Fabijan Truccolo (1874.-1944.) 1912. godine

Fabijan Truccolo (1874.-1944.), imotski industrijalac snimljen 1912. godine u svom pogonu za proizvodnju pokrovnih cigla koje su Imoćani prozvali trokulače (iskrivljeni oblik prezimena u Trokulo). Fabijanov otac Domenico Truccolo (1828.) doselio je u Imotski kao austrijski oružnik detektiv iz gradića Marrone u Italiji te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1869.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange. Domenico i Vancija sa ženinom mirazom otvorili su prvu trgovinu u kojoj su prodavali šibice i počeli ostvarivati prihode. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća njihovi sinovi Remigo (1869.-1928.) i Fabijan izgradili su prvo tvorničko postrojenje u Imotskom te mlinicu koja je radila na motorni pogon. Pri izgradnji mlinice poštivana su sva pravila struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni crijepovi koji se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim kućama u starom dijelu grada Imotskog. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina značajne obitelji Truccolo koja je u Imotskom postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je, a vrijedne stvari u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima 6 slika Emanuela Vidovića otuđene su.

Dinko Štambak i prijatelji u Imotskom 6. listopada 1982. godine

Dinko Štambak, hrvatski književnik i prevoditelj sa prijateljima u Imotskom ispred Krisove Gradske kavane 6. listopada 1982. godine. S lijeva sjede: Janko Petyo, Luka Čelan, Jozo Štambak, Dinko Štambak, Mile Vilenica i Mile Štambak. Prošlo je 29 godina od smrti velikog Imoćanina Dinka Štambaka (Dolac Donji, 21. srpnja 1912.- Pariz, 24. travnja 1989.) čija osobna i profesionalna biografija možeposlužiti kao scenarij za film. Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te je u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada kojim se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske.
Daje se tekst o Dinkovom boravku u Parizu koji je kompilacija dnevničkih zapisa u 80 bilježnica tijekom otprilike 35 godina. Dio zapisa svojedobno je objavljen u sarajevskom listu Oslobođenje, a ostalo je preveo Dinkov nećak Nikola Štambak.

