Perinuša, ljeta 1973. godine

Perinuša, na teraci kuće Tonija i Keka Franceschi ljeta 1973. godine. S lijeva stoje:Ante Tonći Franceschi (1942.-16.08.1978.), mr.ph.Stjepan Nino Ferrari i kći Renata Renica Ferrari, Frane Keko Franceschi i supruga Anita. Sjede s desna:Marica Franceschi, Lada Hršak,kći Mile Franceschi te kćeri Maje Franceschi Anamaria i Žaneta Pera.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Imotski, vjenčanje u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine

Imotski, vjenčanje Zore Radovinović i Stipe Roščića u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine. U prvom redu sjede mladenci Zora i Stipe, do Zore je kum Slavko Tonković, ispred čuče djevojčice Zlatka Franceschi i Štefica Spiegl. S desna stoje: treći Ljubo Poštenjak sa suprugom, iza Ljube je Anka Radovinović Tonković sa sinom Jagom, Mara Kusić, Danica Leko, dr Pave Radovinović, kći Marija Radovinović i supruga Marija Franceschi Radovinović iza koje je Mile Jelavić, Mila Franceschi, mladoženjina sestra Ksenija, Ana Sela Franceschi, Ante Jelavić, supruga Marija Vuković Jelavić i kći Katja Jelavić te krajnje lijevo dr Mile Franceschi i supruga Marica

Izvor: Obiteljska arhiva.

Sušenje duhana u Runovićima sredinom 1970-ih

Sušenje duhana u Runovićima sredinom 1970-ih. Berba duhana počinje početkom srpnja i traje do polovine listopada. Na prostoru Imotske krajine bili su upravo idealni uvjeti za sušenje duhana. U tu svrhu nisu se radile posebne sušare već obične nadstrešnice u vlastitom dvorištu koje je bilo ograđeno suhozidom. Jedino se vodilo računa da to bude osunčana strana dvorišta ali istodobno da duhan ne bude izravno izložen suncu. List se je nizao uz pomoć dugačke igle na čvrsti konac ili špag, a onda vješao na šprulje dužine oko 2-2,5 metra, a postavljale su se na visinu 1,5 metar iznad zemlje. Sušenje je trajalo od 10 do 20 dana ovisno o vremenu….

Izvor: Snježana Tonković, dio teksta iz monografije “Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom” (2009.)

Dinko Štambak i prijatelji u Imotskom 6. listopada 1982. godine

Dinko Štambak, hrvatski književnik i prevoditelj sa prijateljima u Imotskom ispred Krisove Gradske kavane 6. listopada 1982. godine. S lijeva sjede: Janko Petyo, Luka Čelan, Jozo Štambak, Dinko Štambak, Mile Vilenica i Mile Štambak. Prošlo je 29 godina od smrti velikog Imoćanina Dinka Štambaka (Dolac Donji, 21. srpnja 1912.- Pariz, 24. travnja 1989.) čija osobna i profesionalna biografija možeposlužiti kao scenarij za film. Dinko Štambak, Imoćanin s pariškom adresom, družio se s brojnim intelektualnim i umjetničkim velikanima svog vremena, ali Imotski i uspomene na njega zadržao je na posebnom mjestu te je u zbirci priča “Oko Modrog i Crvenog jezera” vrlo slikovito opisao Imotski iz vremena svog djetinjstva nostalgičnim pripovjednim osvrtom na prošla vremena, ljude i običaje jednoga grada kojim se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bogatije sredine od imotske.
Daje se tekst o Dinkovom boravku u Parizu koji je kompilacija dnevničkih zapisa u 80 bilježnica tijekom otprilike 35 godina. Dio zapisa svojedobno je objavljen u sarajevskom listu Oslobođenje, a ostalo je preveo Dinkov nećak Nikola Štambak.

