Prva fotografija Crvenog jezera 1912. godine

Prva fotografija Crvenog jezera snimljenog 1912. godine, a snimio je sarajevski fotograf St. v. Ossko koji je dolazio povremeno u Imotski. Po nekim izvorima ona je najstarija dopisnica u Hrvatskoj sa speleološkim, odnosno krškim pejzažem, naknadno je bojana i to uspješno jer je istaknuta modrina vode i crvenilo jezerskih strmina…

Izvor: obiteljska arhiva

Pogled na Imotski iz polja 1915. godine

Pogled na Imotski iz polja 1915. godine. Izdavač: C-S. 66. Naklada Filipa Vučemilovića, Imotski.
…Na visokoj brdini Podine (622 met.) opaziš odaljeni bieli varoš Imotski; pod tobom dolje, među brdi i planinami stere se kao prosjednuto i upalo divno “Imotsko polje”…

Fra Šimun Milinović, Jezera naokolo Imotskog polja, Vienac br. 49/1876

Izvor:Obiteljska arhiva

Motivi Imotskog 1910. godine

Razglednica poslana iz Imotskog 06. srpnja 1910. godine dičnoj gospođici Zorki Pelizarić u Filip Jakov. Razglednica prikazuje više gradskih motiva snimljenih 1910. godine i to: zapadni dio mjesta sa kućom Radovinović, Režiju duhana, Tvrđavu i Pjavcu. Fotograf je St. v. Ossko, a vlastnik (nakladnik) je Josip Tripalo.
…Tri sam dana stao u Imotskom i nisam niti jednog časa očutio dosade. Mjesto vrlo prijatno. Priroda je dala polju i ljudima pobude života…..Imotski može gledati u bolju budućnost, ako mu se ispune ova dva uvjeta: polje obrani od poplavi i željeznica ga spoji s morem….
Frano Ivanišević (1914) Iz dalmatinskog zagorja

Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad

Imotski, Glavna ulica 1912. godine

Razglednica Imotskog iz 1912. godine, vlastnik je Josip Tripalo. U sredini fotografije se vidi  secesijska fasada kuće obitelji Benzon, a desno je lijepa  kamena kuća obitelji Tripalo. Kuću je nakon vjenčanja sa Marijom Anom Bitanga kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo. Njihov jedini sin Josip sa prvom ženom Milicom Jerković imao je kćer Mariju koja se poslije udala za Vrgorčanina Ivu Jelavića. Kao udovac vjenčao se sa Splićankom Dobrilom Šegvić s kojom je imao četri sina Andru (1899), Ljubu (1902), Antu Tonka (1903) i Mira (1907), te dvije kćeri Milicu (1898) i Nevenku (1905). Nitko od Josipove djece nije imao djece, te je obitelj izumrla. Josip i sin Ljubo  su  bili načelnici koji su puno napravili za Imotski. Ante Tonko jedini  oženjen bio je profesor fizike i matematike na Sarajevskom sveučilištu. Prof.Tonko je prije smrti 1993. godine u ratnom Sarajevu napisao oporuku prema kojoj imovina obitelji pripada Gradu Imotskom. Po oporuci Grad Imotski bi trebao prodati dio velike imovine Tripalovih, a kuću na kojoj treba stajati natpis “Obitelj Tripalo”  preurediti za kulturne ili karitativne sadržaje. Do danas ništa nije napravljeno iako je obitelj Tripalo  kroz proteklih  više od stotinjak godina puno napravila za razvoj grada  Imotskog.

