Dr. Antonio Maria Mazzi (1825. – 1892.)

Dr. Antonio Maria Mazzi, sin Domenica rođen je 11. rujna 1825. godine u Veroni u Italiji, a umro je 07. siječnja 1892. godine u Imotskom. Završio je Facolta di medicina e chirurgia nella R. Universita di Padova u Padovi oko 1850. godine te je doselio u Imotski u kojem je bio jedan od prvih liječnika. Kasnije je imenovan kotarskim liječnikom dok je istovremeno dr. Augustin Bitanga bio općinski liječnik. Dr Mazzi pokazao je iznimnu humanost kada je 1866. godine odlučio liječiti besplatno ranjenike, Imoćane koji su sudjelovali u borbi pod Visom. Dr Antonio Mazzi ubrzo po dolasku uklopio se u društveni i politički život Imotskoga te je bio vođa autonomaša u Imotskom koji su se zalagali za javnu uporabu talijanskog jezika te nisu bili za pripajanje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji. Po kazivanju starih Imoćana dr Mazzi bavio se aktivno lovom i bio iznimno duhovit. Nakon pobjede Narodne stranke na izborima u Imotskom u lipnju 1880. godine i poraza autonomaša, dr Mazzi je premješten u Metković nakon trideset godina službovanja u Imotskom te neko vrijeme u Split. Dr. Antonio Mazzi vjenčao se oko 1856. godine u Imotskom sa Domenicom Fortunatom Rosom Laurich (1835.-1915.), kćerkom jedinicom Aurelie Nagy iz Graza (1816.-1868.) i Andrije Andree Lauricha, bogatog veleposjednika iz Mirca na Braču. Andrija Laurić (1799.-1862.) sin Mattea Laurich i Fortunate Gorizio bio je predsjednikom Suda u Imotskom u kojem je sagradio lijepu kamenu kuću na čijim ulaznim vratima je uklesan natpis A.D. 1847. Andrea Laurich. Nakon vjenčanja sa njegovom kćerkom Domenicom, dr. Antonio Mazzi sagradio je sa zapadne strane kamenu kuću spojenu sa zatvorenim mostom sa starom kućom Laurić. U lijepoj, prostranoj i za tadašnje prilike luksuzno uređenoj kući Domenice i dr Antonia Mazzi za vrijeme boravka u Imotskom od 24. do 25. travnja 1875. godine prespavao je austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. Gospođa Domenica Mazzi primila je 1908. godine u svoju kuću na privremeni smještaj tri časne sestre, franjevke iz Maribora koje su stigle u Imotski rada poučavanja crkvenom pjevanju i ženske mladeži ručnom radu. U kući dr Antonia Mazzi između dva svjetska rata stolovalo je Sresko poglavarstvo sa stanom na katu za poglavara i poslije Kotarsko poglavarstvo. Nakon 1945. godine gotovo cjelokupna imovina obitelji Mazzi u Imotskom je nacionalizirana i kontinuitet obitelji u Imotskom je nasilno prekinut te je zbog takvih okolnosti obitelj raseljena, tako da danas potomci obitelji žive širom Hrvatske i Europe. Dr. Antonio i Domenica Mazzi imali su 12 djece, 5 kćeri i 7 sinova kako slijedi: Maria Rosa Mazzi (1857.-1857.), mr Andrea Romano Mazzi (1859.-1880.), dr. Domenico-Luigi Giuseppe Mazzi (1861.-1938.), dr Luigi-Lujo Mazzi (1862.-1918.), Andrea Andrija Girolamo Mazzi (1864.-1872.), Elia Santina Benković (1866.-1932.),Giovanna Ivanka Salvi (1868.1949.), oecc. Aurelio Antonio Giuseppe Mazzi (1870.-1928.),Maria Francesca Mazzi (1872.-1873.), Lino Mazzi (1874.-1877.), Francesca Mazzi (1876.-1958.) i Mauro Mazzi (1879.-1879.). Svih 12 djece je rođeno u Imotskom, a devetoro je i umrlo u Imotskom od kojih nekoliko njih nije doživjelo punoljetnost. Od preživjelih su bili Andrija koji je studirao farmaciju u Beču ali ubrzo je nakon završetka studija umro u Imotskom od upale pluća, Dominik koji je bio odvjetnik u Mostaru i narodni zastupnik, Luigi koji je bio liječnik u Splitu i jedan od osnivača ali i prvi predsjednik Društva liječnika Kraljevine Dalmacije, a imao je i odlikovanje od crnogorskog kralja jer je kod njih pomagao u borbi protiv kuge. Aurelio je bio agronom i bio je direktor duhanskog monopola Kraljevine Jugoslavije. Dr Antonio Mazzi umro je 07. siječnja 1892. godine i vječni mir našao je u Imotskom gdje je sahranjen u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela.

