Misal fra Stipana Vrljića

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču (danas Pisak), a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g. kao gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj. Na dužnosti gvardijana imotskog samostana umro je 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ničim nije bio označen. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga” omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom…..

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić “Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina”, preuzet dio teksta
Na fotografiji je Vrljićev misal okovan u srebro koji se čuva u omiškom samostanu

Kišobran

Priča posvećena Branku Ivkošiću iz Zmijavaca

KIŠOBRAN

Škola je bila udaljena od sela cijelih petnaest kilometara, a po zagorskim poljima kiše su danima stvarale mrtve, zloslutne lokve. Trupina je danomice gazio poljima. Ogrnuvši se teškom suknenom kabanicom, koja je nakon prijeđenog puta postajala dvaput težom, ulazio je mokar do kože u toplu sobicu školskog podvornika i tek tu dolazio k sebi. „Zdravo, Trupina! -rekao bi podvornik, „Opet si mokar ko čepina.“ Nije ga vrijeđao nadimak „Trupina“ što mu ga drugovi dadoše kad bi ugledali kako umoran i mokar od kiše, naslanja glavu na klupu i blaženo spava. Što je njemu do nadimka i zadirkivanja! Drijemajući katkad tako u klupi usnuo bi uvijek isti san u kojem je glavno mjesto pripadalo velikom crnom kišobranu. Dok su druga djeca u svojim snovima viđala lopte i šarene slike, brodove sa zlatnim jedrima i petice koje se same pišu, Trupina je sanjao najobičniji kišobran. Zavidio je gradskoj djeci što su se tih dana zaštićivala od kiše kišobranima različitih boja, a odmah zatim sjetio bi se oca kako svake godine ujesen kad bi se povelo pitanje kupnje kišobrana, odgovara: dogodine. To dogodine trajalo bi još tko zna koliko da se Trupina jednoga dana nije jako prehladio. Bolovao je danima dok su kiše uporno tukle o prozore prizemnice, a onda jednoga dana morade poći u školu. Tog jutra bilo je vedro kao da je sunce htjelo pozdraviti njegovo ozdravljenje, a prva stvar koju je odjednom ugledao bio je veliki crni kišobran. Visio je na zidu kao nešto daleko i nedodirljivo i Trupina prvi put zažali što je sunce probilo oblake i poželi onaj težak beskrajni pljusak. Zatim je danima virio kroz prozor nadajući se da će ugledati kišu, a ugledao bi sunce. Nijedan dječak nije toliko mrzio sunce kao Trupina tih dana. Prošla su duga tri mjeseca uzaludnog čekanja da kiša opet prekrije ceste i drumove. Crni kišobran mirno je krasio bijeli kuhinjski zid, ali je Trupina mislio da ne pripada stvarnosti. Prelazeći jutrom prag svoje kuće, pogledao bi ga, a u duši mu se činilo da na zidu visi zapravo samo njegov san.

Gordana Radić

Na fotografiji stalak za kišobrane star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul

 

Držač za sapun iz 1915. godine

Nedavno sam u Slobodnoj Dalmaciji pročitala zanimljiv članak o mladoj poduzetnici Jeleni Brkić i njenom momku Srđanu Popari, koji se u malom mjestu Dalmatinske zagore bave proizvodnjom prirodne kozmetike. Njihov sapun nazvan je „Silvan“ prema drevnom ilirskom božanstvu zaštitniku prirode. Dospio je i do stranica slavnog modnog časopisa Vogue. Taj članak podsjetio me da sam dolazeći u Imotski za vrijeme školskih praznika svjedočila domaćoj proizvodnji sapuna. Naša stara kuća (Lovre Vučemilovića) na Pazaru u avliji ima pomoćnu zgradu u kojoj postoji prostorija takozvana rakižinica u kojoj se pekla rakija i gdje se i do danas sačuvao komin na kojem je Zorka Rebić, žena Mačana iz Vinjana radila sapun. Kao da je i danas vidim onako znojnu i crvenu kako satima miješa smjesu za sapun. Jer za proizvodnju domaćeg sapuna treba osim materijala imati i puno strpljenja potrebna je masnoća najčešće loj, soda kauštika i obavezno kišnica. Kuha se na tihoj vatri nekoliko sati miješajući neprestano i uvijek u istom smjeru. Kada smjesa postane kašasta dodaje se šaka kuhinjske soli da se odvoji voda. Sapun je gotov kada postane proziran i gust kao med. Odmakne se od vatre da otpoćine. Zatim se ulijeva u drveni kalup koji je obložen mokrom krpom. Nakon nekoliko dana reže se u željene oblike i još neko vrijeme se suši na zračnom mjestu. Današnja proizvodnja sapuna bitno je poboljšana i usavršena, a s raznim dodacima dobiju se raznovrsni sapuni. Da bismo imali sapun nije više potrebno satima stajati uz komin dovoljno je otići do najbliže samoposluge.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Na fotografiji je zidni držač za sapun star više od 100 godina iz kuće Radovinović Jagul

