Mila Jukić Juko

Mila Jukić Juko (1904.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1950. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko došla je 1923. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. gpdine. U kući Radovinović u Imotskom Juko je ostala kao član obitelji i u njoj je umrla 06. travnja 1972. godine. Daje se dio teksta iz zapisa Gordane Radić „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:
….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana Anisja Franceschi Prvan

Ana Anisja Franceschi Prvan (Perinuša, 21. veljače 1938.- Split, 03. travnja 2018.). Anisja najstarija od šestoro djece Marice i kapetana Zane Franceschi rođena je na Perinuši 1938. godine, maturirala je u imotskoj Gimnaziji te je studirala na Kemijskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Narodnoj banci u Imotskom te u Narodnoj banci u Splitu. Anisja je bila dio najužeg tima koji je radio na projektu izgradnje Aerodroma u “Poduzeću za izgradnju Aerodroma Split” uz Srećka Petričevića, Branka Prvana (poslije supruga) i ujaka dipl.ing.Zlatana Žabkara koji je završio fakultete strojarstva i ekonomije te zbog izgradnje Aerodroma bio na edukaciji u Londonu. Projekt izgradnje putničkog aerodroma Split uspješno je okončan u samo godinu dana i njihovom zaslugom otvoren u Resniku 1966. godine, Srećko Petričević bio je prvi direktor dok je Branko Prvan bio prvi tehnički direktor Aerodroma, a Anisja voditeljica financijskog odjela. Anisja Franceschi udala se za Branka Prvana, osnivatelja Aerokluba Split te su imali sina jedinca, uspješnog sportaša Vjeku koji je umro u dobi od 34 godine, 2003. godine. Vjeko Prvan je uz rođake Ivanu Franceschi, kći Vjeke i Ivicu Franceschi, sina Tonća i nekoliko drugih zaljubljenika u penjanje osnovao u Splitu 9. ožujka 1992. “Marulianus”, prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj te je do prerane smrti bio član hrvatske penjačke reprezentacije i vrlo uspješan natjecatelj.

”Zbogom draga Anisja počivaj u miru, u raj poveli te anđeli”

Perinuša, Luka, vršidba pšenice 1941. godine, fotografija trogodišnje Anisje u arhivi Dore Franceschi Račić

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.)

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.), prva koja je u Imotskom počela raditi golubice kojima se kite maslinove grančice u dvorištu svoje kuće u Imotskom oko 1915. godine. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda te uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola u Imotskoj krajini. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.) te su imali devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852.) i Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.) i Domenicu (1845.) udanu za javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.). Luigi Mirošević oženio se za Frančesku Mirošević (1862.) iz Korčule te nije imao djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za za Angelinu de Rosignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i Simeona de Rosignoli (1826.) te su imali sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladoj dobi. Ante Antonio Mirošević sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata i njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Po sjećanjima jedne imotske gospođe ona i prijateljica su doslovce gulile sitne staklene perle sa lustera u kući Mirošević i jele ih. Angelina i Ante Antonio Mirošević imali su sinove Bruna i Matea te kćeri Rinu, Esteru i Mariči. Bruno Mirošević (1876.), općinski činovnik oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a Mateo Mirošević imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.) koja se nije udala. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog radila je na Radio Luxemburgu, a nakon umirovljenja došla je živjeti u Imotski u koji je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. Miranda, zadnji potomak imotske grane obitelji Mirošević umrla je u Imotskom 1983. godine. Sestre Mirošević Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao ona o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani. Mariči bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pozdravila bi sa „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Mariči“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme Mariči i Lela pozdravljale te susjedima nije trebao nikakav sat. Po kazivanju dr Veljka Vukovića “jednom je poznata Rina Mirošević došla u dućan njegove punice Julije Schramadei Ivanović i molila je da joj da ricetu kako je uspjela udati sve četiri kćeri, da bi i ona mogla udati svoju nećaku Mirandu”. Jednom su radnici kopali ispred Rinine kuće jer su trebali naći spojeve kanalizacijskih cijevi, međutim nikako u tome nisu uspijevali, a Rina je njihove napore gledala sa prozora. Nakon nekog vremena kad su je radnici pitali “Šjora Rina je li možda znate gdje su spojevi cijevi?, odgovorila je “Znam ali neću reći” te se povukla u kuću. Rina Mirošević koja nikad nije dobro naučila hrvatski iako rođena i odrasla u Imotskom nadživjela je obje sestre i braću. Neki Imoćani pamte Rinu Mirošević kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina kao ni njene sestre Mariči i Estera nikad nisu odbile onoga tko je molio malo cvijeća iz njihovog vrta za okititi grob ili neku prigodu jer je malo tko u Imotskom početkom 20. stoljeća imao vrt, a još manje cvijeće u vrtu. Rina Mirošević ostat će u imotskoj povijesti zapamćena po jednoj zanimljivosti. Naime Rina je prva u Imotskom počela raditi golubice, tičice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jednog od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu i koje je rado poklanjala djevojčicama iz susjedstva i svima koju su je molili. Po sjećanjima Anke i Zore Radovinović te Ane Sele Franceschi one bi kao djevojčice dolazile kod Rine sa gvantijerama kolača koje bi njihove mame napravile za Rinu, a od nje bi dobivale golubice. Vještinu izrade golubica, tičica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli, a radila ih je do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Običaj izrade tičica sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima jer ga je od Rine Mirošević naučila i preuzela plemenita i umjetnički talentirana Ćeleština Ćela Dunda (1923.-2001.), a poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Rina Mirošević umrla je 1973. godine i vječni mir našla je uz ostale pripadnike obitelji Mirošević na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Tekst: A.M.T.

