Ambulanta dr Josipa Mladinova u Imotskom 1930. godine

Ambulanta dr Josipa Mladinova u Imotskom 1930. godine, fotograf je Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu koji je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. Kuća u kojoj je stanovao dr Mladinov sagrađena u historicističkom stilu postala je kasnije pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. Druga kuća u kojoj je bila ambulanta dr Mladinova kasnije je pretvorena u zdravstvenu stanicu gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi, a prvi Imoćanin koji je završio studij medicine u Padovi bio je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.). Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnica se planirala izgraditi na mjestu pristupačnom građanima odnosno na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“ Nažalost I svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire.

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, Vlastnik Josip Tripalo.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15.st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prnešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890) Putopisne crte

Izvor: Obiteljska arhiva

Glavna ulica Imotskog, Pjaca 1901. godine

Razglednica koja prikazuje Glavnu ulicu Imotskog, Pjacu 1901. godine, izdavatelj je Josip Tripalo. Fotografija je snimljena prije 1897. godine jer je u mnoštvu koje nepomično gleda u fotografa mnogo djece, a na kući Vuković je stijeg za zastavu što znači da je u kući još smještena škola. Naime u Imotskom u novoj kući Vuković na Pjaci otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine gdje je bila smještena do 1897. godine, zatim je preseljena u kuću Grubišić, te u kuću Marče do 1911. godine kada je sagrađena nova školska zgrada. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je je Načelnik Imotskoga od1875.do1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, serdaru Imotske krajine, poslije obitelji Ciciliani. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. U drugoj polovini 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo mirazom supruge Marije Ane Bitanga, kčeri Pavla Bitange. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita.Razglednica: Zbirka Igora Goleša

Contrada principale Imoschi, Poglavita ulica Imoskog 1901. godine

Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog koja prikazuje Contrada principale Imoschi, Poglavitu ulicu Imoskog odnosno Piazza dei Signori 1901. godine. Fotografo je G. Mattiazzi, a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci. Na razglednici iz davne 1901. godine dokumentiran je tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu na Poglavitoj ulici, Pjaci: Vuković, Bauk,Tadić, Batošić-Nikolić te Bolis-Jerković. Krovovi kuća pokriveni su kamenim pločama ili ciglama proizvodnje Truccolo, trokuločama. Na gotovo svim kućama vide se luminari kojih danas više nema.

Izvor: Zbirka Igora Goleša

Kuća Dr Josipa Mladinova 1930. godine

Kuća dr Josipa Mladinova u Imotskom sagrađena početkom 20. stoljeća, s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. U kući sagrađenoj u historicističkom stilu bila je pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik.
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik i privatni liječnik-okulist.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.  
Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I. svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnicu se planiralo izgraditi na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima, međutim I. svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“

…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine; Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski, fotograf Rajmondo Gjamonja. U vrijeme Austro Ugarske monarhije započeto je 1896. godine pošumljavanje imotskog područja, pa je među ostalim pošumljena park šuma Gaj u Imotskom površine 24 ha sadnicama crnog bora i čempresa. Gaj je u prošlim vremenima puno značio za privatni i društveni život Imoćana kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. Izbjeglica iz carske Rusije dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski (1896.-1963.) došao je 1929. godine službom kao šumarski referent u Imotski gdje se zadržao do 1942. godine te je odlučio Gaj ne samo kao inženjer šumarstva već i istinski zaljubljenik u prirodu pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja, izgradio je šetnice, vodoskok, četiri velike čatrnje i rasadnik. U nekrologu Borisu Giperborejskom napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević). Upravo zahvaljujući Rusu inženjeru šumarstva Borisu Giperborejskom u razdoblju od samo nekoliko godina Imotski je dobio prekrasan perivoj kakvog nije bilo na širem području, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski 1960-ih

Evo jedne poštanski neupotrebljene razglednice Imotskoga iz 60-ih godina prošloga stoljeća na kojoj se vidi nekoliko starih imotskih kamenih zgrada. Prva s desna je trokatnica doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Interesantno je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Sljedeća je kuća Nikolić na kojoj se dobro vidi luminar kojeg danas više nema.Sada u kući žive novi vlasnici, obitelji Roso i Parlov. Do nje je kuća Vučemilović što se na ovoj razglednici jedva nazire, a niz se završava velikom kućom Jerković. Između ovih dviju zgrada vidljiv je dio zanimljive balature kuće Delić. U prednjem planu nepoznati mladić ponosno drži svoju biciklu na tek asfaltiranoj Pjaci.

