Maskenbal u Imotskom, 03. ožujka 1973. godine

Imotski, na maskenbalu 03. ožujka 1973. godine. U afričkoj nogometnoj momčadi su: menadžer dr Jakiša Lipoglavšek, liječnik iz Engleške Ivo Anić te nogometaši: golman Braco Zen, Branko Ostojić, Marija Poštenjak, Ančica Marinović, Ivica Jerković Crni, Neda Gadžo, Tonći Braco Bekavac, Francek Lipoglavšek, Ante Vujević, Meri Sučić, Snježana Šamija i Antonjeta Baškarad.

Fotografija u vlasništvu Antonjete Baškarad Jutronić

“Peračice rublja“ u Krnjevalskoj povorci 1956. godine

Imotski, “Peračice rublja“ u Krnjevalskoj povorci 1956. godine koje su pjevajući “Pokažimo ručice,pokažimo nogice,pogledajte kak vrijedne peračice smo mi” (stihovi Marženke Carić), svoju predstavu napravile na bancima na Pazaru. U grupi mačkara s lijeva stoje: Sloven Šoić, Aco Grubišić, braća Niko i Vlatko Vučemilović Mondovi, Boris Pervan, Sveto Dunda te Mića Štambak iza u bijeloj monturi s bijelim šeširom i crnim naočalama. U lijevom uglu vidi se dječak Ivica Ćeme Krilić.
Nije fraza da je Imotski kao grad, uz onaj ladanjski i gurmanski, nekoć zračio izrazito šeretskim duhom. U njemu je, recimo, na račun već poslovičnog imotskog gurmanluka,izrečena i nezaboravna fraza „Idi (jedi) ko da ćeš sutra umrit, a radi ko da si jučer umro.“ Tu je frazu volio ponavljati jedan građanin koji je još u prošlom stoljeću, kada nas je svitlost obilato osvitljavala, volio dobru spizu i uz nju dobru kapljicu, a penziju je, kažu, zaradio bez ijednog dana radnoga staža. I eto, takvom pogledu na stvari onda najbolje dođu Poklade, kad ljudi izgube glavu kontajući samo kako će se umačkarati i malo se opustiti, nakon dugog i teškog trudbeničkog života.To je, ljudi moji, sredina u kojoj glagol „umačkarati se“ inače ima metaforičko značenje jer bi se za onoga ko se odmakne od normalnog; ko se recimo počne praviti važan, ko odjednompromijeni politiku, odnosno stranku, ili malo više popije, znalo reći „Vidi ga kako se umačkara“, odnosno „ Nu ga umačkaranoga, sve mu đava odnio“. I tako dođoše Poklade, a s njima i šaljive zgode od kojih se mnoge mogu naći zabilježene u knjizi „Bako-imotske karnevalije“ autorice Gordane Radić iz koje ćemo izdvojiti neke, ovoga puta posvećene Sveti Simi Dunda, negdašnjem značajnom akteru imotske pokladne scene koji je nedavno napustio i ovu pozornicu života (siječanj 2018.) pa ćemo ispričati nekoliko sličica iz njegova kazivanja. Bilo je to vrijeme šezdesetih godina prošloga stoljeća.

I PROFEŠURI I SUCI SU GRIŠILI U MAČKARAMA
„A evo šta smo jedamput napravili. Ideja profesora i šaljivčine Tonča Ivanovića je bila da te godine nasamarimo Dragu Tolića, staroga neženju u čijoj su se konobi sušili tuđi pršuti.Tribali smo mu ukrast jedan pršut. U to ćemo uključiti još dva kumpanjona, Slovena Šoića i suca Marka Madunića da se i on malo razigra. Scenu ćemo izvesti s prijateljicom Mirom Lolinom, a nju nije tribalo puno nagovarat jer je bila vražja, duhovita, a naš je Drago baš nju „stavio u glavu“. Ona nas je i umačkarala. Marka je zamotala u nov novcat štof za mantel, a nama je dala nike lancune i druge rekvizite. Dogovor je bio da će Mira biti u Drage i kad mi dođemo i kad ona vikne „uh šta me jedan prodimi!“, Drago će se zblanit i poletit za nama. Za to će vrime nestat jedan pršut. Tako je i bilo. Tonči brzo zgrabi pršut i s njime trk priko zida u Mirinu avliju. Tamo ga sakrije. Eto ti ga nazad i ispod glasa govori: pršut je siguran, ajmo mi sad Dragu malo poškakljat. Kad ga je dofatio, Drago stade vikati: ajme, šta mi ovi učini, Mira moja, pomaži!“ Kako ona otvori vrata, vidi on da nema jednog pršuta i stane zapomagat: Mira, bogu moj, Odnesoše pršut, ko će Ravliću na oči, ovi je bio njegov. Čuvaj Mira pršute, odo ja na miliciju. Mi utekosmo priko gostionice Vlade Poštenjaka, prema Šentadi. Marko Madunić je tada bio
predsjednik suda, možeš mislit, u što se uvalio da ga namamimo u mačkare, i sada ti on trči s nama. Bila ti je blizu jedna jama od klaka, klačina, i Marko skoči u nju. Upropasti sav Mirin štof.
Na kraju nas je Mira odala jer smo bez nje izili pršut. Sudac nam dosudi dvi i po iljade za nj, za dva i po kila po petsto dinara. Morali smo platit. Marko nam sudio.

