Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.)

Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre: Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23. godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina s kojim je imala sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mladoj dobi. Aninine dvije preživjele kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Prvo je dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše: „U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak”. Anine rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: “Žalba”, “Pozdrav Zori dalmatinskoj”, “Cvit ljubice Dalmatinke”, “Dvi sestrice dvi jabuke rumene,” “Zora i Danica” te posljednja tiskana 1846. godine “Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje”. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka. Neke od Aninih pjesama uglazbili su slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. Anine pjesme je kao malu zbirku prvi put tiskala Matica hrvatska, Ogranak Imotski 1993., a neke od njih su uglazbili slavni skladatelji poput Županovića, Tijarodvića, Jusića, N.Kalogjere. U Zadarskom arhivu postoje neistraženi zapisi pjesama za koje se pretpostavlja da ih je napisala Ana Vrdoljak.
Daju se stihovi iz Anine pjesme “Žalba” koju i danas pjevuše Imoćani:

ŽALBA
“Kuku lele uteče mi tica,
zato slabo udara mi žica.”
Ajme meni moja bako mila!
Uteče mi zlatna moja tica;
Prie neg’ sam njojzi jist donila
Pustiše ju na dvor tuđa dica:
Nije sriće da sam tute bila!
Zlatnu ticu ja bi uvatila.
“Muči dušo nemoj plakat tako,
Did će ticu uhvatiti lako.”
Znali diko di je tica mala
Odletila, bako, – kuku lele!!!
Al’ je ona u gori zaspala,
Ali piva pokraj vitke jele,-
Ja bi diki mom’ dvi baje dala,
Da bi moju ticu ja imala.
“Neplač, – uhjtiće ju diko, Nane,
Sutra rano kad se, dušo, svane.”
Što će, bako, tica jisti sada!!-
Tko li će ju pitati u gori:-
Umriti će kad je gladak svlada:
Ovdi njojzi lipši biše dvori:-
Nidarce joj moje bi za hlada,-
Nit ju pusti umriti od glada.
“Neznaš dite kad je tica prosta,
Da pozatim svega ima dosta.”
Hoćel’ brzo svanuti se bako
Da bi ticu ja vidila moju!-
Nek ju diko uhvati svakako,-
Ja sam njojzi pripravila proju;
Ladnu vodu, a i šećer tako,
Pak pozatim i nidarce mlako.
“Sjaje Zora, – ozgo siplje blago,-
Zlatnu ticu doniće ti drago.”

https://books.google.hr/books?id=MbRXAAAAMAAJ&pg=PA305&lpg=PA305&dq=kuku+lele+uteće+mi+tica&source=bl&ots=7rMHwomVyL&sig=trME8TlIrXTwFKP4nVcXebCWFeM&hl=en&sa=X&ved=0ahUKEwj6xM-GrvTZAhUqDZoKHeegA1oQ6AEIUjAI#v=onepage&q&f=false

Poprsje Ane Vrdoljak Imotskinje koje se čuva u muzeju samostana u Imotskom izradio je Mile Grgas