Fotografija Imotskog snimljena krajem 1920-ih na kojoj se vide gore lijevo dvije kuće Mazzi, kuća Rako (poslije dio kuće Štambak), Vučemilović (poslije Grubišič), Jeličić i Truccolo te u prvom planu lijevo kuća Colombani i kuća Vučemilović (poslije Pervan) u obiteljskoj arhivi

Pera Marendić

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić umrla je 04. iječnja 1949.godine. Nedaleko Modrog jezera nalazila se gostionica Pere Marendić te su se svi odlasci i dolasci putnika događali pred njom. Vlasnik je bio Frane Marendić, rođen u Imotskom 1885. godine zvani „Gondola“. Gondola je 1908. godine oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja. Gondola i Pera su živjeli u ljubavi i slozi te su bili neobičan par, ona visoka, debela spretno je vodila gostionicu, a on mršav, šaljivđija nije se miješao u ženin posao. Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana od posljedica prehlade.Svi odlasci i dolasci putnika događali su se ispred Perine gostionice koja se pročula po dobroj hrani i velikodušnosti vlasnice. Nitko nije došao u Imotski, a da nije upoznao Peru Marendić. Perina gostionica dugo je vremena bila u staroj kući, a pred II. svjetski rat prešla je u novosagrađenu kuću sa sjeverne strane ulice. Postala je hotelčić. U lijepom suvremenom prizemlju odvijao se život, a na katu, u nekoliko novih soba, moglo se udobno prenoćiti. Tko je jednom posjetio Perinu gostionicu, nije nikada zaboravio debelu gostioničarku. Gradski činovnici samci preplaćivali su se na hranu u gostionici u kojoj nije bilo mjere za porcije, a na zidu gostionice visio je natpis “Za 6 dinara jedi koliko ti trbuh traži”. Za vrijeme II svjetskog rata Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski. Ostala je u sjećanju važna zgoda iz ratnih vremena. Nijemci se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom. Među njima sud i općinu. Pera je molila za milost. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća. Malo se tko sjeća Pere i Gondole i malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište. Zaboravilo se što je nekada značila Perina gostionica. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći: „Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca!“. Pera, plemenita žena velikog srca, umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest.

Na fotografiji iz 1935. godine snimljenoj ispred zgrade Suda u grupi Imoćana stoji Pera Marendić uz automobil Ante Bralića

Izvor: Fra Vjekin vijek (2013.)

Imotski Pazar sredinom 1930-ih

Imotski Pazar snimljen jednog sajmenog dana sredinom 1930-ih s pogledom na tadašnje Sajmište, Građansku školu, crkvu sv. Frane te na niz Vučemilovića kuća. Desno uz Vučemilovića ogradu gdje je prestajala ulica i grad vide se konji bez kojih je u vremenu prije automobila život bio nezamisliv. Kako je zapisao fra Vjeko Vrčić kuće po strani Pazara, vrtovi, služili su za „parkirališta“ konja i magaradi. Roba za prodaju istovarala se po tržnicama. Konji i magarad vezali su se dalje. Varušani su koristili ta „parkirališta“ radi đubra. U samostanu su sačuvani do danas „balančuci“ za vezanje konja i magaradi. Naplaćivalo se đubrom, koji bi ostavile vezane životinje. Pred večer, kad bi završio Pazar, nekoliko starijih žena rastrkalo bi se po Pazaru, Bazani, s metlama u rukama. Pokupile bi sav đubar. Sutradan bi bilo smetlarima manje muke

