Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, fotograf St. v. Ossko, Sarajevo; Vlastnik J. Tripalo. Razglednica je poslana 1913. godine iz Imotskog u Spljet Cijenjenoj Gospođi Mileni Bitanga Ivančević.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15. st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prenešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890.) Putopisne crte

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine

Imotski, pogled sa školske zgrade 1910. godine. Razglednicu je poslala 15. 07. 1910. godine u Imotski dražesnoj gospođici Mileni Bitanga (1887.-1960.) prijateljica sa odmorišta za konje na Kamenmostu prilikom putovanja kočijom za Split. Pri dnu fotografije vidi se vrt dr Giuseppea Wanmullera na kojem mjestu je podigao kamenu kuću njegov praunuk Norbert Berto Vučemilović (1882.). Kako Berto nije imao djece njegova supruga Danica kasnije je kuću darovala časnim sestrama. Sjeverozapadini dio kompleksa zemlje pripadao je obitelji Colombani koji su na tom terenu podigli kuću na četirii kata (kuća sa šest prozora). U prostranom dvorištu ispred mala je kuća koja je Colombanovima služila kao magazin za trgovačku robu. Natkrita prostorija sa trijemom ispred služila je za kočiju, kola i konje. Lijevo od kuće Colombani su dvije manje kuće Matije Jelavića (između te dvije kuće je stablo). U sredini fotografije je kuća Ligutić koja je u prvobitnom obliku bila turska kula. Između dvije kuće Jelavić je kuća Luke Milinovića na Pazaru (na fotografiji točno ispod Topane). Ta kuća pripadala je Nikoli Mendešu, a on je oporučno ostavio braći Marče 1835. godine. Marčini su kuću prodali Luki MIlinoviću (u njoj se nalazi prostor Privredne banke). Na Topani se vidi glavni ulaz u tvrđavu (sa stanom prvog župnika iz 1717.) uz koji je sa zapadne strane stajala preslica za zvono. Desno od Topane je krov kuće Težulat. Lijevo na fotografiji uz put prema Pjaci je vrt i kuća Colombani, danas u ruševnom stanju. Krajnje lijevo sa vrtom vidi se dio manje kuće Marče. Na fotografiji Iznad kuće Colombani vidi se gornji dio kuće Šoić.

Razglednica u vlasništvu obitelji

Imoćani u narodnoj nošnji 1900. godine

Razglednica tiskana 1900. godine, nakladnik M. Dunda vlastnik (Marko Dunda, vlasnik prvog imotskog hotela). Razglednica koja prikazuje imotsku narodnu nošnju “Narodna nošnja u Imotskome” kupljena na online aukciji poslana je 15. siječnja 1901. godine iz Imotskog u Kotor.
Pučka je odjeća u Imotskoj krajini počela nestajati iz uporabe već početkom 20. stoljeća, a pred Drugi svjetki rat gotovo je nestala. Narodne nošnje Imotske krajine fragmentarno su opisane u književnim djelima fra Ivana Tonkovića, Josipa Bilića i Ilije Kutleše, a detaljno su opisane u etnografskim radovima Ivana Ujevića, fra Silvestra Kutleše, Marinka Granića i Vinka Tolića.

Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog 1899. godine

Dosad nigdje objavljena razglednica Imotskog tiskana 1899. godine Un saluto Sa Imoschi, Pozdrav iz Imoskog kupljena na online aukciji. Razglednica poslana 11. 11. 1900. godine iz Imotskog u Igel, gradić u Austougarskom carstvu, Jihlavu u današnjoj Češkoj prikazuje pogled na Imotski krajem 19. stoljeća. Na razglednici je dobro dokumentiran tadašnji izgled imotskih kamenih ljepotica, kuća u nizu s desna: Kuće Markota. kuća Mirošević, crkva sv Frane sa oštećenim zvonikom, kuća Radovinović (Bitanga) Jagul (Načelnik Imotskog te 1899. je Alfonso Bitanga), kuća Marče (u kojoj je sjedište Kotarskog suda kao i obćinski zatvor), kuće Colombani te poviše dio imotske Pjace sa netom izgrađenim Obćinskim domom i kućom Miše Vrdoljaka. Fotografo je G. Mattiazzi (Giacinto pl. Mattiazzi, prednik jedne od najpoznatijih šibenskih i hrvatskih fotografskih obitelji), a Editori (nakladnici) su Ligutich i Marce, poznati imotski trgovci.

 

 

Krivodol početkom 20. stoljeća

Tin Ujević, veliki hrvatski pjesnik rođen je u Vrgorcu 05. srpnja 1891. godine, a umro je u Zagrebu prije 62 godine na današnji dan 12. studenog 1955. godine.
Povratak
Kuće liče onim starim kućama; kamenje je staro kamenje, kupe su kupe, kreč je kreč; pijesak je stari pijesak. Ali ljudi? Druga čela, druge jabučice.
Uzalud bi zazivao one najbolje. Nema ih; ni jeka se ne bi odzvala suvišnom glasu. Mjesto njih novi, čudni, nepoznati; sa novim slogom i novim krokom; a oni drugi ostarjeli. Posvuda mrak
I tako porolaziš, krišom i nečujno, kao tuđ samomu sebi. Pitaš se: je li Zemlja prestala biti Zemlja?
Nad vodom je prosuta tuga, a od nje dopire miris trava i dašak pučine. Trenutak da se izdahne od blaženstva.
Mali grad počiva. Šute zvona, a gospodski mrtvaci leže u crkvama bez buke. Sve je tiho u pokrajini. – Ali krv u bilu, i srcu, u mozgu romori, lupa kao zvekir u vrata, kao čekić u mrtvački sanduk; i pijana krv vapije:
– Nije Zemlja prestala biti Zemlja, ali ipak radije pohrlimo u neznane Sofije, teške Bukurešte i istočne Moskve i Herate.

