Sustipan

Još od najranijih vremena naše civilizacije ljudi su svoje pokojnike pokapali nastojeći sačuvati njihove zemne ostatke i odati im dužno poštovanje. Svjedoče o tome ilirske gomile, starorimski sarkofazi, stečci..… Pa i danas najviše saznanja o prošlosti naših područja crpimo baš iz arheoloških nalaza grobnih i nadgrobnih ostataka i spomenika.
Velikim zločinom, svetogrđem, smatra se upravo oskvrnuće nekog groblja, uznemiravanje pokojnika. Značajni splitski i hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović u svojoj Sonati za staro groblje na Sustjepanu kaže:“Nitko ne bi smio iskapati mrtve. Nitko i ni za što.“ A mi smo svjedoci da je u naše vrijeme baš to napravljeno – uništeno je staro splitsko groblje!
„Na današnji dan groblje je puno bijelih krizantema. Za trenutak i mrtvi i živi skupa na istome mjestu, a jedni druge ne mogu dostići. Strašna nemoć, nevjerojatan raskorak. Svi smo nemoćni pred smrću. I znanost. O smrti se najviše šuti. Konačno, sve se svodi na pitanje : je li smrt kraj ili nije? Je li smisao ili besmisao života, Bog ili beskrajna praznina?“

Antonjeta Baškarad Jutronić

Perinuša 1941. godine

Perinuša 1941. godine, ispred kuće Ane Nane Grubišić Franceschi, udovice pl. Josipa Bepa. Stari turski most počinjao je na zapadnom ulazu ćemera (koji se vidi na fotografiji) što je prolazio ispod stare kuće pa se nastavljao s njegove istočne strane te uz sjevernu stranu mlinica preko 13 piluna vodio do ćuprije na Vrljici. U velikoj grupi ljudi kako je na poleđini napisao Frane Keko Franceschi ispred kuće stoje s lijeva: Jozo Gadžo, mala Ercegovka, Mate Smoljko, Ercegovac, Ercegovka, talijanski vojnik, Ante Matković Đegul, talijanski vojnici Poletti, Caradona, Baldasari i NN. Na teraci kuće stoje s lijeva: barba Pjero Grubišić (Nanin brat), patke sprida, Ante Matković, talijanski šofer Mengoni, mala Mila Franceschi (kći Frane), mali Kiki Franceschi (sin Tonija), barba Aleksa Leše Franceschi, mali Jozo Franceschi (sin Frane), teta Marica Franceschi Zanina i Marija Barbić.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić, Kekove kćeri

Ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.

Vanječka Franceschi (lijevo) i prijateljica Mejra ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.
Hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde preimenovan je 1928. godine u hotel “Zagora”. Hotel je imao prizemlje, vrt i kat sa sobama, izuzetno lijepo i elegantno uređen biranim namještajem i ukrašen velikim kristalnim zrcalima bio je sastajalište gradske gospode. Između dva svjetska rata sve zabave, plesovi i koncerti mnogobrojnih imotskih društava su održavani u hotelu kao i svi važniji gradski događaji te drugi događaji vezani za pojedine obitelji. Poslije Drugog svjetskog rata kavana hotela preuređena je u gimnastičku dvoranu, a inventar hotela netragom je nestao. Vlasnik hotela “Dunda” Marko Dunda (1870.) koji je sa obitelji stanovao u velikom lijepo namještenom stanu na II katu zgrade imao je sina Franu Mihu (1893.) i kćer Ljeposavu (1897.) udanu za dr Janka Raku.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Toni Colombani te braća Petar i Mirko Marče 1914. godine

Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate koju inicijativu je pokrenuo ravnatelj ustanove Academia Cravatica Marijan Bušić. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat, simbol ljudskog dostojanstva i simbol Europe. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Na fotografiji snimljenoj 1914. godine u grupi poznatih Imoćana koji nose kravatu kao ukras s lijeva su: Toni Colombani, (1884.) te braća Petar (1865.) i Mirko Marče (1869.), sjedi NN.

