Sumartin 1917. godine

Dan svetoga Martina slavimo 11. studenoga. Ovoga sveca često ćemo naći u šaljivoj priči koja ga povezuje sa pretakanjem novoga vina, pri čemu je zaspao pa stoga kasni za blagdanom Svih Svetih 1. studenoga. Sveti Martin poznat je kao izvrstan propovjednik i gorljivi širitelj kršćanstva. Umro je 11. studenoga 397., pa se taj dan slavi kao njegov blagdan. Jedno od mjesta koje posebno svečano slavi Dan svetoga Martina, Sumartin je na Braču. Prije točno 371 godinu, 1646. godine grupa bjegunaca pred ratnim strahotama, predvođena franjevcima i njihovim gvardijanom fra Petrom Kubatom iskrcala se na tada pustu istočnu obalu Brača i osnovala naselje današnji Sumartin. U to vrijeme prema fra Stipanu Zlatoviću, “posred prološkoga jezera u Imotskoj krajini ” nalazio se franjevački samostan s gvardijanom fra Petrom Kubatom. Fra Petar je imao brata trgovca koji je znao turski pa je putovao po Bosni i cijelom tadašnjem Turskom carstvu. On je upozorio fra Petra o predstojećem ratu između Turske i Venecije, pa je ovaj potajno sa svojim franjevcima i dijelom naroda na vrijeme pobjegao u Primorje. Prihvatili su ih subraća iz makarskoga franjevačkog samostana, a kao veoma cijenjen svećenik uskoro je i u ovome samostanu bio izabran za gvardijana. Međutim rat se rasplamsao, a padom Zadvarja turskoj vojsci bio je otvoren put prema Primorju pa je ponovno trebalo bježati pred turskim bijesom. “U općoj bježaniji franovci pograbiše, što mogoše poniti, sve iz crkve i samostana sa pristoljem presv. sakramenta, nakrcaše se u svoj brod na Mandraču i prevezoše na Vrh Brača. Jedan dio puka nehtjede ih ostaviti, sa svim da su se mogli sgodnije nastaniti uz svoje redovnike, ter s njima se smjestiše u pustošnu uvalu “. To se dogodilo upravo na Dan svetoga Martina 11. studenoga 1646. godine, pa je Sumartin možda i jedinstven slučaj da neko mjesto ima i svoj imendan i svoj rođendan i to istoga dana. Iskoristili bismo ovaj zapis za još jedno razjašnjenje. Naime u povijesnoj literaturi naći ćemo fra Petrov oblik prezimena kao Kubat ili kao Kumbat. Na početku svojeg postojanja Sumartin je pripadao župi Gornji Humac. Međutim, zbog udaljenosti i nikakvih puteva fra Petar u Sumartinu obavlja razne poslove koji bi inače pripadali župniku, pa tako neko vrijeme vodi i prvu matičnu knjigu Sumartina od 1665. godine. Iako je knjiga pisana bosančicom vrlo lako se može pročitati da se fra Petar redovno potpisuje kao Kubat, a nikada kao Kumbat.

Razglednica Sumartina poštanski upotrijebljena 1917. godine, Naklada V. Stein Trst

Krivodol početkom 20. stoljeća

Tin Ujević, veliki hrvatski pjesnik rođen je u Vrgorcu 05. srpnja 1891. godine, a umro je u Zagrebu prije 62 godine na današnji dan 12. studenog 1955. godine.
Povratak
Kuće liče onim starim kućama; kamenje je staro kamenje, kupe su kupe, kreč je kreč; pijesak je stari pijesak. Ali ljudi? Druga čela, druge jabučice.
Uzalud bi zazivao one najbolje. Nema ih; ni jeka se ne bi odzvala suvišnom glasu. Mjesto njih novi, čudni, nepoznati; sa novim slogom i novim krokom; a oni drugi ostarjeli. Posvuda mrak
I tako porolaziš, krišom i nečujno, kao tuđ samomu sebi. Pitaš se: je li Zemlja prestala biti Zemlja?
Nad vodom je prosuta tuga, a od nje dopire miris trava i dašak pučine. Trenutak da se izdahne od blaženstva.
Mali grad počiva. Šute zvona, a gospodski mrtvaci leže u crkvama bez buke. Sve je tiho u pokrajini. – Ali krv u bilu, i srcu, u mozgu romori, lupa kao zvekir u vrata, kao čekić u mrtvački sanduk; i pijana krv vapije:
– Nije Zemlja prestala biti Zemlja, ali ipak radije pohrlimo u neznane Sofije, teške Bukurešte i istočne Moskve i Herate.