Imotska Pjaca 1914. godine

Imotska Pjaca sa zapadne strane, fotografija iz 1914. godine, u prvom planu je lijepa kamena trokatnica izgrađena početkom 19. stoljeća za bogatog trgovca iz Makarske Marka Batošića koji je umro  26. lipnja 1812. godine. Marko Batošić oženio se za Francescu Colombani, a kako nisu imali djece Marko je početkom 1812. godine osnovao zakladu “Batošića kasa” namijenjenu siromašnim udavačama Imotskoga, Vinjana i Prološca. Novac od prodaje bogatog imanja Marka Batošića, vrijednosni papiri i dragocjenosti za tu svrhu bili su pohranjeni u škrinji koja je bila zaključana u jednoj sobi kuće Batošić.Škrinja je 1945. godIne netragom nestala te je iste godine kasa ukinuta. Sačuvani spisi o zakladi Marka Batošića pohranjeni su u Državnom arhivu u Zadru, Odjel za zaklade Namjesništva za Dalmaciju u razdoblju od 1813. do 1912. godine pod oznakom spisa Sv. 41. – Pobožna zadruga Marko Batošić Imotski 1890–1911.
Razglednicu je 1914. godine iz Imotskog poslala Katinka Vuković sestri Zorki Cerezin u Split.

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine

Kamenmost kod Imotskoga, 1909. godine, Vlastnik Josip Tripalo.
Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. te godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba. Pokraj ceste je i groblje te stara župna crkva Sv. Luke izgrađena u 15.st., a obnovljena 1705. godine kada je posvećena sv. Luki evanđelisti.
…..Kad je preokoračio Kamenmost hladnu Vrliku, nezna se čisto. Neki hoće da ga čak Rimljani prebacili, da im prenese put za Delminium, a sude po nadpisu što je i danas u jednom stupu, te glasi: MARCO AURELIO ANTONIO AUGUSTO ARMENIACO i t.d…. U ono doba, kod Kamenmosta bit će nešto bilo. Pučka veli, da je odmah po porođenju bio manastir kod Kamenmosta, pa prnešen na Vrliku, potom na školjić u Blato, a najposli u Varoš. Otrag dvie godine, dovezao se Filip Patrlj da iz temelja gradi kuću kod Kamenamosta. Što ćeš vidjeti! Radnici kopajuć temelj, odkriše tlo starniske zgrađe, sve popodano na okvire finim šarovitim mozajikom…
Kad je odzvonilo Turčinu, Imotski fratri bez manastira (za Semitecola 1735.) biše na razkršću, “ili bi gradili manastir kod S. Frane pod tvrđavom, ili kod S. Luke uz Kamenmost”…
Fra Ivan Tonković (1890) Putopisne crte

Izvor: Obiteljska arhiva

Glavna ulica Imotskog, Pjaca 1901. godine

Razglednica koja prikazuje Glavnu ulicu Imotskog, Pjacu 1901. godine, izdavatelj je Josip Tripalo. Fotografija je snimljena prije 1897. godine jer je u mnoštvu koje nepomično gleda u fotografa mnogo djece, a na kući Vuković je stijeg za zastavu što znači da je u kući još smještena škola. Naime u Imotskom u novoj kući Vuković na Pjaci otvorena je prva državna škola za dječake 1871. godine, a za djevojčice 1874. godine gdje je bila smještena do 1897. godine, zatim je preseljena u kuću Grubišić, te u kuću Marče do 1911. godine kada je sagrađena nova školska zgrada. Kuću Vuković sagradio je 1870. godine Luka Vuković (1823.-1889.), koji je sa bratom Barišom doselio iz Grubina u prvoj polovini 19. stoljeća. Luka Vuković među raznim političkim dužnostima bio je je Načelnik Imotskoga od1875.do1881. godine i od 1887.do 1889. godine zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. U kući je 1871. godine rođen dr Mile Vuković, veliki sin Imotske krajine. Dalje je kuća u kojoj je bila Gradska kavana, a na gornjem katu kuće Hrvatska čitaonica otvorena 1875. godine. Po Katastru iz 1725. godine kuća je pripadala Stipanu Crnici, serdaru Imotske krajine, poslije obitelji Ciciliani. Do nje je kuća obitelji Vrčić i Oznić koja je po Katastru iz 1725. godine pripadala Vukosavu Katani, a prethodno venecijanskoj obitelji Pelizer čiji je grb na kući. U sredini fotografije vidi se nekadašnja kuća obitelji Vučemilović koja je ženidbom prešla u vlasništvo obitelji Benzon. U drugoj polovini 19. stoljeća kuća Benzon je uređena secesijskim pročeljem kojeg još nema na fotografiji. Desno do kuće Benzon je kuća obitelji Tripalo koju je kupio od trgovca Bulića doseljenik iz Sinja Andrija Tripalo mirazom supruge Marije Ane Bitanga, kčeri Pavla Bitange. Do nje je kuća obitelji Ivanišević-Đomba te u sklopu turske kule visoka kamena kuća koja je dugo bila vlasništvo obitelji Ligutić koji su u 19. stoljeću doselili iz Splita.Razglednica: Zbirka Igora Goleša