Fra Mijo Kotaraš (1867.-1926.)

Fra Mijo Kotaraš, čuveni imotski župnik i gvardijan u razdoblju 1900.-1905. rođen je u Topolju kraj Knina, 11. 06.1867. , a umro je u Zagrebu 1. 08. 1926. Kratko je polazio pravoslavnu bogosloviju u Zadru, za kaluđera učio u manastiru Krka, da bi stupio 1881. u franjevačko sjemenište u Sinju i ondje 1885. završio franjevačku gimnaziju. Filozofsko-teološki studij polazio je u Šibeniku, Zaostrogu i Makarskoj, a zaređen je za svećenika 1890. Služio je kao kapelan u Drnišu 1893–95, župnik u Kijevu 1895–99. i Otoku kraj Sinja 1908–17, gvardijan u Imotskom 1900–04, Sinju 1905–08. i 1919–23. Hrvatskoj pučkoj stranci pristupio je 1919. i postao njezinim aktivistom u Dalmaciji, a zbog političkih stajališta napadali su ga protivnici s kojima je polemizirao i sudio se. Imotska crkva je konačno uređena 13.05.1900. godine za vrijeme dok je fra Mijo Kotaraš bio gvardijan. Fra Mijo Kotaraš započeo je i unutarnje uređenje crkve za što je imao volje i smisla te je dogovorio sa Pavlom Bilinićem za 9000 forinti izradu glavnog oltara 1901. godine. Sam oltar je djelo majstora Artura Ferraronea. Imotskoj crkvi i samostanu bilo je značajno obaviti posvetu na Blagdan Gospe od Anđela što je fra Mijo i uspio jer je upravo na današnji dan 01.08. 1904. godine bila posveta imotske crkve i blagoslov oltara. Zanimljivo je kako je zapisao fra Vjeko Vrčić da su prve jaslice u imotskoj crkvi svetog Frane, smještene u posebnom sanduku nabavljene za gvardijanstva glasovitog fra Mije Kotaraša. Jaslice su nažalost uništene u požaru 1928. godine.

Vrljika, ljeto 1938. godine

Osim u Modrom jezeru Imoćani su se ljeti kupali i u hladnoj vodi rijeke Vrljike. U velikoj grupi na Vrljici ljeta 1938. godine u gornjem redu s lijeva su: Ivo Grubišić, Zorka Dubravac, Ljuba Ligutić, pod suncobranom Milovanka N i Marija Kvesić (poslije supruga fotografa Rajmonda Đamonje),N.N., Mila Kurir, Milka Poštenjak, Olga Grubišić, sestre Marija i Anka Petyo (poslije Kralik). U donjem redu s lijeva su: Ljuba Kordić (poslije supruga prof. latinskog Nedjeljka Radobolje) i do nje sa šeširom Vesna Korbel. Djevojčica sa maramom i prekrasnim osmijehom je Ljubinka Delić koja se utopila 05. srpnja 1950. godine u dobi od samo 18 godina u Vrljici na Bililu. Dječaci do Ljubinke su Berigoj Ujević (sin profesora Ante Ujevića, pisca knjige Imotska krajine) i Aco Grubišić.

Zahvaljujemo Gordani Rako Radić koja je identificirala osobe na fotografiji

Fotografija u arhivi Ace Grubišića

Perinuša, vršidba žita početkom srpnja 1942. godine

Perinuša, vršidba žita početkom srpnja 1942. godine na imanju Luka u vlasništvu Franceschija. S lijeva stoje: kapetan Zane Franceschi, Mara Bagina, Bože Matković, mala Anisja, Zanina kći, Frane Jukić i Baićuša Jukić. U pozadini se vidi kuća Jerković.
Daje se dio teksta o običajima prilikom vršidbe žita iz Diplomskog rada studentice Sveučilišta u Zadru, Odjela za etnologiju i antropologiju, Mariane Bežovan “Krajolik kao tekst: širi prostor Runovića kao prikaz života i riznica značenja” (2016.):
….Posebne uspomene iz dokoličarskog vremena vežu Runovićane uz gumna, prilikom vršidbe žita. Ta gumna bi se radila na običnim zemljama, ali na prostorima gdje ima dosta vjetra da postruji i odnese pljevu sa žita. Svaki komšiluk je imao svoje gumno, u lokalnom govoru guvno, koje je bilo ograđeno i uredno posalidžano. To su bila središnja mjesta na kojima se odvijao život. Navečer, kad bi se izgrabila ta pšenica, odnosno slama, sjedilo bi se sa strane uz gumno i pričale svakojake priče i dogodovštine jer žito uveče triba čuva da ga ne bi noćne tice grabljivice odnile, to je jedna stvar. A bilo je i toga sporta ode kod nas……Stari ljudi su, osim što bi čuvali žito od potencijalnih lopova, pričali i o životu s vilama, vukodlacima i plašilima ili dogodovštinama iz perioda služenja vojske za vrijeme Austro-Ugarske. Mlađima se često zabranjivalo dolaziti na gumna jer se tu često mogla čuti beštima i kojekakvi komentari, manitošćina. Tu su dolazili ljudi, s jedne strane ljudi koji su bili daroviti i pamtljivi. Jer nije bilo radija, nije bilo televizije, nije bilo novina…..Za pretpostaviti je da su gumna svoju prvotnu funkciju za vršidbu žita zadržala sve do razdoblja između Drugoga svjetskoga i Domovinskoga rata, kada u selu počinje postepeni proces modernizacije prilikom koje se počinje napuštati tradicionalni seljački način života i uvode urbane materijalne tekovine (demografski procesi i migracije zbog kojih se uočava slabljenje gospodarske aktivnosti u selu i zapuštanje prirodnih resursa. Gumna su, kao simbol zajedništva, druženja, pjesme i smijeha olakšavali ljudima brigu oko vršidbe žita, a može se zaključiti kako svoju funkciju kao dokoličarskog mjesta gubi postepeno s napuštanjem ove djelatnosti. Danas je većina tih gumna zapušteno i obraslo travama te na tužan način svjedoče o tome kako se upravo na njima odvijala komunikacija i socijalna interakcija starih i mladih Runovićana…..