GRGUR NINSKI U IMOTSKOM
„Jednom sam se s mojim kompanjonom Gašom Lekom, šnajderom, umačkara u Grgura Ninskog. A kako. Mića Štambak, nam je iz dućana da cilu peću materijala za napravit abet (habit), ja sam napravio ogromne ruke pomoću posebno izrađenih velikih rukavica, a u Matičnom uredu san posudio jednu veliku knjigu kakvu inače Grgur ima u ruci. Sašili smo pravu Grgurovu kapu, ogromnu veštu na kojoj je radilo troje šnajdera zajedno s Gašom i dogovorili da ću ja jašiti na Gaši, on je malo jači, pa ćemo, pokriveni do poda tom veštom, svečano ući u Mondovu
kavanu di je bio maskenbal. Ali u mačkarama pameti nikad dosta. Zato i ispadne sve komično. Tribamo mi ući, ali nikako da prođemo kroz vrata. Gašo me dobro nosio do kavane,a sada me mora čučeći unositi. Sad on jadan kleca, posrće, saginje se, jedva se drži na nogama, u jednom je momentu malo falilo da se izvrnemo, ali nekako smo ušli. Bilo jefenomenalno, u sali urnebes, nisam imao puno vrimena za digniti oni Grgurov prst i reći štogod iz one matične knjige kako sam planira, jer je nastao toliki smij kad se jadni Gašo morao brzo iskobeljati ispod mene i ko bez duše fatati zrak, spašavati se. Šta ćeš, tribalo je podniti tu žrtvu za tako važnu mačkaradu.“

Fotografija u vlasništvu Ace Grubišića

Imotski, na krabuljnom plesu 1929. godine

Imotski, na krabuljnom plesu 1929. godine; S lijeva stoje Nino Ferrari, Vera Vučemilović, Delka Monti Rako i Pero Trišić.
..Zna se da su se jedno vrijeme između dva rata u Imotskome davale posebne dozvole za maškaravanje. Gradska policijska uprava pooštrila je ove mjere osobito nakon događaja koji se zbio u Imotskom pa ga vrijedi ispričati, svakako bez imena sudionika jer njihovi potomci još žive. Dakle jedan Imoćanin je korteđavao curu, ali njegova mater nije odobravala tu vezu. Ljutita se cura umaškarana odlučila osvetiti nesuđenoj svekrvi te ju je u bijesu gurnula niza skale, iz čega je dotična izašla s jačim modricama. Policija je istraživala slučaj, ali neuspješno. (?)…