Imotska Pjaca 1914. godine

Imotska Pjaca sa zapadne strane, fotografija iz 1914. godine, u prvom planu je lijepa kamena trokatnica izgrađena početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića koji je umro  26. lipnja 1812. godine. Marko Batošić oženio se za Francescu Colombani, a kako nisu imali djece Marko je početkom 1812. godine osnovao zakladu “Batošića kasa” namijenjenu siromašnim udavačama Imotskoga, Vinjana i Prološca. Novac od prodaje bogatog imanja Marka Batošića, vrijednosni papiri i dragocjenosti za tu svrhu bili su pohranjeni u škrinji koja je bila zaključana u jednoj sobi kuće Batošić.Škrinja je 1945. godIne netragom nestala te je iste godine kasa ukinuta. Sačuvani spisi o zakladi Marka Batošića pohranjeni su u Državnom arhivu u Zadru, Odjel za zaklade Namjesništva za Dalmaciju u razdoblju od 1813. do 1912. godine pod oznakom spisa Sv. 41. – Pobožna zadruga Marko Batošić Imotski 1890–1911.
Razglednicu je 1914. godine iz Imotskog poslala Katinka Vuković sestri Zorki Cerezin u Split.

Majkama

MAJKAMA

Ne jedan dan – duge ljubavi ne bi dostajale, da Vam iskažemo zahvalnost, da Vam vratimo ljubav! A vi – ne tražite ni taj jedan dan. Vama ga ne treba, ali nama, trajnim dužnicima vašim!
Da – treba nam taj dan, a vam iskažemo ono, što trajno u sebi nosimo kao svetu molitvu, a kad je hoćemo zaodjenuti riječima, ne znamo. Ali znamo, da smo izrasli na vašoj snazi, da se na njoj držimo, da po njoj vrijedimo. A bez nje da smo bijedni, bez oslona i snage.
A vi idete tim svijetom ovjenčane krunom sreće i boli, i smiješite se, i onda kad pritištu brige, da ne pomutite čedu vašem vedrinu života!
Vi prigibate glavu, kad teški naidju dani, ali ne gubite vjere nikad. I onda, kad ni otkud svijetla, vi se još nadate – i čekate!
Ima li uopće nešto, što želite za sebe? Ili ste u jednom velikom, svetom času predale sve nama i u nas, pa sada bdijući nad našim životima, čuvate i svoj vlastiti?
Putevi su vam posuti trnjem i kamenjem, a vi stupate njima, kao da su prekriveni sagovima od ruža. I nikada se ne tužite.
Ni molitava nemate – za sebe! U njima samo spominjete nas!
Sudbina je vaša odredjena u Knjizi Vječnosti, a smisao svijeta razotkriva se u vama!
Svaka je od vas karika neizmjernog lanca, koji opasuje svijet – i drži ga. A da popusti – nestalo bi svega!
Vi ste sjeme- i žetva, sadašnjost ste- i budućnost, najjasnija zbilja – i najskrovitija tajna!
Srce je vaše- božanska snaga, i ništa mu nas svijetu ovome ravno nije!
I zato vas zazivamo u svakom teškom času i sama misao na vas donosi olakšanje!
A na vaš dan prigibamo glave pred vama u smjernosti i strahopočitanju i ljubimo ruke vaše, koje su prosipale zlato po putovima života našeg!

