Pjaca 1930-ih

Pjaca, kuće Nikolić (Batošić) i Tadić u prizemlju koje je smještena trgovina cipela Bata, čuvenog europskog proizvođača cipela krajem 1930 ih. U nastavku se daje dio teksta prof. Mladena Mostarčića “Starom Pjacom”, Imotska Krajina, br. 440., 1998. “…Pjaca je prva imotska ulica u povijesnom razvoju grada koja je poprimila prave gradske konture…….Pjaca nosi svoje ime iz vremena mletačke vlasti. Na starim mapama upisana je kao Piazza dei signori. Nije slučajno tako, jer su tu živjele najbogatije i najpoznatije imotske porodice. Talijani su vladali Imotskim 80 godina, do mletačke propasti (1797.), a kada je poslije došla austrijska uprava, onda je službeni jezik ostao i dalje talijanski……..Pjaca je bila ne samo središte političke upravne i sudske vlasti nego i velike trgovine. Tu su se nizali brojni dućani svakovrsne robe, prehrane, tekstila, obuce, željeznih proizvoda i dr. I čuveni Bata, poznati ne samo jugoslavenski nego i europski proizvođač cipela, imao je tu svoju trgovinu. Dosta je bilo i obrtnika: mesari, pekari, brijači, postolari, drvodjelci, krojači, urari i zlatari. Pjaca je imala dvije kavane, dva konačišta, dvije slastičarne i velik broj gostionica (8). A nije nedostajala ni apoteka, ni pošta, ni banka. Na prostoru gdje je sada zgrada društvenopolitičkih organizacija (Komitet) bila je manja tržnica za povrće i voće, mlijeko i jaja. Dolaskom prvih automobila i autobusa u Imotski na početku našeg vijeka pojavila se potreba za kupovinu benzina i tako je stvorena prva benzinska stanica, a uz nju i autobusna stanica. Tu je bio podignut i reklamni stup radi veće prodaje benzina čuvene engleske firme SHELL Sve je to bilo smješteno na prostoru pred općinskim sudom……..U povijesnom razvoju Pjaca je ne samo prva nego i najnapućenija imotska ulica. Poslije prvoga svjetskog rata (prije sedamdeset godina) tu su živjele porodice (ako pođemo od početka ulice, parnim brojevima, njenom sjevernom stranom): Vrčić, Katanušić, Vuković, Tadić, Vicić, Bauk /2/, Delić /4/, Nikolić, Kurir, Benković, Vučemilović /2/, Pušić, Jerković, Duzbaba, Bitanga, Šoić /2/, Ferrari, Rako, Dubravac, Vrdoljak /2/, Bilić, Ivanović i Valdevit; a na južnoj strani (neparni brojevi): Benzon, Jelavić, Tripalo, Ligutić, Ciciliani, Bilopavlović, Šabić, Knežević-Rajo, Petričević, Skataretiko, Marendić, Nikolić, Ivanović i Anić.”

Fotografija koju je snimio Rus Mihail Aleksandrov u vlasništvu je Denisa Kujundžića

Ispred škole u Vinjanima 1919. godine

Učitelji  i đaci ispred škole u Vinjanima. Fotografiju je neposredno iza I. svjetskog rata snimio Mihail Aleksandrov u razdoblju kada je vladala glad i siromaštvo. Djeca na fotografiji su upravo dobili zdjelice sa užinom, a mnogi su bosi ali ipak su u školi.
Citira se dio iz diplomskog rada Mariane Bežovan “Krajolik kao tekst: širi prostor Runovića kao prikaz života i riznica značenja” (2016.)
…Ono što se može saznati kroz priču sa starijima jest činjenica da je narod bio masovno nepismen. Jedini pismeni u selu bio je župnik, ali početkom 20. stoljeća, zahvaljujući samoinicijativi pojedinaca, stanje se mijenja i u Runovićima se javlja nekoliko samoukih pismenih ljudi.
Runovićka stara škola izgrađena je 1937. godine, relativno kasno s obzirom da su Runovići bili na glasu kao jedno od razvijenih sela Imotske krajine. Razlog tomu nije samo ondašnja vlast nego i sami mještani koji su odgađali osnivanje i otvaranje pučke škole jer su im djeca trebala pomagati pri obavljanju poljoprivrednih poslova. Škole je moglo odavno biti, ali svaki put kad je došlo pitanje škole, „naši su oci i didi to razbili, veleć, da jim dica više vride čuvanjem blaga, nego učenjem čitanja i pisanja.“ (Kutleša 1993: 230)….

