Ilana Shafir (1924.-2014.)

Na današnji dan 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti.
Na fotografiji je autoportret svjetski poznate židovske slikarice Ilane Shafir koji je poklonila Anki Radovinović 1944. godine. Ilana Shafir (1924.-2014.) rođena je kao Jelena Stark 1924. godine u Sarajevu, a kao mlada djevojka, učenica srednje arhitektonske škole s obitelji je krenula u zbijeg iz Sarajeva nakon što je njen otac inžinjer priskrbio obitelji lažne dokumente. Krenuli su vlakom prema teritoriju pod okupacijom Italije koji je bio manje neprijateljski prema Židovima od njemačke vojske. Uz brojne teškoće došli su do Kule Norinske gdje se Jelena sa obitelji skrivala od 1942. do 1944. godine, a samo ih je zid dijelio od susjedne prostorije u kojoj su stali talijanski, a kasnije njemački vojnici. Tijekom 1944. godine Jelena je neko vrijeme boravila u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića gdje je bila sigurna i zaštičena. Jelenu je pozvala dr Pavina kći Anka, a njih dvije upoznala je u Splitu prije rata gđa Milica Radić, supruga vlasnika Jadranske banke i kći ruske kneginje koja je spasila mnoge Židove. Naime Jelena je neko vrijeme živjela u Splitu, a Anka pohađala Žensku realnu gimnaziju. Jelena (Ilana) Shafir i Anka Radovinović Tonković su u teškim poslijeratnim vremenema izgubile kontakt i kada su ga godinama poslije uspostavile Ilana je jako sretna i uzbuđena samo rekla: “Neko je još tu iz onih vremena i sjeća se mene!!”. Poslije su nakon što su obnovile zajedničke uspomene kontaktirale do kraja života. Jelena (Ilana) se i nakon mnogo godina sa nostalgijom prisjećala boravka u Imotskom koji joj se jako svidio, a drugi Imoćani, koje je susretala prema njoj su bili jako pažljivi. Obitelj Jelene (Ilane) se 1944. godine preselila u Pulu gdje su mnogobrojni Talijani ostavili prazne stanove nakon pada Italije, a vrlo brzo se sa sestrom Gabrijelom preselila u Zagreb gdje je 1949. godine završila Likovnu akademiju i odmah po završetku akademije se preselila u Izrael na poziv tadašnje države u osnivanju da se svi Židovi nasele u Izraelu. U početku je slikala izbjeglice u tranzitnom logoru, a vrhunac svog umjetničkog rada doživjela je izložbama u Nizozemskoj, Italji i Švicarskoj te Americi na kojima prikazuje patnje židovskog naroda. Već šezdesetih godina počinje raditi akvarele i mozaike te keramičke skulpture, koje odaju drukčiju stranu njezina stvaralaštva. Iako je stekla slavu svjetskoga glasa, Ilana nikada nije zaboravila hrvatski kao ni Kulu Norinsku mjesto čiji su joj stanovnici spasili život. U svojim javnim nastupima uvijek je isticala kako su prvi motivi njezinih slika bili pejzaži uz Neretvu i turska Kula, uz koju je živjela dvije teške ratne godine, a u jesen 2009. godine posjetila je Kulu Norinsku i Sarajevo. Ilana Shafir umrla je u 90 godini života 2014. godine u Ashkelonu u Izraelu.