DINKO U PARIZU

Dana 18. studenoga, nedjeljnog popodneva, oko tri sata, dok je kasno jesensko sunce obasjavalo grad koji sam prvo ugledao kroz avionski prozorčić, spustili smo se u Le Bourgetu, udaljenom „od svetog grada koji je zasjao na Zapadu“ (Rimbaud) dvadeset kilometara. Bilo nas je dvanaest studenata, ja najstariji, a stotinjak drugih doći će na sam dan Božića iz svih republika druge Jugoslavije.
Iz Le Bourgeta, koji se od onog vremena premetnuo u gradić, autobus nas je prenio u Pariz. Veliki bulevari, prilazi i trgovi bijahu puni šetača; kasno jesensko sunce izmamilo je iz kuća sve živo, na terasama velikih bulevarskih kavana sjedilo je veliko mnoštvo. PARIZ!
Prvu noć proveo sam u Latinskoj četvrti (Quartier latin), u svratištu nasuprot pučkoj školi. Sutradan, s nekim našim studentima, prešao sam u Đački grad (Cité Internationale Universitaire de Paris), u četrnaestom okrugu Pariza. Grad zato što se sastoji od domova koje za studente izgradiše ne samo Francuzi, nego i brojni narodi s raznih kontinenata.
Pariz sam dobro poznavao iz knjiga i iz razgovora s Tinom Ujevićem. Prve šetnje Parizom činile su mi se šetnjama po ulicama koje sam napustio prije nekoliko godina. Prepoznavao sam Pariz, ali takvo osjećanje i doživljavanje grada prvi put viđena, ne izuzima ni najmanje doživljaj novog. Otvorenom gradu otvorio sam svoje oči, duh. Ulazi!Međutim, dublje upoznavanje grada počinje kad ulaziš u život svih kad, recimo, problemi tvog djeteta postaju tvoji problemi; prije toga si došljak, turist, čep koji nosi voda; a kad su brige grada postale tvoje brige, turist je nestao da bi ustupio mjesto stanovniku. Pjenušav šampanjac zamijenilo je oporo vino svakidašnjice.
Prvih dana, tjedana i mjeseci nahodao sam se po Parizu, zalazio u najzabačenije četvrti, kretao u predgrađa i mjestanca oko Pariza, mnogo sam prosjedio na obalama Seine dok su prolazili šlepovi natovareni pijeskom. Želja da upoznam grad, zatim knjiške, artističke, filmske i ostale reminiscencije, podžigala mi tabane.
Željan pravog Pariza, uselih se dva-tri mjeseca nakon dolaska u mansardu na šestom katu, u blizini Bulonjske šume. Na šestom katu – ulaz: stubište za služinčad – sobičak do sobička, sve same kuharice, služavke, kućne pomoćnice i ja. Prozora u mom sobičku nije bilo, nego okruglo „volujsko“ oko s kojeg sam ipak mogao, kad bih ispružio vrat, vidjeti šumu pod snijegom, šumu u cvatu i pod prvim zelenim lišćem.
S proljeća 1947. i nastanio se u slavnoj četvrti Saint-Germain-des-Prés. U središtu svijeta, tako nam se činilo, jer tu je sve brujalo od nove filozofije, egzistencijalizmom zvane, omladina Francuske i svijeta grnula je ovamo kao u obećanu zemlju zabave, iživljavanja, uspjeha. Moj hotelčić, s dva niza prozora podosta uskih, dizao se na pet katova. U prizemlju bar, sobice tijesne, odvojene jedna od druge tankim zidovima, žičani krevet, stočić, stolac klimav, lavor; voda na katu, zahod na katu više; nalazio se u Rue de Buci, u srcu kvarta. Kvarta što se pročuo diljem svijeta po filozofiji, točnije po književnim djelima Sartrea, još točnije: po osebujnom, donekle i libertanskom, da ne kažem raskalašenom životu omladine koja je shvatila egzistencijalizam kao opravdanje svih sloboda i oslobođenja.
U proljeće 1948. napuštajući hotelčić u ulici de Buci, gazde mi dopustile da ponesem žičani krevet, stolić i stolac. Ja sve to na kolica koja sam najmio i dogurao u Rue de la Sourdière. U mojoj mansardi na petom i po, kad je padala kiša , bilo je kiše i na mom krevetu. Po krevetu i oko njega namjestio bih nešto lonaca i tanjura. Glazba kiše. Srce bijaše toplo, za kišu lako. Nije bilo tužno u mansardi, naprotiv. Mnogi su mi zavidjeli, jer tko ima mansardu, ima sve slobode. Mnogo tihih večeri, i dana i noći, doživjeh u toj potkrovnici s koje gledah kupolu svetog Roka, cvijeće na prozoru mlade susjede, nebo, oblake. U mansardu sam uveo i ženu koja donese u prćiju kišobran, pa bilo suvlje; vjenčali smo se krajem prosinca 1949. Teška srca napustio sam mansardu i ustupio je mladom radničkom paru koji je do tada stanovao u pravoj rupi, do mene.
U Latinskoj četvrti, u kojoj smo od veljače 1951, ulica je kozmopolitska. Kućice na četiri kata, odnosno tri s potkrovnicama. Stanovnici kuće – jedan zid je iz dvanaestoga stoljeća – većinom stranci. U samoj uličici – Rue Thouin – grčki i vijetnamski restoran, talijanska postolarija, armenska crkvica, a na obližnjem trgu de la Contrascarpe danju i noću bruji od stranih jezika.

Izvor: Fotografija i tekst Dinko u Parizu, Nikola Štambak

 

