su i njihovi plesovi, zabave i koncerti uljepšavali naš društveni život…Na kraju moram kazati da takav zajednički život u našem malom mjestu, gdje svatko svakoga poznaje, a i svak je s mnogim u srodstvu nije ni postojao nikada prije, a sumnjam da će se ikada ponoviti…U malim mjestima kroz druženje i nove inicijative svaki dan može pružiti zadovoljstva. A kako u Imotskom imamo već i takvu tradiciju lakše je nastaviti gdje smo mi stali.

Dr. Veljko Vuković (1997.) Društvene život u Imotskome između dva rata.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Car Franjo Josip I

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju 24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu. Car Franjo Josip I. do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine, a za vrijeme boravka u Imotskom caru je kočiju okovanu srebrom ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga… Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..”

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Kćeri braće Mirka i Petra Marče u Imotskom 1915. godine

Sve kćeri braće Mirka i Petra Marče u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom 1915. godine. Stoje s lijeva kćeri Mirka Marče: Đilda (1899), Ljuba (1897), Ana (1901), Marija (1894) i Đema (1896) te tete Ida Nikolić (1870) i Paulina Marče (1866). Sjede s lijeva kćeri Petra Marče: Valerija (1903), Antonjeta (1905) i Marija (1895).
Mate Marče (1830) i Marija Vuleta (1841) imali su sinove Mirka (1869) i Petra (1865) veleposjednike i trgovce te kćer Virginiju (1870). Mirkov i Petrov djed Petar Marče (1780) doselio se iz Splita i oženio Imoćanku Anu Katanušić (1809). Dvije kuće Marče sagradio je krajem 18. stoljeća bogati trgovac Nikola Mendeš iz Sovića kojem su pomoćnici bili braća Marin i Petar Marče iz Splita. Kako Nikola Mendeš nije imao djece oporućno je 1835. godine kuće i ostalu imovinu ostavio braći Marče. Svi Marčini bavili su se trgovinom i postali veleposjednici, a u jednoj od njihove dvije kuće, zapadnoj sa prizemljem i četiri kata nalazio se Sud do 1915. godine, te u posebnoj zgradi u dvorištu sudski zatvor. Mirko se ženo dva puta, a prva žena mu je bila Marija Benković (1862) te je imao pet kćeri. Petar se oženio za Paulinu Nikolić (1870), kći dr Petra Nikolića koji je kao sudac došao u Imotski te su imali sinove Marina (1893) i veterinara Matu (1897) te tri kćeri.

 

Sestre Milica (1898.-21.03.1985.) i Nevenka Tripalo (1905.)

Sestre Milica (1898.-21.03.1985.) i Nevenka Tripalo (1905.) u tinelu svoje obiteljske kuće na imotskoj Pjaci 1930. godine. Milica Tripalo, jedna od tri kćeri Josipa Tripala umrla je na današnji dan prije 34 godine. Nevenka Tripalo umrla je jako mlada, kao i Marija Tripalo starija Milicina sestra udana za dr Ivu Jelavića. Teta Milica Tripalo, šinjorina Milica kako su je zvali Imoćani bila je izuzetno dobra i plemenita žena koja je dugi niz godina vodila domaćinstvo obitelji Tripalo u kojem su uz nju bili braća Ljubo, imotski načelnik i Miro koji je vodio trgovinu smještenu u kući. Po sjećanju njihovog malog rođaka Pere Čumbelića u Tripala se uvijek fino jelo, a teta Milica i njena braća su mu se uvijek smiješila i imala lijepu riječ dok je švrljao po dućanu barba Mira i zavirivao u kancelariju barba Ljube. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana koju je Milica pripremala, a skalini kuće su bili puni sirotinje. Milica Tripalo je uvijek pomagala potrebitim i svima te je i samostanu u Imotskom poklonila kolekciju umjetničkih slika koje su pripadale njenom bratu Ljubi Tripalo.

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Tonković

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.)