Prvi imotski hotel “Dunda” 1928. godine

Prvi imotski hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde 1928. godine preimenovan  u hotel  “Zagora”, fotografiju je 1928. godine snimio Mihail Aleksandrov. U nastavku pročitajte nostalgičnu priču o Hotelu “Dunda” i njegovim stanovnicima iz veće cjeline „Pamćenje kuća“ autorice prof. Gordane Radić.

Hotel „DUNDA“- pamćenje kuće

U moj dodir s tom kućom ružičastih zidova smještenoj na imotskoj Điradi, tik do gimnazije, umiješale su se poslijeratne okolnosti. Restoran ujaka Ante Ćosića u donjem prizemlju te kuće radio je punom parom odmah iza drugoga rata. U njegovoj se kuhinji nekoliko članova te obitelji srčano trudilo kako bi „menu“ domaće recepture zadovoljio dnevne abonente; činovnike, nastavnike, i brojne putnike namjernike. Kuća tada već niz godina ne nosi ime Hotel DUNDA po svom vlasniku Marku Dunda. On je umro prije rata pa je vođenje konačišta silom prilika nastavila njegova kćer Ljeposava, udovica dr.-a Janka Rake, odvjetnika i imotskog narodnog zastupnika u skupštini tadašnje države. Hotel se sada zove Zagora i na prvom katu je dakle konačište s nekoliko soba kojim posluje teta Ljeposava, od milja zvana Lipa. Tamo se, poslije večernjeg obroka posebnim drvenim stubama iza kuhinje penju neki gosti na spavanje. Na gornjem je prizemlju s ulazom prema glavnoj ulici nastanjena obitelj sudskog činovnika Frane Pancirova, doseljenika s Korčule čija je žena Ljuba iz obitelji Ćosić, a na drugom katu kuće žive teta Lipa i njezina tri sina, Nebojša, Živan i Aljoša. Moja majka i teta Lipa dijele sličnu sudbinu. Udane za dva rođaka, obje su rano ostale bez muževa, jedna s četvero, druga s troje djece, i započele mučnu borbu za opstanak. Jedna u kuhinji, druga u konačištu, baš u ovoj kući na čijoj je fasadi još neko vrijeme bio natpis ZAGORA.

Pa kakvo je pamćenje te kuće i imaju li kuće uopće ikakvo pamćenje? Treba misliti da imaju, osobito kuće kroz koje su se smjenjivali ljudi, obitelji, generacije, vlade i ratovi, vremena i godine. Ako ste poput autorice ovih redaka imali sreću pripadati velikoj obiteljskoj zajednici nastanjenoj na raznim lokacijama jednoga maloga grada, dakle u raznim kućama, znat ćete da ti prostori, te kuće, imaju svoje pamćenje, pored onoga koje pripada vama. Jer  negdašnji gostujući član spomenute kuće, djevojčica od dvije, tri godine, danas je vremešna žena i priželjkuje da ju kuća Dunda podsjeti na neke stvari budući da je ona, a ne neka druga kuća, vlasnik jednog, samo njoj pripadajućeg pamćenja. Pa vidimo što možemo uzeti iz tog pamćenja?

Soba na drugom katu sigurno pamti sliku jedne neutješne mlade žene koja poslije smrti voljenog muža već dugo, neshvatljivo dugo, uranja lice u nabore njegove košulje što visi iza sobnih vrata i tako traži utjehu jer joj se čini da je u toj košulji zauvijek sačuvan miris njegova tijela, njegova života.

U potkrovlju su se pak za rata skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo. Krije ih Lipa s velikom mukom budući da oko kuće njuška i u nešto sumnja jedno „policijsko smeće“ (op. Delka Monti Rako), a uz to su dobile nekakav proljev i treba im tajno nositi juhu kako bi ojačale. Kuća Dunda ih je zaštitila, potkrovlje ih je spasilo. Stubište se možda još sjeća njihovih tihih jecaja.