DINKO U PARIZU

Dana 18. studenoga, nedjeljnog popodneva, oko tri sata, dok je kasno jesensko sunce obasjavalo grad koji sam prvo ugledao kroz avionski prozorčić, spustili smo se u Le Bourgetu, udaljenom „od svetog grada koji je zasjao na Zapadu“ (Rimbaud) dvadeset kilometara. Bilo nas je dvanaest studenata, ja najstariji, a stotinjak drugih doći će na sam dan Božića iz svih republika druge Jugoslavije.
Iz Le Bourgeta, koji se od onog vremena premetnuo u gradić, autobus nas je prenio u Pariz. Veliki bulevari, prilazi i trgovi bijahu puni šetača; kasno jesensko sunce izmamilo je iz kuća sve živo, na terasama velikih bulevarskih kavana sjedilo je veliko mnoštvo. PARIZ!
Prvu noć proveo sam u Latinskoj četvrti (Quartier latin), u svratištu nasuprot pučkoj školi. Sutradan, s nekim našim studentima, prešao sam u Đački grad (Cité Internationale Universitaire de Paris), u četrnaestom okrugu Pariza. Grad zato što se sastoji od domova koje za studente izgradiše ne samo Francuzi, nego i brojni narodi s raznih kontinenata.
Pariz sam dobro poznavao iz knjiga i iz razgovora s Tinom Ujevićem. Prve šetnje Parizom činile su mi se šetnjama po ulicama koje sam napustio prije nekoliko godina. Prepoznavao sam Pariz, ali takvo osjećanje i doživljavanje grada prvi put viđena, ne izuzima ni najmanje doživljaj novog. Otvorenom gradu otvorio sam svoje oči, duh. Ulazi!Međutim, dublje upoznavanje grada počinje kad ulaziš u život svih kad, recimo, problemi tvog djeteta postaju tvoji problemi; prije toga si došljak, turist, čep koji nosi voda; a kad su brige grada postale tvoje brige, turist je nestao da bi ustupio mjesto stanovniku. Pjenušav šampanjac zamijenilo je oporo vino svakidašnjice.
Prvih dana, tjedana i mjeseci nahodao sam se po Parizu, zalazio u najzabačenije četvrti, kretao u predgrađa i mjestanca oko Pariza, mnogo sam prosjedio na obalama Seine dok su prolazili šlepovi natovareni pijeskom. Želja da upoznam grad, zatim knjiške, artističke, filmske i ostale reminiscencije, podžigala mi tabane.
Željan pravog Pariza, uselih se dva-tri mjeseca nakon dolaska u mansardu na šestom katu, u blizini Bulonjske šume. Na šestom katu – ulaz: stubište za služinčad – sobičak do sobička, sve same kuharice, služavke, kućne pomoćnice i ja. Prozora u mom sobičku nije bilo, nego okruglo „volujsko“ oko s kojeg sam ipak mogao, kad bih ispružio vrat, vidjeti šumu pod snijegom, šumu u cvatu i pod prvim zelenim lišćem.
S proljeća 1947. i nastanio se u slavnoj četvrti Saint-Germain-des-Prés. U središtu svijeta, tako nam se činilo, jer tu je sve brujalo od nove filozofije, egzistencijalizmom zvane, omladina Francuske i svijeta grnula je ovamo kao u obećanu zemlju zabave, iživljavanja, uspjeha. Moj hotelčić, s dva niza prozora podosta uskih, dizao se na pet katova. U prizemlju bar, sobice tijesne, odvojene jedna od druge tankim zidovima, žičani krevet, stočić, stolac klimav, lavor; voda na katu, zahod na katu više; nalazio se u Rue de Buci, u srcu kvarta. Kvarta što se pročuo diljem svijeta po filozofiji, točnije po književnim djelima Sartrea, još točnije: po osebujnom, donekle i libertanskom, da ne kažem raskalašenom životu omladine koja je shvatila egzistencijalizam kao opravdanje svih sloboda i oslobođenja.
U proljeće 1948. napuštajući hotelčić u ulici de Buci, gazde mi dopustile da ponesem žičani krevet, stolić i stolac. Ja sve to na kolica koja sam najmio i dogurao u Rue de la Sourdière. U mojoj mansardi na petom i po, kad je padala kiša , bilo je kiše i na mom krevetu. Po krevetu i oko njega namjestio bih nešto lonaca i tanjura. Glazba kiše. Srce bijaše toplo, za kišu lako. Nije bilo tužno u mansardi, naprotiv. Mnogi su mi zavidjeli, jer tko ima mansardu, ima sve slobode. Mnogo tihih večeri, i dana i noći, doživjeh u toj potkrovnici s koje gledah kupolu svetog Roka, cvijeće na prozoru mlade susjede, nebo, oblake. U mansardu sam uveo i ženu koja donese u prćiju kišobran, pa bilo suvlje; vjenčali smo se krajem prosinca 1949. Teška srca napustio sam mansardu i ustupio je mladom radničkom paru koji je do tada stanovao u pravoj rupi, do mene.
U Latinskoj četvrti, u kojoj smo od veljače 1951, ulica je kozmopolitska. Kućice na četiri kata, odnosno tri s potkrovnicama. Stanovnici kuće – jedan zid je iz dvanaestoga stoljeća – većinom stranci. U samoj uličici – Rue Thouin – grčki i vijetnamski restoran, talijanska postolarija, armenska crkvica, a na obližnjem trgu de la Contrascarpe danju i noću bruji od stranih jezika.

