Vjeko, Tonći i Ivica Franceschi 1964. godine

Druga je godišnjica smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11. srpnja 1941.- SAD, 30. siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
I u avliji kuće Radovinović Jagul u Imotskom. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Vjeko i Tonći (1942.-1978.).

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupaćić

Izvor. Obiteljska arhiva

Milena Dunda (07.04.1925.-28.01.2019.)

Umrla je Milena Dunda (07.04.1925.-28.01.2019.), kroničarka Imotskog i od malih nogu sudionica cjelokupnog života jednog gradića. Sestre Dunda osim Mire, Ana, Ćela, Emilija i Milena se nisu udavale i sve su sačuvale usmenom predajom brojne zanimljive, tragične, komične, ljubavne i ine priče iz starih imotskih obitelji, kao i gotovo zaboravljenim imotskim tradicijama vezanim uz svakodnevni život. Milena i Emilija su svima koji su to željeli kazivale nepoznate činjenice iz povijesti Imotskoga kao što su bile i pomagačice u prepoznavanju naših umrlih sugrađana na starim fotografijama. Koliko puta bi mi Milena ili Emilija usmeno ili na telefon strpljivo govorile o gotovo zaboravljenim imotskim običajima ili nekim nepoznatim obiteljskim odnosima. Zanimljivo je kazivanje Emilije i Milene Dunda o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani sa „Bongiorno Lela“ i „Adio Mariči“ koje su kao mala djeca slušali prije ranojutarnje mise iz svoje kuće u blizini kao i dugogodišnjim zategnutim odnosima između obitelji Colombani i Bitanga kojima Colombani nisu oprostili podizanje kuće ispred njihove. Milena je kao i brat Sveto bila amaterska glumica koja je imala nekoliko scena u Vrdoljakovim filmu “Ljubav i poneka psovka” (1969.) snimanom na imotskim lokacijama. Vrt sestara Dunda uvijek je bio pun različitog cvijeća koje bi rado poklonile, a poslije je Milena sa ljubavlju na balkonu svoje kuće njegovala đirane različitih boja na koje su svi bili ljubomorni. Milena je bila talentirana plesačica, po kazivanju starijih kao prava balerina s kojom su svi rado plesali na nakadašnjim čuvenim Imotskim plesovima. Milenini roditelji su Petar Pjero Dunda i Matilda Vicić, a njenih osmoro braće i sestara su: Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Ćela (1923.), Tonći (1927.) i Sveto (1930.). Odlaskom Milene njena sestra devedesetosmogodišnja Emilija je jedina živuća od braće i sestara Dunda.
Draga Milena počivaj u miru Božjem u svom Imotskom koji si toliko voljela!

Na fotografiji snimljenoj 1990. godine Milena Dunda silazi niz čuvene imotske skaline

Dolazak kući

Dolazak tipičnog imotskog gastarbajtera kući u neko od sela Imotske krajine s privremenog rada u Njemačkoj za Božić 1974. godine.
MOJ OTAC
Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe ikolača. Jagase puno bojin onima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje…štosenesmi reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. stogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistremesa neće. Unda jopet iđe usvit aja uškolu. ima jedan Tim-bar inanjemu piše: Petar RAOS pokućarac Bogbigazna šta-mugaje to. Biće što ima kuću aidrugi je Imaju Pa nemajutimbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišat….

Ivan Raos (1957) Vječno nasmijano nebo
Fotografirao Ivo Gudelj, U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

Otočić Manastir

Otočić Manastir s ruševinama starog poznatog franjevačkog samostana koji se izdiže posred Prološkog jezera – Blata. Oslanjajući se na turske fermane, dr. fra Karlo Jurišić navodi da se samostan počeo graditi između 1600. i 1605. godine, a porušen je 1715. godine kada su ga franjevci predvođeni fra Stipanom Vrljićem (1677-1742) i većom grupom izbjeglica zauvijek napustili bježeći pred Turcima prema Omišu. Na otočiću je pronađen kamen sa uklesanim natpisom: “A.D. 1609 F.M.R.-NEK SE ZNA“ koji se najvjerojatnije odnosi na fra Miju Runovića. Uz natpis je strelica koja pokazuje smjer jednog ponora što potvrđuje da legenda o zatvaranju ponora nije legenda već ima svoje povijesno uporište.