Car Franjo Josip I 15. 09.1914. godine

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju  24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom, a do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine. Po cara je u Zagvozd poslana kočija okovana srebrom koju mu je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga za vrijeme boravka u Imotskom. U carevoj pratnji kroz Dalmatinsku zagoru pratila su ga tri generala, Mondel, Beck i Rodić, više časnika i drugih uglednika.
U dnevniku putovanja carev boravak u Imotskoj krajini opisuje C. Garimberti: „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim, dijelom puta je padala kiša. Usprkos tome car je uvijek držao kočije otvorene. U 3h i 30 minuta, car je prispio u Imotski. Dvadeset i pet slavoluka ispletenih borovinom, brezovinom i inim zelenilom uresili putove gdje su bili poredani rondari svih obližnjih sela, a i streljači 80-og vojničkog bataliuna, svi odjeveni čarobnom narodnom nošnjom. Pošto je Car sašao u dvorane Kotarskog poglavara, primio je poklone svećenstva, civilnih obćinskih i vojničkih vlasti i raznih odaslanstava, koja su opetovano i uzhitno izrazila uvjeravanja nepokolebljive vjernosti prema Carevini. Njegovo je Veličanstvo saslušali još razne osobe. Njegovo se Veličanstvo udostojalo odgovoriti na načelnikovu besjedu:
„Radostno primam uvjeravanja viernosti koja mi Vi činite u ime Imotske Obćine. Milo mi je boraviti za nekoliko časaka na ovoj skrajnjoj međi carevine, usred hrabrog puka, koji se je uvijek odlikovao sa svoje privrženosti prema momu Domu i carstvu. Izručite svim vašim obćinarom moj Vladalački pozdrav.“
Car je u Imotskom odlikovao načelnika Ivana Colombani zlatnim križem sa krunom i glavara Antu Jukića srebrnim križem za zasluge.
U „Narodnom listu“ je kasnije objavljen opširniji dopis o carevom boravku u Imotskom: „Imotski 28.travnja. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivome kralju bilježe neizbrisivim slovima u svojoj pameti dan 24.travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svoga ljubljenoga otca, Franju Josipa I. U oči tog znamenitog dana odvezoše se gg. c.k. kotarski naš poglavar i načelnik k Sinjskoj međi, da pričekaju visokog gosta. Tute gosp. načelnik pokloni se N.V. slijedećim riečim: „Svietla kruno! Hrvatski Imotski narod preko preponiznoga svog načelnika izražava V.V. najdublju svoju podaničku privrženost i vjernost, kličući trojstruki: Živio! Živio! Živio!„ – Na što se svjetla kruna udostojala prijazno zahvaliti.
Koga god noge ne izdale, pohrlio da što može dostojnije naresi prozore svoje, kuće zastavami i sagovi, da što jasnije podade znak svoje privrženosti prema kralju svojemu. U tinji čas varoš ti se preobrazio. S jedne strane slavoluk do slavoluka, kao 24 zelena gorostasa, ulazni zastupajući cijelu krajinu, a ostali seoske odlomke, točno i ukusno izvedena, a zastavami narešena, kao što je i prozori dojedne kuće, od bogatčeve kuće do siromaške.
Bijahu tri i pol sata popodne kadno kočija stane pod ulaznim slavolukom. Ondje se obćinsko zastupstvo pokloni N.V. – A kad Franjo Josip, pored 400 sjajno odjevenih momaka, cviet i ponos Imotske krajine, nastavljaše svoj ulaz u varoš , sve bijaše u uzhitu. Po ulicah, sa prozora, iz kuća probija i po zraku se razliega gromoviti „živio“; nema duđe da svojemu kralju ne nazivlje dobrodošlicu; zvona zvone, mužari grme, bubanj buba, a glazba udara, konji poigravaju pod vještimi konjanici, cvitje se odasvuda prosipje, a u mnogom oku suza se svjetluca. Već kočija stade: sve su oči uprte. Kralj poviri, iz kočije izadje, a tu zaori gromki, urnebesni „Živio“ koj te potrese i u dnu duše odiva nadje. Iza kratka otpočinka u pripravljenu mu stanu, N.V. udostojalo se saslušati i primit poklone naših svećenika i višejih Bosanskih, koji se požuriše se ovamo, da se poklone hrvatskom kralju; obćinskog zastupstva i činovnika. Svakomu N.V. blagozizvolilo odvratiti prijaznimi rieči, koje će se vijekom spominjati.
Na ime ovog V.V. svedjer vjernoga hrvatskoga naroda, preponizno otpraviteljstvo obćine Imotske izrazujuć vam neprigibljivu svoju podaničku privrženost i ljubav, najvruće preporuča primilostivom srdcu V.V. prepokornu ovu molbenicu za uredjenje voda Imotskog polja i dosliedno prepororedjenje ove V.V. udostojalo se blago odgovoriti i svoju pomoć obećati. Car je darovao 9680 fiorina od koji Imotskoj krajini:
Za siromahe u Lovreću f.70
Za siromahe u Poljicima f.70
Za siromahe u Rašćanima f.70
Za siromahe u Podbablju f.80
Za siromahe u Vinici f.30.
Zavodu za siromahe u Imotskom i za siromahe iz Imotskog i Glavine f.300 za nabavu odjeće za siromahe u Grabovcu f.80. Za nabavu odjeće za siromahe u Krstaticama f.30. Za nabavu odjeće za siromahe u Slivnu f.30.
Nedjelja je 25.travnja, a car po svom pobožnom običaju sasluša malu misu u 5 uri u župnoj crkvi. Sve je pripravno za odlazak: kiša neprestano lieva, hladno je. Biokovski vrhunci pokriti su sniegom. Danas car jaše, a jaše i ciela vojnička svita i popečatelji. Puk, ka na jedno čudo upre oči…..

