Ljubo Tripalo (1902.-1945.)

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine. Sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika i trgovca Ljube Tripala 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera, a uz financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen i ubijen u logoru Viktorovac kod Siska. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.), Milicu (1898.) i Nevenku (1905.) ali kako nitko od njih nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u  arhivi obitelji Radovinović

Perinuša nakon potresa 1942. godine

Perinuša, srušena kuća Josipa Bepa pl Franceschi snimljena nakon razornog potresa 1942. godine. Na Perinuši potres je razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama. Usred Drugog svjetskog rata, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute u osvit izrazitog tmurnog i kišovitog jutra razoran potres pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rubu polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice.
Neposredno nakon potresa dr Pave Radovinović došao je na Perinušu pasađerom iz Imotskog po majku svoje supruge Marije, Anu Franceschi i obitelji braće Zane i Frane u kojima su bila brojna djeca koja su samim čudom preživjela. Obitelj Zane Franceschi nikad se više iz Imotskog nije vratila na Perinušu dok se obitelj Frane Franceschi vratila tek nakon sedam godina.

Fotografija u vlasništviu Mile Franceschi Hršak

Dolazak kući

Dolazak tipičnog imotskog gastarbajtera kući u neko od sela Imotske krajine s privremenog rada u Njemačkoj za Božić 1974. godine.
MOJ OTAC
Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe ikolača. Jagase puno bojin onima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje…štosenesmi reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. stogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistremesa neće. Unda jopet iđe usvit aja uškolu. ima jedan Tim-bar inanjemu piše: Petar RAOS pokućarac Bogbigazna šta-mugaje to. Biće što ima kuću aidrugi je Imaju Pa nemajutimbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišat….

Ivan Raos (1957) Vječno nasmijano nebo
Fotografirao Ivo Gudelj, U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

Otočić Manastir

Otočić Manastir s ruševinama starog poznatog franjevačkog samostana koji se izdiže posred Prološkog jezera – Blata. Oslanjajući se na turske fermane, dr. fra Karlo Jurišić navodi da se samostan počeo graditi između 1600. i 1605. godine, a porušen je 1715. godine kada su ga franjevci predvođeni fra Stipanom Vrljićem (1677-1742) i većom grupom izbjeglica zauvijek napustili bježeći pred Turcima prema Omišu. Na otočiću je pronađen kamen sa uklesanim natpisom: “A.D. 1609 F.M.R.-NEK SE ZNA“ koji se najvjerojatnije odnosi na fra Miju Runovića. Uz natpis je strelica koja pokazuje smjer jednog ponora što potvrđuje da legenda o zatvaranju ponora nije legenda već ima svoje povijesno uporište.

Fotografiju je 2018 godine snimio Nikša Smoje

Grupa djece 1944. godine

Grupa djece snimljeni 1944. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom. Na vrhu su rođaci Josip Jozo i Josip Kiki Franceschi, s lijeva sjede: Anisja Franceschi, Bianca Čumbelić, Ana Sela Franceschi, Mila Franceschi i Vanja Rako. Ispred s lijeva: brat i sestra Maja i Tonći Franceschi te Tanja Rako.

Izvor: Obiteljska arhiva

Hrvatski vojnici u Imotskom 1991. godine

Hrvatski vojnici pred polazak na bojište, kod sv Mise u crkvi sv Frane u Imotskom 1991. godine
…Što Ti drugo mogu reći, Sine ovoga ponosnog kraja Imotskoga, što ti drugo mogu reći nego ono zahvalno “slava ti vječna” i ono molitveno “pokoj vječni daruj im Gospodine”-Vavik on živi- ki zgine pošteno” rekao je stari naš hrvatski pjesnik. “Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši” govorili su naši stari, kao i mi s njima , vjerujući da ćemo se, poginuli Sine imotskoga kraja, ponovo naći s tobom u prebivalištu Boga našega i na dan uskrnuća, poslije kojega ni ti, Sine naš, ni mi više nećemo umirati. Klanjamo se sada tvojem junaštvu, jer ti je domovina bila draža od života!..

Don Ante Kusić na misi za poginule hrvatske branitelje u Imotskom 7. 11. 1993.

Izvor Grad na gori br 1 , 1993 i br. 2, 1993.

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine. Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski krajem 1930-ih

Fotografija Imotskog snimljena sa zapadne strane krajem 1930-ih. U prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga), zatim kuća Marče, kuća Colombani te crkva sv. Frane. Dr Augustin Bitanga sagradio je 1892. godine obiteljsku kuću u Imotskom, po projektu izrađenom u Imotskom 1879. godine. Kuća je položena kaskadno zbog nagiba terena, ima tri etaže iznad ulice te dvije ispod razine ulice. U podrumu kuće duboko pod zemljom prostire se vinski podrum dužine 19.80 m, 8.20 širine i visine5.40 m sa pet prostorija međusobno povezanim sa kamenim svodovima (ćemerima), a u podrum se silazi kružnim kamenim stepenicama iz prizemnog stana. Na cijeloj sjevernoj strani kuće smještena je čatrnja širine 3.30 m, dužine 23.20 m, zapremnine 438,3m3 i dubine 5,73 m te je na taj način kuća bila opskrbljena vodom. Dvije kuće Marče, jednu neposredno uz crkvu na dva kata i dvorištem u zaleđu i drugu na četiri kata sagradio je Nikola Mendeš iz Sovića oko 1820. godine. Kako se Mendeš obogatio trgovinom, a nije imao djece oporučno je kuće kao i ostalu imovinu ostavio braći Petru i Mati Marče koje je doveo iz Splita kao pomagače u svojoj trgovini. U većoj Marčinoj kući djelovao je sud do 1915. godine dok nje prešao u novu zgradu, manja kuća preko ženidbenih veza prešla je u vlasništvo obitelji Colombani. Kuća Colombani sastoji se od dva dijela: istočni stari dio kuće bio je vlasništvo obitelji Bitanga od kojih su je Colombani otkupili i uz nju sagradili veliku lijepu kamenu kuću te obje kuće spojili u jednu cjelinu.

Izvor: Obiteljska arhiva