https://www.geni.com/people/Ana-Marija-Alačević/6000000020923189601

Harambaša Petar Mrkonjić

Hajduk je po definiciji odmetnik, dakle čovjek koji se odmetnuo od zakonite vlasti te se bavi pljačkom i od toga živi. Međutim, za vrijeme mletačko-turskih sukoba hajduk dobiva drugačije značenje, jer on napada uglavnom turske trgovce, age, begove i njihova imanja pa u očima naroda postaje junak. Njega se slavi, časti i poštuje, o njemu se pjesme pjevaju.
Jedan od najžešćih ratova između Venecije i Turske, Kandijski rat, trajao je od 1645. do 1669. godine i nanio ogromne štete upravo dalmatinskome puku. Među najistaknutijim borcima protiv Turaka bili su upravo hajduci, a Imoćanin Petar Mrkonjić rodom iz Slivna, jedan je od najistaknutijih. Više je puta u bitkama ranjavan, a o njegovim junačkim djelima spjevane su mnoge narodne pjesme. Tako dr. Mijo Milas navodi podatak da je do sada nađeno oko 100 takovih pjesama. Međutim, turskim osvajanjem Slivna Petar Mrkonjić je prislijen napustiti svoje rodno mjesto pa se privremeno naseljava u Sumartin.
Pred početak Kandijskog rata “posred prološkog jezera u Imotskoj krajini na pustošnom ostrvu bijaše franovački samostan, kako navodi ot. Stipan Zlatović, a gvardijan ovog samostana je fra Petar Kumbat. Naslutivši ratnu opasnost on s dijelom naroda i svojom subraćom bježi u Makarsku, a kada Turci zaposjedavaju tvrđavu u Zadvarju i na taj način otvaraju sebi put prema Primorju ”… u u obćoi bježaniji franovci pograbiše, što mogoše poniti… ukrcaše se u svoj brod na Mandraču i prevezoše na vrh Brača, Jedan dio puka nehtjede ih ostaviti… ter s njima se smjestiše u pustošnu valu … novo mjesto nazvaše Sv. Martin.”
Novo naselje je napredovalo, a 1665. godine fra Petar Kumbat započeo je voditi i prvu matičnu knjigu Sumartina.
Zanimljivo je da se prvi zapis u ovoj knjizi, zapisan na bosančici, odnosi uparavo na Petra Mrkonjića.
Na 1665. Setembro na 29. Ja fra Petar Kumbat karstih Katu kćer Petra Markonjića iz Vardola i njegove prave žene Barbare. Bi kuma Lucija Ribarević, u svetom Martinu na Vrh Brača.
Eto tako su se dva poznata Imoćanina, gonjena ratnim nevoljama, našla u Sumartinu povezana prvim zapisom u prvoj matičnoj knjizi Sumartina.
Tekst napisala Antonjeta Baškarad Jutronić

Harambaša Petar Mrkonjić, rad Augustina Age Kujundžića

Prim. dr. Ratko Vlatković (22.02. 1915. – 2002.)

Prim. dr. Ratko Vlatković rođen je 22.02. 1915. godine u Imotskom, a umro je 2002. godine. Završio je Pravni fakultet, a doktorat prava stekao je 1939. godine. Kako  se poslije II svjetskog rata mladi pravnik kao nepodoban nije mogao nigdje zaposliti napušta Imotski i upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1957. godine. Specijalizirao je infektologiju i internu medicinu, a najveći dio života proveo je u Virovitici radeći u Općoj bolnici kao šef Odjela za zarazne bolesti i epidemiološke službe. Cijeli svoj život podredio je medicini, epidemiološkoj edukaciji, bavio se prevencijom zaraznih bolesti, uvijek na raspolaganju bolesnicima. Njegove kolege ističu da je uvijek rado prenosio svoje veliko znanje i iskustvo na mlađe generacije. Prim. dr. Ratko Vlatković, intelektualac par excellence bio je ispred svoga vremena i sredine,sa izrazitim socijalnim osjećajem stalno je pomagao ljudima virovitičkog kraja kojima je bio veliki uzor. U mirovini od 1986. godine dio vremena provodio je u Austriji gdje je pohađao tečaj slikarstva te mu je prva izložba bila u gradiću u blizini Beča. Dr. Ratko Vlatković oženio se za Mašu Franceschi (1915.-1973.), najmlađu kći Stjepana (1877.-1928.) i Stefanije Lelas koju je upoznao na Perinuši, a u braku nije bilo djece. Stjepan i Stefanija Franceschi su osim Maše imali još kćeri Nevu (1913.-2011.) i Zlatu (1916.-1971.). Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija (1908.1993.) te su imali kći Renatu Renicu (1941.-2017.).

Sliku Perinuše (ulje na platnu) naslikao je otac našeg poznatog karikaturista Ota Reisingera (1927.-2016.), a u vlasništvu je Dore Franceschi Račić

Grof Janko Drašković (1770.-1856.)