Potapanje broda ”Rad” 1940. godine

Potapanje broda ”Rad” na kojem je kapetan bio Imoćanin Zane Franceschi  03. kolovoza 1940. godine. Brod “Rad” je početkom srpnja 1940. godine u Baltimoru, USA  ukrcao full teret fertilizera za Južnu Afriku, Durban. Amerika je tada bila jos neutralna i objavila je da je zapadni dio Atlantika neutralan. Njemačke podmornice su to poštovale i nisu prelazile zapadno od te linije, već su patroliralie i torpedirale brodove na istočnoj polovini Atlantika  jer su bili u ratu protiv Engleske-UK, Poljske i Francuske.
Prije isplovljenja iz Baltimorea, vlasnik broda kompanija “Rusko & Banac iz Dubrovnika je instruirala kapetana Franceschija da na crnoj bandi broda (hull) oboja velikim bijelim slovima ime Jugoslavija  kao i zastavu dobro vidljive, a da bi ih njemačke podmornice lakše prepoznale, kao brod neutralne zemlje  koji plovi iz neutralne zemlje USA. Brod je nakon dužeg zadržavanja u zapadnoj zoni Atlantika nastavio ploviti prema  zapadnoj obali Afrike.
Dana 3. kolovoza u 1900 sati izronila je i zaustavila brod njemačka podmornica te naredila posadi da napusti brod. Podmornica se približila, a kapetan Franceschi je telegrafijom javio kapetanu podmornice da je brod iz neutralne Jugoslavije i da  plove iz neutralne USA luke.  Nijemci su odgovorili da je teret engleski jer je  za Južnu Afriku, a u svome izvještaju nisu spomenili fertilizer vec Chemicals and “War Contraband”.
Cijela posada od  29 članova  se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro. Podmornica na površini se još približila i jedino ih pitala da li imaju dovoljno vode. Nakon toga je podmornica torpedom pogodila brod koji je počeo goriti i brzo se potapati, da bi potonuo u 2000 sati. Poslije su njemačke podmornice torpedirale brodove bez upozorenja. Sva je posada plakala gledajući svoj brod kako tone. Brodolomci su imali vodu koja se stalno drži i mijenja u čamcima za spašavanje te kekse sa koncentriranom hranom, kakva se drzi u čamcima. Poziciju potapanja su znali I nastavili polako sa čamcima prema Istoku, prema najbližoj obali Zapadne Afrike, Dakara koja je bila oko 400 milja tj oko 640 km. Pozicija potapanja na karti je zapadno od današnje Guinea Bisao. Sva posada je bila jako lagano obučena jer su bili u tropima, kratke hlače i majice ili košulje, a spasili su vrlo malo osobnih stvari. Kapetan Zane Franceschi je spasio svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je bio kupio za suprugu. Na brodu “Rad” mu je ostalo jako mnogo stvari koje je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila i uvijek ostavljala nadajući se da ce brod doci u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši.
Kapetan Vjeko Franceschi kaže: ”Taj dalekozor-kanoćal smo imali doma koliko se sjećam sve do sedamdesetih godina. Sekstant je kao i obično bio u jednoj lijepoj mahagony drvenoj kutiji i kad su jednom bili naišli partizani, neznam na Perinuši ili u Imotskome, to su odnijeli sumnjajući da je to “radio stanica”!!!. Sekstant su razbili negdje u Glavini i naš neki pametni seljak im je rekao da to mora biti nešto sa broda i donio razbijene komade”.
Poslije potonuća broda  dva su čamca plovila 4 dana  polako prema istoku, vrijeme je bilo promjenjivo kao i obično u tropskim vodama. Naišli  bi jaki pljuskovi pa brzo prošli i tako, a najteže im je bilo zadržati se zajedno na vidiku tijekom  noći. Vise  puta su   izgubili iz vida jedan drugog pa bi slijedeće jutro opazili drugi čamac na horizontu.
Nakon 4 dana u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova. Oni u barkama su mislili da ih brodovi nisu vidili te su palili cvene signale i dim. Medjutim su brodovi prolazili dok posljednji šesnaesti nije stao i priblizio se.  To je unaprijed dogovoreni način kojega su se konvoji drzali tako da stane ili skrene samo posljednji brod u koloni da ne dodje do gužve i sudara. Brodovi su drzali “radio silence” tj nisu radio telegrafijom komunicirali, a radi podmornica.  Kad je zadnji brod stao za ukrcati brodolomnike pojavio se još jedan brod iza njega koji je bio zaostao zbog stroja i opasno se približio dok je broj “16” manevrirao za ukrcati brodolomce iz čamaca. To je bilo po večernjoj svjetlosti a brod koji ih je pokupio zvao se “Grodno”
Brodolomnici sa broda “Rad”su dobro primljeni i komanda konvoja ih je odlučila iskrcati u Lisabonu kao neutralnoj luci gdje su stigli  polovicom kolovoza 1940. godine.
I danas postoji njemački web site “ALLIED SHIPS HIT BY U-BOATS” gdje su Njemci obilježili sve trgovačke brodove svih nacija koje su njjemačke podmornice potopile u Drugom svj.ratu. Stranici se pristupi  sa imenom I zastavom broda te se dobiju podaci, tj datum potapanja, pozicija obilježena na karti Atlantika; ime broda; zastava; broj posade; broj podmornicei i ćak ime Nijemca zapovjednika podmornice. Na tom webu su i drugi podaci kao koliko je koji zapovjednik podmornica potopio brodova te koliko je koja podmornica potopila brodova, te popis svih brodova i nacija koje su izgubile    brodove.
Posada je nakon što im je agent  pribavio dokumente i kupio odjeću otišla svojim kućama, većinom u Dubrovnik odakle su bili svi oficiri, ostali iz okoline Dubrovnika, a kapetan Zane Franceschi se vratio na Perinušu.
Nakon nekoliko mjeseci  oficiri iz Dubrovnika su  dogovorili  naručiti jednom slikaru  naslikati  brod ”Rad” u trenutku torpediranja, tj potapanja. Slika  (na fotografiji) je dimenzija oko 60 cm x 40 cm i potpisana je imenom Seite. Sliku su pomorci darovali crkvi Gospe od Milosrđa  na Lapadu u Dubrovniku koja je  tradicionalno bila za zavjete pomoraca i sličila je na muzej zbog svih izloženih vrijednih srebrenih i pozlaćenih stvari, darova i slika koje su pomorci darivali nakon gubitaka brodova i spasenih života u olujama i ratovima (kao crkva Gospe od Pojišana u Splitu i Crkva Gospe od Trsata u Rijeci). Na slici iznad imena  pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj”. Poslije je grad sve predmete iz crkve  premjestio u Pomorski muzej.