U jednoj drugoj sobi je tinel i u njemu klavir. Ponekad Ljeposava svira samo za se kakvu sjetnu melodiju, a ponekad oko sebe okupi nas nekoliko djece pa prebirući blagim pokretima po klavijaturi i odmjereno izgovarajući vlastite stihove priprema male recitatore za neku lokalnu priredbu. Vesela sam kao ptica, ime mi je Gorinčica.

Mora da negdje i sada treperi glazba s klavira i taj dječji glas. A ta vesela ptica, ta Gorinčica često prolijeće kroz magične prostore ove kuće, a samo se jednom u sobi na gornjem prizemlju bolnoga srca šćućurila iza vrata. Gleda kako njezina tetka Ljuba onu ljubav koju je davala samo njoj, sada dijeli i djetetu kojeg je netom rodila u toj kući. Vesela ptica je ranjena i čeka tren tetkine nepažnje kako bi povukla pelenu svoga novorođenog rođaka u želji da mu napakosti. Tetkin krik i djevojčicin prestrašeni plač nikad neće napustiti tu sobu i taj prostor.

A kut jedne male sobe s prozorom prema ulici sigurno pamti krevet u kojem je to dijete odbolovalo “kozomak“, dječju bolest koju još zovu „varićele“ ili „ospice“ pa kako joj je na prozor dnevno kucala šepava Marijeta, služavka obitelji Marochini i prijetila da će je svakako udaviti žicom ako ne bude htjela jesti.

I još je jednom plakala kad su joj iz zabave ili osobite naklonosti neki neozbiljni gosti restorana dali da okuša žestoko piće pa je opasno povraćala i skoro nastradala.

Dan je pravljenja sladoleda u avliji pred restoranom. Ispod hotela, u Marčinoj ogradi je dobro očuvani čemer u kojem su poslagani dugi stupovi leda što se, omotani u vreće i šušanj, na mazgama donose iz ledenica na Biokovi. U velikoj bačvastoj posudi s uređajem za ručno miješanje je gomila usitnjenog leda i u njemu posuda s pedeset jaja i šećerom koje na smjene miješaju žene iz kuhinjskog pogona. Kuća se može sjećati da su i neki promatrači s njezinih prozora i balkona pratili to čudo miješanja i da je bilo tri vrste sladoleda;  vanilija, višnja i čokolada. I da smo lizali prste ližući ga.

Nema više starog oraha posađenog ispred hotela DUNDA. Pod njim je bio kameni stol i pod njim je našem djedu donošen ručak. Orah je nedavno posječen. Zato se on više ne može sjetiti da je smjestivši se u njegovu krošnju, berekin Živan, zvani Cicko, često izvodio svoje vragolije usmjerene specijalno na djeda. Čekao bi da naš djed Nikola uroni kašiku u vrelu juhu, a onda bi mu unutra ubacio prvi orah. Misleći da je to slučajno, djed bi orah žlicom izvadio van. Kad je opet počeo jesti, uletio mu je i drugi, a on je kunući ptice gore na stablu ipak nastavio s jedenjem, a kad je napokon doletio i treći orah, onda se sjetio da je netom u krošnji nešto jače šušnulo i to je bilo dosta da mu prisjedne zalogaj i da orasima počne gađati onog „đavlijeg Vicka“ čiji nadimak Cicko nije znao izgovoriti.

Kasno je. Sobe hotela su utonule u noć i san. U kuhinji pomoćnik Brzi i još neke sluškinje završavaju zadnje poslove. Umorni su, ali poštuju tu kuću i te zidove. Moja majka još treba zajedno sa susjedom Androm Vrdoljakom, koji također trenutno radi u restoranu, stići do Jezera sa zaspalom djevojčicom na njegovu ramenu. Moje pamćenje ove kuće seže sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća kada tamo gdje je nekoć bila kavana, potom restoran, kuća već odavna ugošćuje gimnastičke sprave i sportske rekvizite i opet smo tamo mi razigrani gimnastičari sportskog društva Partizan, u novom  vremenu, među istim zidovima. A to je pak vrijeme snažnog mladenačkog poleta imotske mladosti koji je svakako obilježio moju generaciju i koji zaslužuje poseban tretman.

