Pjaca krajem 19. stoljeća,

Imotska Pjaca snimljena krajem 19. stoljeća, razglednica izdana 1905. godine. Prva lijevo je kuća Vuković koju je 1870. godine sagradio Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga od 1875. do 1881. godine i od 1887.do 1889. godine te zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Kavana je sagrađena 1874. godine i prvi vlasnik je bio Talijan, a 1930. godine Bartol Ciciliani, Slava Sučić, Marko Marče i pl.dr. Guilijus Bitto (Austrijanac, sreski načelnik Gradačca doselio u Imotski i oženio Virginiju Marče, tetku veterinara Mate Marče) kupili su kavanu od Talijana. Kako navodi Ante Ujević u Knjizi “Imotska krajina” (1954.) godine hrvatska kavana 1894. godine prelazi u prostorije bivšeg Casina zaslugom trgovca Marka Dunde i ostalih imotskih rodoljuba. Arhitekt Ljubo Ciciliani projektirao je 1932. godine uz kavanu i gornji kat u Narodnu knjižnicu po ugledu na sve austrougarske kavane diljem naših krajeva. Nakon prvog vlasnika Talijana kavanu je vodio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u I. svjetskom ratu pa je njegova supruga Manda nastavila obiteljski posao. Boško Ćosić preuzima kavanu 1953. godine i vodi je do smrti 1965. godine, a supruga Anka nastavlja posao još dvije godine. Nakon smrti zadnjeg voditelja Ante Đuke Krisa kavana je zatvorila svoja vrata. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani doseljeniku iz Mostarskog Blata, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. Krajem 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita. Trgovac Stipe Ligutić doseljenik iz Splita u Imotski, oženio je Mariju Gotovac. Imali su četiri sina i šest kćeriiju te su proširili staru kuću koja je bila turska kula na južnoj strani. Stara ljekarna sa početka 20-oga stoljeća bila je smještena u Ligutića kući , a u to doba preuzeo je Paškval Ferrari.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća Lela Pavić je imala slastičarnicu u toj kući, odmah preko puta Gradske Kavane sa nezaboravnim krempitama i bobićima.

Razglednica u arhivi Franjevačkog samostana

Glavna ulica u Imotskom 1910. godine

Glavna ulica u Imotskom, Pjaca ograđena velikim kamenim kućama 1910. godine. S desna na lijevo u nizu su kuće: Ligutić, Ivanišević-Đomba, Tripalo i Benzon. Kuća Ligutić bila je sklop turske kule, a dugo je bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su se u 19. stoljeću doselili iz Splita. Zemljište južno od fratarske ograde koje je kupljeno za potrebe gradnje novog groblja pripadalo je obitelji Ivanišević Đomba te je groblje po nadimku obitelji prozvano „Đombuša”. Andrija Tripalo, doseljenik iz Sinja kupio je oko 1860. godine sa supruginim mirazom na dražbi kuću tada jednokatnicu koja je pripadala trgovcu Buliću. Tripalo je nakon ženidbe sa Marijom Anom Bitanga podigao još jedan kat. Nekadašnja kuća obitelji Vučemilović ženidbom je prešla u vlasništvo obitelji Benzon, a u drugoj polovini 19. stoljeća uređena je secesijskim pročeljem. S lijeve strane je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu Hrvatska čitaonica otvorena 1868. godine. Kuća je pripadala Stipanu Crnici, prvom vojnom zapovijedniku Imotske krajine, a poslije obiteljima Ciciliani, Sučić, Marče i Bitto. Ispred kuće je stup javne rasvjete tzv petromaks koji je davao jaču svjetlost od ferala, a palio se u noćima bez mjeseca.

Razglednica u zbirci Igora Goleša

Bazana 1900. godine

Blagdan sv. Ivana 24. lipnja bio je izuzetan dan za imotsku djecu, pogotovo onu sa Bazane čak i prije 100 godina. Svitnjak se palio predvečer 23. lipnja nasred Bazane. Djeca su po kućama danima sakupljala drva pjevajući i „Oj šjor Lola naša lipa diko tebe hvali malo i veliko a najviše bazaranska dica pomogla ih Marija divica.“ Ako netko ne bi dao drva što je bio „veliki“ grijeh djeca bi ga preskačući vatru prozivala pjesmom „Koliko je iskrica zaiskrilo toliko te đavala odnilo“. Evo poznatih pjesmica Jezerana po kazivanju moje tete devedesetgodišnje Jezeranke Mare Radovinović:

“Na dvajesčetri ovoga miseca
Jezerani (Bazarani) štuju vel’kog sveca,
vel’kog sveca svetoga Ivana,
koji nosi barjak Jezerana(Bazarana)”

“O jezero naša lipa diko
tebe slavi malo i veliko.
A najviše jezeranska dica
pomogla im Marija divica”

“Bazarani najeli se luka,
oni skaču sa Pasjeg kuka.
Konjskim salom začinjaju puru
ručak im je u desetu uru”

“Na jezeru rodile su murve
na Bazani sve su zenske ….”

