Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine. Razglednicu je poslala 15. 07. 1910. godine u Imotski dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.-1960.) prijateljica sa odmorišta za konje na Kamenmostu prilikom putovanja kočijom za Split. Pri dnu fotografije vidi se vrt dr Giuseppea Wanmullera na kojem mjestu je podigao kamenu kuću njegov praunuk Norbert Berto Vučemilović (1882.). Kako Berto nije imao djece njegova supruga Danica kasnije je kuću darovala časnim sestrama. Sjeverozapadini dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata (kuća sa šest prozora). U prostranom dvorištu ispred mala je kuća koja je Colombanovima služila kao magazin za trgovačku robu. Natkrita prostorija sa trijemom ispred služila je za kočiju, kola i konje. Lijevo od kuće Colombani su dvije manje kuće Matije Jelavića (između te dvije kuće je stablo). U sredini fotografije je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Između dvije kuće Jelavić je kuća Luke Milinovića na Pazaru (na fotografiji točno ispod Topane). Ta kuća pripadala je Nikoli Mendešu, a on je oporučno ostavio braći Marče 1835. godine. Marčini su kuću prodali Luki MIlinoviću (u njoj se nalazi prostor Privredne banke). Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane je krov kuće Težulat. Lijevo na fotografiji uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Na fotografiji Iznad kuće Colombani vidi se gornji dio kuće Šoić.

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine

Imotski, pogled sa zvonika na školsku zgradu 1920. godine, razglednica sa vizurom jednog dijela Imotskog prije gotovo 100 godina. Na fotografiji se u prvom planu vidi južni dio zgrade Gimnazije sa terasom koja je poslije nadograđena. Dalje na osami vidi se kuća Luke Milinovića koji je kupio dvije kuće advokata dr Jure Ferrija iz Trpnja koji je umro u Imotskom 1917. godine i spojio ih u jednu. Ispred kuće Milinović južno je veliki kompleks zemljišta, a vidi se dio čuvenog Milinovića perivoja sa šetnicama ograđen kamenim zidom. Za vrijeme II svjetskog rata kuća je zapaljena, a kamenje sa kuće upotrijebljeno je za gradnju prve stambene zgrade u Imotskom. Između gimnazijske zgrade i kuće Milinović, ispred hotela Dunda koji se na razglednici ne vidi padinom prema jugu spušta se Marčina ograda, a u daljini se vide zgrada i skladišta Režije duhana.
Nakladnik Papirnica Ivanović

Razglednica u obiteljskoj arhivi

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga

Imotski, Franjevačka samostanska i župska crkva sv. Frane Asiškoga (1863.-1888.)
Imotska samostanska crkva sv Frane podignuta je djelomično na mjestu stare crkve iz 1736. godine. Građena je i rešena četrdeset godina od 1863. do 1904. Ni jedna crkva u Imoti, pa i šire, nije dosegnula tako punu mjeru cjelovitosti, usklađenosti i veličajnosti kao ona, zapisao je Josip Ante Soldo.

Izdavač: Franjevački samostan sv. Frane Asiškoga, Imotski, Foto Živko Bačić

Pjaca u Imotskom 1925. godine

Pjaca u Imotskom snimljena sa istočne strane 1925. godine, razglednicu je iz Imotskog poslala Valerija Marče u Jelsu Jurju Dubokoviću (1877.-1953.), jelšanskom načelniku od 1912-1936., narodnom zastupniku i predsjedniku Trgovačke-obrtničke komore u Splitu. Razglednica je donedavno bila u arhivu poznate jelšanske obitelji. S lijeva su u nizu kuće: Tripalo,.Ivanišević-Đomba i Ligutić, a s desna su kuće: Oznić i Vrčić, Gradska kavana, Vuković, Tadić, Bauk i na dnu kuća Jerković. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga, kćeri Pavla podigao još jedan kat. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Kuća Vrčić Oznić po mletačkom katastru iz 1725. godine pripadala je Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. Kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine pripadala je Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obitelji Ciciliani. Kuću Vuković sagradili su 1870. godine braća Luka i Bariša Vuković iz Grubina i u njoj se rodio Barišin sin dr Mile Vuković. U kući Vuković otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine te je tu bila smještena do 1897. godine. Kuća Tadić sagrađena je u 18. stoljeću, a obitelj Tadić se doselila iz Starog Grada na Hvaru. Kuća Bauk pripadala je najstarijoj obitelji u Imotskom. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Zanimljivo je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Kuću Jerković sagradio je oko 1860. godine veleposjednik Josip Bolis koji je doselio iz Trogira i oženio se u Imotskom za Ružu Bitanga. Njihova kći Jela udala se za dr Iku Jerkovića koji je podigao treći kat.

Imoćani u narodnoj nošnji 1900. godine

Razglednica tiskana 1900. godine, nakladnik M. Dunda vlastnik (Marko Dunda, vlasnik prvog imotskog hotela). Razglednica koja prikazuje imotsku narodnu nošnju “Narodna nošnja u Imotskome” kupljena na online aukciji poslana je 15. siječnja 1901. godine iz Imotskog u Kotor.
Pučka je odjeća u Imotskoj krajini počela nestajati iz uporabe već početkom 20. stoljeća, a pred Drugi svjetki rat gotovo je nestala. Narodne nošnje Imotske krajine fragmentarno su opisane u književnim djelima fra Ivana Tonkovića, Josipa Bilića i Ilije Kutleše, a detaljno su opisane u etnografskim radovima Ivana Ujevića, fra Silvestra Kutleše, Marinka Granića i Vinka Tolića.

Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog 1899. godine

Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog tiskana 1899. godine Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog kupljena na online aukciji. Razglednica poslana 11. 11. 1900. godine iz Imotskog u Igel, gradić u Austougarskom carstvu, Jihlavu u današnjoj Češkoj prikazuje pogled na Imotski krajem 19. stoljeća. Na razglednici je dobro dokumentiran tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu s desna: Kuće Markota. kuća Mirošević, crkva sv Frane sa oštećenim zvonikom, kuća Radovinović (Bitanga) Jagul (Načelnik Imotskog te 1899. je Alfonso Bitanga), kuća Marče (u kojoj je sjedište Kotarskog suda kao i obćinski zatvor), kuće Colombani te poviše dio imotske Pjace sa netom izgrađenim Obćinskim domom i kućom Miše Vrdoljaka. Fotografo je G. Mattiazzi (Giacinto pl. Mattiazzi, prednik jedne od najpoznatijih šibenskih i hrvatskih fotografskih obitelji), a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci.

 

 

Pazar pod snijegom 1920. godine

Imotski, razglednica Pazara pod snijegom 1920. godine i posljednja fotografija stoljetnog stabla kostele koju su posadili muslimani Ćosići koji su se po predaji povukli u Vrdol. Kula koja je pripadala Sulejman begu Ćosiću pripala je Vučemilovićima doseljenim iz Duvna. Oko 1800. godine kula je postala vlasništvo Marka Vučemilovića te se smatra njihovom matičnom kućom. Kostela se vidila i na fotografiji Catastica kojeg je izradio Pietro Corir 1774. godine. Sljedeće zime 1921. godine uz nezapamćenu studen kada je Imotski bio petnaest dana zaleđen i odsječen, kostela se raspukla te je ju je dao posjeći načelnik Jure Jerković. Želio se osvetiti predhodnom načelniku Ivanu Zani Vučemiloviću, koji je dao posjeći Jerkovića kostelu kod stare pošte.

Razglednica u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić.