Vjeko Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.)

Godišnjica je smrti kapetana Vjeke Franceschi (Perinuša, 11.srpnja 1941.- SAD, 30.siječnja 2017.), najstarijeg sina kapetana Zane Franceschi, prvog školovanog imotskog pomorca i nastavljača obiteljske tradicije.
“I m ready to go anywhere, I m ready for to fade Into my own parade, cast your dancing spell my way I promise to go under it Hey! Mr Tambourine Man, play a song for me I m not sleepy and there is no place I m going to…”
Marica Franceschi (1913.-1999.) sa svojih šestoro djece 1959. godine u Jagulovoj avliji s pogledom na Šamatorij. Stoje s lijeva: Ivica (1945.-1964.), Anamaria Anisja (1938.), Vjeko Josip (1941.- 2017.), mama Marica, Marija Maja (1941.-1972.),Tonći (1942.-1978.) i mala Zlatka (1951.).
Daje se dio teksta iz memoara kapetana Vjeke o djetinjstvu provedenom u Imotskom:
Djetinjstvo smo proveli u Imotskome i najviše u velikoj avliji, u Fratarskoj ogradi te u dvije barba Pavine ograde, Barakovcu i Periševcu. To je bilo naše “kraljevstvo” gdje smo se igrali, trčali, sakrivali i penjali. Mislim da druga djeca u Imotskom nisu imala priliku tako biti stalno u prirodi kao mi iz barba Pavine kuće. Mi nismo ni išli u druga područja maloga Imotskog (van mamina pogleda), tako na primjer nikad u djetinjstvu nisam niti bio na vrhu Topane!!. Jednom sam ipak sa Bazaranima bio u Jelavića docu gdje je sada stadion, a ti su dečki znali za najopasniji podvig, penjući se proći sa jedne strane na drugu na onoj velikoj klisuri iznad današnjeg stadiona. Izmedju Barakovca i kuće bio je veliki barba Pavin vrt, jedan jako lijepo izgrađen prostor u prirodnoj uvali terena sa zidovima i serpentinastim terenima spremnim za obradu i brojnim raznovrsnim voćkama, jabukama, kruškama, trešnjama, dunjama, a po cijelom vrtu je bila sprovedena voda iz ogromne kućne čatrnje. Inače sam uvijek bio za najveće vragolije, tako sam jednom ubio u avliji patku šjor Joze Rosića, staroga učitelja koji je živio u istoj kuci. Izmišljao sam i druge “mudrolije” kao bacati papirnate avione sa prozora i zapaliti ih tako da u letu sasvim izgore. Jednom je jedan takav zapaljeni avion uletio u prozor ispod nas u Ankinu spavaću sobu, a ja sam se toliko preplašio da će nastati požar da sam otrčao kod nje ravno u spavaću sobu ugasiti avion koji je doletio baš na krevet. Padao sam sa zidova, penjali smo se po stablima i sa fratarskog zida skakali na mlade borove koji bi se pod nama savili i spustili nas na livadu (nadam se da su ti borovi do sada narasli)……….

Izvor: Obiteljska arhiva

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.)

Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak (1800.-1865.) rođen  20. prosinca 1800. godine u Imotskom nabavio je za imotsku crkvu prve orgulje 1834. godine na kojima je bio i prvi orguljaš. U kronici samostana zapisano je….”Nove orgulje, postavljene u imotsku crkvu, zasvirale su prvi put na prvoj misi na Božić 1834. godine uz najveću radost svih građana Imotskog. Orguljaš je bio profesor fra Jerolim Luiđi Vrdoljak. Treba imati na pameti da je najveću brigu imao, da se prevezu iz Venecije do Imotskog, spomenuti o. Vrdoljak mještanin, bez ikakove svoje koristi, već samo iz ljubavi prema svome rodnom mjestu…”. Orgulje je izradio u Veneciji isusovac, profesor orgulja Giacomo Bazzani iz mletačke obitelji graditelja orgulja za 660 forinti, a sa troškovima kolaudacije i prevoza do Imotskoga, orgulje su zapale 884,26 forinti što je u ono vrijeme bio veliki trošak. Zanimljivo je putovanje orgulja od Venecije do Imotskog. Brodom Dominika Katalinića dopremljene su od Venecije do Splita, a odatle zaprežnim kolima koja su vukli volovi do Trilja te lađom preko Cetine. Francuskom cestom na kolima i 4 konja dovezene su do Zagvozda, a odatle do Imotskog u kolima koje su potezali volovi preko starog puta kroz Škobaljuše i Poljica. Carinarnici u Imotskom za uvoz strane robe plaćeno je za orgulje 15.12.1834. godine 21,21 forinti. Trošak za prijevoz orgulja, hrana ljudima, konjima, lađu na Trilju, konje, uspostavljanje i akordiranje orgulja isplaćen je darovima samostana, crkve, Batošića kase i 82 osobna darovatelja. Fra Jerolim Luiđi zaređen je za svečenika 25.09.1834. godine, a u Beču je diplomirao Moralku i Pastoralku koje je kasnije predavao na šibenskoj Teologiji. Bio je gvardijan u Omišu, župnik u Opuzenu te jedan od prvih imotskih književnika koji je u preporodno vrijeme brojnim člancima, polemikama i zapisima budio nacionalni duh u časopisima “Zora Dalmatinska” i “Glasnik”. Prof. fra Jerolim Luiđi Vrdoljak umro je 5. prosinca 1865. godine u Imotskom.

Izvor: Fra Vjeko Vrčić (1988.) Franjevačka baština u Imotskom

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.)

Dr. fra Ivan Glibotić (16.06.1901.-18.12.1987.) prvi  doktor glazbe u Imotskom i Imotskoj krajini rođen je u Slivnu 16.06.1901. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, filozofiju je studirao u Sinju i Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj gdje je i zaređen za svećenika 09.08.1925. godine. U Rimu je završio studij crkvene glazbe na Papinskom institutu za crkvenu glazbu, “Institute superiore di musica sacra”, a 1934. godine je doktorirao na Gregorijanskom koralu. U isto vrijeme položio je licencijat iz kompozicije te stekao doktorat iz teologije. Dr. fra Ivan Glibotić  predavao je glazbu 10 godina u Sinjskoj gimnaziji i 10 godina na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj te na Nadbiskupskoj teologiji u Splitu, a bavio se dugi niz godina i pastoralnim radom. Prvi je župnik novoosnovane župe u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu te gvardijan crkava u Imotskom i Sumartinu  Fra Ivan je u Vrgorcu 1960. godine uglazbio psalam 50 za mješoviti zbor, a u Sumartinu je 1968. objavio svoje najvažnije djelo “Pjevajmo braćo kršćani” koje je imalo tri izdanja, zatim „Misu za pokojne” za mješoviti zbor 1968.,„Po muci i križu k slavi uskrnsuća“, pasionska igra s pjevanjem 1971. i „Mir ljudima dobre volje“, Božićnu igru s pjevanjem 1976. Pisao je u raznim časopisima, stručnim glazbenim listovima s raspravama i glazbenim prilozima. Dr. fra Ivan Glibotić, sin Imotskog i Krajine izuzetan čovjek i istaknuti intelektualac preteča školovanih imotskih glazbenika posljednje godine života proveo je u Imotskomu gdje je i umro na današnji dan prije 30 godina, 18. prosinca 1987. godine, a vječni mir našao je u rodnom mjestu Slivno.
Dr. fra Ivan Glibotić obiteljski prijatelj i daljnji rođak snimljen na proslavi 90-og rođendana dr. Pave Radovinovića 01. studenog 1983. godine u kući Radovinović u Imotskom.

Izvor: Obiteljska arhiva

Bajka o jezeru

Imoćani su već dosta zabrinuti zbog Modrog jezera koje je presušilo prije gotovo tri mjeseca 18. rujna 2017. godine i zato željno iščekuju kiše koje će ponovno dovesti vodu u biser Imotske krajine. Pročitajte prekrasnu bajku prof. Gordane Rako Radić o presušenom jezeru i kako opet ljudi mogu biti zajedno sa svojim jezerom.

