Ledenica u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom

Ledenica, prostorija sa masivnim hrastovim vratima u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom u kojima je ljeti za velikih vručina ugodno hladno. U ledenici su se pohranjivali blokovi leda koji su uz pomoć mazgi dopremani sa Biokova. Na taj način uz pomoć leda bilo je moguće i prije više od 120 godina ljeti raditi sladoled i druge hladne slastice kao i hladiti vodu i vino.

Na Biokovu! – Tu si, brate u carstvu slobode nikad nezavisniji u životu……..Nema tu strasti, nema plašila, nema grižnje. Tu je blizu glasovita ledenica, otkle se mraz vadi za makarsko-imotsku gospodu. Oh, zbilja je veličanstvena ta ledenica! Da vidiš ništa nego nju imao bi šta raditi na Biokovu. Ledenica je čisto pod svetim Jurom……odzgor dosta širok otvor, a ulaz tijesan da jedva promakneš…. Kada si poda nje stupio zinula dubina……. Groza te spopadne….pusta je ta visina i prostranost, a studen da živjet ne moš…. . Od dragosti sam u njoj dvaput bio, a mislim da ih je malo bilo od onih kojih se s mora na Biokovo penju…A zbilja svak bi se ima u ledenicu svrnuti. To je najzanimljivije na Biokovu….

Fra Ivan Despot (Narodni list 1879.) Put na Biokovo

Fra Silvester Kutleša, tekst o luli iz monografije “Život i običaji u Imockoj krajini”

Fra Silvester Kutleša, profesor Franjevačke gimnazije u Sinju i definitor Provincije Presvetoga Otkupitelja, rođen je 1876. u Gornjim Vinjanima, a umro je u Imotskome 1943. godine. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Ova njegova djelatnost rezultirala je opsežnom monografijom Život i običaji u Imockoj krajini, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Iz ove monografije donosimo dio članka o luli, jednom od nezaobilaznih predmeta svakodnevne upotrebe, bez kojega je bilo teško i zamisliti muškarca iz naših krajeva.
Antonjeta Baškarad Jutronić
U Runovićim, gotov svaka kuća do nedavna- sadila je duvan. Žene i cure više su o duvanu radile, nego muškići. Najviše se duvani na lulu i kamiš. Lulica je obično zemljana, a kamišić od rašeljke ili trna. Dugačak je jedan pedalj. Svejedno, lula ima više vela. Najviše je zemljavica, brez zaklopca. Ove grade Zagožđani i Zelovnjani. Prvu zovu zagožđanka, drugu zelovka (Zelovo je selo blizu Sinja). Obe se rade od gnjile i vrste (vrsta je nika vela kremena). Lulica je vrlo prosta. Sastoji se od zjala i repića. U zjalo se puni duvan, a u repić utra kamišić. U lulicu stane dva ćata duvana, a kamišić ritko je duglji od pedlja. Spoj repića sa zjalom od lulice, zovu grlić. Grlić je šupa, ko da si ga iglom probojo. Često i lako puknu, još se lakše u repu razvrnu. Seljaku je ža i krune, još žalije lule i duvana. Druga je drvenjača lula. I ova je slična zemljavici, samo je od drveta i okovom iznutra okovana. Suviše drvenjača ima prišiven kapak, koji je provrćen, da lula ima oduvu. Ima i više majstora od ovi lulica. Malo je župa a da nema svog majstora. Lulice nisu skupe četri-pet dinara komad.Treća je lula đuzelača.Ove radi jedan seljak u G. Vinjanima, zove se Đuzel. Njegove su lule dobre i lipe, ali su i skupe. Od 20-40 dinara po komadu. Prema rađi i nakitu oda i cina. Ima đuzelača veliki i mali, kićeni i prosti, za kapkom i brez kapka. Đuzel radi lule od trnova ili šimširova drveta. Najtvrđe su od trnova panja. I đuzelača ima sve što i druge lule; zjalo, grlić, rep, kapić. Iznutra je midom postavljena, da od vatre drvo ne izgore. Zdvora i zjalo i rep žutim brokvicam napulijani. Peliš (vršak lule) suviše okovan, da izdrži vatru i da je lišpi vidjeti. Velika đuzelača s velikim kamišom šarcem služi samo za velike godove, k Misi i za pira, mala za svaki dan. Veliku đuzelaču sa šarcom, amrom na vru i kurdelom zovu takum.Takumom služe se samo seocke gazde i gizdelini.