Izvor: Fotografija i tekst Dinko u Parizu, Nikola Štambak

 

Na skalinama 1958. godine

Klapa mladih Imoćana na skalinama 1958. godine nakon utakmice malog baluna za koji su i danas vidljive branke bile iscrtane na suprotnim zidovima Colombanove i Bašića kuće. U zadnjem redu drugi desno u mornarskoj majici sjedi Vjeko Franceschi, a krajnje desno njegova mala sestra Zlatka. U drugom redu prvi lijevo sjedi Ivo Galaci, a između Ive i Vjeke vjerovatno Jakov Lipoglavšek. U prvom redu prvi lijevo sjedi Nedo Bašić, do njega je Golub Kosanović. Desno od Vjeke, a iza Zlatke je Mirko Škeva.

Fucbal

Marčina raštela,
Colombanov zid od dvorišta,
velike branke za mali nogomet.
I svaki dan, jedan balun dušu
pusti od teta Lučine ruke.
……………………..………………
Al u taj čas, eto teta Karme,
i svi spremni potražiti spas,
ma ukopasmo se u mistu kad čusmo;
Ferma mularija,
ovaj put ćemo vam ga vratit,
neće pod koltelo glavom platit,
al pikoli mii
borsa i plucer! Lipo dobro ste zašili,
ma domani, kad budete igrali balone,
Luči će koltelo a mani i po svome.
O nebo sveto milostivo jesi,
hvala ti što Karma nosi godina brime
i pojma nema novi balun, novo je vrime
……………………..……………………

Mercedes Ceda Marinković (2015) Nostalgija čuvar baštinjenog mi.

Fotografija u arhivi Zlatke Franceschi

 

 

Mila Jukić Juko

Mila Jukić Juko (1904.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1950. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko došla je 1923. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. gpdine. U kući Radovinović u Imotskom Juko je ostala kao član obitelji i u njoj je umrla 06. travnja 1972. godine. Daje se dio teksta iz zapisa Gordane Radić „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:
….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Izvor: Obiteljska arhiva

Papa sveti Ivan Pavao II.

Najveći čovjek 20. stoljeća, papa sveti Ivan Pavao II. umro je 02. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta umro je u svom stanu u Vatikanu. Posljednje riječi voljenog pape Ivana Pavla II., kojeg Hrvati i danas nose u srcu, bile su na poljskom jeziku i glasile su: “Pozwólcie mi odejść do domu Ojca”. (Dozvolite mi otići u Očev dom). Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.) (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen je kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine i svetac Katoličke Crkve.

Krist jednom stade na žalu
tražeć ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječi.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ja sam siromašan čovjek.
Moje blago su predanost Tebi
i srce čisto da idem s Tobom.

O Bože …

Ti trebaš dlanove moje,
moga srca ražaren plamen
i kaplje znoja, samoću moju.

O Bože …

Ti i ja krećemo danas
lovit’ srca na moru života
a mreža bit će Riječ Božja prava.

O Bože …

Fotografija pape Ivana Pavla II. snimljena 4. listopada 1998. godine u katedrali sv Duje u Splitu u obiteljskoj arhivi

https://www.youtube.com/watch?v=EM7rVPnJG24