Pjaca krajem 19. stoljeća,

Imotska Pjaca snimljena krajem 19. stoljeća, razglednica izdana 1905. godine. Prva lijevo je kuća Vuković koju je 1870. godine sagradio Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine te zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874. godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (Austrijanac, sreski načelnik Gradačca doselio u Imotski i oženio Virginiju Marče, tetku veterinara Mate Marče) kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja Ante Đuke Krisa kavana je zatvorila svoja vrata. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani doseljeniku iz Mostarskog Blata, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Krajem 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić doseljenik iz Splita u Imotski, oženio je Mariju Gotovac. Imali su četiri sina i šest kćeriiju te su proširili staru kuću koja je bila turska kula na južnoj strani. Stara ljekarna sa početka 20-oga stoljeća bila je smještena u Ligutića kući , a u to doba preuzeo je Paškval Ferrari.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić je imala slastičarnicu u toj kući, odmah preko puta Gradske Kavane sa nezaboravnim krempitama i bobićima.

Razglednica u arhivi Franjevačkog samostana

Glavna ulica u Imotskom 1910. godine

Glavna ulica u Imotskom, Pjaca ograđena velikim kamenim kućama 1910. godine. S desna na lijevo u nizu su kuće: Ligutić, Ivanišević-Đomba, Tripalo i Benzon. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Zemljište južno od fratarske ograde koje je kupljeno za potrebe gradnje novog groblja pripadalo je obitelji Ivanišević Đomba te je groblje po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga podigao još jedan kat. Nekadašnja kuća obitelji Vučemilović ženidbom je prešla u vlasništvo obitelji Benzon, a u drugoj polovini 19. stoljeća uređena je secesijskim pročeljem. S lijeve strane je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Ispred kuće je stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a palio se u noćima bez mjeseca.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih

Imotski, gradsko kupalište, razglednica Plavog jezera izdana krajem 1930-ih, Fotograf Ivo Penović, Nakladnik razglednice Papirnica Penović, Imotski.
U Imotskom je tradicija kupanja u bistroj vodi Plavog odnosno poslije Modrog jezera duga stotinjak godina.
…Naše jezero je sa svojim serpentinama postalo početkom ovog stoljeća i glavno šetalište zaljubljenih parova, a od oca sam čuo da je on s mojom majkom, tada još djevojkom, često odlazio sve do vode, razumije se po danu. Po onda još uščuvanim putovima to je bio zbilja užitak, a on se izgleda i tolerirao uz sav ondašnji konzervatizam, šio se može donekle objasniti time da su parovi u svakom ćasu bili kao na “pjatu” i mogli se vidjeti sa svakog mjesta na rubu jezera. Sad ću odmah prijeći na poratne godine, a to znači od mojih mladih dana, dakle od mojih sjećanja, ali i od tog je prošlo vec dobrih šezdesetak godina.
Tada se mnogo više hodalo tim istim jezerskim putovima, ali sada to nisu bili jedino zaljubljenici, nego znatno češće oni koji su u njega silazili radi kupanja. Nažalost nemam fotografija s tim kupačima, jer su to bili odrasliji dječaci koji još nisu imali “para” da se fotografiraju. Oni su se spuštali po izgradenim putovima, ali mnogo više poprijeko, a osim toga čak i sa sjeverne strane jezera niz njegov strmi šljunkoviti dio. Sve je to počelo odmah iza prvog rata, kad se i u našim primorskim krajevima tek počelo razmišljati o turizmu, ali vec od 1925. godine na jezeru je bila “kompletna” imotska mladost….

Dr. Veljko Vuković, Sjećanja na Modro jezero,Imotska krajina, br. 439. 1989.

