Sveta Luca

Sveta Luca zaštitnica vida i djece umrla je mučenički 304. godine. Ime Lucija znači svijetla, dolazi od latinske riječi “lux” (lucis), što znači svjetlo, sjaj, jasnoća, kao i oko, život. Posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. U Dalmaciji pa tako i u Imotskom djeca se nisu darivala na Sv. Nikolu, već na blagdan Sv. Lucije. U bičvi koju bi dijete uvečer stavilo ispod kušina i koju bi po buđenju uzbuđeno odmah potražilo dočekali bi ga mali darovi. Nekad su to bili orasi, suhe smokve i jabuke, rjeđe naranče, a kasnije igračke i drugo. Kako je napisala prof. Gordana Rako Radić u priči „Božična sjećanja u Imotskom“ svetoj Luciji u Imotskom se davao veći značaj cit:..Jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo…
Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas.
Kripta svete Lucije ispod katedrale svetog Dujma u Splitu koja se otvara jednom godišnje, na  svetičin blagdan 13.12.2017. godine kada se u gustirni kripte, održava blagoslov izvora vode….

Fotograf: Filipa Marušić

Slika Gospe od Zdravlja u imotskoj crkvi

Blagdan je Gospe od Zdravlja, a naziv potječe iz Mletačke republike nakon što je u 16. stoljeću na zagovor Gospe prestala epidemija kuge. Vjernici su Gospi izvršili zavjet sagradivši prekrasnu crkvu Madonna della Salute u Veneciji, a iz Venecije se štovanje proširilo na naše krajeve. Slika Gospe od Zdravlja u imotskoj crkvi je uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji, a krasi mramorni Gospin oltar izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu kojeg je svojoj crkvi darovao prof. don Nikola Ivanović. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Fra Filip Grabovac osuđen je na doživotnu robiju u Veneciji radi svoje knjige “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga ali arvackoga” izdane 1747. godine, a jedan rijetki primjerak prohibirane knjige od samo 6 spašenih od paljenja čuva se u imotskom samostanu. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.

Mlinac za kavu iz 1936. godine

Kava ima i svoj dan, 1.listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Hrvati vole kavu jer prema nekim procjenama dnevno popiju 3 do 4 šalice kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji mlinac za kavu kojeg je kupila Marija Franceschi Radovinović 1936. godine u Pragu koji se i danas koristi u kuhinji kuće Radovinović u Imotskom. Sva djeca kuće Radovinović takmičila su se tko će prvi mljeti kavu koja je lagano sipila u staklenu posudicu čireći neodoljivi miris.

Muškadur

Muškadur u podrumima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom sačuvan 130 godina uz još jedan u izvornom obliku. Muškadur je naprava kvadratna oblika, drvenih rubova povezanih pletenom žicom, koja je štitila hranu od insekata i omogućavala prozračnost. Prozračnost, potrebna za čuvanju hrane ostvarivala se vješanjem muškadura o stropne grede. Naziv maškadur je nastao od talijanske riječi musca: muha, a po nekim mišljenjima naziv je vjerovatno nastao od riječi maška, mačka jer je služio da mačka ili miševi ne pojedu spremljenu hranu. Muškadur su nekad imali mnogi imotski podrumi i u njima su se najčešće čuvali pršuti i panceta ali i torte te slatkiši.

Ledenica u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom

Ledenica, prostorija sa masivnim hrastovim vratima u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom u kojima je ljeti za velikih vručina ugodno hladno. U ledenici su se pohranjivali blokovi leda iz biokovskih ledenica. Ledari  su nakon spuštanja u ledenice sjekli led, iznosili ga, umotavali u bukovo lišće te uz pomoć mazgi dopremali sa Biokova u Imotski. Na taj način uz pomoć leda bilo je moguće i prije više od 120 godina ljeti raditi sladoled i druge hladne slastice kao i hladiti vodu i vino. Davne 1879. godine iz pera fra Ivana Despota postoji prvi pisani trag o biokovskim ledenicama:

Na Biokovu! – Tu si, brate u carstvu slobode nikad nezavisniji u životu……..Nema tu strasti, nema plašila, nema grižnje. Tu je blizu glasovita ledenica, otkle se mraz vadi za makarsko-imotsku gospodu. Oh, zbilja je veličanstvena ta ledenica! Da vidiš ništa nego nju imao bi šta raditi na Biokovu. Ledenica je čisto pod svetim Jurom……odzgor dosta širok otvor, a ulaz tijesan da jedva promakneš…. Kada si poda nje stupio zinula dubina……. Groza te spopadne….pusta je ta visina i prostranost, a studen da živjet ne moš…. . Od dragosti sam u njoj dvaput bio, a mislim da ih je malo bilo od onih kojih se s mora na Biokovo penju…A zbilja svak bi se ima u ledenicu svrnuti. To je najzanimljivije na Biokovu….