Domenica Fortunata Rosa Mazzi

Domenica Fortunata Rosa Mazzi (08. 05.1835.-08.10. 1913.), kćerka je jedinica Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha. Njen otac Andrija Laurić (1799.-1862.), sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bogati veleposjednik iz Mirca na Braču bio je predsjednikom Suda u Imotskom. Lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich sagradio je u dvije godine za Laurića otac slavnog hrvatskog kipara Ivana Rendića, Petar Rendić Anđelović zidar iz Supetra. Domenica Laurich udala se za dr. Antonia Mazzi (1825.-1892.), kotarskog liječnika koji je doselio u Imotski iz Verone. Nakon vjenčanja sa Domenicom dr Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa kućom Laurich. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski radi poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. Domenica i dr Antonio Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.), Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih Andrija je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik. Aurelio je bio agronom i direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Luigi Lujo jedan je od osnivača Slobodne organizacije liječnika Kraljevine Dalmacije kasnije integrirane u Hrvatski liječnički zbor, a dr Lujo Mazzi bio je prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije. Poznati narodnjak i borac protiv Austro-Ugarske monarhije 1910. godine bio je prisiljen skloniti se u kraljevinu Crnu Goru gdje je bio odlikovan od strane crnogorskog kralja Nikole I zbog zasluga u borbi protiv epidemije malarije. Malo je poznata jedna zanimljiva činjenica vezana za dr Mazzija koji je umro u Splitu od upale pluća, a vječni mir našao je u Imotskom. Kako je dr Lujo Mazzi završio medicinu u Padovi te je bio poznati liječnik u Dalmaciji, pretpostavlja se da ga je Miljenko Smoje iskoristio kao predložak u formiranju čuvenog lika dottura Luigija.
Domenica Mazzi umrla je 08. listopada 1913. godine i vječni mir našla je u Imotskom gdje je sahranjena u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