“Kada je Mara pivčinu zaklala
tri su sela za njim zaplakala
Deset kili manje deset deka
to je nama Frane Bauk reka.”

 

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine. Razglednicu je poslala 15. 07. 1910. godine u Imotski dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.-1960.) prijateljica sa odmorišta za konje na Kamenmostu prilikom putovanja kočijom za Split. Pri dnu fotografije vidi se vrt dr Giuseppea Wanmullera na kojem mjestu je podigao kamenu kuću njegov praunuk Norbert Berto Vučemilović (1882.). Kako Berto nije imao djece njegova supruga Danica kasnije je kuću darovala časnim sestrama. Sjeverozapadini dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata (kuća sa šest prozora). U prostranom dvorištu ispred mala je kuća koja je Colombanovima služila kao magazin za trgovačku robu. Natkrita prostorija sa trijemom ispred služila je za kočiju, kola i konje. Lijevo od kuće Colombani su dvije manje kuće Matije Jelavića (između te dvije kuće je stablo). U sredini fotografije je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Između dvije kuće Jelavić je kuća Luke Milinovića na Pazaru (na fotografiji točno ispod Topane). Ta kuća pripadala je Nikoli Mendešu, a on je oporučno ostavio braći Marče 1835. godine. Marčini su kuću prodali Luki MIlinoviću (u njoj se nalazi prostor Privredne banke). Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane je krov kuće Težulat. Lijevo na fotografiji uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Na fotografiji Iznad kuće Colombani vidi se gornji dio kuće Šoić.

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imoćani u narodnoj nošnji 1900. godine

Razglednica tiskana 1900. godine, nakladnik M. Dunda vlastnik (Marko Dunda, vlasnik prvog imotskog hotela). Razglednica koja prikazuje imotsku narodnu nošnju “Narodna nošnja u Imotskome” kupljena na online aukciji poslana je 15. siječnja 1901. godine iz Imotskog u Kotor.
Pučka je odjeća u Imotskoj krajini počela nestajati iz uporabe već početkom 20. stoljeća, a pred Drugi svjetki rat gotovo je nestala. Narodne nošnje Imotske krajine fragmentarno su opisane u književnim djelima fra Ivana Tonkovića, Josipa Bilića i Ilije Kutleše, a detaljno su opisane u etnografskim radovima Ivana Ujevića, fra Silvestra Kutleše, Marinka Granića i Vinka Tolića.

Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog 1899. godine

Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog tiskana 1899. godine Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog kupljena na online aukciji. Razglednica poslana 11. 11. 1900. godine iz Imotskog u Igel, gradić u Austougarskom carstvu, Jihlavu u današnjoj Češkoj prikazuje pogled na Imotski krajem 19. stoljeća. Na razglednici je dobro dokumentiran tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu s desna: Kuće Markota. kuća Mirošević, crkva sv Frane sa oštećenim zvonikom, kuća Radovinović (Bitanga) Jagul (Načelnik Imotskog te 1899. je Alfonso Bitanga), kuća Marče (u kojoj je sjedište Kotarskog suda kao i obćinski zatvor), kuće Colombani te poviše dio imotske Pjace sa netom izgrađenim Obćinskim domom i kućom Miše Vrdoljaka. Fotografo je G. Mattiazzi (Giacinto pl. Mattiazzi, prednik jedne od najpoznatijih šibenskih i hrvatskih fotografskih obitelji), a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci.

 

 

Krivodol početkom 20. stoljeća

Tin Ujević, veliki hrvatski pjesnik rođen je u Vrgorcu 05. srpnja 1891. godine, a umro je u Zagrebu prije 62 godine na današnji dan 12. studenog 1955. godine.
Povratak
Kuće liče onim starim kućama; kamenje je staro kamenje, kupe su kupe, kreč je kreč; pijesak je stari pijesak. Ali ljudi? Druga čela, druge jabučice.
Uzalud bi zazivao one najbolje. Nema ih; ni jeka se ne bi odzvala suvišnom glasu. Mjesto njih novi, čudni, nepoznati; sa novim slogom i novim krokom; a oni drugi ostarjeli. Posvuda mrak
I tako porolaziš, krišom i nečujno, kao tuđ samomu sebi. Pitaš se: je li Zemlja prestala biti Zemlja?
Nad vodom je prosuta tuga, a od nje dopire miris trava i dašak pučine. Trenutak da se izdahne od blaženstva.
Mali grad počiva. Šute zvona, a gospodski mrtvaci leže u crkvama bez buke. Sve je tiho u pokrajini. – Ali krv u bilu, i srcu, u mozgu romori, lupa kao zvekir u vrata, kao čekić u mrtvački sanduk; i pijana krv vapije:
– Nije Zemlja prestala biti Zemlja, ali ipak radije pohrlimo u neznane Sofije, teške Bukurešte i istočne Moskve i Herate.