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, tvrdjava 1940. godine

Imotski, tvrdjava 1940. godine. Fotograf je Ivo Penović, Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, a čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru. U nastavku se daje dio teksta Radoslava Zaradića objavljen u časopisu “Hrvatska revija” br. 2 2015. u izdanju Matice Hrvatske….Na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Podigavši logor kod Trilja približio se području Radobilje, a odatle 25. srpnja ravnici Imotskoga. Tu nađe generala Spara s konjaništvom i pučanima (“morlaki”) iz sinjske krajine i to nakon što je varoš Imotski već prethodno iz opreza zaposjeo guvernator Omiša Ivan Zuane de Franceschi što mu presidij nije odobravao! Providur je osobno zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik top­ništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar. Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen…

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Bazana 1900. godine

Blagdan sv. Ivana 24. lipnja bio je izuzetan dan za imotsku djecu, pogotovo onu sa Bazane čak i prije 100 godina. Svitnjak se palio predvečer 23. lipnja nasred Bazane. Djeca su po kućama danima sakupljala drva pjevajući i „Oj šjor Lola naša lipa diko tebe hvali malo i veliko a najviše bazaranska dica pomogla ih Marija divica.“ Ako netko ne bi dao drva što je bio „veliki“ grijeh djeca bi ga preskačući vatru prozivala pjesmom „Koliko je iskrica zaiskrilo toliko te đavala odnilo“. Evo poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete devedesetgodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”

“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”

“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”

“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”

“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”

 

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine. Razglednicu je poslala 15. 07. 1910. godine u Imotski dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.-1960.) prijateljica sa odmorišta za konje na Kamenmostu prilikom putovanja kočijom za Split. Pri dnu fotografije vidi se vrt dr Giuseppea Wanmullera na kojem mjestu je podigao kamenu kuću njegov praunuk Norbert Berto Vučemilović (1882.). Kako Berto nije imao djece njegova supruga Danica kasnije je kuću darovala časnim sestrama. Sjeverozapadini dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata (kuća sa šest prozora). U prostranom dvorištu ispred mala je kuća koja je Colombanovima služila kao magazin za trgovačku robu. Natkrita prostorija sa trijemom ispred služila je za kočiju, kola i konje. Lijevo od kuće Colombani su dvije manje kuće Matije Jelavića (između te dvije kuće je stablo). U sredini fotografije je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Između dvije kuće Jelavić je kuća Luke Milinovića na Pazaru (na fotografiji točno ispod Topane). Ta kuća pripadala je Nikoli Mendešu, a on je oporučno ostavio braći Marče 1835. godine. Marčini su kuću prodali Luki MIlinoviću (u njoj se nalazi prostor Privredne banke). Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane je krov kuće Težulat. Lijevo na fotografiji uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Na fotografiji Iznad kuće Colombani vidi se gornji dio kuće Šoić.

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine, razglednica sa vizurom jednog dijela Imotskog prije gotovo 100 godina. Na fotografiji se u prvom planu vidi južni dio zgrade Gimnazije sa terasom koja je poslije nadograđena. Dalje na osami vidi se kuća Luke Milinovića koji je kupio dvije kuće advokata dr Jure Ferrija iz Trpnja koji je umro u Imotskom 1917. godine i spojio ih u jednu. Ispred kuće Milinović južno je veliki kompleks zemljišta, a vidi se dio čuvenog Milinovića perivoja sa šetnicama ograđen kamenim zidom. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Između gimnazijske zgrade i kuće Milinović, ispred hotela Dunda koji se na razglednici ne vidi padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a u daljini se vide zgrada i skladišta Režije duhana.
Nakladnik Papirnica Ivanović

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga (1863.-1888.)
Imotska samostanska crkva sv Frane podignuta je djelomično na mjestu stare crkve iz 1736. godine. Građena je i rešena četrdeset godina od 1863. do 1904. Ni jedna crkva u Imoti, pa i šire, nije dosegnula tako punu mjeru cjelovitosti, usklađenosti i veličajnosti kao ona, zapisao je Josip Ante Soldo.

Izdavač: Franjevački samostan sv. Frane Asiškoga, Imotski, Foto Živko Bačić