Je li Imotska torta – Makarana?

Je li Imotska torta – Makarana?

Teško bi bilo danas zamisliti neku svetkovinu, rođendan, imendan, krštenje, vjenčanje, a da se na svečarskom stolu ne nađe i Imotska torta. Ne znamo tko ju je i kada prvi napravio, niti tko je prvi zapisao recept, ali svi znamo da je to jako stara tradicionalna imotska slastica. Mnogi je danas rade, međutim svaka domaćica ima i neku svoju malu tajnu koja se prenosi unutar obitelji s koljena na koljeno.
Makarani imaju svoju tortu, Makaranu, vrlo sličnu našoj, ali su je, za razliku od nas, uspjeli bolje promovirati i napraviti od nje makarski brend.
Makarska i imotska torta razlikuju se tek u nijansama. Imotska se torta reže na fete, Makarana na romboide. Mi tortu ukrašavamo oguljenim bajamima na sjecištima traka, Makarani bajame zabadaju u kremu na površini. U nadjevu imotske torte naći će se bajam gorkić. Kod Makarane čokolada i džem.
Međutim, ove dvije torte imaju i jednu carsko-kraljevsku poveznicu. Naime, priča se da je makarska torta bila servirana saksonskome kralju, koji je izuzetno zadovoljan tortu krstio Makarana. Imoćani su prilikom posjete cara Franje Josipa Imotskome 1875. godine počastili cara svojom tortom, koja je za tu prigodu napravila gospođa Katina Gjamonja. Car je bio oduševljen pa su mu Imotsku tortu i kasnije slali u Beč povodom careva rođendana. Zato Imotska torta, za razliku od Makarane, na rubovima ima roščiće koji simboliziraju krunu.
Spomenimo i jednu anegdotu koja povezuje ove dvije torte na specifičan način. Šjoru Ređinetu pl. Ivanišević (1880.-1963.), udovu dr. Bartula Vrankovića, zamolila je njezina sluškinja da joj pomoću svojih veza pomogne spasiti nećaka iz talijanskog zatvora. Šjora Ređineta je u svome naumu uspjela, a kao znak zahvalnosti željela je odgovornome policijskom službeniku poslati makarsku tortu. Ali u to ratno doba, vrijeme gladi i opće oskudice, improvizirala je kako je u takvoj situaciji mogla: malo bruštulanih bajama, poprženo kukuruzno brašno, mast, Kneipp, rakija…
Nećak je oslobođen zatvora pa je donio gospođi sljedeću poruku:
Egr. Contesa Reginetta!
Pašticerka Vam dobra nije, al ribella sunce grije
Makarana palentu ne jubi – otrnuše moji zubi,
Rakija je za impašt činit, a maraškino za tortu začinit,
Čikolatu volim čuti, od Kneippa me proliv muti,
Mast i maslo nije u isto, u štumku mi gadno vrije.
Pitate me kako ricetu znam, draga šjora Ređe, od Polaccovih sam ja!
U none se torta ila, uvik kad je fešta bila. Živili mi!

Ređineta mu je odgovorila: Da sam znala da ste Makaranin poslala bi Vam “Imotsku tortu”

Poštovana šjora Ređineta, ne sviđa mi se što ste na ovaj način omalovažili Imotsku tortu, jer ona to ne zaslužuje. Ne znam gdje Vam je sada duša, ali sam Vam beskrajno zahvalna, ako ste Vašom tortom, bez obzira kako je nazvali, spasili jedan mladi život!

Na fotografiji su rodela i nožice iz 19. stoljeća koji su pripadali Hedvigi Edi Vučemilović (1847.-1914.). Rodela kojom su se rezale trake za imotsku tortu i nožice u formi guske čijim su se vrhom pravile rupice u koje bi se uboli oguljeni bajami posuđivale su se po cijelom Imotskom.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Radio

Danas se obilježava Svjetski dan radija. Spomen je to na početak emitiranja UN-ova radija, koji je porukom “Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta”, počeo emitiranje 13. veljače 1946.godine. Radio (u starijoj literaturi krugoval) izumljen je 1913. godine, a redovito je prenošenje počelo u SAD-u 1920.godine. Signal Radio Zagreba, prve radio stanice na području ex YU krenuo je 15.5.1926.godine sa zgrade na Markovom trgu Radio stanica Zagreb je od svog početka do danas pod različitim nazivima djelovala čak u 5 država., a kada je započela sa emitiranjem na području tadašnje države bilo je svega 290 pretplatnika.