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.), Načelnik Imotskog sa prvom suprugom Milicom Jerković (1865.-1895.) i kćerkicom Marijom, 1892. godine. Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripalo i Marije Ane Bitanga (1828.), kćeri Pavla. Marija Ana i Andrija imali su nekoliko djece koji su umrli u mladenačkoj dobi te im je ostao jedini sin i nasljednik Josip. Josip Tripalo rođen na današnji dan prije 157 godina izrastao je u pravoga gospodina, bio je član prve Imotske glazbe te se uspješno bavio trgovinom. Sa prvom suprugom Milicom Jerković imao je kćer Mariju (1891.) koja se poslije udala za odvjetnika iz Vrgorca dr Ivu Jelavića. Nakon Milicine smrti ostavši udovac sa malim djetetom oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić s kojom je imao četiri sina Andru (1899.), Ljubu (1902.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te dvije kćeri Milicu (1898.) i Nevenku (1905.). .Josip Tripalo najuspješniji je načelnik Imotskog biran u razdobljima 1894.-1896.,1899.-1905. i 1905.-1911. Za njegova mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu Pučke i Građanske škole koja je dobrim dijelom i njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Osim za izgradnju školske zgrade, zaslužan je za provedeno prvo suvremenije osvjetljenje Imotskoga sa dvanaest visokih ferala te je izgradio vodovod uz Vrljiku kojim Imotski dobiva vodu. Zahvaljujući Josipu Tripalu osnovala se 21. prosinca, 1893. Općinska glazba te nešto kasnije Vatrogasno društvo. Kao crkovinar i Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Ime Josipa Tripala ostalo je čvrsto vezano uz narod Imotske krajine. Josip Tripalo, umro je 25. ožujka 1929. godine i vječni mir našao je u Imotskom na Groblju Gospe od Anđela gdje počiva u obiteljskoj grobnici uz svoje dvije supruge, zeta i svu djecu osim Ljube i Tonka.

Marija Franceschi (18.03.1898.- 07.09.1968.)

Marija Franceschi (18.03.1898.- 07.09.1968.), fotografija snimljena 1918. godine u atelieru Zita u Splitu. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija za djevojke iz plemićkih obitelji, u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Nakon povratka na Perinušu udala se za dr Pavu Radovinovića 15. 11. 1923. godine, a u braku je rođeno četvoro djece. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka umrla je u Splitu 07. rujna 1968. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

 

Hedviga Eda Novak i Blaž Bjađo Vučemilović 1863. godine

Najstarija poznata imotska fotografija vjenčanja iz 1863. godine Hedvige Ede Novak (1847.-1914.) i Blaža Bjađa Vučemilovića (1820.-1890). Blaž Vučemilović sin Marka (1776.) i Mare Colombani (1782.) sa prvom suprugom Filomenom Pavišić (1838.-1861.) imao je sinove: Pavla (1856.), Giorga (1858.) i Marka (1859.) te kćer Leonoru Rozu udanu Danilo (1861.-1915.). Filomena je umrla nakon rođenja kćeri Leonore te se Blaž nakon dvije godine oženio za Mostarku Hedvigu Edu Novak, inače rodicu književnika Vjenceslava Novaka. Blaž i Eda Vučemilović imali su sinove: Lovru (1863.), Marka (1870.), Ivana Zanu (1876.) te kćer Mariju udanu Pavišić (1881.-1961.).

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

https://www.geni.com/p…/Blaž-Vučemilović/6000000029455262027

Marietta Lusnik Bitanga

Marietta Lusnik Bitanga supruga dr Augustina Bitange rođena je 10. rujna 1853. godine u Splitu, a umrla je prije 114 godina, 03. veljače 1905. godine u Imotskom. Marietta Lusnik, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom, a preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski je pomagala u školovanju najsiromašnije djece. Dr Augustin i Marietta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, vjenčali se u Splitu 11. srpnja 1879. godine te došli živjeti u Imotski iako su se tome protivili Mariettina majka i otac te autorativna nona Gianina de Nonvieller. Naime Marietitnoj majci Antoniji i noni Gianini Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marietta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke”, “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Marietta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela za nju nepoznati Imotski u koji je donijela svoj način života te je sa dr Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Po kazivanju Mariettinog sina dr. Pave unucima jednom prilikom su u Imotski došli dva putopisca Francuza koji su žandarima izgledali sumnjivo te su uhićeni i uz pratnju privedeni na sud koji je bio u kući Marče. Kako sudac nije razumio Francuze zamolio je Mariettu koja je savršeno govorila francuski da bude tumač te su nakon tragikomične rasprave spašeni i zahvalni Francuzi umjesto noći u pržunu pozvani na večeru i konak kod dr. Augustina i supruge Mariette. Marietta je doživila vjenčanje samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu Mladinova (Josipovog brata) u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Mariettina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih zemalja i kuća u Splitu i okolici. Marietta je umrla u 52. godini svoga života ostavivši šestoro djece od kojih je najmlađi Pavao imao samo 12 godina, a njeno vječno počivalište je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Iza Mariette je kako je napisano krasopisom u osmrtnici u Imotskom 3. II 05. ostao ojađeni suprug dr Augustin Bitanga za se i obitelj, a svojta i znanci zamoljeni su da izvole izostati od kućnog žalovanja. Dr Augustin je teško podnio smrt voljene supruge Mariette te danima poslije nije izlazio iz svoje sobe.

Fotograf M. Manenizza , Spalato, fotografija snimljena 1878. godine u obiteljskoj arhivi