Izvor: Obiteljska arhiva

Fra Petar Kubat

Crkva sv. Franje u Imotskom i crkva sv. Martina u Sumartinu. Jedan od utemeljitelja Sumartina je glasoviti fra Petar Kubat rođen  u Imotskom u istaknutoj obitelji. Nakon prodora Turaka u Makarsko primorje, bojeći se osmanlijskih osvetničkih napada, fra Petar Kubat ukrcava na lađe nešto robe i nekoliko obitelji, bjegunaca od Imotskog i primorce iz okolice Makarske te na dan svetoga Martina 11. studenoga 1646. godine otplovljava pod okriljem noći na jugoistočni nenaseljeni dio Brača. Došljaci se naseljavaju oko urušene ckrvice svetoga Martina, koju obnavljaju te osnivaju naselje San Martino. Krajem 19. stoljeća naziv mjesta se pohrvaćuje u Sumartin.
Na temeljima stare crkvice danas je sagrađena velika župska crkva, uz samostan što ga je započeo zidati poznati hrvatski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić, tada župnik u Sumartinu.
Sumartinjani  i danas govore štokavski dok je inače čitav Brač čakavski.
U svijetu ima više primjera da je u imenu nekog naselja sadržano ime sveca (San Paolo, San Francisco, Santa Barbara, Sutivan, Supetar, Sućuraj …) pa za takva mjesta kažemo da imaju svoj imendan. Međutim, vrlo je rijedak slučaj da neko naselje ima svoj rođendan, jer obično naselja nastaju u kontinuitetu. A da neko mjesto kao Sumartin ima i svoj imendan i svoj rođendan, te da su još i istoga dana, to je sigurno jedinstveni slučaj.
Spomenimo da se fra Petar Kubat u povijesnim izvorima često navodi kao Kumbatović, ili Kumbat, ali u najstarijoj matičnoj knjizi Sumartina, koju je on vodio, sam se potpisuje kao Kubat (Matičnu knjigu pisanu na bosančici pregledao je dipl. ing. Dragan Jutronić).
Odlomak o fra Petru Kubatu iz knjige Gašpara Vinjalić „Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni 1514-1749“
…Fratar da osveti  bratovu smrt kojeg je pogubio Imotski dizdar 1648. godine predloži generalu Foscolu da zapali Imotsko polje. Generalu Foscolu se svidio prijedlog i odredio je nekoliko četa s  naoružanih brodova i dade im za vođu  fra Petra. Fra Petar ih odvede u neku šumu na Biokovu odakle se vidjelo Imotsko polje i naredi im da svaki zapali vatru kako bi Turci pomislili da se radi o velikoj vojsci. Na Imotskom polju koje se pruža preko 15 milja Turci su imali preko 80 kula ili kamenih kuća s dvorištem za obranu od lopova i sve su u malo dana bile zapaljene, a Turci koji se nisu povukli u tvrđavu zarobljeni… Zatim fratar naredi da se odsijeku dvije bukove grede i s mnogo volova odvezu prema tvrđavi. Poruči Turcima da, prije nego topovi počnu tući tvrđavu, s oružjem i prtljagom otputuju  jer će ako budu čekali biti sasječeni na komade…. No sljedeće noći neki Sava Roglić, grčkog obreda uspne se na litice jezera koje je ispod tvrđave, pozove Turke i reče im da se ne boje jer im paša dolazi u pomoć sa 12 tisuća ljudi….Fratar i vođe vojske smatrajući da je to istina odluče spasiti ono što su zarobili i povrate se u Omiš….Morlaci koji su se s njima združili porazdijele se i smjeste blago u raznim mjestima primorja…
Te događaje opjevao je stotinjak godina kasnije fra Filip Grabovac u svom “Cvitu razgovora naroda iliričkog iliti rvackoga”

Izvor: Obiteljska arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Pjaca 1911. godine