Izvor: Kapetan Vjeko Franceschi

Bojni brod obitelji Franceschi

Bojni brod sa kojim je jedna grana obitelji de Franceschi doplovila u drugoj polovici 16. stoljeća iz Venecije u Pisak odakle su se nastanili u Omišu gdje se spominju 1590. godine. Vlasnik bojnog broda bio je Gaspar de Franceschi, kasnije admiral mornarice. Francesco de Franceschi (1520.–1598.) upućen je iz Venecije u Omiš za člana senata grada te se spominje u župnim knjigama. Od tada se razvijaju paralelno dvije grane obitelji, u Zadru i Omišu, koje stoljećima njeguju međusobne veze.

Brod je naslikala Vanječka Franceschi Poduje, a slika je u vlasništvu Dore Franceschi Račić.

Modro jezero, slika Julija Žuvele

Modro jezero (ulje na platnu) naslikao je Julije Žuvela rođen u Zadru 1971. godine.Julije Žuvela završio je Srednju umjetničku školu, studirao slikarstvo na Free Acadamy, te je diplomirao u klasi profesora Donalda. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.Julije je proputovao veliki dio svijeta i postao eko aktivist, te je član Globea radikalne frakcije Greenpeacea u okviru Rainbow Warriorsa. Pripada skupini od desetak mladića iz nekoliko zemalja svijeta koji na samo jedan poziv kreću u ekološku borbu diljem globusa. Početkom ožujka 2012. godine Julije je picingaše s Bačvica doveo u svoj Imotski da u poznatom krškom dalmatinskom prirodnom fenomenu Modrom jezeru odigraju partiju picigina. Temperatura vode iznosila je samo 5 stupanja, ali pravim picingašima to nije ni najmanje smetalo. Godine 2015. Julije je proglašen najboljim skakačem u ovom atraktivnom sportu.
Bravo Julije!