BAJKA O JEZERU
Bijaše jezero duboko poput tajne, skriveno kao ljubav, a ljudima koji življahu na njegovoj obali, važno poput zdravlja. Zrcalilo se u pogledu svakog čovjeka čije večernje molitve završavahu riječima: Bože, daj da sutra opet osvanem na njegovoj obali. Tako to čudesno jezero polako uđe u san svih ljudi, a jednoga dana i u bajku samu.
U bajci jezerske pećine naseliše dobri i zli čini. Dobri čini imadoše svoje dane i njih ljudi lako poznavahu. Umivajući se jezerskom vodom u te dane, postajahu i oni sami dobri.
Zli čini pak ugibaše se ljudima, biraše tajne putove svojim djelima i samo sumavahu kako bi kakvo zlo načinili. I oni imadoše svoje dane i kako god bi dobri ljudi dolazili da se napoje ljepotom svoga jezera, oni bi im znali nauditi. Ni djecu koja se svečano spuštahu do njegove vode, nisu puštali da je dodiruju svojim dlanovima.
Kažu da su zbog zlih čina u jezerskoj vodi viđana svakojaka nemila čudesa. Pričaju da se noću njegovim liticama razlijegao bolan plač. To plakaše jezero samo jer nije htjelo pripadati nijednom zlom stvoru ni nestvoru, pa bio on i najzačaranijeg obličja.
Ali jedne noći začuju ljudi strašan huj vjetra i tres kamenja. Te noći, kažu, bijaše vrijeme zlih čina jer ujutro ne nađoše jezera, nego samo razjapljena, suha usta zemlje. Kažu da je zla ruka iskopala duboke rupe u zemlji i pustila da kroz njih isteče sva srebrna jezerska voda. Ljudi ostadoše ošamućeni. Nijema pitanja zaredaše suhim jezerskim kotlom, a onda se dosjetiše. Poći će u potragu za izgubljenom vodom i njome opet napuniti ispražnjeno vjedro zemlje.
Da bi uspjeli, kažu, morat će sobom ponijeti zovnice pune ljubavi i izmoliti tajne ponornice da im vrate bajku u kojoj će opet biti zajedno sa svojim jezerom.
Pođite i vi u potragu za tom bajkom. Ona se krije u tajnim planinskim pretincima i u vašim srcima.

Fotograf: Nikša Smoje

Fra Stipan Vrljić (1677.-1742.)

Fra Stipan Vrljić jedan od najzaslužnijih imotskih franjevaca u povijesti imotskog samostana rođen je 1677. godine u Svetigori, a umro je 13. prosinca 1742. godine u Imotskom. Fra Stipan Vrljić koji je filozofsko teološke studije svršio u inozemstvu istakao se kao nastavnik, propovijednik, dušobrižnik, upravnik, osnivač i graditelj dvaju samostana, vođa naroda te ljetopisac. Na povijesnu pozornicu stupa 1715. godine kao zadnji gvardijan na Otoku Prološkog blata. Najpotresniji događaj Vrljićeve starješinske službe, a bez sumnje i cijelog njegovog života je napuštanje starog samostana na Otoku Prološkog blata u početku tursko mletačkog rata 1715. godine……Vrljić je nakon vijećanja sa provincijalom i imotskim fratrima odlučio pred Turcima bježati u Omiš. I prve zimske noći krajem siječnja 1715. g. po velikom snijegu-piše ljetopisac, uz pratnju od 50 naoružanih ljudi meštar fra Filip Rupčić i župnik fra Marko Garić prenesoše najprije crkvene stvari. Druge noći uz pratnju šezdeset naoružanih junaka preniješe ostale samostanske stvari. Konačno je 22. 04. 1715. g. i Vrljić zadnji napustio Imotsku krajinu i došao braći u Rogoznicu gdje su se privremeno nastanili u kući Zuane de Franceschi (Ivice Perinovića) u Dobrču kraj Piska, a 13. 07. 1716. g. postavi temelje novog imotskog samostana kod Gospe od Skalica u Omišu. Župnik vojničke župe Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi postao je 03. 08. 1717. g. s mjesečnom plaćom od 10 dukata i komadom kruha dnevno, a župnik gradske župe sv. Frane postaje 1728. g. da bi 1740. g kao drugi gvardijan došao na čelo imotskog samostana kojem je utemeljitelj na kojoj dužnosti ga je i snašla smrt 13. prosinca 1742. godine. Pokopan je u ondašnjoj imotskoj staroj crkvi, a danas se ne zna za točnu lokaciju Vrljićevog groba jer ona nije bila ničim označena. Fra Stipan Vrljić je kao osnivač samostana u Omišu učinio djelo osobite povijesne i kulturne važnosti, a to je „Arkivalna knjiga“omiškog samostana, pisano svjedočanstvo o svršetku samostana na Otoku Prološkoga blata koju je Vrljić počeo pisati bosančicom……