Imotski,1911. godine, razglednica Pjace koja prikazuje njen krajnji zapadni dio sa zgradom novog Općinskog doma izgrađenog početkom 20. stoljeća. Mnogi mještani su se skupili oko prvog automobila u Imotskom u vlasništvu Đure Negrinija advokata iz Dubrovnika koji sjedi u automobilu. Fra Vjeko Vrčić o Pjaci piše: Nekad žila kucavica cijelog malog gradića Imotskog, bila je njegova Pjaca. Tu se nalazila općina, središte za 24 sela prostrane Imotske krajine. Tu je bio sud sa zemljišnikom, te porezna uprava. Na Pjaci se odvijao sav kulturni i zabavni život Imotskog. Tu su bile nedjeljne šetnje, držali se glazbeni koncerti, predstave, plesovi u prostranoj općinskoj vijećnici povećanoj galerijama… S jedne i druge strane ograđivale su Pjacu velike kamene kuće, živjeti na Pjaci bila je čast…
Na fotografiji se desno vidi velika kuća sagrađena sredinom 19. stoljeća u vlasništvu Mihovila Miše Vrdoljaka, doseljenika iz Grabovca. Mihovil Miše Vrdoljak (1827.-1900.) oženio je Anđelu Ninu Bitangu (1836.-1914.) najmlađu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina Bitange. Mihovil Vrdoljak stari pravaš i hrvatski rodoljub bio je Načelnik Imotskog 1888-1889. i 1896.-1897 godine. Mihovil i Anđela Nina imali su tri kćeri Mariju Genovevu (1871.-1895.), Milku (1872.-1952.) i Ljubu (1876.-1955.). Milka se udala za prof. Vida Petričevića (1864-1945) iz Dobrote, upravitelja Klasične gimnazije u Splitu, nisu imali djece. Prof. Vid Petričević bio je prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva Imotski osnovanog 1927. godine, a uz Načelnika Josipa Tripala prof. Vid Petričević, imotski zet osnovao je početkom 20. stoljeća Vatrogasno društvo u Imotskom, te je sam naručio i platio svu potrebnu opremu. Ljuba se udala za dr. Fausta Nikolića čiji je otac Petar došao kao sudac u Imotski te su imali dvije kćeri Anđelku (1907.-1938.) i Korinu (1910.-1989.). Anđelka se 1930. godine udala za dr. Mirka Tonkovića (1896.-1962.) te su imali kćer Korinu (1932.-2014.) i sina Mišu (1933.-1937.) koji je umro od meningitisa, tada neizlječive bolesti u dobi od samo četiri godine. Njegova majka Anđelka je sva slomljena ubrzo umrla od tuge.Suprug dr Mirko Tonković 1941. godine oženio je Anđelkinu sestru Korinu te su imali dvije kćeri Anđelku Đekicu (1945.-1994.) i Milku (1947.). Svi gore navedeni pripadnici obitelji Vrdoljak, Petričević, Nikolić i Tonković vječno počivalište imaju u obiteljskom grobu Miše Vrdoljaka na groblju Gospe od Anđela. Lijevo je kuća obitelji Vrdoljak doseljenih iz Grabovca sagrađena početkom 19. stoljeća. U kući je živio fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.) koji je objavljivao u “Zori dalmatinskoj” od početka izlaženja pjesme i prozu. Fra Jerolim Luigi za imotski samostan pomogao je nabaviti 1834. godine orgulje iz Venecije i na njima je prvi svirao ponoćku u staroj crkvi. U kući je rođena nećakinja fra Jerolima Luiđija, kći njegovog brata Marka Ana Vrdoljak Imotskinja, imotska pjesnikinja (1833. -1866.) koja je u “Zori dalmatinskoj” objavljivala samo rodoljubne pjesme. Ana Vrdoljak se udala u 23. godini za suca i arheologa amatera iz Knina Josipa Alačevića koji je poslije Anine smrti oženio njenu sestru Mariju.

St. v. Ossko, Fotograf

Izvor: Obiteljska arhiva

Modro jezero 1908. godine

Prva razglednica Modrog jezera sa serpentinama iz 1908. godine (fotograf St. v. Ossko, vlastnik Josip Tripalo) koju je Roza Vučemilović Danilo 18. travnja 1908. godine poslala kćeri Zorki u Freiburg,  Švicarska gdje se školovala u Zavodu svete Ursule čestitajući Uskrs i šaljući pozdrave iz Imotskog. Majka piše kćeri…”Te mandero una baccio d`Imoschi.Ti baccia tua mamma…”

Izvor: Obiteljska arhiva baštinika Nore Vučemilović Baškarad