Tekst iz lista “Novo doba” (1926.)
Nakladnik razglednice Librairie Morpurgo Split, razglednica u vlaništvu Antonjete Baškarad Jutronić

Ambulanta dr Josipa Mladinova u Imotskom 1930. godine

Ambulanta dr Josipa Mladinova u Imotskom 1930. godine, fotograf je Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu koji je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. Kuća u kojoj je stanovao dr Mladinov sagrađena u historicističkom stilu postala je kasnije pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. Druga kuća u kojoj je bila ambulanta dr Mladinova kasnije je pretvorena u zdravstvenu stanicu gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi, a prvi Imoćanin koji je završio studij medicine u Padovi bio je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.). Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnica se planirala izgraditi na mjestu pristupačnom građanima odnosno na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“ Nažalost I svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire.

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, Vlastnik Josip Tripalo.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15.st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prnešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890) Putopisne crte

Izvor: Obiteljska arhiva

Glavna ulica Imotskog, Pjaca 1901. godine

Razglednica koja prikazuje Glavnu ulicu Imotskog, Pjacu 1901. godine, izdavatelj je Josip Tripalo. Fotografija je snimljena prije 1897. godine jer je u mnoštvu koje nepomično gleda u fotografa mnogo djece, a na kući Vuković je stijeg za zastavu što znači da je u kući još smještena škola. Naime u Imotskom u novoj kući Vuković na Pjaci otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine gdje je bila smještena do 1897. godine, zatim je preseljena u kuću Grubišić, te u kuću Marče do 1911. godine kada je sagrađena nova školska zgrada. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je je Načelnik Imotskoga od1875.do1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, serdaru Imotske krajine, poslije obitelji Ciciliani. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. U drugoj polovini 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo mirazom supruge Marije Ane Bitanga, kčeri Pavla Bitange. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita.Razglednica: Zbirka Igora Goleša

Contrada principale Imoschi, Poglavita ulica Imoskog 1901. godine

Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog koja prikazuje Contrada principale Imoschi, Poglavitu ulicu Imoskog odnosno Piazza dei Signori 1901. godine. Fotografo je G. Mattiazzi, a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci. Na razglednici iz davne 1901. godine dokumentiran je tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu na Poglavitoj ulici, Pjaci: Vuković, Bauk,Tadić, Batošić-Nikolić te Bolis-Jerković. Krovovi kuća pokriveni su kamenim pločama ili ciglama proizvodnje Truccolo, trokuločama. Na gotovo svim kućama vide se luminari kojih danas više nema.

Izvor: Zbirka Igora Goleša

Kuća Dr Josipa Mladinova 1930. godine

Kuća dr Josipa Mladinova u Imotskom sagrađena početkom 20. stoljeća, s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. U kući sagrađenoj u historicističkom stilu bila je pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik.
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik i privatni liječnik-okulist.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.  
Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I. svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnicu se planiralo izgraditi na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima, međutim I. svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“

…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine; Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski, fotograf Rajmondo Gjamonja. U vrijeme Austro Ugarske monarhije započeto je 1896. godine pošumljavanje imotskog područja, pa je među ostalim pošumljena park šuma Gaj u Imotskom površine 24 ha sadnicama crnog bora i čempresa. Gaj je u prošlim vremenima puno značio za privatni i društveni život Imoćana kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. Izbjeglica iz carske Rusije dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski (1896.-1963.) došao je 1929. godine službom kao šumarski referent u Imotski gdje se zadržao do 1942. godine te je odlučio Gaj ne samo kao inženjer šumarstva već i istinski zaljubljenik u prirodu pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja, izgradio je šetnice, vodoskok, četiri velike čatrnje i rasadnik. U nekrologu Borisu Giperborejskom napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević). Upravo zahvaljujući Rusu inženjeru šumarstva Borisu Giperborejskom u razdoblju od samo nekoliko godina Imotski je dobio prekrasan perivoj kakvog nije bilo na širem području, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati.

Izvor: Obiteljska arhiva