 

Na fotografiji radio u kući Radovinović u Imotskom

Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom

Mramorni Gospin oltar u crkvi svetog Frane u Imotskom izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu. Gospin oltar je svojoj crkvi darovao hrvatski rodoljub, profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), a krasi ga sika Gospe od Zdravlja, uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.

Suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović

Odlukom UNESCO-ova Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, 28. studenog 2018. godine u Mauricijusu na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva uz tradicijski napjev Međimurja Međimursku popevku upisano je i umijeće suhozidne gradnje koje je 2013. godine upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Na fotografiji koju je 2018. godine snimio Luka Kolovrat suhozidovi u vrtovima obitelji Radovinović u Imotskom.

 

Servis za kavu iz kuće Radovinović

Kava ima i svoj dan, 1. listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji je servis za kavu iz kuće Radovinović u Imotskom kupljen u Japanu prije više od 120 godina.

 

Isusov grob u imotskoj crkvi sv. Frane 2018. godine

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati.

Isusov grob u imotskoj crkvi sv. Frane

Fra Vijekin vjek (2013), prilagođeni dijelovi tekstova

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2018. godine

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2018. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Svi članovi obitelji Nikolić sa mnogo strpljivosti i kreativnosti izrađuju svake godine za Cvjetnicu tičice od srčike mladice smokve kojima se ukrašavaju maslinove grančice. I zato Katija hvala Vam na ljubavi i trudu kojim nastojite održati taj stari, gotovo zaboravljeni imotski običaj za buduće generacije.

Fotografija u vlasništvu Katije Nikolić

Lopatica i metlica izrađeni od alpake

Imotski uz Zavičajni muzej ima i muzej u Franjevačkom samostanu te je jedan od rijetkih gradića u kojem su dva muzeja, a također u Imotskoj krajini postoji na desetke privatnih malih etno zbirki. Zavičajni muzej Imotske krajine sadržava nekoliko zbirki među kojima je Kulturno-povijesna zbirka koja obuhvaća predmete iz prošlosti Imotskog u vremenu od oslobađanja Imotske krajine od Turaka 1717. godine do sredine 20. stoljeća, odnosno od početka razvoja Imotskog kao urbanog središta, do njegova najvećeg procvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.Stoga je posebno prikazan gradski život kroz raskošne interijere kuća imućnih gradskih obitelji od veleposjedničkih, trgovačkih, odvjetničkih, liječničkih do službeničkih. Na fotografiji je secesijski predmet korišten u svakodnevnoj upotrebi u blagavaonici stare gradske obitelji Radovinović Jagul, lopatica i metlica koji su služili za sakupljanje mrvica sa stola izrađeni od alpake vjerno oslikavajući prošlo vrijeme Imotskog i sjećanje na Imoćane koji su u njemu nekad živjeli.

Božić u Imotskom

Nekoliko dana prije Božića  u mnogim je obiteljima stresno zbog užurbanih priprema jer je toliko očekivanja i želje da se stvori najmagičnije okruženje. Pročitajmo sjećanja prof. Gordane Rako Radić o pripremama za Božić imotske obitelji Borić i nekad davno uoči Božića posebnom zračenju malog gradića Imotskog:

BOŽIĆ U IMOTSKOM

Došetao je jednoga dana u kuću moje tetke, onu veliku kamenu kuću sa zvonom na vratima i zelenim škurama iza kojih danima vire lica mojih rodica. One gledaju hoda li Pazarom ispred kuće duh Božića; s koje će strane naići Sveti Nikola, pa Sveta Lucija, pa tek onda Mali Isus. Hoće li biti sjajno odjeveni ili, kako to pričaju odrasli, u skromnim haljinama i još siromašniji zbog onog strašnoga rata što je, Bogu hvala, sada iza nas.
Na putu do Božića već smo dočekali Svetog Nikolu u bičvici napunjenoj orasima, suhim smokvama i jednom jabukom, rjeđe narančom, a dobili smo i šibu za svaki slučaj. Svetoj smo Luciji dali veći značaj jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo.
No onaj zrak kojim je naš gradić zračio u ove božićne dane, doista smo morali osjetiti. Opipati neku novu užurbanost ljudi, onu svečanu napetost kojom se dočekuje nešto veliko.
U Borića kući sve je bilo u znaku Božića. Barba Ivo je odnekud autobusom dovezao bor i ostavio ga u avliji do Badnjega dana. Sjedeći zbog svoje debljine na rashodovanom autobusnom sicu što joj ga je muž prilagodio, draga je teta Mila davala žurne naredbe ukućanima miješajući od napetosti imena svojih sedam kćeri. Tako su skalama i portikom odjekivale naredbe: Aka, pripremi oraje za orahnjaču, Drinka, jesi li inkolala one miljetiće za etažere isprid vrata; kad mislite fregavati pod, ne čekajte zadnji čas; Mirjana, Ozrenka, Znanka, Dražana, Gordana, Drinka…a belaju, sve mi se pomišalo, pomozite Ivi, luštrajite kvake na vratima, Božić je!
A na Badnji dan, još se punom parom uređivala kuća, zadnje su se stavljale čiste koltrine po prozorima, svitlali kandeliri i pjati od vage koji su bili u pogonu do zadnjega časa. U malom tinelu, svićicama i bombonima u srebrnom papiru, okićen je bor. Krase ga sitne pamučne pahulje, a ispod je i mali Betlem s nekoliko umornih figurica.
Na kampanelu je već počelo vrijeme odzvonjavanja pred ponoćku, a gore u kužini kaldaja puna tople vode već se treći put prazni do brzinskog kupanja tolike čeljadi. Valja se okupati i čist dočekati Božić.
Teta Mila, teško se gegajući, predvodi svoju brojnu obitelj na ponoćnu misu.
Pristupit će joj čista srca ova sveta žena, kakve se rijetko susreću. A kad se ponoćka završi i na malom trgu punom misečine dovrše zadnja čestitanja Božića susjedima i prijateljima, žurimo u toplu malu kužinu navrh skala koja će nas sve primiti. Tamo nas u velikom loncu čekaju mirisni kapurali gotovi za prvo kušanje. Posni dan je prošao i sva djeca mogu probati božićne kolače. A onda, poslagani u tisno na ćepenak blizu špahera, čujemo teta Milin glas: „A sad, dico, zapivajmo. Aka, dodaj mi onu božićnu pismaricu, a ti, Goše, povedi. „ U sve vrime godišta, mir se svitu navišta…“ odjekuje do soba u kojima ćemo se mi djeca, te studene božićne noći, stisnūti jedni uz druge, brzo ugrijati. A zadnji božićni sjaj koji će nas uspavati zasvijetlit će s izglancanih mesinganih koćeta naših željeznih kreveta i mi ćemo se sjetiti maloga Isusa i one betlemske zvijezde po čijem ćemo zlatnom tragu utonuti u san.

Srebrni samovar izrađen krajem 19. stoljeća

Srebrni samovar ručno izrađen krajem 19. stoljeća sa spremnikom za čaj, uređajem za vatru, spremnikom za špirit i šest držača za kristalne čaše na srebrnoj gvantijeri iz tinela kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Najpopularniji napitak na svijetu otkriven je u Kini, a ubrzo je stigao u sve krajeve svijeta te  svjetski dan čaja obilježava svake godine 15. prosinca. Danas u svijetu postoji mnogo vrsta čajeva, ali svi potiču od samo jedne biljke – čajevac (camellia siensis).