Isusov grob u imotskoj crkvi sv. Frane 2018. godine

Večernja procesija Velikog petka sa Svetotajstvom u imotskom kao i u ostalim dalmatinskim gradovima običaj je koji je ostao nakon vladavine Venecije. Procesija sa križem u Imotskom išla je sve do 1945. godine iz crkvice na Topani kroz grad prema crkvi sv. Frane. Luigi Vrdoljak bi započeo pjevati svojim ugodnim glasom „Muku gorku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“, a odgovarali su mu drugi pjevači Frane i Iko Mostarčić, Martin Vodanović, Čelani, a iznad svih Ante Valdevit Cokan. Prozori imotskih kuća bili su iskićeni gorućim svijećama, a koji običaj su mnoge obitelji zadržale i nakon što je procesija bila ukinuta. Imotske ulice osvjetljavale su petrolejke i ćulci od luga, a općinska policija držala je red. Do 1930. godine procesija je išla oko Modrog jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do gostionice Šime Poštenjaka koji je nosio križ na čelu procesije. Šime bi u prozor svoje gostionice stavio bocun vina, a kad bi se primakao napio bi se jer koliko vina popije toliko će dobiti krvi. U procesiji su sudjelovali i fladelanti, javni pokornici odjeveni u crne mantije, prekrivena lica nosili su teške šuplje križeve napunjene kamenjem, duge štange provučene kroz rukave i nije se znalo tko su. Kad bi procesija stigla u crkvu započeli bi obredi Velikog petka. S pulpita slavni imotski nadučitelj i ravnatelj Građanske škole Anđeo Anđule Bitanga pjevao je Muku po Ivanu, a svojim tankovitim ugodnim glasom držao se točno napjeva. Pjevači su mu po ustaljenim arijama odgovarali, a bilo je ugodno slušati.

Isusov grob u imotskoj crkvi sv. Frane

Fra Vijekin vjek (2013), prilagođeni dijelovi tekstova

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2018. godine

Ptičice “tičice” izrađene za Cvjetnicu 2018. godine u Imotskom u obitelji Katije Nikolić. Svi članovi obitelji Nikolić sa mnogo strpljivosti i kreativnosti izrađuju svake godine za Cvjetnicu tičice od srčike mladice smokve kojima se ukrašavaju maslinove grančice. I zato Katija hvala Vam na ljubavi i trudu kojim nastojite održati taj stari, gotovo zaboravljeni imotski običaj za buduće generacije.

Fotografija u vlasništvu Katije Nikolić

Lopatica i metlica izrađeni od alpake

Imotski uz Zavičajni muzej ima i muzej u Franjevačkom samostanu te je jedan od rijetkih gradića u kojem su dva muzeja, a također u Imotskoj krajini postoji na desetke privatnih malih etno zbirki. Zavičajni muzej Imotske krajine sadržava nekoliko zbirki među kojima je Kulturno-povijesna zbirka koja obuhvaća predmete iz prošlosti Imotskog u vremenu od oslobađanja Imotske krajine od Turaka 1717. godine do sredine 20. stoljeća, odnosno od početka razvoja Imotskog kao urbanog središta, do njegova najvećeg procvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.Stoga je posebno prikazan gradski život kroz raskošne interijere kuća imućnih gradskih obitelji od veleposjedničkih, trgovačkih, odvjetničkih, liječničkih do službeničkih. Na fotografiji je secesijski predmet korišten u svakodnevnoj upotrebi u blagavaonici stare gradske obitelji Radovinović Jagul, lopatica i metlica koji su služili za sakupljanje mrvica sa stola izrađeni od alpake vjerno oslikavajući prošlo vrijeme Imotskog i sjećanje na Imoćane koji su u njemu nekad živjeli.

Božić u Imotskom

Nekoliko dana prije Božića  u mnogim je obiteljima stresno zbog užurbanih priprema jer je toliko očekivanja i želje da se stvori najmagičnije okruženje. Pročitajmo sjećanja prof. Gordane Rako Radić o pripremama za Božić imotske obitelji Borić i nekad davno uoči Božića posebnom zračenju malog gradića Imotskog:

BOŽIĆ U IMOTSKOM

Došetao je jednoga dana u kuću moje tetke, onu veliku kamenu kuću sa zvonom na vratima i zelenim škurama iza kojih danima vire lica mojih rodica. One gledaju hoda li Pazarom ispred kuće duh Božića; s koje će strane naići Sveti Nikola, pa Sveta Lucija, pa tek onda Mali Isus. Hoće li biti sjajno odjeveni ili, kako to pričaju odrasli, u skromnim haljinama i još siromašniji zbog onog strašnoga rata što je, Bogu hvala, sada iza nas.
Na putu do Božića već smo dočekali Svetog Nikolu u bičvici napunjenoj orasima, suhim smokvama i jednom jabukom, rjeđe narančom, a dobili smo i šibu za svaki slučaj. Svetoj smo Luciji dali veći značaj jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo.
No onaj zrak kojim je naš gradić zračio u ove božićne dane, doista smo morali osjetiti. Opipati neku novu užurbanost ljudi, onu svečanu napetost kojom se dočekuje nešto veliko.
U Borića kući sve je bilo u znaku Božića. Barba Ivo je odnekud autobusom dovezao bor i ostavio ga u avliji do Badnjega dana. Sjedeći zbog svoje debljine na rashodovanom autobusnom sicu što joj ga je muž prilagodio, draga je teta Mila davala žurne naredbe ukućanima miješajući od napetosti imena svojih sedam kćeri. Tako su skalama i portikom odjekivale naredbe: Aka, pripremi oraje za orahnjaču, Drinka, jesi li inkolala one miljetiće za etažere isprid vrata; kad mislite fregavati pod, ne čekajte zadnji čas; Mirjana, Ozrenka, Znanka, Dražana, Gordana, Drinka…a belaju, sve mi se pomišalo, pomozite Ivi, luštrajite kvake na vratima, Božić je!
A na Badnji dan, još se punom parom uređivala kuća, zadnje su se stavljale čiste koltrine po prozorima, svitlali kandeliri i pjati od vage koji su bili u pogonu do zadnjega časa. U malom tinelu, svićicama i bombonima u srebrnom papiru, okićen je bor. Krase ga sitne pamučne pahulje, a ispod je i mali Betlem s nekoliko umornih figurica.
Na kampanelu je već počelo vrijeme odzvonjavanja pred ponoćku, a gore u kužini kaldaja puna tople vode već se treći put prazni do brzinskog kupanja tolike čeljadi. Valja se okupati i čist dočekati Božić.
Teta Mila, teško se gegajući, predvodi svoju brojnu obitelj na ponoćnu misu.
Pristupit će joj čista srca ova sveta žena, kakve se rijetko susreću. A kad se ponoćka završi i na malom trgu punom misečine dovrše zadnja čestitanja Božića susjedima i prijateljima, žurimo u toplu malu kužinu navrh skala koja će nas sve primiti. Tamo nas u velikom loncu čekaju mirisni kapurali gotovi za prvo kušanje. Posni dan je prošao i sva djeca mogu probati božićne kolače. A onda, poslagani u tisno na ćepenak blizu špahera, čujemo teta Milin glas: „A sad, dico, zapivajmo. Aka, dodaj mi onu božićnu pismaricu, a ti, Goše, povedi. „ U sve vrime godišta, mir se svitu navišta…“ odjekuje do soba u kojima ćemo se mi djeca, te studene božićne noći, stisnūti jedni uz druge, brzo ugrijati. A zadnji božićni sjaj koji će nas uspavati zasvijetlit će s izglancanih mesinganih koćeta naših željeznih kreveta i mi ćemo se sjetiti maloga Isusa i one betlemske zvijezde po čijem ćemo zlatnom tragu utonuti u san.

Srebrni samovar izrađen krajem 19. stoljeća

Srebrni samovar ručno izrađen krajem 19. stoljeća sa spremnikom za čaj, uređajem za vatru, spremnikom za špirit i šest držača za kristalne čaše na srebrnoj gvantijeri iz tinela kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Najpopularniji napitak na svijetu otkriven je u Kini, a ubrzo je stigao u sve krajeve svijeta te  svjetski dan čaja obilježava svake godine 15. prosinca. Danas u svijetu postoji mnogo vrsta čajeva, ali svi potiču od samo jedne biljke – čajevac (camellia siensis).

Sveta Luca

Sveta Luca zaštitnica vida i djece umrla je mučenički 304. godine. Ime Lucija znači svijetla, dolazi od latinske riječi “lux” (lucis), što znači svjetlo, sjaj, jasnoća, kao i oko, život. Posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. U Dalmaciji pa tako i u Imotskom djeca se nisu darivala na Sv. Nikolu, već na blagdan Sv. Lucije. U bičvi koju bi dijete uvečer stavilo ispod kušina i koju bi po buđenju uzbuđeno odmah potražilo dočekali bi ga mali darovi. Nekad su to bili orasi, suhe smokve i jabuke, rjeđe naranče, a kasnije igračke i drugo. Kako je napisala prof. Gordana Rako Radić u priči „Božična sjećanja u Imotskom“ svetoj Luciji u Imotskom se davao veći značaj cit:..Jer smo morali u konjušnici kuma Marka Gjamonje, iznad koje je bila kukuruzana, uzeti sijeno za obrok njezinu magarčiću. I sijeno i tećicu s vodom stavili smo pažljivo pred kuću da ih Sveta Luca bolje vidi kad se usred noći spusti kraj naših kuća. Bože daj da čujemo šuškanje njezinih koraka ili vidimo čudesnu svjetlost kojom je, kako reče moja sestra, obasjan njezin put. Neko šuškanje smo doista čuli u noći, ali svjetlosti, nažalost, vidjeli nismo…
Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas.
Kripta svete Lucije ispod katedrale svetog Dujma u Splitu koja se otvara jednom godišnje, na  svetičin blagdan 13.12.2017. godine kada se u gustirni kripte, održava blagoslov izvora vode….