Hotel DUNDA, alias ZAGORA, svakako ostaju dio opće ugostiteljske memorije našega grada.

 

Ambulanta dr Josipa Mladinova u Imotskom 1930. godine

Ambulanta dr Josipa Mladinova u Imotskom 1930. godine, fotograf je Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu koji je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. Kuća u kojoj je stanovao dr Mladinov sagrađena u historicističkom stilu postala je kasnije pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. Druga kuća u kojoj je bila ambulanta dr Mladinova kasnije je pretvorena u zdravstvenu stanicu gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi, a prvi Imoćanin koji je završio studij medicine u Padovi bio je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.). Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnica se planirala izgraditi na mjestu pristupačnom građanima odnosno na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“ Nažalost I svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire.

Kuća Dr Josipa Mladinova 1930. godine

Kuća dr Josipa Mladinova u Imotskom sagrađena početkom 20. stoljeća, s južne strane ukrašena figurama četiri godišnja doba 1930. godine, fotograf Rajmondo Đamonja.
Početak zdravstvene djelatnosti organiziran je u Imotskom upravo zahvaljujući Šoltaninu dr. Josipu Mladinovu (1868.-1916.) hrvatskom rodoljubu jer je svoje dvije kuće ostavio gradu u koji je došao spletom životnih okolnosti. U kući sagrađenoj u historicističkom stilu bila je pomoćna bolnica koja je raspolagala s više kreveta, a poslije dugi niz godina rodilište. U drugoj kući bila je zdravstvena stanica gdje je jedna iskusna medicinska sestra obnašala besplatno određene medicinske usluge. Prvi liječnici u Imotskom bili su Talijani dr. Giussepe Wanmuler i dr. Antonio Mazzi koji je završio medicinu u Padovi i poslije bio kotarski liječnik.
Prvi imotski sin koji je završio studij medicine u Padovi je dr Augustin Bitanga (1841.-1912.) koji je kao općinski liječnik u Imotskom radio cijeli radni vijek. Po Izvještaju o državnim službenicima iz Priručnika za Kraljevinu Dalmaciju za 1871. godinu zdravstveno osoblje u Imotskom čine: Dr Ante Mazzi, kotarski liječnik i dr. Augustin Bitanga, općinski liječnik i privatni liječnik-okulist.
Dr Lujo Domljan (1896.-1982.) u prizemlju obiteljske kuće u Imotskom početkom 1930-ih imao je ordinaciju sa prvim rentgenom koji je pokretala struja iz generatora.  
Zbog Izoliranosti Imotskoga pred I. svjetski rat, 15.12.1913. godine ugledni Imoćani Načelnik Ivan Zane Vučemilović te općinski liječnik dr Mihovil Vuković i dr Grgo Bugić uputili su molbu Općinskom upraviteljstvu sa elaboratom i nacrtom za gradnju bolnice koji je izradio arhitekt conte E. de Fanfogna. Bolnicu se planiralo izgraditi na mjestu gdje je poslije sagrađena robna kuća Ima, međutim I. svjetski rat onemogućio je izgradnju bolnice, važne ne samo za Imotski već za cijelu Krajinu i šire. Daje se dio teksta iz molbe:…“Slobodni su podsjetiti slavno Općinsko upraviteljstvo da bi isto moglo vrlo vjerovatno računati na obilnu pripomoć zemaljske, državne i vojničke vlasti jer bi za ovu zemlju bilo svakako od koristi kako bi u ovoj Varuši, u jednom iznimnom mjestu postojala jedna bolnica. To bi slavnom Općinskom upraviteljstvu prištedjelo svake godine mnogo novca… Ima mnogo slučajeva gdje bolesnici stradavaju samo zato, što ih se ne može poslati u druge bolnice, gdje često dolaze, kad je već kasno…“