Fotografija je u vlasništvu unuke Tonija Colombani, Meri Sučić Batinić

Imotski 1927. godine

Jedan od prvih automobila u Imotskom vlasnika Ante Bralića. Na fotografiji snimljenoj 1927. godine u fordu za volanom sjedi Ante Bralić prvi imotski taksist, do njega je Ana Ćosić, a na zadnjem sjedalu su Ivica Glavina, Boško Ćosić i N. Beroš. Fotograf je Mihail Aleksandrov doseljeni Rus koji je djelovao u Imotskome između dva rata snimajući sva područja života u gradu.

Izvor: Arhiva prof. Gordane Rako Radić

Ljeto 1937. godine na Perinuši

Ljeto 1937. godine na Perinuši uz rijeku Vrljiku ispred kuća Franceschi. Na mostu su kći i sinovi Višanke Antice Radišić i Ante Franceschi: Vanja Vanječka (1920.-2012.), Ante Toni (1926.-2013.) i Frane Keko (1928.-2012.). Na fotografiji je uhvaćen trenutak kada je Toni lovio jednu veliku pastrvu što se zavukla u rupu.

Izvor: Arhiva Dore Franceschi Račić

Bianca i Anđule Bitanga 1940. godine

Jedan od slavnih imotskih učitelja Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.) i njegova supruga Bianca Vrdoljak (1858.-1945.), najmlađa kći Stipe Vrdoljaka i Francesce Frane Wanmuller (kćeri talijanskog doseljenika dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom). Anđeo Anđule Bitanga jedan je od najomiljenijih imotskih učitelja generacijama đaka, prvi i dugogodišnji ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Nadučitelj Anđeo Anđule Bitanga obnašao je u Imotskom i čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi Imotska krajina (1991.) Anđeo Anđule se isticao kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek te ga je u Imotskom svatko volio i poštovao, a u jednoj obitelji bilo bi i tri pokoljenja-djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljom.
Anđeo Anđule Bitanga umro je u Imotskom 1942. godine, a na samrti je stalno spominjao svoju suprugu Biancu koju je cijeli život obožavao. Anđule i Bianca Bitanga vječni mir našli su u obiteljskoj grobnici na iimotskom groblju Gospe od Anđela.

Izvor: Fotografija Anđela i Biance Bitange snimljena 1940. godine na proslavi Anđelovog imendana u arhivi je njegovog unuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića

Kamenmost, kupanje ljeta 1941. godine

Osim u Modrom jezeru Imoćani su se ljeti kupali i u hladnoj vodi rijeke Vrljike. U grupi na Kamenmostu ljeta 1941. godine sa istočne strane staroga kamenoga mosta su: Dinka Vučemilović sa sinovima Jurom i Vedranom, do nje je Zlata Jukić Ban, a stoji Mira Vučemilović.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski, proslava 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava 1925. godine

Imotski, proslava 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju i spomen godina hrvatskog kraljevstva 30. kolovoza 1925. godine.
Na čelu svečane povorke ide grupa uglednih građana koji čine glavni odbor za proslavu. Kolonu vodi poznati HSS-ovac dr. Mihovil Mile Vuković, a uz njega je predsjednik Suda Martin Benzon i bivši Načelnik Imotskog Ivan Zane Vučemilović. Iza njih su: Niko Ligutić, fra Ivan Ivandić, dr. Frano Pelicarić i dr. Koloman Jerković. Dalje su: Toni Colombani, Ante Jeličić, Iko Mostarčić, Marko Katanušić, Lazar Tadić i Dušan Matijašević. Zatim ide konjanik sa hrvatskom zastavom, glazbe Sokola i Orla te ogromna masa svijeta. U svečanoj povorci bile su stotine konjanika iz Krajine, a misa se slavila na Pazaru.
Kuću na imotskoj Pjaci kraj koje prolazi svečana povorka sagradio je prvi načelnik Imotskoga, plemić Mate Šoić Mirilović koji je 1718. godine od Venecije za vojne zasluge za istjerivanje Turaka i zamjenu za ostavljeno bogatstvo u Mostaru dobio potvrdu plemićke titule te zemlje, kule i mlinice. Šoićevi nasljednici su Imanja tijekom dva stoljeća rasprodali, a kuću na Pjaci prodali su obitelji Ciciliani koja se doselila iz Trogira.