Fra Ivan Despot (Narodni list 1879.) Put na Biokovo

Fra Silvester Kutleša, tekst o luli iz monografije “Život i običaji u Imockoj krajini”

Fra Silvester Kutleša, profesor Franjevačke gimnazije u Sinju i definitor Provincije Presvetoga Otkupitelja, rođen je 1876. u Gornjim Vinjanima, a umro je u Imotskome 1943. godine. Najpoznatiji je po sakupljanju narodnoga blaga čime se intezivno bavi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Ova njegova djelatnost rezultirala je opsežnom monografijom Život i običaji u Imockoj krajini, čime se svrstao među najbolje etnografe u Hrvatskoj. Iz ove monografije donosimo dio članka o luli, jednom od nezaobilaznih predmeta svakodnevne upotrebe, bez kojega je bilo teško i zamisliti muškarca iz naših krajeva.
Antonjeta Baškarad Jutronić
U Runovićim, gotov svaka kuća do nedavna- sadila je duvan. Žene i cure više su o duvanu radile, nego muškići. Najviše se duvani na lulu i kamiš. Lulica je obično zemljana, a kamišić od rašeljke ili trna. Dugačak je jedan pedalj. Svejedno, lula ima više vela. Najviše je zemljavica, brez zaklopca. Ove grade Zagožđani i Zelovnjani. Prvu zovu zagožđanka, drugu zelovka (Zelovo je selo blizu Sinja). Obe se rade od gnjile i vrste (vrsta je nika vela kremena). Lulica je vrlo prosta. Sastoji se od zjala i repića. U zjalo se puni duvan, a u repić utra kamišić. U lulicu stane dva ćata duvana, a kamišić ritko je duglji od pedlja. Spoj repića sa zjalom od lulice, zovu grlić. Grlić je šupa, ko da si ga iglom probojo. Često i lako puknu, još se lakše u repu razvrnu. Seljaku je ža i krune, još žalije lule i duvana. Druga je drvenjača lula. I ova je slična zemljavici, samo je od drveta i okovom iznutra okovana. Suviše drvenjača ima prišiven kapak, koji je provrćen, da lula ima oduvu. Ima i više majstora od ovi lulica. Malo je župa a da nema svog majstora. Lulice nisu skupe četri-pet dinara komad.Treća je lula đuzelača.Ove radi jedan seljak u G. Vinjanima, zove se Đuzel. Njegove su lule dobre i lipe, ali su i skupe. Od 20-40 dinara po komadu. Prema rađi i nakitu oda i cina. Ima đuzelača veliki i mali, kićeni i prosti, za kapkom i brez kapka. Đuzel radi lule od trnova ili šimširova drveta. Najtvrđe su od trnova panja. I đuzelača ima sve što i druge lule; zjalo, grlić, rep, kapić. Iznutra je midom postavljena, da od vatre drvo ne izgore. Zdvora i zjalo i rep žutim brokvicam napulijani. Peliš (vršak lule) suviše okovan, da izdrži vatru i da je lišpi vidjeti. Velika đuzelača s velikim kamišom šarcem služi samo za velike godove, k Misi i za pira, mala za svaki dan. Veliku đuzelaču sa šarcom, amrom na vru i kurdelom zovu takum.Takumom služe se samo seocke gazde i gizdelini.

Pulpit-propovijedaonica u imotskoj crkvi sv. Frane

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Marin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita-propovijedaonice slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati. Pulpit-propovijedaonicu u imotskoj crkvi sv. Frane snimio Branko Tonković.

Fra Vjekin vjek (2013), prilagođeni dijelovi tekstova

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2017. godine

Ptičice “tičice” izrađene za  Cvjetnicu  2017. godine u obiteljima Nenuke i Katije Nikolić. Cijela obitelj Nikolić izrađuje “tičice” svake godine za Cvjetnicu te na taj način nastoje održati tu staru, lijepu imotsku tradiciju kao i naučiti mlađe naraštaje vještini izrade.

Fotografija u vlasništvu Katije Nikolić

Kameni stol u avliji

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom kao spomen na dan kad je Isus ulazio u Jeruzalem i bio posipan cvijećem. Stara tradicija nalaže da se na Cvjetnicu umiva u cvijeću, a na misu se ide sa grančicama maslina ili lovorike. Po selima Imotske krajine ljudi prije nisu nosili na blagoslov maslinove grančice već grančice mlade jele, jelice. Jedan od starih običaja vezan uz Cvjetnicu je i izrada golubica kao simbola ljubavi, nade i mira. U rano proljeće, upravo oko Uskrsa kada smokve propupaju, mlade se grane iskoriste za izradu golubica. Taj stari običaj izrade golubica iz srčike smokvinih grana kojima se okite maslinove grančice sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima. Rina Mirošević, Ante (1880.) prva je u Imotskom počela raditi takve golubice od srčike, a običaj su od nje preuzele sestre Emilija (1920.) Čeleština (1923.) i Milena Dunda (1925.) te poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Poslije mise maslinove grančice kao i blagoslovljeno cvijeće po tradiciji se nose na grobove najmilijih.
Na fotografiji kameni stol u avliji kuće Radovinović Jagul.

“Sat za planet Zemlju“

Posljednje subote mjeseca ožujka, brojni hrvatski gradovi gašenjem svjetla u 20.30 sati na jedan sat pridružuju se najvećoj svjetskoj akciji “Sat za planet Zemlju“. Svjetla se na jedan sat gase na više od 10.000 svjetskih znamenitosti, među kojima i 42 svjetske baštine poput sydneyskog Harbour Bridgea, mosta Golden Gate u San Franciscu, rimskog Koloseuma, Eiffelovog tornja u Parizu, stare jezgre Dubrovnika, Dioklecijanove palače…. Cilj akcije koju je pokrenuo „Svjetski fond za zaštitu prirode“ je podizanje svijesti kod ljudi o klimatskim promjenama.
Na fotografiji je luster u tinelu kuće Radovinović u Imotskom.