Fotografiju je 2018 godine snimio Nikša Smoje

Hrvatski vojnici u Imotskom 1991. godine

Hrvatski vojnici pred polazak na bojište, kod sv Mise u crkvi sv Frane u Imotskom 1991. godine
…Što Ti drugo mogu reći, Sine ovoga ponosnog kraja Imotskoga, što ti drugo mogu reći nego ono zahvalno “slava ti vječna” i ono molitveno “pokoj vječni daruj im Gospodine”-Vavik on živi- ki zgine pošteno” rekao je stari naš hrvatski pjesnik. “Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši” govorili su naši stari, kao i mi s njima , vjerujući da ćemo se, poginuli Sine imotskoga kraja, ponovo naći s tobom u prebivalištu Boga našega i na dan uskrnuća, poslije kojega ni ti, Sine naš, ni mi više nećemo umirati. Klanjamo se sada tvojem junaštvu, jer ti je domovina bila draža od života!..

Don Ante Kusić na misi za poginule hrvatske branitelje u Imotskom 7. 11. 1993.

Izvor Grad na gori br 1 , 1993 i br. 2, 1993.

Perinuša u kolovozu 1950. godine

Perinuša u kolovozu 1950. godine. Posjed Perinuša smješten je na jednom od rukavaca Vrljike, a prvotne konture čitavog kompleksa nastale su još u vremenu srednjeg vijeka. Prvu značajniju gospodarsku namjenu Perinuša dobiva s dolaskom Osmanlija na područje Imotske krajine. Posjed Perinuša danas sačinjavaju mlinica sa pripadajućim mlinovima, velika kamena dvokatnica, okolna kamena zdanja s podrumima i drugim pripadajućim prostorijama, različita spremišta, ograđeni vrtovi te stara šetnica smještena uz neposredan rukavac rijeke Vrljike.

Izvor: Obiteljska arhiva

Marija i dr Pavao Radoviinović

Na Svjetski dan baka i djedova, nona i nonota, 2. listopada podsjećamo se s dubokom zahvalnošću svega što su bake i djedovi činili i čine za svoju djecu i unučad. Nezaboravni nona i nono Marija i dr Pavao Radoviinović sa najstarijim unukom Josipom Joškom Tonković 23. srpnja 1954. godine u Lugu, Jagulovim barama.

 

Perinuša, ljeta 1973. godine

Perinuša, na teraci kuće Tonija i Keka Franceschi ljeta 1973. godine. S lijeva stoje:Ante Tonći Franceschi (1942.-16.08.1978.), mr.ph.Stjepan Nino Ferrari i kći Renata Renica Ferrari, Frane Keko Franceschi i supruga Anita. Sjede s desna:Marica Franceschi, Lada Hršak,kći Mile Franceschi te kćeri Maje Franceschi Anamaria i Žaneta Pera.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Imotski, vjenčanje u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine

Imotski, vjenčanje Zore Radovinović i Stipe Roščića u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine. U prvom redu sjede mladenci Zora i Stipe, do Zore je kum Slavko Tonković, ispred čuče djevojčice Zlatka Franceschi i Štefica Spiegl. S desna stoje: treći Ljubo Poštenjak sa suprugom, iza Ljube je Anka Radovinović Tonković sa sinom Jagom, Mara Kusić, Danica Leko, dr Pave Radovinović, kći Marija Radovinović i supruga Marija Franceschi Radovinović iza koje je Mile Jelavić, Mila Franceschi, mladoženjina sestra Ksenija, Ana Sela Franceschi, Ante Jelavić, supruga Marija Vuković Jelavić i kći Katja Jelavić te krajnje lijevo dr Mile Franceschi i supruga Marica

Izvor: Obiteljska arhiva.