Izvor: dr. fra Karlo Jurišić (Život i rad fra Stipana Vrljića, Imoćanina), preuzet dio teksta

Fotografija-Nikola Štambak

 

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.)

Slavko Tonković (15.12.1923.-23.5.2014.) sa suprugom Ankom i najstarijim sinom Josipom Joškom u avliji kuće Radovinović u Imotskom u prosincu 1953. godine.
“Znamo da po svojim precima jesmo ono što jesmo, znamo tko smo i kakvi smo, po nama oni žive u nama, a zajedno s njima živjet ćemo u našim potomcima kojima ćemo obilježiti njihov duh i njihovu narav!”

Slavko Tonković

Frane Keko Franceschi (1928.-2012.)

Frane Keko Franceschi rođen je u Omišu 29. 01.1928. godine od majke, Višanke Antice rođ. Radišić i oca Omišanina Antuna Franceschi. Najranije djetinjstvo provodi u Omišu, a potom kada mu je otac otišao u mirovinu cijela obitelj dolazi živjeti u obiteljsku kuću na Perinuši. Kekovi svakodnevni odlasci u mlinicu gdje je slušao priče mlinara o raznim ljudima i događajima rezultirale su zanimljivim i živopisnim prepričavanjima generacijama. U Poreču upisuje Srednju poljoprivrednu školu te se po završetku školovanja vraća na Perinušu gdje ga čekaju majka i sestra Vanja dok je brat Toni otišao na studij medicine u Zagreb. Počinje raditi kao učitelj u školi u Grubinama, a poslije u imotskoj Vinariji udaljenoj par koraka od kuće. Ipak nakon izvjesnog vremena odlazi u Split i zapošljava se u Poljoprivrednoj apoteci te ubrzo upoznaje Splićanku Anitu Tomić s kojom zasniva brak i postaju roditelji kćeri Dore. Vikendom odlaze na Perinušu, a odlaskom u mirovinu Keko je sve više provodio vrijeme na dragoj mu Perinuši. Perinušu je doživljavao jedinim istinskim domom pa tako i do pretposljednjeg dana svog života da bi nas iznenada napustio u svojoj 84. godini, 08.12.2012. godine. Na fotografiji Keko snimljen 25.6.1953. godine na Perinuši, Luka.

(…) Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde,
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

( Visoki jablani, Puti, 1922.)

Tekst: Dora Franceschi Račić

Posjet dr. Franje Tuđmana 15. 8. 1993. godine Imotskom

Prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske i vrhovnik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničar, akademik HAZU, državnik posjetio je 15. kolovoza 1993. godine u Imotskom crkvu i samostan sv. Frane.
…Za samostan sv. Frane u Imotskom, dan 15. kolovoza 1993. g. ostat će u samostanskoj kronici upisan zlatnim slovima. Naime tog dana predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, kod svojeg posjeta Imotskoj krajini, našao je vremena posjetiti i naš samostan i susresti se sa sa okupljenim Božjim narodom. Uz zvonjavu zvona, pljesak prisutnih predsjednika je pozdravio gvardijan fra Vinko Prlić…Dr Franjo Tuđman najprije se zaustavio pred spomenikom fra Stipana Vrljića gdje ga je pozdravio donator fra Kruno Vukušić (na fotografiji) s osobitim pijetetom jer ga on smatra ne samo ostvarenjem tisućljetnog sna i duhovnog jedinstva hrvatskog naroda, nego i darom Božjim za Hrvatsku……

Izvor: Grad na gori 2/1993