Fotograf: Filipa Marušić

Slika Gospe od Zdravlja u imotskoj crkvi

Blagdan je Gospe od Zdravlja, a naziv potječe iz Mletačke republike nakon što je u 16. stoljeću na zagovor Gospe prestala epidemija kuge. Vjernici su Gospi izvršili zavjet sagradivši prekrasnu crkvu Madonna della Salute u Veneciji, a iz Venecije se štovanje proširilo na naše krajeve. Slika Gospe od Zdravlja u imotskoj crkvi je uspjela kopija Madonne della Salute iz crkve u Veneciji, a krasi mramorni Gospin oltar izrađen u radionici Pavla Bilinića u Splitu kojeg je svojoj crkvi darovao prof. don Nikola Ivanović. Sliku je kao poklon crkvi prigodom prenosa starodrevnog imotskog samostana u slobodni grad Imotski poslao iz Venecije 1738. godine književnik i narodni mučenik fra Filip Grabovac (1697.-1749.) koji je umro na otočiću Santo Spirito u venecijanskoj luci. Fra Filip Grabovac osuđen je na doživotnu robiju u Veneciji radi svoje knjige “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga ali arvackoga” izdane 1747. godine, a jedan rijetki primjerak prohibirane knjige od samo 6 spašenih od paljenja čuva se u imotskom samostanu. Gvardijan fra Felicije Luetić dao je 1864. godine za Gospinu sliku izraditi krasan srebrni okvir, majstorski rad umjetničke radionice u Brescii po nacrtu izrađenom u Veneciji, a koji se čuva u samostanu. Prva misa na Gospinom oltaru rečena je na Malu Gospu 1903. godine.

Mlinac za kavu iz 1936. godine

Kava ima i svoj dan, 1.listopada kada se obilježava Međunarodni dan kave. Hrvati vole kavu jer prema nekim procjenama dnevno popiju 3 do 4 šalice kave. Kava je poziv na druženje, predah, utjeha i prvo na što većina ljudi pomisli kad ujutro otvori oči.
Na fotografiji mlinac za kavu kojeg je kupila Marija Franceschi Radovinović 1936. godine u Pragu koji se i danas koristi u kuhinji kuće Radovinović u Imotskom. Sva djeca kuće Radovinović takmičila su se tko će prvi mljeti kavu koja je lagano sipila u staklenu posudicu čireći neodoljivi miris.

Muškadur

Muškadur u podrumima obitelji Radovinović Jagul u Imotskom sačuvan 130 godina uz još jedan u izvornom obliku. Muškadur je naprava kvadratna oblika, drvenih rubova povezanih pletenom žicom, koja je štitila hranu od insekata i omogućavala prozračnost. Prozračnost, potrebna za čuvanju hrane ostvarivala se vješanjem muškadura o stropne grede. Naziv maškadur je nastao od talijanske riječi musca: muha, a po nekim mišljenjima naziv je vjerovatno nastao od riječi maška, mačka jer je služio da mačka ili miševi ne pojedu spremljenu hranu. Muškadur su nekad imali mnogi imotski podrumi i u njima su se najčešće čuvali pršuti i panceta ali i torte te slatkiši.

Ledenica u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom

Ledenica, prostorija sa masivnim hrastovim vratima u podrumima obitelji Radovinović u Imotskom u kojima je ljeti za velikih vručina ugodno hladno. U ledenici su se pohranjivali blokovi leda koji su uz pomoć mazgi dopremani sa Biokova. Na taj način uz pomoć leda bilo je moguće i prije više od 120 godina ljeti raditi sladoled i druge hladne slastice kao i hladiti vodu i vino.

Na Biokovu! – Tu si, brate u carstvu slobode nikad nezavisniji u životu……..Nema tu strasti, nema plašila, nema grižnje. Tu je blizu glasovita ledenica, otkle se mraz vadi za makarsko-imotsku gospodu. Oh, zbilja je veličanstvena ta ledenica! Da vidiš ništa nego nju imao bi šta raditi na Biokovu. Ledenica je čisto pod svetim Jurom……odzgor dosta širok otvor, a ulaz tijesan da jedva promakneš…. Kada si poda nje stupio zinula dubina……. Groza te spopadne….pusta je ta visina i prostranost, a studen da živjet ne moš…. . Od dragosti sam u njoj dvaput bio, a mislim da ih je malo bilo od onih kojih se s mora na Biokovo penju…A zbilja svak bi se ima u ledenicu svrnuti. To je najzanimljivije na Biokovu….

Fra Ivan Despot (Narodni list 1879.) Put na Biokovo