Tekst i razglednica: Antonjeta Baškarad Jutronić

Imotski sa zapada 1910.

Razglednica Imotskog snimljena sa zapadne strane početkom 20. stoljeća, ali svakako prije 1910. godine jer se na fotografiji ne vidi zgrada Suda. Od postojećih zgrada uz crkvu sv. Frane u prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga) sagrađena 1892. godine, zatim kuća Colombani te kuća Marče u kojoj je tada radio Sud. Desno se vidi duhovito postavljeni feral sa “petruljačom svićom” koji se redovito stavlja na kuće, ali kako ih nije bilo stavljen je na visoku gredu pa je još bolje osvjetlavao okolinu. Lijevo je dio oveće gomile kamenja na mjestu na kojem je poslije sagrađena Borića kuća. Na mjestu današnje zgrade Suda, tada je bio vrt-njiva, pa se i ulica na fotografiji u staro vrijeme zvala “Ispod njive”.

Nakladnik je Josip Tripalo

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine

Pogled spolja na Varoš Imotski 1908. godine, Vlastnik M. Dunda.
Nakon završetka mletačko-turskog rata 1717. godine Mlečani su u Glavini sagradili veliku kasarnu i konjušnicu-Kvartir (tal. quartiere-logor, vojarna). Nakon pada Mletačke Republike krajem 1824. godine preostali gradevinski materijal i srušeni krov Kvartira prodani su na dražbi. Ostaci zidova nekadašnjeg Kvartira vide se u jednoj kući kao i čatrnja u dvorištu. Cijeli predio u Glavini i danas se naziva Kvartir.
Razglednica je upućena iz Imotskog 17. travnja 1908. godine gospogjici Zorki Pelicarić u Filipjakov.

Tekst Maja Delić Peršen-Suzana Budimir (2007) Imotski u razglednici

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Viški boj

Pomorska bitka kod Visa u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije zbila se prije 150 godina kisnog 20. srpnja 1866. godine. U tom ratnom sukobu cilj pomorskog pohoda Kraljevine Italije bilo je zauzimanje istočnojadranske obale.Viška bitka bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon, a i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Iako je talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova bila daleko moćnija i brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova bitka je završila pobjedom austrijske flotu koju je predvodio admiral Wilhelm von Tegetthoff, dok je zapovjednik talijanske flote bio grof Carlo di Persano.Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi “Imotska krajina” (1954) Imoćani su se pokazali junacima te 1866. godine kada je trebalo braniti Dalmaciju od talijanske agresije. Oko 200 Imoćana mornara i podoficira istakli su se u borbama kod Visa koje su u odlučnoj bici 20. srpnja 1866. godine donijele poraz nadmoćnijoj talijanskoj mornarici. Za ranjenike Imoćane u borbi pod Visom sakupljeno je u jedan dan oko 150 fiorina pomoći. Zauzimanjem imotskog načelnika Rossija općina je odlučila na svoj trošak liječiti sve vojne ranjenike Imotske krajine, a općinski liječnik dr. Antonio Mazzi odlučio ih je liječiti besplatno.
Prekrasna i izuzetno rijetka razglednica sa prikazom Viške bitke i admirala Tegetthoffa koju je Giovanni Bonacci poslao iz Visa na 33. godišnjicu bitke 20. srpnja 1899. godine u Spalato Stimatissimi signorini Carmeli Tocigl tada zaručnici dr. Josipa Mladinova u arhivi je Antonjete i Dragana Jutronića.