Pronalazak jednog mortara s lokaliteta Opačac-Proložac

U obiteljskoj kući Radovinovića u Imotskom, čuva se jedan kameni mortar-tarionik nekada u vlasništvu Marije Franceschi Radovinović koji je po svemu sudeći nađen i donesen s lokaliteta Opačac u Prološcu. (Riječ mortar, mortario u hrvatskom jeziku ima značenje mužar, stupa – radi se o nazivima za posude u kojima se ručno melju žitarice i slično, a tarionik je porculanska zdjelica s tučkom, dio laboratorijskog posuđa koje služi za drobljenje) Mjesto nalaza mortara čini ga vrijednim i značajnim, te relevantnim za utvrđivanje ranijih pretpostavki o životu male franjevačke zajednice koja je u svom misionarskom poslanju obitavala na ovom prostoru još na početku 14. st. Na tom mjestu sagradili su samostan, crkvu i utvrdu. Točne okolnosti nalaza danas nisu poznate, za pretpostaviti je da je mortar pronađen u ruševinama spomenute franjevačke crkve i samostana, a prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, prilikom gradnje Gospine kapelice posvećene Blaženoj Djevici Mariji od Ružarija, koju je podigla u 18 st. (1719.) obitelj Franceschi. Mortar je veoma dobro sačuvan, napravljen iz jednog komada kamena i to po svemu sudeći domaćeg krečnjaka, što donekle sugerira i mjesto izrade. U gornjem dijelu posuda je četvrtasta s oblo izdubljenim središnjim dijelom, dok je donja trećina mortara konusnog oblika koji završava kružnom osnovom dna. Gornji vanjski plašt podijeljen je u četiri glatke plohe koje na svakom bridu imaju po jednu polukružno oblikovanu istaku ( polukružni stupić) namijenjenu pridržavanju i lakšem manipuliranju posudom, jer mortari su poprilično teški. Visina mu iznosi 17 cm, promjer vanjskog otvora 19 cm, a unutarnjeg 13,5cm, te promjer dna 12,5 cm. Kameni mortari iz srednjovjekovnog razdoblja vrlo su rijetki nalazi u Dalmaciji. Tri slična nađena su u Trogiru i to u ruševinama dviju srednjovjekovnih crkava ili u neposrednoj blizini njih, što automatski nameće i zaključak o njihovoj uporabi i namjeni u crkvi. Međutim jednako su se koristili i u domaćinstvima kao kuhinjsko pomagalo u usitnjavanju hrane i mirodija. Daleko veća primjena bila im je u ljekarništvu pri izradi lijekova, i kao takvi bili u uporabi dugo sve do pojave gotovih industrijskih lijekova, a i nakon toga do danas. Povijest tarionika veže se uz povijest ljekarništva a seže sve od antičkih vremena. Kao arheološki materijal pri istraživanjima, često se nalaze tarionici, čitavi ili samo ulomci, uglavnom napravljeni od keramike. U srednjem vijeku se spominju pod nazivom mortaretti, rađeni su od kamena ili kovine, a bilo je i drvenih. Nešto kasnije izrađivani su se i od mjedi. Težina i čvrstoća materijala bila je presudna u njihovoj izradi jer je bitna za stabilnost posude. Kada govorimo o stilskim karakteristikama mortara s Opačca, on je vrlo skladno oblikovan i jednostavan, bez reljefnih ukrasa kakve imaju na pr. mortari pronađeni u Trogiru. Iako su približno istih ili slični dimenzija, od sličnog kamena, te slično oblikovani (gornji dio četvrtast, donji konusan), kod trogirskih mortara uočljiva je bogata reljefna dekoracija biljnog i cvjetnog motiva, te bočnih polukružnih i klepsidrastih stupića  (stupići u obliku pješčanog sata). Zbog tih karakteristika datiraju se u razdoblje 16-tog i početka 17-tog st. odnosno u renesansno-barokno stilsko razdoblje. Mortar iz Radovinovića kuće nešto je stariji po svojoj oblikovnoj jednostavnosti i skladnoj proporcionalnosti te jedinim ukrasom od četiri profilacije u vidu polukružnih stupića postavljenih na svakoj strani četverokutnog dijela posude, može se datirati u razdoblje kasne gotike, odnosno u konac 14. i početak 15. st. Nema sumnje da je mortar nekada bio u vlasništvu franjevaca na Opačcu i dio inventara njihovog samostana i crkve. Služio im je u crkvi- za usitnjavanje tamjana – ali isto tako mogli su ga koristiti u svojoj samostanskoj ljekarni. Poznato je da su nositelji ljekarstva u srednjem vijeku bili upravo franjevci a njihovi samostani postaju sjedišta medicinske znanosti. U svojim samostanskim vrtovima uzgajali su brojno ljekovito bilje a bili su veliki poznavatelji njihove primjene. Uz svoju bolesnu samostansku braću prvi su liječili svjetovne ljude i tako utrli put prvim hospicijima. Zapisivali su svoja iskustva u liječenju kao i recepte lijekova te su na taj način nastale brojne, u narodu cijenjene ljekaruše. Mnoge od njih su se stoljećima prepisivale, dopunjavale i takve sačuvale do danas.

Prof. Snježana Tonković

Topovska kugla ispaljena s Topane

Topovska kugla ispaljena s Topane kojom je određena linija razgraničenja čuva se u umjetničkoj zbirci don Ivana Turića u Imotskom, a prethodno je bila više od 260 godina u vlasništvu obitelji Colombani. Prema predaji, nakon potpisivanja Požarevačkog mira 1718. granica između Venecije i Otomanskog Carstva (linija Mocenigo) na području Imotskog određena je ispaljivanjem topovske kugle s imotske utvrde Topana. Zbog polukružnog padanja topovske kugle današnja hrvatska granica sa susjednom državom Bosnom i Hercegovinom oko Imotskog ima upravo takav, polukružni oblik. Supruga  Jakova Colombani (1922.),  Anđa Colombani prenijela je don Ivanu Turiću usmenu predaju o načinu kako je topovska kugla dospijela u vlasništvo obitelji Colombani. Naime kuglu su u dijelu Imotskog polja gdje je ispaljena danima tražili ljudi koje su poslali Colomban de Colombani (1690.), mletački časnik koji je doselio u Imotski i vojskovođa Zuane de Franceschi (1673.–1741.). Kuglu je prvi pronašao netko od Colombanovih ljudi na žalost Franceschija te su se dvije moćne obitelji posvađale zbog topovske kugle i nikad poslije nisu bili u dobrim odnosima. Anđa Colombani poklonila je kuglu don Ivanu Turiću pod uvjetom da nikome ne prenosi pozadinu priče o svađi dviju obitelji dok ona bude živa.

