Imotska Pjaca sa zapadne strane krajem 1950-ih

Imotska Pjaca sa zapadne strane sa nizom kuća krajem 1950-ih, fotograf je Đuro Griesbach. U prvom planu se vidi dio kuće dr Ike Jerkovića koju je sagradio Josip Bolis doseljenik iz Trogira, zatim stara kuća Vučemilovića. Lijepa kamena trokatnica izgrađena je početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića koji je umro 26. 06. 1812. godine. Do kuće Batošić je kuća obitelji Bauk najstarije obitelji u Imotskom. Kuća koju su Marko Batošić i supruga Francesca Colombani kao i ostalu imovinu ostavili u korist siromašnih udavača Imotskog tijekom vremena promijenila je vlasnike, te je početkom 20. stoljeća u kući stanovalo više vlasnika. Vlasnici prizemlja i prvog kata bili su Rudolf Nikolić i njegova supruga Splićanka Anka Mladinić. U prizemlju su Nikolići držali gostionicu, a na katu sobe za iznajmljivanje. Kuhinja gostionice je od gostinskog dijela bila odvojena staklenim zidom na kojemu bi vlasnik palcem svirao razne melodije i tako zabavljao goste. U odvojenom dijelu, u separeu posluživano je jelo abonentima, to jest došljacima zaposlenima u raznim ustanovama (Jure Koljatić, Pancirov…) dok ne bi osnovali obitelj ili napustili Imotski. U tom dijelu nalazila su se dva masivna stola od orahovine te kredenca gdje su se držali pribori za jelo i razni likeri što ih je pripravljala vlasnica. U prizemlju je bila i manja čatrnja.
Na katu su bile četiri sobe, prozori su im gledali na Pjacu i avliju. Svaka soba je osim kreveta i ormara, imala venecijansko ogledalo te komo s mramornom pločom na kojem je bio kain, broka za vodu i posudica za sapun. Na prvom katu postojala su i vrata za avliju gdje je bila velika čatrnja što su je koristili svi stanari.
Vlasnici drugog kata bili su Kristina Mostarčić s obitelji te brat Milana Kujundžića sa suprugom Matildom, a stanovali su svatko na svojoj strani. Vlasnici trećeg kata bili su prof. Tino Benković i supruga Marija Kalafato, učiteljica iz Dubrovnika koji su imali djecu Anitu i Kamila poslije poznatog internista rođenog u kući. Profesor Klement Tino Benković (1906) sin je Kamila Benkovića omiškog činovnika i posjednika i Anke Ivanišević, a bio je omiljeni profesor matematike, fizike i kemije u imotskoj gimnaziji. Desetak godina poslije II svjetskog rata prof Tino je zbog političkih razloga i povezanih neugodnosti bio prisiljen preseliti se sa obitelji u Zagreb.
Neko vrijeme umjesto gostionice u prizemlju je Vojo Vučemilović imao fotografski atelje.
Hvala Bogu da ova kuća zahvaljujući obiteljima Roso i Parlov nastavlja živjeti za razliku od mnogih starih kamenih imotskih kuća koje propadaju i umiru.

Podaci: I. V. Vučemilović i JWC

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski snimljen sa zvonika crkve 1925. godine

Imotski, fotografija snimljena sa zvonika crkve 1926. godine sa pogledom na kuće Anđule Bitanga, Radovinović, Marče i Colombani, te na Kotarski sud i Općinski dom. U kući Marče  od 1868. godine (kad je osnovan) do 1915. godine bio je smješten  Kotarski sud, te je  u Imotskom  bila poznata prijeteća izjava među sukobljenim stranama: “Sresti ćemo se na Marčinim skalinama”.
Nakladnik je Papirnica Ivanović, razglednica je poslana iz Imotskog  1932. godine i u arhivi je Antonjete Baškarad Jutronić

Pučka i Građanska škola krajem 1920-ih godina

Imotski, Pučka i Građanska škola krajem 1920-ih godina. Na školskoj zgradi, koja je blagoslovljena na sv. Franu 1911. godine, velikim zlatnim slovima pisalo je “Pučka građanska škola”. Ulazilo se s ulice na dvoja vrata. Iznad južnih pisalo je zlatnim slovima “Ženska pučka škola”, a na sjevernim “Muška pučka škola”. Ispred zgrade se vidi stup javne rasvjete tzv petromaks. Izdavač: Julija ud. Ivanović, Imotski.
… Stari naraštaj Imoćana nije mogao nikada zaboraviti svog mještanina nadučitelja Anđulu Bitangu… Anđule je skoro čitav radni život proveo kao nadučitelj Pučke škole u Imotskom. Kad se otvorila Građanska škola koja se ubrajala u rang srednjih škola postavljen je za prvog upravitelja… Anđule je svaki dan poslijepodne dolazio u samostan na prijateljski razgovor kod fra Jake Milinovića. Pušili su lule s kamišima od metra. Na stalku za lule u fra Jakinoj sobi stajala je i Anđulina…Nekada bi dvojica prijatelja fra Jako i Anđule prošetali imotskom Pjacom. U rukama su nosili štapove, budili su pažnju Imoćana. Udarali bi štapovima o pod, povirivalo se iz dućana, duboko se naklanjalo dvojici staraca…

Fra Vjekin vijek-izbor novinskih članaka fra Vjeke Vrčića (2013)

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski, tvrdjava 1935. godine

Imotski, tvrdjava 1935. godine. Fotograf je Ivo Penović, Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski.
Naziv Topana potječe od turske riječi tophana što znači oružarnica, iako je od obrambene turske kule malo što ostalo. Prema izvornom putopisu mletačkog vojskovođe Zuane Franceschija objavljenog 1846. godine u časopisu La Dalmazia koji se proslavio junaštvom u borbi za oslobođenje Imotskog od Turaka, turska je utvrda bila četvrtasta drvena građevina na zidanim temeljima, pa su je Mlečani nakon oslobođenja Imotskog razorili i na temeljima starohrvatske utvrde sagradili novu tvrđavu. Od nje je u narodu ostao samo naziv Topana.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski 1960. godine

Imotski 1960. godine, razglednica poslana 26. 04. 1960. godine, Izdanje “Putnik Zagreb”-Fotoslužba, snimio Đuro Griesbach.
Na razglednici se vide Općinski dom sagrađen krajem 19. stoljeća i Sud sagrađen 1915. godine. Za vladavine Franje Josipa I u Imotskom su sagrađene uz zgradu Kotarskog suda, zgrade Općinskoga doma, nove škole, nove crkve sv. Frane, te Režije duhana.
…Dolaskom Austrougarske u ovaj kraj došao je i Kotarski sud u Imotski. Veliki broj iskusnih i ozbiljnih pravnika vršio je tu odgovornu službu u Imotskom. Možda se stariji sjećaju sudaca Benzona, Rudija Legradića, Antuna Buća, Aleksandra Popova, Petra Dojmija di Delupisa, Ilića….Kroz Imotski prošao je veći broj odvjetnika. Bili su tu dr. Ferri, dr. Grisogono, dr. Pelicarić….Njima možemo pribrojiti javne bilježnike dr. Dinka Depola, dr. Hermenegilda Božića i dr. Huga Montija. Neki od njih su savili obiteljska gnijezda u našem gradu, a njihovi potomci održavaju vezu s Imotskim i danas….
Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled na građanski život Imotskog održanoj 1995. godine u Zagrebu
Izvor: Obiteljska arhiva

Prvi snimak Imotskog iz aviona oko 1930. godine

Prvi snimak Imotskog iz  avijona oko 1930. godine. Izdanje: J. Grubišić, Imotski. Kartolina je uz popratni tekst na njemačkom jeziku poslana 23. prosinca 1936. godine iz Imotskog u Rumunjsku.
….Imotski je lijepa varošica, na čistu zraku, sa divnim pogledom na gotovo čitavu Imotsku krajinu. “Oko njega dva jezera oholo se koče.-Svak bi reka ta ždrijela progutat ga hoće.-Al Imotski, kanda nezna u kakvu je kolu,- Mirnim okom svedjer gleda u pitomu dolu”!…
Vatroslav Malić, “Naokolo po Imotskoj krajini”, Katolička riječ 5/1939, 49-50

Izvor: Obiteljska arhiva

Crveno jezero 1920. godine

Crveno jezero sa svojom tamnom dubokom vodom i okomitim stijenkama koje su kao plamenom obrubljene pobuđuje strah i o čijem je nastanku u 19. stoljeću spjevana pjesma Imotsko Crveno jezero. Po pjesmi oholi i bogati Gavan i njegova žena Gavanica odbijaju nahraniti anđela prerušenog u prosjaka i na njega puštaju pse. Prosjak je tada prokleo njihove dvore i oni su se “profundali” u bezdan, te je na tom mjestu nastalo Crveno jezero. Pjesma se pripisuje Josipu Eugenu Tomiću, Jovanu Sundečiću ili nepoznatom franjevcu.

Radi žarka stijenja svoga
svijet Crvenim prozvao ga
U jezeru toga krilu
puk strahota znade silu
Zloduhe se ondje vile
zauvijek udomile
A vještice, vukodlaci žive uz njih ko ortaci
Tu po tamnoj, gluhoj noći
ako imaš srca proći
uz vilinsku ćut ćeš ciku
vukodlaka strašnu viku…
.. Kosa ti se od stra(ha) ježi
bjež, čovječe! Odatle bježi!

Fotografija Crvenog jezera snimljena je 1920. godine,a nakladnik razglednice je Josip Tripalo
Izvor: Obiteljska arhiva

Pjaca, 1920. godine

Pjaca u Imotskom 1920. godine. S lijeve strane je  kuća obitelji Tripalo. Kuću je nakon vjenčanja sa Marijom Anom Bitanga, kćeri Pavla kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Njihov jedini sin Josip imao je sedmoro djece ali nitko od njih nije imao potomaka, te je obitelj izumrla. Obitelj Tripalo je  kroz proteklih  više od stotinjak godina  puno napravila za razvoj grada  Imotskog, te je Ante Tonko Tripalo oporučno obvezao grad kojem je pripala imovina obitelji da se u kući Tripalo organiziraju karitativni ili kulturni sadžaji, a na kući je trebao stajati natpis “Obitelj Tripalo” što do sada nije napravljeno. Josip Tripalo je  bio  najuspješniji načelnik  Imotskog (inicijator je gradnje Pučke i Građanske škole koja je i izgrađena za njegovog mandata, izgradio je vodovod, osvjetlio mjesto).