Fra Stipan Vrljić (1677.-1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom……

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta

Fotografija-Nikola Štambak

 

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.)

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom i najstarijim sinom Josipom Joškom u avliji kuće Radovinović u Imotskom u prosincu 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”

Slavko Tonković

Frane Keko Franceschi (1928.-2012.)

Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine od majke, Višanke Antice rođ. Radišić i oca Omišanina Antuna Franceschi. Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima generacijama. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri Dore. Vikendom odlaze na Perinušu, a odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši. Perinušu je doživljavao jedinim istinskim domom pa tako i do pretposljednjeg dana svog života da bi nas iznenada napustio u svojoj 84. godini, 08.12.2012. godine. Na fotografiji Keko snimljen 25.6.1953. godine na Perinuši, Luka.

(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

( Visoki jablani, Puti, 1922.)

Tekst: Dora Franceschi Račić

Posjet dr. Franje Tuđmana 15. 8. 1993. godine Imotskom

Prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničar, akademik HAZU, državnik posjetio je 15. kolovoza 1993. godine u Imotskom crkvu i samostan sv. Frane.
…Za samostan sv. Frane u Imotskom, dan 15. kolovoza 1993. g. ostat će u samostanskoj kronici upisan zlatnim slovima. Naime tog dana predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, kod svojeg posjeta Imotskoj krajini, našao je vremena posjetiti i naš samostan i susresti se sa sa okupljenim Božjim narodom. Uz zvonjavu zvona, pljesak prisutnih predsjednika je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić…Dr Franjo Tuđman najprije se zaustavio pred spomenikom fra Stipana Vrljića gdje ga je pozdravio donator fra Kruno Vukušić (na fotografiji) s osobitim pijetetom jer ga on smatra ne samo ostvarenjem tisućljetnog sna i duhovnog jedinstva hrvatskog naroda, nego i darom Božjim za Hrvatsku……

Izvor: Grad na gori 2/1993

Duhanska stanica, Dogana u Imotskom početkom 1950-ih.

Duhanska stanica, Dogana u Imotskom snimljena početkom 1950-ih. Secesijski kompleks Duhanske stanice sa upravnom zgradom i skladištem duhana projektirao je Prus ing. August Thara, a izgradnja prvog velikog skladišta započela je 12. lipnja 1888. godine. Deset godina kasnije, 1898. godine izgradilo se drugo skladište te upravna zgrada.
Imoćanin Iko Mostarčić, jedan od graditelja Dogane u svojoj oporuci „Vjerodostojnoj uspomeni“ koju je napisao u 82. godini života, 26. svibnja 1946. godine navodi podatak o početku sadnje duhana u Imotskoj i Vrgorskoj krajini.”… U godini 1884. pomalo je počela sadidba duhana u Imotskom kotaru, a u god.1885. u Vrgorskoj obcini. I taj vrgorski duhan su sadioci dovozili na otkup u Imotski za 2 godine.U Imotskom je slagalište duhana bilo u Lekića, Marčinoj i Miroševica kući i to bez stelaža na razne načine složeno.U Imotskom bijo je tada upravitelj Najglofer. U Imotskom je prvi poslovođa bijo Nikola Vučemilović…”. Pišući o gradnji “Dogane” Iko Mostarčić u „Vjerodostojnoj uspomeni“ navodi: “godine 1888. sagrađena je prva polovica istočna sa čatrnjom, sada drugog magazina duhana u Imotskom. Godine 1890. sagrađena je druga polovica magazina duhana u Imotskom.Godine 1893. do svrhe srpnja 1894. sagrađena je administrativna zgrada u Imotskom. Ozgor opisanim zgradama bio je zakupnik arhitekt August Thara, šleski Njemac, a njegov upravitelj i poslovođa bijo je Iko Mostarčić iz Imotskog; dočim državni nadzornik bio je inžinir Iran, a zanjim oficijal Ladislav Kopac.Godine 1899. sagrađena je istočna polovica sada prvog magazina duhana u Imotskom. Poduzetnik bijo je Stipan Opara iz Sinja, a poslovođa bijo je Iko Mostarčić iz Imotskog. Drž. upr. Volinka.Godine 1912. do god. 1917. sagrađen je četvrti magazin duhana u Imotskom, stražarnica regulacija terena i putevi okolo istoga, te zgrada kotarskog suda u Imotskom. Zakupnik svega ovoga bio je Eduard Žagar iz Splita, a poslovoda Iko Mostarčić iz Imotskog. Na magazinu duhana bijo je državni nadzornik Janušek asistent Čeh. Dočim na sudu bijo je Enci plemić Janfonja graditelj iz Kaštela.” (dio iz Diplomskog rada studenta Branimira Čulara, Grad Imotski Dogana)

Fotografija u arhivi prof. Gordane Radić

Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom

Svi Sveti 2017. godine, groblje Gospe od Anđela u Imotskom

Groblje u Imotskom

Gdje leže moja majka i moj otac
Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila,
I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;
A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,
Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.
Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –
Okružena novostima, golema gnijezda:
U nesvijesti se otapa led beskraja;
Ništa se više slučajem ne razdvaja –
To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju
Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže
Nas troje zajedno sklapamo ruke;
Koliko je stara ova zaliha čuda? – iste čujemo zvuke,
Ista je blizina neizreciva.
Majka, otac i sin –
To više nije nikakav redoslijed;
Susretljiv je beskraj, rastopio se led;
Molitva, patnja i čin –
Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.
I svejedno je gdje smo nas troje:
Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.

Vlado Gotovac

Imotski, 02. kolovoza 2017. godine

Imotski, 02. kolovoza 2017. godine, procesija sa zavjetnom slikom Gospe od Anđela kreće od župne crkve imotskim ulicama na proslavi blagdana Gospe od Anđela, nebeske zaštitnice Grada. Imotskog i 300-te godišnjice oslobođenja od Turaka (1717.-2017.). Procesiju je pratilo više od pedeset svečenika, brojni Imoćani i njihovi gosti.

Fotografiju iz kuće Radovinović snimila Anamaria Marušić Tonković