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Ispred Pučke škole u zaseoku Znaori 1930. godine

Đaci i učitelj Antun Bojko ispred Pučke škole koja je bila u smještena u kući Petra Ćapina Tonkovića u zaseoku Znaori 1930. godine.
Petar Ćapin Tonković (1851.-1925.), poduzetan i oštrouman čovjek koji je završio nekoliko viših razreda gimnazije u Nadbiskupskom sjemeništu u Kotoru pristupio je gradnji velike kamene kuće u zaseoku Znaori na Riščevanima namijenenoj za osnovnu školu. Pri gradnji škole Petar je imao velikih poteškoća, jer su se seljani uglavnom protivili da im djeca pohađaju školu, smatrajući, da će školovanje više štetiti nego koristiti. Djecu se običavalo zapošljavati na raznim pomoćnim i lakšim poslovima u poljoprivrednom domaćinstvu. Stoga su neki stvarali izvjesne poteškoće koje su usporavale radove i uzrokovale štetu. Da bi se radovi mogli izvoditi bez zastoja, Petar je dobio veliku podršku od svog suplemenjaka, mjesnog župnika fra Ivana Tonkovića. S oltara crkve sv. Luke, fra Ivan se obratio svojim pučanima, govoreći da će škola služiti prosvjećivanju naroda kao i učvršćivanju njegove domoljubne svijesti, što je temelj svakoga napretka u životu pojedinca i naroda u cjelini. Puk je takvu poruku prihvatio jer je ona upućena s oltara i od svečenika, od “učevnoga” i dobrog čovjeka kojeg su svi voljeli i poštovali. Školska zgrada je dovršena 1892. godine, pa će se u dvije velike učionice nastava održavati za sva četiri razreda pučke škole. Godine 1893. u njoj je otvorena prva škola u Podbablju za mušku, a 1895. i za žensku djecu. U školi su prve učiteljice bile dvije sestre Kukuljice, Dubrovkinje, nakon njih učitelj je bio Niko Gatić, a 1930. Antun Bojko.

Slavko Tonković (1998.) Pleme Tonković u Imotskoj krajini

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Tri Marije 1917. godine

Tri Marije, tri male rodice, kćeri sestara Bitanga 1917. godine. Stoje odozgo Marija Mladinov (1905.-1989.), kći Tonće Bitanga Mladinov, Marija Vuković (1908. 1997.), kći Katinke Bitanga Vuković i Marija Ivančević (1913.-1995.), kći Milene Bitanga Ivančević. Presveto Ime Marijino blagdan je koji se slavi 12. rujna u čast imena Blažene Djevice Marije, Papa Inocent XI. uvrstio je blagdan u Opći rimski kalendar 1684. godine u spomen na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima u bitci kod Beča 1683. godine. Dolazak Turaka sve do Beča bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Beč, bečke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoć. Pobjeda protiv velike turske sile ostvarena na današnji dan, 12. rujna 1683 nakon što je na bojište prispjela poljska vojska na čelu s kraljem Janom III Sobieskim i poljska vojska pobjedonosno ušla u Beč pripisala se Marijinom zagovoru.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

U Modrome jezeru, 1935. godine

Na kraju ljeta 2019. godine, dobro se je sjetiti još jednog ugođaja s kupanja u Modrome jezeru, 1935.godine. Rijetka fotografija na kojoj se vidi da su neke obitelji i njihovi prijatelji u jezero nosili ručak. Očito je u pitanju bilo cjelodnevno kupanje. Na improviziranom stolu su „portantine“ (dalmatinski izraz za niz nosivih, okomito poslaganih tećica) i čaše s vinom, svakako za odrasle. Na slici su s lijeva na desno: dječak Vojo (Hrvoje) Vučemilović, njegova sestra Fanka, potom barba Toni Tadić (slavni imotski brico), u pozadini djevojčica Drinka Borić, ispod nje u sredini Antuka Marendić, potom pod šeširom Marija Markota, iznad N.N. U prvome planu desno je Marija Rako, a iznad nje viri njezin sin Dalibor s čašom nekog soka u ruci.
Iako odavna nitko sa ove slike nije živ, gotovo kao da pozivaju da im kažemo: A je guštate. Pa, živjeli. U Modrome jezeru.

Gordana Radić

Elisabetta Liža Bitanga (1865.-1950.)

Lug, Jagulove bare, 15. rujna 1945. godine, Elisabetta Liža Bitanga (1865.-1950.) okružena djecom. Za vrijeme jematve obično bi netko od starijih ukućana čuvao djecu jer svi drugi su bili cijeli dan zauzeti. Tako i te 1945. godine rodica dr Pave Radovinovića, sestra Alfonsa i Anđule Bitanga, gospođica Liža okružena je djecom dok im vjerovatno priča neke zanimljive priče. Druga s lijeva sjedi Ana Sela Franceschi, a do nje je rođak Josip Jozo Franceschi.

Bakica i mendulica

U avliji kućica
Prid kućicom katrigica
Na katrigi bakica
U bakice traversica
Na traversi škašelica
U škašeli mendulica
Oko bake sva dičica
Mendulica srid usnica.

Gordana Rako Radić (1995.) Krisnice

Fotografija u vlasništvu obitelji

Vjenčanje u Lokvičićima 1932. godine

Imotsko vjenčanje u Lokvičićima 1932. godine. Fotografiju je snimio Rus Mihail Aleksandrov autor brojnih portreta i kroničar života u Imotskom između dva svjetska rata. Ovu fotografiju kao i mnoge druge sa čudom sačuvanih staklenih negativa skenirao je Denis Kujundžić i na taj način spasio važan dio imotske baštine. Na fotografiji snimljenoj ispred crkve u Lokvičićima su netom vjenčani Tona Kokić i Ante Bušić. Krajnje lijevo je kum Frane Marendić Gondola, suprug čuvene gostionačarke Pere. Do Gondole je Maša Kokić, a iza nje je svečenik Pavlinović te Ljubica Težulat. Desno od mladoženje je drugi kum Nikola Vlajčić, a iza je vozač Paško Anić.

Fotografija u vlasništvu Denisa Kujundžića

Tijelovo 1938. godine

Na blagdan Tijelova u Imotskom su se kao i u ostalim gradovima održavale procesije. Ćasne sestre oblačile su djevojčice u anđele i one bi išle u procesiji iza Isusove slike na koju bi bacale latice cvijeća. Procesija bi uz prigodne napjeve išla od crkve, Ligutića ulicom preko Pazara i Đirade natrag u crkvu. “Spasitelju dobri Isukrste ti si dobar pastir stada tvog, Ti ga čuvaš, bdiješ, paziš da ga nigda ne zadesi zlo. Spasitelju dobri Isukrste…. ..”
Na fotografiji snimljenoj u Šamatorju crkve na Tijelovo 1938. godine mala Zora Radovinović kao anđeo

Fotografija pod pergulom hotela „Dunda“ 1905. godine

U dvorištu pod pergolom prvog imotskog hotela “Dunda” 1905. godine. Vlasnik hotela Marko Dunda, bogati trgovac i jedan od prvih nakladnika razglednica sa imotskim motivima rođen je 1870. godine u Imotskom. U dvorištu obiteljskog hotela Marko Dunda sjedi krajnje desno, a na zidiću sjede njegova djeca, sin Frane Miho (1893.) i kćer Ljeposava (1898.-1980.). U pozadini s lijeve strane fotografije vidi se stražnji dio crkve sv. Frane, a desno se vidi dio kuće Colombani. U nastavku pročitajte priču o susretu s jednom lijepom fotografijom autorice Gordane Radić.