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota

Fotografija cara Franje Josipa s nadvojvodom Franjom Josipom Otonom, sinom nadvojvode Karla I nasljednika prijestolja (Karlo I pranećak je Franje Josipa I te posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj) snimljena 15. 09.1914. godine namiienjeno oficijelnim ratnim opskrbnim svrhama, Društvu Crvenog križa, Ratnom opskrbnom uredu c. i kr. ratnog ministarstva. Ratnom pomoćnom uredu c. kr. ministarstva unutarnjih poslova.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

 

Na skalinama 1958. godine

Klapa mladih Imoćana na skalinama 1958. godine nakon utakmice malog baluna za koji su i danas vidljive branke bile iscrtane na suprotnim zidovima Colombanove i Bašića kuće. U zadnjem redu drugi desno u mornarskoj majici sjedi Vjeko Franceschi, a krajnje desno njegova mala sestra Zlatka. U drugom redu prvi lijevo sjedi Ivo Galaci, a između Ive i Vjeke vjerovatno Jakov Lipoglavšek. U prvom redu prvi lijevo sjedi Nedo Bašić, do njega je Golub Kosanović. Desno od Vjeke, a iza Zlatke je Mirko Škeva.

Fucbal

Marčina raštela,
Colombanov zid od dvorišta,
velike branke za mali nogomet.
I svaki dan, jedan balun dušu
pusti od teta Lučine ruke.
……………………..………………
Al u taj čas, eto teta Karme,
i svi spremni potražiti spas,
ma ukopasmo se u mistu kad čusmo;
Ferma mularija,
ovaj put ćemo vam ga vratit,
neće pod koltelo glavom platit,
al pikoli mii
borsa i plucer! Lipo dobro ste zašili,
ma domani, kad budete igrali balone,
Luči će koltelo a mani i po svome.
O nebo sveto milostivo jesi,
hvala ti što Karma nosi godina brime
i pojma nema novi balun, novo je vrime
……………………..……………………

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija čuvar baštinjenog mi.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi

 

 

Grubine, 1945. godine

Grubine, 15. travnja 1945. godine, dvije učiteljice i učitelj škole u Grubinama na putu prema kući na Perinuši biciklom i na noge prema Imotskom. S lijeva stoje Frane Keko Franceschi, Jela Kusić i Ančica Kujundžić.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

 

Mila Jukić Juko

Mila Jukić Juko (1904.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1950. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko došla je 1923. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. gpdine. U kući Radovinović u Imotskom Juko je ostala kao član obitelji i u njoj je umrla 06. travnja 1972. godine. Daje se dio teksta iz zapisa Gordane Radić „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:
….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana Anisja Franceschi Prvan

Ana Anisja Franceschi Prvan (Perinuša, 21. veljače 1938.- Split, 03. travnja 2018.). Anisja najstarija od šestoro djece Marice i kapetana Zane Franceschi rođena je na Perinuši 1938. godine, maturirala je u imotskoj Gimnaziji te je studirala na Kemijskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Narodnoj banci u Imotskom te u Narodnoj banci u Splitu. Anisja je bila dio najužeg tima koji je radio na projektu izgradnje Aerodroma u “Poduzeću za izgradnju Aerodroma Split” uz Srećka Petričevića, Branka Prvana (poslije supruga) i ujaka dipl.ing.Zlatana Žabkara koji je završio fakultete strojarstva i ekonomije te zbog izgradnje Aerodroma bio na edukaciji u Londonu. Projekt izgradnje putničkog aerodroma Split uspješno je okončan u samo godinu dana i njihovom zaslugom otvoren u Resniku 1966. godine, Srećko Petričević bio je prvi direktor dok je Branko Prvan bio prvi tehnički direktor Aerodroma, a Anisja voditeljica financijskog odjela. Anisja Franceschi udala se za Branka Prvana, osnivatelja Aerokluba Split te su imali sina jedinca, uspješnog sportaša Vjeku koji je umro u dobi od 34 godine, 2003. godine. Vjeko Prvan je uz rođake Ivanu Franceschi, kći Vjeke i Ivicu Franceschi, sina Tonća i nekoliko drugih zaljubljenika u penjanje osnovao u Splitu 9. ožujka 1992. “Marulianus”, prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj te je do prerane smrti bio član hrvatske penjačke reprezentacije i vrlo uspješan natjecatelj.

”Zbogom draga Anisja počivaj u miru, u raj poveli te anđeli”

Perinuša, Luka, vršidba pšenice 1941. godine, fotografija trogodišnje Anisje u arhivi Dore Franceschi Račić