Antonjeta Baškarad Jutronić

Julije Žuvela sin je glazbenika Ive Žuvela i prof. francuskog Marije Maje Penović. Marijin otac je Ivo Penović, nakladnik i nekadašnji vlasnik papirnice u Imotskom, a majka Zlata Ciciliani čiji je predak graditelj crkve u Imotskom Antun Ciciliani rođ. 1815. god. u Trogiru. Zlatin otac Bariša Ciciliani je uz nju imao još sina dr. Julija Đulija, a nakon smrti prve žene u drugom braku sa Ljubicom Vujević imao je kćer mr.ph. Sandu. Kuća obitelji Ciciliani na imotskoj Pjaci prodana je odvjetniku Jonjiću.

 

Prim. dr. Ratko Vlatković

Prim. dr. Ratko Vlatković rođen je 22.02. 1915. godine u Imotskom. Završio je pravni fakultet, a doktorat prava stekao je 1939. godine. Medicinski fakultet u Zagrebu završio je 1957. godine, te je specijalizirao infektologiju i internu medicinu Najveći dio života proveo je u Virovitici radeći u Općoj bolnici kao šef Odjela za zarazne bolesti i epidemiološke službe. Svoj radni vijek podredio je medicini, epidemiološkoj edukaciji, prevenciji zaraznih bolesti, uvijek na raspolaganju bolesnicima. Bio je ispred svog vremena i sredine, te je pomagao ljudima virovitičkog kraja kojima je bio uzor. U mirovini od 1986. godine dio vremena provodio je u Austriji gdje je pohađao tečaj slikarstva, te mu je prva izložba bila u gradiću u blizini Beča. Dr. Ratko Vlatković bio je oženjen za Mašu Franceschi kći Stjepana i Stefanije Lelas koji su osim Maše imali još kćeri Zlatu i Nevu. Zlata se udala za Stjepana Nina Ferrarija, a Neva za Božidara Raku. Prim. dr. Ratko Vlatković umro je 2002. godine.
Na fotografiji slika dr. Vlatkovića sa izložbe u Virovitici

Perinuša

Slika Perinuše (ulje na platnu), gdje je rođena prije 117 godina i koju je naslikala Marija Franceschi Radovinović (18.03.1898.-07.09.1968.).
….Ispod izvora Jauka i Opačca gotovo nasred polja mlinica je premostila riječicu. Ovo je Perinuša. Dok donji mlinovi nepomično stoje, gornji se vrte uz užasno torlanje, tresku i štropot, a izpod njih se uokolo prosiplje krušno brašno. Pod mlinicom pjenuši se voda i odvraća jakim šumom i hukom na gornje torlanje i glomot….Uz mlinicu poredali se bieli dvori zaokruženi bujnim baštama punim ukusna povrća i mirisnih voćaka, a obalom izvili se vitki jablani, nadvisujući razgranjene hladovite krhke vrbe…

Ivan Bulić, Imotsko polje, Narodni list, IV/1916

Majčin dan

Naše drage majke hvala vam  na vašoj  ljubavi i  podršci!
Majčin dan  obilježava se druge nedjelje u svibnju, a utemeljila ga je u Americi Anna Marie Jarvis 1907. godine kao sjećanje na preminulu majku.
Majčina ljubav je bezvremenska i uvijek nas prati i čuva sa zemlje ili  neba….

Sliku majke koja bdi nad djetetom (ulje na platnu) naslikala je Marija Franceschi Radovinović.

Majčina ljubav

Na svijetu ima nešto najvažnije,
najjače, najljepše, najmilije,
od svega jakog snažnije,
od svega silnog silnije.

Nisu to ni bogatstva, ni imanja,
ni nova ljubav što se rađa,
od svega je veća samo
majčina ljubav
i njezina milovanja.

Njezino srce uvijek je s nama!
Naša bol i patnja samo je njoj znana!
Uvijek je bila u pjesmama
majčina ljubav opjevana.

Praštati znade
i patiti s tobom,
kad ti u životu teškoće potraju.
Tvoje potajne misli krade,
njene brige nikad ne prestaju.

Teško je onom tko majke nema,
najveći je tada siromah, i kad ima sve.
Majčino srce samo je jedno.
samo majka znade čak i naše sne!

Nada Landeka