Grupa mačkara iz obitelji Colombani u Imotskom 1913. godine

Grupa mačkara iz obitelji Colombani u Imotskom 1913. godine s najstarijim poznatim Krnjevalom kojeg je izradio imotski meštar od mačkara Marko Marketo Colombani.  Kostimi su pretežito u stilu orijentalnog koji je tada najviše privlačio maštu kostimiranja.Dvoje djece je u kostimima venecijansko-talijanskog stila.Najmanja maškarica u sredini ima kostim kakav je na sebi imala djevojčica Marija Colombani više od dvadesetak godina ranije. Nameće se zaključak da se je kostim, mala stilizirana talijanska nošnja čuvao godinama kako je to bio običaj u brojnim obiteljima i kakav se može susresti i kasnije sve do danas, u imotskim “mačkarskim” običajima.
S lijeve strane Krnje je Marketova sestra Karmela Karma Colombani (di Giacomo), a dolje s lijeva su: Federico Rico i Lucia Luči Benzia (di Paolo), djeca Nine Colombani i Paola Benzie. Luči drži u krilu Eldu Colombani (di Giovanni). Krajnje desno sjede Marko Marketo Colombani (di Giacomo) i Petar Pietro Šoić Mirilović (di Ino).
Marko Marketo Colombani (1887.) poznati je kroničar Imotskog, organizator i aktivni sudionik Maškarada, a njegove zanimljive maske i originalni “Krnjevali” uvijek su bili osmišljeni odgovor na aktualne društvene pojave u Imotskom.
Marketo Colombani za vrijeme Poklada po kazivanju starih Imoćana bio je pravi vrag koji je svojim sugrađanima priređivao razne nezgodne smicalice kao npr. gostima bi ponudio bičerin pića koje nije bilo moguće popiti jer je bičerin imao duplo dno ili bi nekome ponudio cigaretu koja bi čim se pripali eksplodirala u ruci. Prilikom posjeta njegovoj kući, a osobito gospođa Marketo bi gošću ljubazno posjeo na svilene kušine ali bi iza nje vješto smjestio pokvareno jaje. Kako bi gospođi bilo jako neugodno Marketo bi kavalirski rekao: “Šta ćete, događa se“.
Našem Marketu možemo zahvaliti za ostavštinu i nadati se da nam je još negdje sakrio štogod za iznenađenje iz svog bogatog života punog dosjetki i furbarija…..

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Grupa dječjih maškara 1951. godine u Imotskom

Grupa dječjih maškara 1951. godine u Imotskom, stoje iza s lijeva: Gordana Munitić, Vanja Vučemilović i Anita Benković te naprijed sestre Anđelka Đeka i Milka Tonković. U imotskim Pokladama djeca su se maškaravala od najranijih vremena, a prije Ii svjetskog rata bile su priređivane male plesne zabave na kojima su se djeca okupljala. Prema kazivanju Svete Dunda djeca bi se najviše mačkaravala na Kalandoru kada bi u Imotskom bio veliki dernek. Tog su dana dicu mačkaravali. Mačkaravali su nas, sjećam se u kući dr. Pave Radovinovića. Znalo nas je biti do pedeset dice, a onda bi nas dr Pavinom pasađerom vozili na zabavu, bilo je to 1937., 38. godine. Za nas je to bio veliki doživljaj. Krajem pedesetih već počinju organizirani dječji maskirani plesovi u Mondovoj kavani ili u Domu kulture, a sedamdesetih na imotske dječje krabuljne plesove, kinderbale roditelji dovode djecu iz drugih gradova i mjesta jer u to vrijeme u tim mjestima nije bilo takvih dječjih maskenbala.

