Mila Jukić Juko

Mila Jukić Juko (1904.-06.04.1972.), voljena dadilja djece i unuka dr Pave Radovinovića 1950. godine u Lugu, Jagulovim barama. Nezaboravna Juko došla je 1923. godine u kuću Radovinović kao mlada djevojka, siroče bez majke i oca umrlih u strašnoj pandemiji španjole 1918.-1919. gpdine. U kući Radovinović u Imotskom Juko je ostala kao član obitelji i u njoj je umrla 06. travnja 1972. godine. Daje se dio teksta iz zapisa Gordane Radić „Građanski život Imotskog” o imotskim dadiljama:
….Građanski život Imotskoga s kraja devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća obilježile su obitelji različitog staleškog položaja; činovnici i državni službenici različitog tipa, potom trgovci, obrtnici, veleposjednici i posjednici, kulturni i prosvjetni djelatnici, dakle građani po kojima je ova sredina bivala urbanom, bivala grad. U tim obiteljima, osobito onima malo višeg društvenog i imovinskog ranga, primjetna je, pored ostaloga, zanimljiva pojava koja zaslužuje osobit istraživački pristup i pažnju. Radi se o pojavi takozvanih kućnih pomoćnica, mladih djevojaka koje su dolazile iz sela siromašne imotske okolice kako bi u gradu našle posao, pomagale u „gospockim“ kućama u domaćinskim poslovima, a osobito bile korisne u čuvanju djece….. I danas još ima dragocjenih uspomena i priča o služavkama i dadiljama u ovoj sredini jer su te male i velike Mile, Ive, Mare, Matije, Matijice, Jurke, Marijete, …postajale gotovo članovima obitelji u kojima su živjele, a neke od njih dobivale značajno priznanje – grobno mjesto u obiteljskim grobnicama zajedno s onima kojima su služile i s kojima su živjele, a ponekad i imovinsko nasljeđe. Nasreću, neke od njih i danas možemo vidjeti na sačuvanim obiteljskim fotografijama. I što reći? Dobre su, drage, lijepe za svako oko, nezaboravne. Svaka im čast……

Izvor: Obiteljska arhiva

Papa sveti Ivan Pavao II.

Najveći čovjek 20. stoljeća, papa sveti Ivan Pavao II. umro je 02. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta umro je u svom stanu u Vatikanu. Posljednje riječi voljenog pape Ivana Pavla II., kojeg Hrvati i danas nose u srcu, bile su na poljskom jeziku i glasile su: “Pozwólcie mi odejść do domu Ojca”. (Dozvolite mi otići u Očev dom). Sveti Ivan Pavao II. (lat. Sanctus Ioannes Paulus PP. II.) (Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.), rođen je kao Karol Józef Wojtyła, 264. nasljednik apostola Petra, papa od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine i svetac Katoličke Crkve.

Krist jednom stade na žalu
tražeć ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječi.

O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.

Ja sam siromašan čovjek.
Moje blago su predanost Tebi
i srce čisto da idem s Tobom.

O Bože …

Ti trebaš dlanove moje,
moga srca ražaren plamen
i kaplje znoja, samoću moju.

O Bože …

Ti i ja krećemo danas
lovit’ srca na moru života
a mreža bit će Riječ Božja prava.

O Bože …

Fotografija pape Ivana Pavla II. snimljena 4. listopada 1998. godine u katedrali sv Duje u Splitu u obiteljskoj arhivi

https://www.youtube.com/watch?v=EM7rVPnJG24

Proljetna Vrljika

Proljetna Vrljika, vrbe i vrbove nimfe……Što god je ljepote imala u svojim zelenim očima, dobrote u dubokom i studenom srcu, bogatstva u plodnoj utrobi i snage u vitkim djevojačkim rukama, sve je to Vrljika dala Imoti i Imoćanima. Sve što su prljavštine imali u svojoj kući, tvornici, srcu i duši, svu su je Imoćani prolili u Vrljiku….U Matici se kupale ovce, u zasebnim, djevojačkim virovima, pod gustim sklopom vrba, djevojke. Po mjesečini vile. Rijeka za njima ostajala još čistijom, još bistrijom, još pitkijom. Danas se u njoj kupa malo tko. Prilogom i pregršti pije se samo na izvorištu. Sad nam je postalo jasno zašto se na dnu polja strmoglavila u ponor. Što je na Jauku jauknula.