FOTOGRAFIJA POD PERGULOM HOTELA „DUNDA“

Bogata je i neiscrpna fotografska građa grada Imotskoga i njegove čudesne okolice, cijele Imotske krajine. Tome može svjedočiti svatko tko je jednom ušao u to more foto zapisa i bavio se time na razne načine pa mu fotografija dođe kao nezaobilazan način prepoznavanja, raspoznavanja, kako ljudi, tako i ambijenta i vremena u kojem se je nešto „svjetlopisom“ zabilježilo i sačuvalo za sjećanje i nezaborav. Tako se dogodio susret s jednom lijepom fotografijom na kojoj je uhvaćen samo djelić života s početka dvadesetog stoljeća, pod nadstrešnicom, ili kako bi se u Dalmaciji reklo, pod pergulom,
ispred jednog davnog ugostiteljskog objekta u vlasništvu i s imenom obitelji Dunda. O tom hotelu se je nešto pisalo, taj smo hotel vidjeli na više razglednica Imotskoga, što je normalno, pa i njegov vlasnik Marko Dunda je bio potpisnik proizvodnje i distribucije razglednica. I evo nas pred njom, tom
slikom, na stranici portala Jagul Wine cellar, koji nas inače revno vodi kroz bogatu povijest svoje obitelji, pa tako i Imotskoga, i uopće. Ali ova fotografija!!! Kružila je nekim putevima, sve do Korčule, bavili se njome već posvećeni foto znalci i nikako da je smjeste na mjesto koje joj pripada. Odakle je, što prikazuje, je li to Makarska,Pelješac, neki drugi primorski grad s kulturom „pergola“, kamenih stolova i ljudi u građanskim odijelima sa leptir ili pak običnim kravatama i šeširima na glavi. A tu je i jedna gospođa i jedan
gospodin u sjedećem položaju za nekog predaha, pa dvoje djece, jedno, muškić, sa šeširom na glavi. Ima u pozadini još nekoliko likova uhvaćenih u kadar, ali sve dosad opisano je dostatno za znatiželju i identifikaciju.
Ostane vam negdje ta slika u memoriji, pamtite i poziv putem internetskih portala da se pokuša locirati ta fotografija ako je ikako moguće. Naravno, moguće je.Odmah ste prepoznali da je u pitanju nešto vama poznato, nešto što vam je ostalo u sjećanju iz djetinjstva, pa provjeravate neke slike da vidite jeste li doista u pravu. Jeste, jer prepoznajete ambijent, kamene stolove, potom čovjeka koji sjedi, vidjeli ste ga na više fotografija… A ona djeca što
sjede na zidiću da ih objektiv bolje uhvati u kadar, njegova su djeca. Bilo kako bilo, eto sretnog trenutka: prepoznati jednu situaciju i odgonetnuti njezin smisao i pripadnost. Shvatiti uz to da se radi o slici osobitog ugođaja i neosporne estetike snimljenoga, pa povezati niti u nešto opipljivo i blisko
bez pomoći ikakvog pisanoga znaka, imena i natpisa na slici ili njezinoj pozadini. Prava je radost ponovo se naći na putovanju jedne fotografije od anonimnosti do otkrivanja pa osjetiti gotovo metafizičko iskustvo, što se, na sreću, dogodilo potpisnici ovih redaka.

GORDANA RADIĆ

U Splitu, 27. 05. 2019.

Fotografija u arhivi stranice JWC