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Marija Vučemilović 1931. godine u Brestovcu

Kažu da u vrijeme Karnevala cijeli Imotski poludi. Jer nije to samo narodni običaj, to je daleko više, to je dugogodišnja tradicija, način života, način izražavanja Imoćana. Čitavu godinu smišlja se i planira, a onda se pred taj dan užurbano nabavljaju rekviziti, izrađuju maske, šije odjeća da bi fešta bila što bogatija i raskošnija. Daleki predak današnjega Karnevala su Saturnalije, svetkovina starih Rimljana, posvećena Bakhu, bogu plodnosti, vina i uživanja. O imotskim karnevalskim svečanostima opširno piše prof. Gordana Radić u svojoj vrlo zanimljivoj knjizi Bako-imotske karnevalije. U vrijeme Poklada ja po „stoti“ put uzimam u ruke ovu knjigu, vrtim je i ponovno čitam prisjećajući se svoje mladosti, maškaravanja, Bakovih svečanosti, imotskih legendi Maje Nikolić i Brace Zena. Međutim, Imoćani nisu odustajali od ove lijepe i zanimljive tradicije niti kada bi se silom prilika našli izvan svog mjesta. Godina je 1931. U Brestovcu u sanatoriju za plućne bolesti boravi mlada Imoćanka Marija Vučemilović, kćer Antonjete i Lovre Vučemilović. Liječi se od tuberkuloze. Ali vrijeme je Karnevala i maškaravanja pa iako teško bolesna Marija ne može odoljeti Bakovu zovu jer to je nešto jače od nje. Sakuplja ekipu drugih pacijentica, nabavljaju robu i evo ih maškaranih i razdraganih koliko su u ovoj teškoj situaciji mogle biti. Marija je Japanka, u sredini sa suncobranom. Sljedeće godine u srpnju 1932. zauvijek je zaspala. Pokopana je u svom Imotskom, u Đombuši. Imala je samo 20 godina.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Trenkovi panduri na maskenbalu u Imotskom 1934. godine

Trenkovi panduri na maskenbalu u Imotskom 1934. godine, s lijeva: Korina Nikolić, Marija Vuković, Nora i Ana Vučemilović.
..Za krabuljne plesove je danima živio cijeli grad. Grupe i pojedinci zdušno su se pripremali, a u nekim obiteljima je to postajala obiteljska tradicija. Pripremanje maski za plesove bilo  je obavijeno velom osobite konspiracije, pazilo se da netko ne “provali” planove pojedinih grupa jer je faktor iznenađenja bio osobito važan..

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Fotograf Giamonja Imotski.

Izvor:Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Maria i Ivana Gianina pl. Geremia, Split, karneval 1885. godine

Splitski karneval 1885. godine, na fotografiji su rodice dr. Pave Radovinovića, Maria i Gianina pl. Geremia (de Jeremiasch) kćeri Elise Carminati i cav. Francesca pl. Geremie, časnika, sudionika Viške bitke. Zanimljivo je da se jedna od dvije sačuvane knjižice ljubavnih soneta “Agli sposi Francesco cav. Jeremiasch Elisa Carminati pochi versi, Venezia 4 maggio 1859.” koju je povodom vjenčanja Elise i Francesca 1859. godine napisao u Veneciji Elisin ujak kanonik Don Angelo Maria Nonveiller čuva u Nacionalnoj knjižnici u Firenci, a druga u arhivi obitelji Radovinović. Splitski i dalmatinski karnevali imali su desetljećima svoje karakteristike, te su bili ne samo klik životne radosti imućnijih građana nego jedan ludi zanos mase, zanos koji se osjećao kao nužni ventil života. Bilo je to raspoloženje jednog grada koji je u tim zabavama živo sudjelovao po ulicama i trgovima. Bile su izuzetno žive i zabave koje su polovinom 19. stoljeća održavane u kazalištu, Casinu, palači Milesi, palači Tartaglia, palači Cindro i po drugim privatnim kućama u gradu….Govorilo se nekada da je splitski karneval bio odmah poslije onog u Nici koji je bio čuven u Europi…

Goran Borčić, uz izložbu Splitski karnevali u Muzeju grada Splita 2009. godine

Izvor: Obiteljska arhiva