Ove godine (2017) slavimo 175. obljetnicu osnutka Matice hrvatske. Prema pravilima Matice „ to je samostalna neprofitna i nevladina udruga, utemeljena 1842. kao društvo za promicanje hrvatske kulture.“ Zbog nesklonosti tadašnje vlasti prema rodoljubnome Ilirskom pokretu utemeljena je 10 i 11. veljače 1842. godine na Osmom općem saboru zagrebačke Čitaonice kao Matica Ilirska, zaklada za izdavanje knjiga „starih klasika ilirskih.“
Međutim, ubrzo je postala glavno kulturno okupljalište Hrvata, kao što kaže Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od njezinih utemeljitelja i kasnije dugogodišnji predsjednik: „U ono prvo doba, kad je bilo moguće književnikom ilirskim, da se svaki dan nađu u Čitaonici u živu razgovoru o boljku narodnome: u ono vrijeme, kad im je Matica bila jedini zavod, iz koga bi imale poteći knjige i nauke narodu hrvatskomu.“
Osnovana je i financirana isključivo dobrotvornim prilozima članova utemeljitelja i ostaloga članstva („uz posebnih dobrovoljnih i narednih prinesakah svakoga člana“) pa je vrijedno prisjetiti se tadašnjih čelnih ljudi, predsjednika grofa Janka Draškovića (1770.-1856.), istaknuta političara i najstarijega člana hrvatskoga narodnog preporoda, tajnika Vjekoslava Babukića i prvog donatora đakovačkog biskupa Josipa Kukovića.
Brojnim izdanjima značajnih knjiga i općenitom kulturnom djelatnošću Matica hrvatska i danas je jedna od naših najvažnijih kulturnih institucija.
Prvi pododbor osnovan izvan Zagreba je splitski Pododbor Matice Hrvatske čija osnivačka skupština je održana 15.11.1953. godina u prostorijama Gradske biblioteke. Članovi Pododbora bili su najznačajniji tadašnji splitski kulturni djelatnici, a za predsjednika je izabran profesor Andro Jutronić. On je ovu dužnost obnašao sve do privremenoga gašenja Matice padom Hrvatskoga proljeća 1972. godine. Uskoro je splitski Pododbor dobio prostorije u bivšoj Biskupovoj palači pa je mogao razviti bogatu kulturnu djelatnost. Početkom 1954. pokrenuta je nova književna revija Mogućnosti, a u velikom broju tada tiskanih knjiga posebno vrijedi istaknuti trotomnu Povijest Splita autora prof. Grge Novaka.
Na fotografiji je portret grofa Janka Draškovića iz 1893. godine slikara Vlahe Bukovca.

Tekst: Antonjeta Baškarad Jutronić

Austrijski admiral Wilhelm von Tegetthoff (23. prosinca 1827. – 7. travnja 1871.)

Pomorska bitka kod Visa u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije zbila se prije 151 godinu kišnog 20. srpnja 1866. godine. U tom ratnom sukobu cilj pomorskog pohoda Kraljevine Italije bilo je zauzimanje istočnojadranske obale. Iako je talijanska flota bila daleko moćnija i brojnija od austrijske, bitka je završila pobjedom austrijske flote koju je predvodio admiral Wilhelm von Tegetthoff,  jedan od najistaknutijih pomorskih zapovjednika 19. stoljeća dok je zapovjednik talijanske flote bio grof Carlo di Persano. Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi “Imotska krajina” (1954.) Imoćani su se pokazali junacima te 1866. godine kada je trebalo braniti Dalmaciju od talijanske agresije. Oko 200 Imoćana mornara i podoficira istakli su se u borbama kod Visa koje su u odlučnoj bici 20. srpnja 1866. godine donijele poraz nadmoćnijoj talijanskoj mornarici. Za ranjenike Imoćane u borbi pod Visom u Imotskom je sakupljeno u jedan dan oko 150 fiorina pomoći. Zauzimanjem imotskog načelnika Ante Rossija općina je na svoj trošak liječila sve vojne ranjenike Imotske krajine, a tadašnji općinski liječnik dr. Antonio Mazzi odlučio ih je liječiti besplatno. Nakon Viške bitke Austrija počinje uviđati da je nečovječno narodu koji se za nju bori nametati tuđi jezik i odnarođivati ga bez svoje vlastite koristi.
Na fotografiji portret admirala Wilhelma von Tegetthoffa (akvarel na papiru) u kući obitelji Radovinović u Imotskom.

Stjepan Radić (1871.-1928.)

Stjepan Radić (1871.-1928.), političar i osnivač Hrvatske seljačke pučke stranke cijeli život borio se za osvješčivanje i pripremanje seljaštva kao najpozitivnijeg dijela hrvatskog društva da od objekta građanske politike postane subjektom narodne politike. Smrtno je ranjen u beogradskoj skupštini na današnji dan prije 89 godina, 20. lipnja 1928. godine.
Pjesnik i političar Mihovil Pavlek- Miškina (1887.-1945.), član Hrvatske seljačke stranke posvetio mu je svoje stihove:

Učitelju.
Vođo!
Sveče!
Naša te duša zove
Ustani iz grobnice ove!
Ti znaš boli naše,
Prepune već su strpljenja čaše,
Nek zasvijetli već jednom
Zvijezda našeg roda:
Pravica nek dođe,
Čovječnost i sloboda.