Fotografija Rine Mirošević u arhivi Gordane Rako Radić

https://www.geni.com/people/Rina/6000000077151771000

Papa sveti Ivan Pavao II.

Najveći čovjek 20. stoljeća, papa sveti Ivan Pavao II. umro je 02. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta umro je u svom stanu u Vatikanu. Posljednje riječi voljenog pape Ivana Pavla II., kojeg Hrvati i danas nose u srcu, bile su na poljskom jeziku i glasile su: “Pozwólcie mi odejść do domu Ojca”. (Dozvolite mi otići u Očev dom). Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.) (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen je kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine i svetac Katoličke Crkve.

Krist jednom stade na žalu
tražeć ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječi.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ja sam siromašan čovjek.
Moje blago su predanost Tebi
i srce čisto da idem s Tobom.

O Bože …

Ti trebaš dlanove moje,
moga srca ražaren plamen
i kaplje znoja, samoću moju.

O Bože …

Ti i ja krećemo danas
lovit’ srca na moru života
a mreža bit će Riječ Božja prava.

O Bože …

Fotografija pape Ivana Pavla II. snimljena 4. listopada 1998. godine u katedrali sv Duje u Splitu u obiteljskoj arhivi

https://www.youtube.com/watch?v=EM7rVPnJG24

Proljetna Vrljika

Proljetna Vrljika, vrbe i vrbove nimfe……Što god je ljepote imala u svojim zelenim očima, dobrote u dubokom i studenom srcu, bogatstva u plodnoj utrobi i snage u vitkim djevojačkim rukama, sve je to Vrljika dala Imoti i Imoćanima. Sve što su prljavštine imali u svojoj kući, tvornici, srcu i duši, svu su je Imoćani prolili u Vrljiku….U Matici se kupale ovce, u zasebnim, djevojačkim virovima, pod gustim sklopom vrba, djevojke. Po mjesečini vile. Rijeka za njima ostajala još čistijom, još bistrijom, još pitkijom. Danas se u njoj kupa malo tko. Prilogom i pregršti pije se samo na izvorištu. Sad nam je postalo jasno zašto se na dnu polja strmoglavila u ponor. Što je na Jauku jauknula.