Petar Gudelj (1996.) Put u Imotu

Josip Joko i Mila Tonković

Josip Joko Tonković (1892.-1975.), vrijedni imotski sin sa suprugom Milom Patrlj na svom imanju u Glavini Donjoj uz glavnu cestu prema Imotskome 1960. godine. Na dan sv. Josipa 1892. u Podbabskim Zmijavcima ugledao je svijet Jozo Jakov Marko Tonković zvani Joko, od oca Mate i majke Jele Mrkonjić. I kao da je sudbina odredila da mu preko zaštitnika rada i radnika sv. Josipa namijeni da tijekom čitavoga životnog vijeka bude vrijedni, ustrajni i strpljivi radnik. Josip Joko Tonković vjenčao se se 16.02.1914. godine u crkvi sv. Luke na Kamenmostu za Milu Patrlj (1891.-1974.), kći Filipa Patrlja i Anke Milas rođenu također na dan sv. Josipa. Iza njih ostalo je brojno potomstvo preko šestorice sinova: Dane, Branka, Slavka, Vinka, Ivana i Ante. Josipov sin Slavko Tonković napisao je: „Moj otac je bio svoj na svome, što mu je davalo snagu da bude odlučan u iskazu mišljenja i zastupanju svojih stavova. Svojim unutarnjim mirom, vedrinom duha i razboritim ponašanjem unosio je mir u sredinu u kojoj je živio i djelovao. U nevolji ne bi klonio duhom, jer ga je nadahnjivala čvrsta vjera i ustrajna nada da će nadoći vrijeme olakšanja”. Nezaboravni dida Joko u duši pjesnik zanimljivim je načinom opisivao pojedine događaje, duhovito prepričivao razne anegdote, te zgode vezane za pojedine ljude iz imotskog kraja. Navodi se njegovo kazivanje o Mati Ćapinu, stricu fra Ivana Tonkovića:
„U prvo vrime naši stariji išli su na rađu u Mostar i Primorje. Ritko koji bi priša na Brač, bojali su se mora. Ali koji bi priša, dobro bi se omrsio. Za misec dana donio bi kući tri-četri vijorina para, miščić ulja i nikoliko šuplji kolača, a suviše suvi smokava po punu torbu.Mate Ćapin bio je visok čovjek pa su ga prozvali Dugonja. On je Kokanov ćaća, a Kokana znade sva Podbabska župa. Uputio se Dugonja u Primorje, a iz Makarske će prići na Brač. Kad je bio kod sv. Nikole u Podosoju, svrne s puta i klekne prid kip sv. Nikole i stane se moliti: – o sveti moj Nikola Putniče, uputi dušu moju putem raja, a tilo moje da zdravo priđe priko mora na Brač, i zdravo se i sritno natrag povrati! A ja kad se povratim darovat ću ti tri banice lemozine! – Ode Dugonja. Na Braču sta misec dana. Zdravo bio, lipo zaradio i zdravo se povratio sve do Podosoja. Kad je bio kod sv. Nikole jopet se svrne da se oduži sv. Nikoli. Kad tamo na kapelici vratašca razvaljena i lemozina pokradena. Misli se Dugonja i misli, pa reče: a sveti moj Nikola, kad ti nisi moga očuvati sebe kako ćeš mene!? I nedade mu obećane tri banice. Kad kući, kesa je, vijorina nema u kesici, ulje je, torba smokava je, šuplji kolači jesu, triju vijorina nestalo. Jadni Dugonja smišlja i promišlja kad je zadnji put vijorine vidio, koliko je puta od Makarske do Podosoja kesicu iz nidara vadio. Kad se nije moga domisliti, kako ji nestade, reče Dugonja: Nije ništa nego me Bog pokara, što nisam izvršio zavita svetom Nikoli!“

Imotska mladost zimi 1962. godine

Vesela imotska mladost na dubokim snijegom prekrivenoj šetnici prema Modrom jezeru 1962. godine. Na fotografiji su Gordana Goša Rako i Slobodan Pancirov, a u pozadini je Branka Bulić.