Portret Stjepana Radića naslikao hrvatski akademski slikar, portretist Otto Antonini (1892. – 1959.)

Antonjeta Baškarad Jutronić

Pavao Paolo Bitanga (1786.-1864.)

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine, te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Katu Čelan pok. Nikole s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani(1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.1905.). Pavlove kćeri dotarice su: Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Ivana Raku, Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripala, Cecilija rođ. 1830. god vjenčana za Andriju Vrdoljaka, Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim Ndalje se daju  neki zanimljivi podaci o Pavlovim unucima. Pavao je preko svojih sinova djed braće Alfonsa Bitange, imotskog Načelnika i prvog Kapelnika imotske Glazbe, Pjerina, člana prve Glazbe i Anđela, slavnog imotskog učitelja i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom te njihove sestre Katine Elene Šoić, supruge Mate Šoića. Katina Elena Šoić majka je Ilde Malić te Eme Rako, supruge Nikole Rako koji su roditelji dr Janka, Živka, Slave i Biserke. Pavao je djed rođaku prethodno navedenih i svom imenjaku dr Pavi Radovinoviću (Bitanga) i Pavinim sestrama među kojima je Katinka udana za dr Milu Vukovića, a Tonća za dr Antu, Mladinova, brata dr Josipa Mladinova. Preko kćeri Pavao je djed Mihovilu, Ivanu i Marku Rako prednicima čuvenih Rakića. Nadalje Pavao je djed Josipu Tripalu, najuspješnijem imotskom Načelniku, članu prve Glazbe i osnivaču Općinske glazbe te Luigiju Vrdoljaku, čuvenom imotskom šjoru i jednom od poznatih pjevača Muke, ocu Ambrozine Kirigin, Cecilije Nikolić, Petra, osnivača i prvog ravnatelja imotske Gimnazije ubijenog 1944. godine u Zagvozdu te Andre, oca redatelja Antuna Tonća i Marije Pavičić. Unuci Pavla Bitange su i prvi imotski industrijalci Fabijan i Remigio Truccolo te njihova sestra Rafaella Vučemilović, majka Julija Vučemilovića i Alice Benzon. Konačno Pavao je djed Milke Petričević, supruge Vida Petričevića, ravnatelja Klasične gimnazije u Splitu, prvog predsjednika Hrvatskog planinarskog društva Imotski i jednog od osnivača Vatrogasnog društva u Imotskom te njene sestre Ljube Nikolić, supruge dr Fausta Nikolića i majke Anđelke i Korine Tonković.

Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo, te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.

Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.
Portret Pavla Bitange (ulje na platnu) u kući je Radovinović u Imotskom

Tekst: A.M.T
https://www.geni.com/people/Pavao-Bitanga/6000000014818616522

Starica sa krunicom

Posipanje blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu ili Čistu srijedu u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život, a riječima: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti” podsjećamo se naše smrtnosti i prolaznosti.
Sliku starice sa krunicom (ulje na platnu) naslikala je 1918. godine Marija Franceschi Radovinović

Ilana Shafir (1924.-2014.)