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

estre Marija i Mila Franceschi sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga i Marijom Kargotić

Sestre Marija (18.03.1898.-07.09.1968.) i Mila Franceschi (1900.-1926.) sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga (1897.-1977.) i Marijom Kargotić, fotografija snimljena u Imotskom 16. 11.1921. godine. Mila Bitanga kći je Biance Vrdoljak i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom Anđela Bitange, a Marija Dojmi di Delupis Kargotić, supruga je dr Luje Kargotića koji je neko vrijeme bio javni bilježnik u Imotskom. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Marija se cijeli svoj život bavila slikarstvom bez obzira na velike obveze osobito za obitelj u teškim poratnim vremenima u kojima je njoj i suprugu dr Pavi Radovinoviću oduzet veliki dio imovine koja je donosila prihod, a uz to dr Pavi bilo je zabranjeno raditi kao javnom bilježniku u Imotskom. Istovremeno su njegove dvije kuće u Imotskom nacionalizirane te djelomično stojna kuća Radovinović u koju su tadašnje vlasti naselile druge nepoznate obitelji. U takvoj situaciji i sa četvoro djece na školovanju Marija je bila podrška suprugu u vođenju poljoprivrednih poslova, a na njoj je i bio največi teret u dijelu kuće izuzetom od nacionalizacije jer je morala organizirati život ne samo za svoju obitelj već i za svoju majku Nanu i obitelji svoje braće kojima je potres srušio kuću na Perinuši 1942. godine te rodbinu supruga dr Pave kao i nekih prijatelja. Marija je imala izraziti smisao za likovnost i estetiku pa su među ostalim ona i njena sestra Mila vezle svilenim koncem i izrađivale svečane cipele od svile koja se niz godina proizvodila na Perinuši od dudovog svilca. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka razbolila se i umrla za sve nas prerano u Splitu 07. rujna 1968. godine. Na fotografiji s desna su: Marija Franceschi, Mila Bitanga, Marija Kargotić i Mila Franceschi.

A.M.T.

Izvor: Obiteljska arhiva

https://www.geni.com/people/Marija-Radovinović/6000000014745941983

Josip Joko i Mila Tonković

Josip Joko Tonković (1892.-1975.), vrijedni imotski sin sa suprugom Milom Patrlj na svom imanju u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1960. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko Tonković zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonjić. I kao da je sudbina odredila da mu preko zaštitnika rada i radnika sv. Josipa namijeni da tijekom čitavoga životnog vijeka bude vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik. Josip Joko Tonković vjenčao se se 16.02.1914. godine u crkvi sv. Luke na Kamenmostu za Milu Patrlj (1891.-1974.), kći Filipa Patrlja i Anke Milas rođenu također na dan sv. Josipa. Iza njih ostalo je brojno potomstvo preko šestorice sinova: Dane, Branka, Slavka, Vinka, Ivana i Ante. Josipov sin Slavko Tonković napisao je: „Moj otac je bio svoj na svome, što mu je davalo snagu da bude odlučan u iskazu mišljenja i zastupanju svojih stavova. Svojim unutarnjim mirom, vedrinom duha i razboritim ponašanjem unosio je mir u sredinu u kojoj je živio i djelovao. U nevolji ne bi klonio duhom, jer ga je nadahnjivala čvrsta vjera i ustrajna nada da će nadoći vrijeme olakšanja”. Nezaboravni dida Joko u duši pjesnik zanimljivim je načinom opisivao pojedine događaje, duhovito prepričivao razne anegdote, te zgode vezane za pojedine ljude iz imotskog kraja. Navodi se njegovo kazivanje o Mati Ćapinu, stricu fra Ivana Tonkovića:
„U prvo vrime naši stariji išli su na rađu u Mostar i Primorje. Ritko koji bi priša na Brač, bojali su se mora. Ali koji bi priša, dobro bi se omrsio. Za misec dana donio bi kući tri-četri vijorina para, miščić ulja i nikoliko šuplji kolača, a suviše suvi smokava po punu torbu.Mate Ćapin bio je visok čovjek pa su ga prozvali Dugonja. On je Kokanov ćaća, a Kokana znade sva Podbabska župa. Uputio se Dugonja u Primorje, a iz Makarske će prići na Brač. Kad je bio kod sv. Nikole u Podosoju, svrne s puta i klekne prid kip sv. Nikole i stane se moliti: – o sveti moj Nikola Putniče, uputi dušu moju putem raja, a tilo moje da zdravo priđe priko mora na Brač, i zdravo se i sritno natrag povrati! A ja kad se povratim darovat ću ti tri banice lemozine! – Ode Dugonja. Na Braču sta misec dana. Zdravo bio, lipo zaradio i zdravo se povratio sve do Podosoja. Kad je bio kod sv. Nikole jopet se svrne da se oduži sv. Nikoli. Kad tamo na kapelici vratašca razvaljena i lemozina pokradena. Misli se Dugonja i misli, pa reče: a sveti moj Nikola, kad ti nisi moga očuvati sebe kako ćeš mene!? I nedade mu obećane tri banice. Kad kući, kesa je, vijorina nema u kesici, ulje je, torba smokava je, šuplji kolači jesu, triju vijorina nestalo. Jadni Dugonja smišlja i promišlja kad je zadnji put vijorine vidio, koliko je puta od Makarske do Podosoja kesicu iz nidara vadio. Kad se nije moga domisliti, kako ji nestade, reče Dugonja: Nije ništa nego me Bog pokara, što nisam izvršio zavita svetom Nikoli!“