Pulpit-propovijedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Marin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita-propovijedaonice slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati. Pulpit-propovijedaonicu u imotskoj crkvi sv. Frane snimio Branko Tonković.

Fra Vjekin vjek (2013), prilagođeni dijelovi tekstova

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2017. godine

Ptičice “tičice” izrađene za  Cvjetnicu  2017. godine u obiteljima Nenuke i Katije Nikolić. Cijela obitelj Nikolić izrađuje “tičice” svake godine za Cvjetnicu te na taj način nastoje održati tu staru, lijepu imotsku tradiciju kao i naučiti mlađe naraštaje vještini izrade.

Fotografija u vlasništvu Katije Nikolić

Kameni stol u avliji

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom kao spomen na dan kad je Isus ulazio u Jeruzalem i bio posipan cvijećem. Stara tradicija nalaže da se na Cvjetnicu umiva u cvijeću, a na misu se ide sa grančicama maslina ili lovorike. Po selima Imotske krajine ljudi prije nisu nosili na blagoslov maslinove grančice već grančice mlade jele, jelice. Jedan od starih običaja vezan uz Cvjetnicu je i izrada golubica kao simbola ljubavi, nade i mira. U rano proljeće, upravo oko Uskrsa kada smokve propupaju, mlade se grane iskoriste za izradu golubica. Taj stari običaj izrade golubica iz srčike smokvinih grana kojima se okite maslinove grančice sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima. Rina Mirošević, Ante (1880.) prva je u Imotskom počela raditi takve golubice od srčike, a običaj su od nje preuzele sestre Emilija (1920.) Čeleština (1923.) i Milena Dunda (1925.) te poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Poslije mise maslinove grančice kao i blagoslovljeno cvijeće po tradiciji se nose na grobove najmilijih.
Na fotografiji kameni stol u avliji kuće Radovinović Jagul.

“Sat za planet Zemlju“

Posljednje subote mjeseca ožujka, brojni hrvatski gradovi gašenjem svjetla u 20.30 sati na jedan sat pridružuju se najvećoj svjetskoj akciji “Sat za planet Zemlju“. Svjetla se na jedan sat gase na više od 10.000 svjetskih znamenitosti, među kojima i 42 svjetske baštine poput sydneyskog Harbour Bridgea, mosta Golden Gate u San Franciscu, rimskog Koloseuma, Eiffelovog tornja u Parizu, stare jezgre Dubrovnika, Dioklecijanove palače…. Cilj akcije koju je pokrenuo „Svjetski fond za zaštitu prirode“ je podizanje svijesti kod ljudi o klimatskim promjenama.
Na fotografiji je luster u tinelu kuće Radovinović u Imotskom.

Glazbeni instrument koji je pripadao Alfonsu Bitangi

Glazbeni instrument, bugarija? koji je pripadao Alfonsu Bitangi (1851-1925), prvom kapelniku Imotske glazbe, uglednom imotskom trgovcu i Načelniku Imotskog. Imotska glazba prvi put je nastupila 8. veljače 1870. godine u Imotskom na dočeku don Mihovila Pavlinovića prilikom otvaranja Narodne čitaonice te je sudjelovala  i na svečanom dočeku cara Franje Josipa I. 24. travnja 1875. godine u Imotskom. Članovi najstarije Imotske glazbe su: Pjerin Bitanga (Alfonsov brat), Miće Rako, Šime Mravak i Stipe Ligutić, Josip Tripalo, Alfonso Bitanga i Jure Vučemilović Zuko. Glazbeni instrument pohranjen je u kući Radovinović Jagul u Imotskom. Interesantno je spomenuti da su braća Alfonso i Pjerin Bitanga rođaci sa Josipom Tripaloo odnosno oni su djeca brata i sestre Frane Bitanga i Marije Ane Bitanga Tripalo, a Jure Vučemilović se oženio za njihovu rodicu Rafaelu Truccolo, kćer Vancije Bitanga, sestre Frane i Marije Ane.