Na današnji dan 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti.
Na fotografiji je autoportret svjetski poznate židovske slikarice Ilane Shafir koji je poklonila Anki Radovinović 1944. godine. Ilana Shafir (1924.-2014.) rođena je kao Jelena Stark 1924. godine u Sarajevu, a kao mlada djevojka, učenica srednje arhitektonske škole s obitelji je krenula u zbijeg iz Sarajeva nakon što je njen otac inžinjer priskrbio obitelji lažne dokumente. Krenuli su vlakom prema teritoriju pod okupacijom Italije koji je bio manje neprijateljski prema Židovima od njemačke vojske. Uz brojne teškoće došli su do Kule Norinske gdje se Jelena sa obitelji skrivala od 1942. do 1944. godine, a samo ih je zid dijelio od susjedne prostorije u kojoj su stali talijanski, a kasnije njemački vojnici. Tijekom 1944. godine Jelena je neko vrijeme boravila u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića gdje je bila sigurna i zaštičena. Jelenu je pozvala dr Pavina kći Anka, a njih dvije upoznala je u Splitu prije rata gđa Milica Radić, supruga vlasnika Jadranske banke i kći ruske kneginje koja je spasila mnoge Židove. Naime Jelena je neko vrijeme živjela u Splitu, a Anka pohađala Žensku realnu gimnaziju. Jelena (Ilana) Shafir i Anka Radovinović Tonković su u teškim poslijeratnim vremenema izgubile kontakt i kada su ga godinama poslije uspostavile Ilana je jako sretna i uzbuđena samo rekla: “Neko je još tu iz onih vremena i sjeća se mene!!”. Poslije su nakon što su obnovile zajedničke uspomene kontaktirale do kraja života. Jelena (Ilana) se i nakon mnogo godina sa nostalgijom prisjećala boravka u Imotskom koji joj se jako svidio, a drugi Imoćani, koje je susretala prema njoj su bili jako pažljivi. Obitelj Jelene (Ilane) se 1944. godine preselila u Pulu gdje su mnogobrojni Talijani ostavili prazne stanove nakon pada Italije, a vrlo brzo se sa sestrom Gabrijelom preselila u Zagreb gdje je 1949. godine završila Likovnu akademiju i odmah po završetku akademije se preselila u Izrael na poziv tadašnje države u osnivanju da se svi Židovi nasele u Izraelu. U početku je slikala izbjeglice u tranzitnom logoru, a vrhunac svog umjetničkog rada doživjela je izložbama u Nizozemskoj, Italji i Švicarskoj te Americi na kojima prikazuje patnje židovskog naroda. Već šezdesetih godina počinje raditi akvarele i mozaike te keramičke skulpture, koje odaju drukčiju stranu njezina stvaralaštva. Iako je stekla slavu svjetskoga glasa, Ilana nikada nije zaboravila hrvatski kao ni Kulu Norinsku mjesto čiji su joj stanovnici spasili život. U svojim javnim nastupima uvijek je isticala kako su prvi motivi njezinih slika bili pejzaži uz Neretvu i turska Kula, uz koju je živjela dvije teške ratne godine, a u jesen 2009. godine posjetila je Kulu Norinsku i Sarajevo. Ilana Shafir umrla je u 90 godini života 2014. godine u Ashkelonu u Izraelu.