Jagulovi vrtovi pod snijegom 1943. godine

Imotski pod snijegom 1943. godine. U Jagulovim vrtovima u prvom planu je Zora Radovinović, a iza nje je sestra Marija. U pozadini se vide kuće Marče i Colombani.

DOŠLA ZIMA

Došla zima.
Ajme svima.
Babi sida glava klima.
Didu ištom poštrapalo
Ništo sniga po brcima.
Ćaća glavnu rič uzima.
Tuče šakon po prsima.
On je gazda.
Neće zima trajat vazda.
Potrat će je snagom muškom
i lovačkom onom puškom.
Mater trči, vatru piri,
ispod stola mačak viri.
Drće ćuko, nezna šta će.
Rep mu gori-doli skače.
Ušulila sva se svita
Šuti, ko te išta pita.

A mi dica, svi ko jedan
Smijemo se, baš nas briga.
Na nebesin ništo šuška
ništo se ko cukar ljuška.
To je zima.
Tma i tušta.
Ajme, slasti,
Ajme gušta.
Pustite nas, baš nas briga.
Evo nama našeg sniga!

Gordana Radić
.
Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska mladost zimi 1962. godine

Vesela imotska mladost na dubokim snijegom prekrivenoj šetnici prema Modrom jezeru 1962. godine. Na fotografiji su Gordana Goša Rako i Slobodan Pancirov, a u pozadini je Branka Bulić.

Fotografija u vlasništvu prof. Gordane Rako Radić

Obitelj Colombani u Imotskom oko 1910. godine

Obitelj Colombani u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji su djeca Jakova Giacoma Colombani, braća i sestre: Marketo, Ivan i Toni Colombani te sestre Karma i Lela. U sredini je jedina od sestara koja se udala, Nina Colombani Benzia sa kćeri Lucijom Luči i sinom Federicom. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04.1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji 1746. godine u 21 godini postaje zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.) koji je imao sinove Jakova Giacoma (1787.) i Ivana (1793.) te kćer Maru (1782.) udanu za Marka Vučemilovića (1776.). Jakov Colombani se oženio za Maddalenu s kojom je imao sina Franu (1822.) te kćeri Rosu (1817.) udanu za Ivana Wanmullera (1819.) i Mariannu (1824.) udanu za Josipa Deškovića Jedina kći Rose i Ivana Wanmullera, Maria Mande Frana Wanmuller (1855.) koja se udala za Mihovila Tartagliu, majka je Ive pl. Tartaglia, jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine te velikog mecene i kolekcionara. Jakovljev brat Ivan Colombani dva puta se ženio, prva supruga mu je 15 godina starija contessa Francesca Dujmovich (1778.) s kojom je imao kćer Anticu i sina Ivana. Druga Ivanova supruga je Anna Maria Jurich (1800.) s kojom je imao kćeri Elisabetu i Mariu te sinove Franu, Jakova Giacoma i Domenica. Ivanov sin Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od braće ostao u Imotskom oženio se za Mirošević Ivanicu, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni je sa Antonjetom imao sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu udanu za Proložanina Mirka Marčelju. Đino ima sinove Ivana Đanka (1946.) i Josipa Joška (1954.). Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno izostavile jedan ili dva sastojka te dodali nešto drugo tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Fotografija u vlasništvu Meri Sučić Batinić, unuke Tonija Colombani

Tekst: A.M.T.