Gordana Radić (2010) Bako Imotske karnevalije

Grupa mačkara iz obitelji Colombani u Imotskom 1913. godine

Grupa mačkara iz obitelji Colombani u Imotskom 1913. godine s najstarijim poznatim Krnjevalom kojeg je izradio imotski meštar od mačkara Marko Marketo Colombani. S lijeve strane Krnje je Marketova sestra Karmela Karma Colombani (di Giacomo), a dolje s lijeva su: Federico Rico i Lucia Luči Benzia (di Paolo), djeca Nine Colombani i Paola Benzie. Lucia Luči drži u krilu Eldu Colombani (di Giovanni). Krajnje desno sjede Marko Marketo Colombani (di Giacomo) i Petar Pietro Šoić Mirilović (di Ino).
Marko Marketo Colombani (1887.) poznati je kroničar Imotskog, organizator i aktivni sudionik Maškarada, a njegove zanimljive maske i originalni “Krnjevali” uvijek su bili osmišljeni odgovor na aktualne društvene pojave u Imotskom.
Marketo Colombani za vrijeme Poklada po kazivanju starih Imoćana bio je pravi vrag koji je svojim sugrađanima priređivao razne nezgodne smicalice kao npr. gostima bi ponudio bičerin pića koje nije bilo moguće popiti jer je bičerin imao duplo dno ili bi nekome ponudio cigaretu koja bi čim se pripali eksplodirala u ruci. Prilikom posjeta njegovoj kući, a osobito gospođa Marketo bi gošću ljubazno posjeo na svilene kušine ali bi iza nje vješto smjestio pokvareno jaje. Kako bi gospođi bilo jako neugodno Marketo bi kavalirski rekao: “Šta ćete, događa se“.
Našem Marketu možemo zahvaliti za ostavštinu i nadati se da nam je još negdje sakrio štogod za iznenađenje iz svog bogatog života punog dosjetki i furbarija…..

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Grupa dječjih maškara 1951. godine u Imotskom

Grupa dječjih maškara 1951. godine u Imotskom, stoje iza s lijeva: Gordana Munitić, Vanja Vučemilović i Anita Benković te naprijed sestre Anđelka Đeka i Milka Tonković. U imotskim Pokladama djeca su se maškaravala od najranijih vremena, a prije Ii svjetskog rata bile su priređivane male plesne zabave na kojima su se djeca okupljala. Prema kazivanju Svete Dunda djeca bi se najviše mačkaravala na Kalandoru kada bi u Imotskom bio veliki dernek. Tog su dana dicu mačkaravali. Mačkaravali su nas, sjećam se u kući dr. Pave Radovinovića. Znalo nas je biti do pedeset dice, a onda bi nas dr Pavinom pasađerom vozili na zabavu, bilo je to 1937., 38. godine. Za nas je to bio veliki doživljaj. Krajem pedesetih već počinju organizirani dječji maskirani plesovi u Mondovoj kavani ili u Domu kulture, a sedamdesetih na imotske dječje krabuljne plesove, kinderbale roditelji dovode djecu iz drugih gradova i mjesta jer u to vrijeme u tim mjestima nije bilo takvih dječjih maskenbala.

Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije

Marija Vučemilović 1931. godine u Brestovcu

Kažu da u vrijeme Karnevala cijeli Imotski poludi. Jer nije to samo narodni običaj, to je daleko više, to je dugogodišnja tradicija, način života, način izražavanja Imoćana. Čitavu godinu smišlja se i planira, a onda se pred taj dan užurbano nabavljaju rekviziti, izrađuju maske, šije odjeća da bi fešta bila što bogatija i raskošnija. Daleki predak današnjega Karnevala su Saturnalije, svetkovina starih Rimljana, posvećena Bakhu, bogu plodnosti, vina i uživanja. O imotskim karnevalskim svečanostima opširno piše prof. Gordana Radić u svojoj vrlo zanimljivoj knjizi Bako-imotske karnevalije. U vrijeme Poklada ja po „stoti“ put uzimam u ruke ovu knjigu, vrtim je i ponovno čitam prisjećajući se svoje mladosti, maškaravanja, Bakovih svečanosti, imotskih legendi Maje Nikolić i Brace Zena. Međutim, Imoćani nisu odustajali od ove lijepe i zanimljive tradicije niti kada bi se silom prilika našli izvan svog mjesta. Godina je 1931. U Brestovcu u sanatoriju za plućne bolesti boravi mlada Imoćanka Marija Vučemilović, kćer Antonjete i Lovre Vučemilović. Liječi se od tuberkuloze. Ali vrijeme je Karnevala i maškaravanja pa iako teško bolesna Marija ne može odoljeti Bakovu zovu jer to je nešto jače od nje. Sakuplja ekipu drugih pacijentica, nabavljaju robu i evo ih maškaranih i razdraganih koliko su u ovoj teškoj situaciji mogle biti. Marija je Japanka, u sredini sa suncobranom. Sljedeće godine u srpnju 1932. zauvijek je zaspala. Pokopana je u svom Imotskom, u Đombuši. Imala je samo 20 godina.

Antonjeta Baškarad Jutronić