Potapanje broda ”Rad” 1940. godine

Potapanje broda ”Rad” na kojem je kapetan bio Imoćanin Zane Franceschi  03. kolovoza 1940. godine. Brod “Rad” je početkom srpnja 1940. godine u Baltimoru, USA  ukrcao full teret fertilizera za Južnu Afriku, Durban. Amerika je tada bila jos neutralna i objavila je da je zapadni dio Atlantika neutralan. Njemačke podmornice su to poštovale i nisu prelazile zapadno od te linije, već su patroliralie i torpedirale brodove na istočnoj polovini Atlantika  jer su bili u ratu protiv Engleske-UK, Poljske i Francuske.
Prije isplovljenja iz Baltimorea, vlasnik broda kompanija “Rusko & Banac iz Dubrovnika je instruirala kapetana Franceschija da na crnoj bandi broda (hull) oboja velikim bijelim slovima ime Jugoslavija  kao i zastavu dobro vidljive, a da bi ih njemačke podmornice lakše prepoznale, kao brod neutralne zemlje  koji plovi iz neutralne zemlje USA. Brod je nakon dužeg zadržavanja u zapadnoj zoni Atlantika nastavio ploviti prema  zapadnoj obali Afrike.
Dana 3. kolovoza u 1900 sati izronila je i zaustavila brod njemačka podmornica te naredila posadi da napusti brod. Podmornica se približila, a kapetan Franceschi je telegrafijom javio kapetanu podmornice da je brod iz neutralne Jugoslavije i da  plove iz neutralne USA luke.  Nijemci su odgovorili da je teret engleski jer je  za Južnu Afriku, a u svome izvještaju nisu spomenili fertilizer vec Chemicals and “War Contraband”.
Cijela posada od  29 članova  se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje koja su imali vesla i neko pomoćno jedro. Podmornica na površini se još približila i jedino ih pitala da li imaju dovoljno vode. Nakon toga je podmornica torpedom pogodila brod koji je počeo goriti i brzo se potapati, da bi potonuo u 2000 sati. Poslije su njemačke podmornice torpedirale brodove bez upozorenja. Sva je posada plakala gledajući svoj brod kako tone. Brodolomci su imali vodu koja se stalno drži i mijenja u čamcima za spašavanje te kekse sa koncentriranom hranom, kakva se drzi u čamcima. Poziciju potapanja su znali I nastavili polako sa čamcima prema Istoku, prema najbližoj obali Zapadne Afrike, Dakara koja je bila oko 400 milja tj oko 640 km. Pozicija potapanja na karti je zapadno od današnje Guinea Bisao. Sva posada je bila jako lagano obučena jer su bili u tropima, kratke hlače i majice ili košulje, a spasili su vrlo malo osobnih stvari. Kapetan Zane Franceschi je spasio svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je bio kupio za suprugu. Na brodu “Rad” mu je ostalo jako mnogo stvari koje je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila i uvijek ostavljala nadajući se da ce brod doci u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši.
Kapetan Vjeko Franceschi kaže: ”Taj dalekozor-kanoćal smo imali doma koliko se sjećam sve do sedamdesetih godina. Sekstant je kao i obično bio u jednoj lijepoj mahagony drvenoj kutiji i kad su jednom bili naišli partizani, neznam na Perinuši ili u Imotskome, to su odnijeli sumnjajući da je to “radio stanica”!!!. Sekstant su razbili negdje u Glavini i naš neki pametni seljak im je rekao da to mora biti nešto sa broda i donio razbijene komade”.
Poslije potonuća broda  dva su čamca plovila 4 dana  polako prema istoku, vrijeme je bilo promjenjivo kao i obično u tropskim vodama. Naišli  bi jaki pljuskovi pa brzo prošli i tako, a najteže im je bilo zadržati se zajedno na vidiku tijekom  noći. Vise  puta su   izgubili iz vida jedan drugog pa bi slijedeće jutro opazili drugi čamac na horizontu.
Nakon 4 dana u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova. Oni u barkama su mislili da ih brodovi nisu vidili te su palili cvene signale i dim. Medjutim su brodovi prolazili dok posljednji šesnaesti nije stao i priblizio se.  To je unaprijed dogovoreni način kojega su se konvoji drzali tako da stane ili skrene samo posljednji brod u koloni da ne dodje do gužve i sudara. Brodovi su drzali “radio silence” tj nisu radio telegrafijom komunicirali, a radi podmornica.  Kad je zadnji brod stao za ukrcati brodolomnike pojavio se još jedan brod iza njega koji je bio zaostao zbog stroja i opasno se približio dok je broj “16” manevrirao za ukrcati brodolomce iz čamaca. To je bilo po večernjoj svjetlosti a brod koji ih je pokupio zvao se “Grodno”
Brodolomnici sa broda “Rad”su dobro primljeni i komanda konvoja ih je odlučila iskrcati u Lisabonu kao neutralnoj luci gdje su stigli  polovicom kolovoza 1940. godine.
I danas postoji njemački web site “ALLIED SHIPS HIT BY U-BOATS” gdje su Njemci obilježili sve trgovačke brodove svih nacija koje su njjemačke podmornice potopile u Drugom svj.ratu. Stranici se pristupi  sa imenom I zastavom broda te se dobiju podaci, tj datum potapanja, pozicija obilježena na karti Atlantika; ime broda; zastava; broj posade; broj podmornicei i ćak ime Nijemca zapovjednika podmornice. Na tom webu su i drugi podaci kao koliko je koji zapovjednik podmornica potopio brodova te koliko je koja podmornica potopila brodova, te popis svih brodova i nacija koje su izgubile    brodove.
Posada je nakon što im je agent  pribavio dokumente i kupio odjeću otišla svojim kućama, većinom u Dubrovnik odakle su bili svi oficiri, ostali iz okoline Dubrovnika, a kapetan Zane Franceschi se vratio na Perinušu.
Nakon nekoliko mjeseci  oficiri iz Dubrovnika su  dogovorili  naručiti jednom slikaru  naslikati  brod ”Rad” u trenutku torpediranja, tj potapanja. Slika  (na fotografiji) je dimenzija oko 60 cm x 40 cm i potpisana je imenom Seite. Sliku su pomorci darovali crkvi Gospe od Milosrđa  na Lapadu u Dubrovniku koja je  tradicionalno bila za zavjete pomoraca i sličila je na muzej zbog svih izloženih vrijednih srebrenih i pozlaćenih stvari, darova i slika koje su pomorci darivali nakon gubitaka brodova i spasenih života u olujama i ratovima (kao crkva Gospe od Pojišana u Splitu i Crkva Gospe od Trsata u Rijeci). Na slici iznad imena  pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj”. Poslije je grad sve predmete iz crkve  premjestio u Pomorski muzej.

Izvor: Kapetan Vjeko Franceschi