…Imotski je imao liječnike za čitavu Imotsku krajinu. Bila su redovito dva kotarski i općinski. Venecija nam je dala Talijane dr. Giussepe-a Wanmulera i dr. Antonia Mazzia. Pamtimo dr. Augustina Bitangu koji je čitav život bio liječnik u Imotskom. Dr. Mile Vuković ostavio je uspomenu “oca sirotinje”. Ništa nije stekao, pomagao je narodu gdje god je mogao. Dr. Josip Mladinov dolazi sa Šolte, napravio je krasni dvorac koji i danas resi Imotski, a umro je mlad 1916. godine. Dugo se zadržao u Imotskom dr. Ilija Abjanić poznat po posebnom načinu rada i postupanja. Dr. Ivo Kandijaš sa Zlarina bio je dugogodišnji imotski liječnik. Iz kasnijih vremena pamtimo dr Mirka Tonkovića i dr Luju Domljana. Kuće ovih liječnika i danas postoje u Imotskom…

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled u u građanski život Imotskog 1995. godine u Zagrebu

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine

Imotski, Gaj u zimi 1935. godine; Naklada: Ivo Penović, papirnica Imotski, fotograf Rajmondo Gjamonja. U vrijeme Austro Ugarske monarhije započeto je 1896. godine pošumljavanje imotskog područja, pa je među ostalim pošumljena park šuma Gaj u Imotskom površine 24 ha sadnicama crnog bora i čempresa. Gaj je u prošlim vremenima puno značio za privatni i društveni život Imoćana kao mjesto odmora, zabava, izleta i šetnja. Izbjeglica iz carske Rusije dipl. ing. šumarstva Boris Giperborejski (1896.-1963.) došao je 1929. godine službom kao šumarski referent u Imotski gdje se zadržao do 1942. godine te je odlučio Gaj ne samo kao inženjer šumarstva već i istinski zaljubljenik u prirodu pretvoriti u perivoj. Nastavio je pošumljavanje Gaja, izgradio je šetnice, vodoskok, četiri velike čatrnje i rasadnik. U nekrologu Borisu Giperborejskom napisano je “Djela njegovog neumornog rada, mnoge dijelove gologa krša presvukle su u zeleno ruho…” (Ante Tomašević). Upravo zahvaljujući Rusu inženjeru šumarstva Borisu Giperborejskom u razdoblju od samo nekoliko godina Imotski je dobio prekrasan perivoj kakvog nije bilo na širem području, a koji nažalost Imoćani nisu znali sačuvati.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski 1960-ih

Evo jedne poštanski neupotrebljene razglednice Imotskoga iz 60-ih godina prošloga stoljeća na kojoj se vidi nekoliko starih imotskih kamenih zgrada. Prva s desna je trokatnica doseljenika iz Starog Grada obitelji Tadić (Tonija i Leona), sagrađena u 18. stoljeću, a danas u vrlo lošem stanju. U prizemlju se nalazila pekara gdje je kruh prodavala Draga Đukina, Krisova majka. Do nje je stara kuća Bauk. Ova obitelj dugo je tu živjela, a posljednji stanari bili su Frane i Ruža Bauk, sestra Bana Jukića sa dvoje djece te Franin brat Miće sa suprugom Marom i sinovima Žarkom i Zdenkom. Kuća je prodana pa više nije u vlasništvu obitelji Bauk. Interesantno je da fra Stipan Vrljić spominje kako su 1703. godine u Imotskome Bauci bili jedina katolička obitelj, a prvo krštenje nekoga iz ove obitelji zabilježeno je 1739. godine. Sljedeća je kuća Nikolić na kojoj se dobro vidi luminar kojeg danas više nema.Sada u kući žive novi vlasnici, obitelji Roso i Parlov. Do nje je kuća Vučemilović što se na ovoj razglednici jedva nazire, a niz se završava velikom kućom Jerković. Između ovih dviju zgrada vidljiv je dio zanimljive balature kuće Delić. U prednjem planu nepoznati mladić ponosno drži svoju biciklu na tek asfaltiranoj Pjaci.