Imoćanka, Villana d Imoschi

Tradicijska kultura Dalmatinske Zagore i usmena književnost često ističe važnu, čak superiornu ulogu žene u kućanstvu kao što je, primjerice, u priči o ženi koja, nakon što muž ode u polje, ostaje u kući obavljajući uobičajene poslove Ujutro bi dotirala vodu, otišla bi, donijela bi drva, dicu bi očistila, uredila, priobukla. Spremila bi ručak, dala bi svinjadi, kokošiman i tako dalje… Žena drži tri ugla kuće, ako se s čovikom dobro slaže i četvrti mu nosit pomaže…. Imoćanka, Villana d Imoschi predstavljena je 1846. godine u knjizi “La Dalmazia” Francesca Carrare koja se čuva u Etnografskom muzeju Split, Braća Battara, Zadar izdavači i tiskari.

Gospe od Ružarija

Zavjetna crkva Gospe od Ružarija koju je obitelj De Franceschi na temeljima veće i starije crkve, vjerojatno benediktinske počela graditi 1719. godine na svom posjedu u Imotskom polju pokraj Opačca, jednog od izvora rijeke Vrljike. Crkva je posvećana velikoj pobjedi nad osmanlijskom flotom u bitki kod Lepanta 07. listopada 1571. godine i kolaudirana pod imenom Gospe od Ružarija.
Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice kojeg slavimo 7. listopada je spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad Turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. i u kojoj su sa svojim galijama sudjelovali Hrvati i to sa šest galija, jedna iz Kotora i jedna iz Kopra. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao kršćanski svijet tadašnji papa sv. Pio V. 1569. da se na taj način obrani od turske sile. Naime, u 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria, pobijedila osmanlijsku flotu. Na spomen velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom “Gospe od Pobjede”. Godine 1573. spomendan mijenja ime u “Blagdan svete Krunice”, odnosno “blagdan Kraljice od Krunice”, a u krajevima gdje se krunica zove ružarij blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija”.
Kapetan Vjeko Franceschi kaže:”U slučaju da je Lepantska bitka izgubljena od kršćana onda bi obje obale, sjever i jug Mediterana bile sasvim muslimanske. Zato je bitka kod Lepannta jedna od najvažnijih bitaka u povijesti Europe. Iz našsih krajeva  bili su brodovii iz Rijeke, Zadra. Dubrovački brod se navodno izgubio-zalutao (neki kažu da je Dubrovnik bio oprezan prema Turcima i zato nije poslao svoj brod). Ostali su bili iz svih mediteranskih gradova/država kao Napoli, Genovs, Barcelona. Sve te medit.nacije su u Lepntu stavile spomen ploču za svoje pomorce i Hrvatska je pred desetak godina poslala delegaciju koja je postavila spomen ploču i za Hrvate. Lepant gradić ima danas drugo ime ali sam zaboravio. (08.10.2016.)
Udruženje kapetna iz Raba je prošle godine poslalo delegaciju na dan bitke i oni obilježavaju taj dan. Kap Mario Babić iz Trgira je bio u jednoj delegaciji u posjeti Navpakosu. Mislim da je ova crkvica na slici bila takodjer na nekadasnjem imanju Fraceschi koje je prodano tridesetih godna. Nisam nikad tu bio! (02.12.2016.).

Kamenica ispred crkve sv. Luke na Kamenmostu

Blagdan Sveta tri kralja, ili Bogojavljenje, ili Vodokršće 6. siječnja predstavlja završetak božićnih blagdana, a iz kuće se iznosi i božićni bor. Posjeti obitelji, prijateljima, susjedima u božićno vrijeme i blagoslov vode na Bogojavljenje kraj su radosnih, božićnih blagdana. Kršćanska obitelj ne smije biti bez blagoslovljene vode koja se posvećuje u crkvi ili pred crkvom uoči ili na Sv. tri kralja. Ta se voda u narodu još naziva kršćena i sveta voda. Blagdan koji se nekada zvao Tri mudraca od istoka u Imotskoj krajini najčešće se zvao „o Vodokršću“. Fra Vjeko Vrčić je zapisao: “Svaka naša stara crkva ima čatrnju u svojoj blizini. Služi za blagdan Vodokršća. Svečenik na taj dan prije mise blagosivlja njenu vodu. U narodu je vjerovanje da blagoslov traje do prve kiše. Poslije blagoslova vjernici grabe blagoslovljenu vodu sićima i bronzinima te nose svojim kućama……U nekim našim imotskim župama običaj je poslije mise uzeti iz kamenice blagoslovljene vode u šakama i poškropiti grob svojih pokojnika, razumljivo ako je groblje uz crkvu“.

Na fotografiji je kamenica ispred crkve sv. Luke na Kamenmostu i groblja oko nje koje čuva prah naših predaka….