Fotografija u vlasništvu prof. Gordane Rako Radić

Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Godišnjica je smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i nastavljača obiteljske tradicije.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
Marica Franceschi (1913.-1999.) sa svojih šestoro djece 1959. godine u Jagulovoj avliji s pogledom na Šamatorij. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Anamaria Anisja (1938.), Vjeko Josip (1941.- 2017.), mama Marica, Marija Maja (1941.-1972.),Tonći (1942.-1978.) i mala Zlatka (1951.).
Daje se dio teksta iz memoara kapetana Vjeke o djetinjstvu provedenom u Imotskom:
Djetinjstvo smo proveli u Imotskome i najviše u velikoj avliji, u Fratarskoj ogradi te u dvije barba Pavine ograde, Barakovcu i Periševcu. To je bilo naše “kraljevstvo” gdje smo se igrali, trčali, sakrivali i penjali. Mislim da druga djeca u Imotskom nisu imala priliku tako biti stalno u prirodi kao mi iz barba Pavine kuće. Mi nismo ni išli u druga područja maloga Imotskog (van mamina pogleda), tako na primjer nikad u djetinjstvu nisam niti bio na vrhu Topane!!. Jednom sam ipak sa Bazaranima bio u Jelavića docu gdje je sada stadion, a ti su dečki znali za najopasniji podvig, penjući se proći sa jedne strane na drugu na onoj velikoj klisuri iznad današnjeg stadiona. Izmedju Barakovca i kuće bio je veliki barba Pavin vrt, jedan jako lijepo izgrađen prostor u prirodnoj uvali terena sa zidovima i serpentinastim terenima spremnim za obradu i brojnim raznovrsnim voćkama, jabukama, kruškama, trešnjama, dunjama, a po cijelom vrtu je bila sprovedena voda iz ogromne kućne čatrnje. Inače sam uvijek bio za najveće vragolije, tako sam jednom ubio u avliji patku šjor Joze Rosića, staroga učitelja koji je živio u istoj kuci. Izmišljao sam i druge “mudrolije” kao bacati papirnate avione sa prozora i zapaliti ih tako da u letu sasvim izgore. Jednom je jedan takav zapaljeni avion uletio u prozor ispod nas u Ankinu spavaću sobu, a ja sam se toliko preplašio da će nastati požar da sam otrčao kod nje ravno u spavaću sobu ugasiti avion koji je doletio baš na krevet. Padao sam sa zidova, penjali smo se po stablima i sa fratarskog zida skakali na mlade borove koji bi se pod nama savili i spustili nas na livadu (nadam se da su ti borovi do sada narasli)……….

Izvor: Obiteljska arhiva

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.)

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.) rođen  20. prosinca 1800. godine u Imotskom nabavio je za imotsku crkvu prve orgulje 1834. godine na kojima je bio i prvi orguljaš. U kronici samostana zapisano je….”Nove orgulje, postavljene u imotsku crkvu, zasvirale su prvi put na prvoj misi na Božić 1834. godine uz najveću radost svih građana Imotskog. Orguljaš je bio profesor fra Jerolim Luiđi Vrdoljak. Treba imati na pameti da je najveću brigu imao, da se prevezu iz Venecije do Imotskog, spomenuti o. Vrdoljak mještanin, bez ikakove svoje koristi, već samo iz ljubavi prema svome rodnom mjestu…”. Orgulje je izradio u Veneciji isusovac, profesor orgulja Giacomo Bazzani iz mletačke obitelji graditelja orgulja za 660 forinti, a sa troškovima kolaudacije i prevoza do Imotskoga, orgulje su zapale 884,26 forinti što je u ono vrijeme bio veliki trošak. Zanimljivo je putovanje orgulja od Venecije do Imotskog. Brodom Dominika Katalinića dopremljene su od Venecije do Splita, a odatle zaprežnim kolima koja su vukli volovi do Trilja te lađom preko Cetine. Francuskom cestom na kolima i 4 konja dovezene su do Zagvozda, a odatle do Imotskog u kolima koje su potezali volovi preko starog puta kroz Škobaljuše i Poljica. Carinarnici u Imotskom za uvoz strane robe plaćeno je za orgulje 15.12.1834. godine 21,21 forinti. Trošak za prijevoz orgulja, hrana ljudima, konjima, lađu na Trilju, konje, uspostavljanje i akordiranje orgulja isplaćen je darovima samostana, crkve, Batošića kase i 82 osobna darovatelja. Fra Jerolim Luiđi zaređen je za svečenika 25.09.1834. godine, a u Beču je diplomirao Moralku i Pastoralku koje je kasnije predavao na šibenskoj Teologiji. Bio je gvardijan u Omišu, župnik u Opuzenu te jedan od prvih imotskih književnika koji je u preporodno vrijeme brojnim člancima, polemikama i zapisima budio nacionalni duh u časopisima “Zora Dalmatinska” i “Glasnik”. Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak umro je 5. prosinca 1865. godine u Imotskom.

Izvor: Fra Vjeko Vrčić (1988.) Franjevačka baština u Imotskom

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.)