Tekst i razglednica: Antonjeta Baškarad Jutronić

Imotska Pjaca sa zapadne strane krajem 1950-ih

Imotska Pjaca sa zapadne strane sa nizom kuća krajem 1950-ih, fotograf je Đuro Griesbach. U prvom planu se vidi dio kuće dr Ike Jerkovića koju je sagradio Josip Bolis doseljenik iz Trogira, zatim stara kuća Vučemilovića. Lijepa kamena trokatnica izgrađena je početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića koji je umro 26. 06. 1812. godine. Do kuće Batošić je kuća obitelji Bauk najstarije obitelji u Imotskom. Kuća koju su Marko Batošić i supruga Francesca Colombani kao i ostalu imovinu ostavili u korist siromašnih udavača Imotskog tijekom vremena promijenila je vlasnike, te je početkom 20. stoljeća u kući stanovalo više vlasnika. Vlasnici prizemlja i prvog kata bili su Rudolf Nikolić i njegova supruga Splićanka Anka Mladinić. U prizemlju su Nikolići držali gostionicu, a na katu sobe za iznajmljivanje. Kuhinja gostionice je od gostinskog dijela bila odvojena staklenim zidom na kojemu bi vlasnik palcem svirao razne melodije i tako zabavljao goste. U odvojenom dijelu, u separeu posluživano je jelo abonentima, to jest došljacima zaposlenima u raznim ustanovama (Jure Koljatić, Pancirov…) dok ne bi osnovali obitelj ili napustili Imotski. U tom dijelu nalazila su se dva masivna stola od orahovine te kredenca gdje su se držali pribori za jelo i razni likeri što ih je pripravljala vlasnica. U prizemlju je bila i manja čatrnja.
Na katu su bile četiri sobe, prozori su im gledali na Pjacu i avliju. Svaka soba je osim kreveta i ormara, imala venecijansko ogledalo te komo s mramornom pločom na kojem je bio kain, broka za vodu i posudica za sapun. Na prvom katu postojala su i vrata za avliju gdje je bila velika čatrnja što su je koristili svi stanari.
Vlasnici drugog kata bili su Kristina Mostarčić s obitelji te brat Milana Kujundžića sa suprugom Matildom, a stanovali su svatko na svojoj strani. Vlasnici trećeg kata bili su prof. Tino Benković i supruga Marija Kalafato, učiteljica iz Dubrovnika koji su imali djecu Anitu i Kamila poslije poznatog internista rođenog u kući. Profesor Klement Tino Benković (1906) sin je Kamila Benkovića omiškog činovnika i posjednika i Anke Ivanišević, a bio je omiljeni profesor matematike, fizike i kemije u imotskoj gimnaziji. Desetak godina poslije II svjetskog rata prof Tino je zbog političkih razloga i povezanih neugodnosti bio prisiljen preseliti se sa obitelji u Zagreb.
Neko vrijeme umjesto gostionice u prizemlju je Vojo Vučemilović imao fotografski atelje.
Hvala Bogu da ova kuća zahvaljujući obiteljima Roso i Parlov nastavlja živjeti za razliku od mnogih starih kamenih imotskih kuća koje propadaju i umiru.

Podaci: I. V. Vučemilović i JWC

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski snimljen sa zvonika crkve 1925. godine

Imotski, fotografija snimljena sa zvonika crkve 1926. godine sa pogledom na kuće Anđule Bitanga, Radovinović, Marče i Colombani, te na Kotarski sud i Općinski dom. U kući Marče  od 1868. godine (kad je osnovan) do 1915. godine bio je smješten  Kotarski sud, te je  u Imotskom  bila poznata prijeteća izjava među sukobljenim stranama: “Sresti ćemo se na Marčinim skalinama”.
Nakladnik je Papirnica Ivanović, razglednica je poslana iz Imotskog  1932. godine i u arhivi je Antonjete Baškarad Jutronić