Konačni dokument o Mletačko-turskom razgraničenju potpisan je prije 298 godina, 8. lipnja 1721. godine.
Daje se dio teksta o mletačko-turskom razgraničenju autora Milana Glibote objavljen u Imotskim novinama br.1. od 14.08.2004.
…Pregovori kojima je uspostavljen Požarevački mir započeli su 5. lipnja 1718. godine pod šatorima kod Požarevca, a zaključeni su 21. srpnja iste godine. Tursko-austrijska granica duž teritorija Bosanskog ejaleta uspostavljena je vrlo brzo, 11. listopada 1719. godine. Mletačko-tursko razgraničenje išlo je daleko sporije. Tek 23. listopada u Sutorini se sastala mletačka i turska komisija za razgraničenje, tursku stranu zastupao je Mehmed efendija Šaba, a mletačku generalni providur Alvise Mocenigo III. Konačni dokument o razgraničenju potpisan je 8. lipnja 1721. godine i granica koja je tada kroz Imotsku krajinu povučena ostala je do danas. Požarevačkim mirom određeno je da je Imotska krajina pripala Mlečanima, međutim pri razgraničenju dogodilo se nešto drugo. Mletački mjernik Gavrović podmićen turskim zlatom, s 200 tisuća dukata iskrivio je granicu, na tursku korist otgrnuvši veći jugoistočni dio Imotskog polja pripojivši ga zajedno sa selima koja ga okružuju te predjelima oko Posušja Bosanskom ejaletu. Sjevorazapadni dio Imotskog polja u sastavu Mletačke Dalmacije prostirao se na površini od 46 km2, a dio koji je pripao Bosanskom ejaletu imao je površinu 49 km2….

Fotografija: A. M. T.

Cvjetnica 2019. godine u Imotskom

Ptičice, “tičice” izrađene za  Cvjetnicu 2019. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Cijela obitelj Nikolić izrađuje “tičice” svake godine za Cvitnicu te na taj način nastoje održati tu staru, lijepu imotsku tradiciju. Članovi obitelji Nikolić su jedini u Imotskom koji su se odvažili izrađivati i druge ukrase od smokvine srčike, križeve, skalice, trnove krune, čak i kliješta. Danas je na portalu 24 sata objavljen intervju sa Nenukom i Katijom Nikolić pod naslovom “Stoljetna tradicija ukrašavanja maslinovih grana u Imotskom” u kojem među ostalim Katijina svekrva, gđa Nenuka Nikolić kazuje da je kao djevojčica živeći među imotskim kamenim kućama i kalama vireći kroz drvena vrata susjedne avlije šjore Rine Mirošević pokušavala saznati kako šjora Rina porijeklom Talijanka izrađuje malene golubice, tičice. Šjora Rina Mirošević izrađivala je tičice i onda ih rado poklanjala, ali je ljubomorno čuvala način izrade od drugih te nikome nije željela prenijeti vještinu izrade golubica, tičica naučenu od majke Angeline de Rosignoli koja je nakon udaje za Antonija Miroshevicha došla živjeti u Imotski. Nenuka je bila znatiželjna i stalno dosađivala Rini koja joj je ipak pokazala način izrade baš kao Ćelestini Dunda i nekim drugim tadašnjim imotskim djevojčicama. Nenuka i Katija Nikolić i dalje prenose na mlađe generacije umijeće izrade “tičica” i na taj način čuvaju od zaborava ovu prekrasnu tradiciju dugu više od stotrideset godina koju su donijele talijanske obitelji doseljavanjem u Imotski.

Fotografije u vlasništvu Katije Nikolić

https://www.24sata.hr/…/stoljetna-tradicija-ukrasavanja-mas…

 

Je li Imotska torta – Makarana?

Je li Imotska torta – Makarana?

Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno.
Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend.
Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem.
Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju, koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koja je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu.
Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…
Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku:
Egr. Contesa Reginetta!
Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije
Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi,
Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit,
Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti,
Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije.
Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja!
U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi!

Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam “Imotsku tortu”

Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!

Na fotografiji su rodela i nožice iz 19. stoljeća koji su pripadali Hedvigi Edi Vučemilović (1847.-1914.). Rodela kojom su se rezale trake za imotsku tortu i nožice u formi guske čijim su se vrhom pravile rupice u koje bi se uboli oguljeni bajami posuđivale su se po cijelom Imotskom.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Radio

Danas se obilježava Svjetski dan radija. Spomen je to na početak emitiranja UN-ova radija, koji je porukom “Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta”, počeo emitiranje 13. veljače 1946.godine. Radio (u starijoj literaturi krugoval) izumljen je 1913. godine, a redovito je prenošenje počelo u SAD-u 1920.godine. Signal Radio Zagreba, prve radio stanice na području ex YU krenuo je 15.5.1926.godine sa zgrade na Markovom trgu Radio stanica Zagreb je od svog početka do danas pod različitim nazivima djelovala čak u 5 država., a kada je započela sa emitiranjem na području tadašnje države bilo je svega 290 pretplatnika.

 

Na fotografiji radio u kući Radovinović u Imotskom

Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom

Mramorni Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu. Gospin oltar je svojoj crkvi darovao hrvatski rodoljub, profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), a krasi ga sika Gospe od Zdravlja, uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.