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.) prvi  doktor glazbe u Imotskom i Imotskoj krajini rođen je u Slivnu 16.06.1901. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, filozofiju je studirao u Sinju i Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj gdje je i zaređen za svećenika 09.08.1925. godine. U Rimu je završio studij crkvene glazbe na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, “Institute superiore di musica sacra”, a 1934. godine je doktorirao na Gregorijanskom koralu. U isto vrijeme položio je licencijat iz kompozicije te stekao doktorat iz teologije. Dr. fra Ivan Glibotić  predavao je glazbu 10 godina u Sinjskoj gimnaziji i 10 godina na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj te na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu, a bavio se dugi niz godina i pastoralnim radom. Prvi je župnik novoosnovane župe u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu te gvardijan crkava u Imotskom i Sumartinu  Fra Ivan je u Vrgorcu 1960. godine uglazbio psalam 50 za mješoviti zbor, a u Sumartinu je 1968. objavio svoje najvažnije djelo “Pjevajmo braćo kršćani” koje je imalo tri izdanja, zatim „Misu za pokojne” za mješoviti zbor 1968.,„Po muci i križu k slavi uskrnsuća“, pasionska igra s pjevanjem 1971. i „Mir ljudima dobre volje“, Božićnu igru s pjevanjem 1976. Pisao je u raznim časopisima, stručnim glazbenim listovima s raspravama i glazbenim prilozima. Dr. fra Ivan Glibotić, sin Imotskog i Krajine izuzetan čovjek i istaknuti intelektualac preteča školovanih imotskih glazbenika posljednje godine života proveo je u Imotskomu gdje je i umro na današnji dan prije 30 godina, 18. prosinca 1987. godine, a vječni mir našao je u rodnom mjestu Slivno.
Dr. fra Ivan Glibotić obiteljski prijatelj i daljnji rođak snimljen na proslavi 90-og rođendana dr. Pave Radovinovića 01. studenog 1983. godine u kući Radovinović u Imotskom.

Izvor: Obiteljska arhiva

Bajka o jezeru

Imoćani su već dosta zabrinuti zbog Modrog jezera koje je presušilo prije gotovo tri mjeseca 18. rujna 2017. godine i zato željno iščekuju kiše koje će ponovno dovesti vodu u biser Imotske krajine. Pročitajte prekrasnu bajku prof. Gordane Rako Radić o presušenom jezeru i kako opet ljudi mogu biti zajedno sa svojim jezerom.

BAJKA O JEZERU
Bijaše jezero duboko poput tajne, skriveno kao ljubav, a ljudima koji življahu na njegovoj obali, važno poput zdravlja. Zrcalilo se u pogledu svakog čovjeka čije večernje molitve završavahu riječima: Bože, daj da sutra opet osvanem na njegovoj obali. Tako to čudesno jezero polako uđe u san svih ljudi, a jednoga dana i u bajku samu.
U bajci jezerske pećine naseliše dobri i zli čini. Dobri čini imadoše svoje dane i njih ljudi lako poznavahu. Umivajući se jezerskom vodom u te dane, postajahu i oni sami dobri.
Zli čini pak ugibaše se ljudima, biraše tajne putove svojim djelima i samo sumavahu kako bi kakvo zlo načinili. I oni imadoše svoje dane i kako god bi dobri ljudi dolazili da se napoje ljepotom svoga jezera, oni bi im znali nauditi. Ni djecu koja se svečano spuštahu do njegove vode, nisu puštali da je dodiruju svojim dlanovima.
Kažu da su zbog zlih čina u jezerskoj vodi viđana svakojaka nemila čudesa. Pričaju da se noću njegovim liticama razlijegao bolan plač. To plakaše jezero samo jer nije htjelo pripadati nijednom zlom stvoru ni nestvoru, pa bio on i najzačaranijeg obličja.
Ali jedne noći začuju ljudi strašan huj vjetra i tres kamenja. Te noći, kažu, bijaše vrijeme zlih čina jer ujutro ne nađoše jezera, nego samo razjapljena, suha usta zemlje. Kažu da je zla ruka iskopala duboke rupe u zemlji i pustila da kroz njih isteče sva srebrna jezerska voda. Ljudi ostadoše ošamućeni. Nijema pitanja zaredaše suhim jezerskim kotlom, a onda se dosjetiše. Poći će u potragu za izgubljenom vodom i njome opet napuniti ispražnjeno vjedro zemlje.
Da bi uspjeli, kažu, morat će sobom ponijeti zovnice pune ljubavi i izmoliti tajne ponornice da im vrate bajku u kojoj će opet biti zajedno sa svojim jezerom.
Pođite i vi u potragu za tom bajkom. Ona se krije u tajnim planinskim pretincima i u vašim srcima.

Fotograf: Nikša Smoje