Dolazak kući

Dolazak tipičnog imotskog gastarbajtera kući u neko od sela Imotske krajine s privremenog rada u Njemačkoj za Božić 1974. godine.
MOJ OTAC
Ja nemam oca nego ćaću. To se zna. Moj je ćaća Petar, on ima podrizane brkove i ja ga nikad nevidin u Svitu je dođe Za Božić i donese robe ikolača. Jagase puno bojin onima kajiš i udarijo me je, Dva Puta jedanput što nisan babi odnijo vriću drugiputštasan materi reka daje…štosenesmi reć. Nikada me slini Štamije puno drago ninegovori sam-non. stogase i bojin. On Puši i Jide potri pjata manistremesa neće. Unda jopet iđe usvit aja uškolu. ima jedan Tim-bar inanjemu piše: Petar RAOS pokućarac Bogbigazna šta-mugaje to. Biće što ima kuću aidrugi je Imaju Pa nemajutimbar. dragomije da dođe majopet mije Drago daiđe Zabo-ravijo san reći da moj otac imade rusak i dazna šišat….

Ivan Raos (1957) Vječno nasmijano nebo
Fotografirao Ivo Gudelj, U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

Otočić Manastir

Otočić Manastir s ruševinama starog poznatog franjevačkog samostana koji se izdiže posred Prološkog jezera – Blata. Oslanjajući se na turske fermane, dr. fra Karlo Jurišić navodi da se samostan počeo graditi između 1600. i 1605. godine, a porušen je 1715. godine kada su ga franjevci predvođeni fra Stipanom Vrljićem (1677-1742) i većom grupom izbjeglica zauvijek napustili bježeći pred Turcima prema Omišu. Na otočiću je pronađen kamen sa uklesanim natpisom: “A.D. 1609 F.M.R.-NEK SE ZNA“ koji se najvjerojatnije odnosi na fra Miju Runovića. Uz natpis je strelica koja pokazuje smjer jednog ponora što potvrđuje da legenda o zatvaranju ponora nije legenda već ima svoje povijesno uporište.

Fotografiju je 2018 godine snimio Nikša Smoje

Hrvatski vojnici u Imotskom 1991. godine

Hrvatski vojnici pred polazak na bojište, kod sv Mise u crkvi sv Frane u Imotskom 1991. godine
…Što Ti drugo mogu reći, Sine ovoga ponosnog kraja Imotskoga, što ti drugo mogu reći nego ono zahvalno “slava ti vječna” i ono molitveno “pokoj vječni daruj im Gospodine”-Vavik on živi- ki zgine pošteno” rekao je stari naš hrvatski pjesnik. “Pokoj vječni tvojoj plemenitoj duši” govorili su naši stari, kao i mi s njima , vjerujući da ćemo se, poginuli Sine imotskoga kraja, ponovo naći s tobom u prebivalištu Boga našega i na dan uskrnuća, poslije kojega ni ti, Sine naš, ni mi više nećemo umirati. Klanjamo se sada tvojem junaštvu, jer ti je domovina bila draža od života!..

Don Ante Kusić na misi za poginule hrvatske branitelje u Imotskom 7. 11. 1993.

Izvor Grad na gori br 1 , 1993 i br. 2, 1993.

Perinuša u kolovozu 1950. godine

Perinuša u kolovozu 1950. godine. Posjed Perinuša smješten je na jednom od rukavaca Vrljike, a prvotne konture čitavog kompleksa nastale su još u vremenu srednjeg vijeka. Prvu značajniju gospodarsku namjenu Perinuša dobiva s dolaskom Osmanlija na područje Imotske krajine. Posjed Perinuša danas sačinjavaju mlinica sa pripadajućim mlinovima, velika kamena dvokatnica, okolna kamena zdanja s podrumima i drugim pripadajućim prostorijama, različita spremišta, ograđeni vrtovi te stara šetnica smještena uz neposredan rukavac rijeke Vrljike.

Izvor: Obiteljska arhiva

Marija i dr Pavao Radoviinović

Na Svjetski dan baka i djedova, nona i nonota, 2. listopada podsjećamo se s dubokom zahvalnošću svega što su bake i djedovi činili i čine za svoju djecu i unučad. Nezaboravni nona i nono Marija i dr Pavao Radoviinović sa najstarijim unukom Josipom Joškom Tonković 23. srpnja 1954. godine u Lugu, Jagulovim barama.

 

Perinuša, ljeta 1973. godine

Perinuša, na teraci kuće Tonija i Keka Franceschi ljeta 1973. godine. S lijeva stoje:Ante Tonći Franceschi (1942.-16.08.1978.), mr.ph.Stjepan Nino Ferrari i kći Renata Renica Ferrari, Frane Keko Franceschi i supruga Anita. Sjede s desna:Marica Franceschi, Lada Hršak,kći Mile Franceschi te kćeri Maje Franceschi Anamaria i Žaneta Pera.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Imotski, vjenčanje u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine

Imotski, vjenčanje Zore Radovinović i Stipe Roščića u Jagulovim dvorima 07.08.1955. godine. U prvom redu sjede mladenci Zora i Stipe, do Zore je kum Slavko Tonković, ispred čuče djevojčice Zlatka Franceschi i Štefica Spiegl. S desna stoje: treći Ljubo Poštenjak sa suprugom, iza Ljube je Anka Radovinović Tonković sa sinom Jagom, Mara Kusić, Danica Leko, dr Pave Radovinović, kći Marija Radovinović i supruga Marija Franceschi Radovinović iza koje je Mile Jelavić, Mila Franceschi, mladoženjina sestra Ksenija, Ana Sela Franceschi, Ante Jelavić, supruga Marija Vuković Jelavić i kći Katja Jelavić te krajnje lijevo dr Mile Franceschi i supruga Marica

Izvor: Obiteljska arhiva.

Sušenje duhana u Runovićima sredinom 1970-ih

Sušenje duhana u Runovićima sredinom 1970-ih. Berba duhana počinje početkom srpnja i traje do polovine listopada. Na prostoru Imotske krajine bili su upravo idealni uvjeti za sušenje duhana. U tu svrhu nisu se radile posebne sušare već obične nadstrešnice u vlastitom dvorištu koje je bilo ograđeno suhozidom. Jedino se vodilo računa da to bude osunčana strana dvorišta ali istodobno da duhan ne bude izravno izložen suncu. List se je nizao uz pomoć dugačke igle na čvrsti konac ili špag, a onda vješao na šprulje dužine oko 2-2,5 metra, a postavljale su se na visinu 1,5 metar iznad zemlje. Sušenje je trajalo od 10 do 20 dana ovisno o vremenu….

Izvor: Snježana Tonković, dio teksta iz monografije “Duhanska zbirka Zavičajnog muzeja u Imotskom” (2009.)