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Braća Šoić-Mirilović: Albano i Bogašin 1917. godine

Braća Šoić-Mirilović: Albano (1886.) i lijevo Bogašin (1899.) , 1917. godine u Imotskom. Šoići-Mirilovići bili su najpoznatija katolička obitelj u 17. stoljeću u Hercegovini te se po njima i danas zove katoličko groblje u Mostaru Šoinovac. Staro pleme Mirilović dobilo je nadimak Šoić koji je kasnije zamijenio prvotno prezime. Albanov i Bogašinov šukundjed plemić Mate Šoić- Mirilović (+ 1743.), bogati trgovac došao je iz Mostara u Imotski 1717. godine te je kao pukovnik sudjelovao aktivno u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka. Mlečane je nagovarao da istjeraju Turke iz Imote obećavši da će im platiti topove ako pothvat ne uspije. Poslije oslobođenja Imotskog Mate Šoić-Mirilović postao je prvi Načelnik Imotskoga te zapovjednik cijele Krajine. U pregovorima sa Mlečanima zatražio je da mu daju toliko zemljišta koliko je ostavio u Mostaru te je dobio mnogo zemlje, kule i mlinice i to među ostalim 70 kanapa zemlje i kulu Begovića Ćosića na Kamenmostu uz samu Vrljiku, 20 kanapa zemlje i kulu Azalije Imamovića u Mujića polju uz rijeku te njegove mlinice na Kamenmostu, 20 kanapa zemlje zajedno sa tvrđavicom Bule Beguše u Zmijavcima i 4 kanapa vinograda Asan Age Sutlijaševića u Zmijavcima. Mate je imao sinove Petra (1728.) i Antu ( 1734), Petar je imao sina Matu (1767.), dok je Ante imao sina Nikolu (1773.). Ostali sinovi nisu imali djece. Od Matinih sinova samo je Josip (1801.) imao muške nasljednike, dok je Frane imao pet kćeri. Josip se oženio za Luciju Vrdoljak (1810.), sestru fra Jerolima Luigija Vrdoljaka te je imao tri sina i dvije kćeri i to: Matu (1838.), Petra (1839.) i Nikolu (1845.) te Anu Mandu (1835.) udanu za Jakova Vučemilovića i Anu Mariju (1840.). Mate je s Katinom Elenom Bitanga (1844.) imao dvije kćeri Emu (1869. – Rako) i Ildu (1874- Malić), dok je Petar sa dvije žene imao Mladena (1871.), Zvonimira (1891.), Irmu (1881.), Leu (1884.) i Mariju (1895.), a svi su napustili Imotski. U Imotskom su ostali Albano (1886.), Josip (1889.) i dr. Bogašin (1899.). Albano je sa Milkom Giordano imao dvije kćeri Rajku (1914.) i Nedu (1917.), Josip je sa Gemom Sisgoreo imao Sonju (1924.) i Branka (1927.), strijeljanog 1945. godine. Dr Bogašin Šoić-Mirilović oženio se za Slavku Rako s kojom je imao sina Slovena Petra (1930.) i kći Nevu (1933.) udanu za Edu Bacci. Dr Bogašin Šoić-Mirilović bio je sudac Kotarskog suda u Imotskom, kotarski predstojnik u Mostaru te Kapelnik Imotske sokolske glazbe. Dr Bogašin Šoić-Mirilović nestao je u svibnju 1945. godine. Njegov sin Sloven, po struci pravnik, neko vrijeme sudac u Imotskom autor je legendarne imotske pjesme “Tiho pada snijeg”. Sloven Šoić-Mirilović oženio se za Mirjanu Meter s kojom je imao sinove Bogašina (1961.) i Mira (1963. ). Bogašin Šoić-Mirilović jedan od najznačajnijih glazbenika splitske scene, klavijaturist i gitarist Daleke obale u razdoblju od 1996. do 2000. iznenada je umro prije nekoliko dana. Bogašin Bogo bio je poput djeda i oca izuzetno glazbeno nadaren te po riječima samih kolega glazbenika multitalentirani glazbenik i jaki kompjuteraš. Bogašin Bogo Šoić-Mirilović osnivač je benda Dijete iz epruvete, a nakon što se pridružio bendu Daleka obala tvorac brojnih hitova grupe, od kojih su kultne pjesme “Osamdesete” i “Kurve”.
Tekst: A.M.T.

 

Fabijan Truccolo (1874.-1944.) 1912. godine

Fabijan Truccolo (1874.-1944.), imotski industrijalac snimljen 1912. godine u svom pogonu za proizvodnju pokrovnih cigla koje su Imoćani prozvali trokulače (iskrivljeni oblik prezimena u Trokulo). Fabijanov otac Domenico Truccolo (1828.) doselio je u Imotski kao austrijski oružnik detektiv iz gradića Marrone u Italiji te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1869.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange. Domenico i Vancija sa ženinom mirazom otvorili su prvu trgovinu u kojoj su prodavali šibice i počeli ostvarivati prihode. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća njihovi sinovi Remigo (1869.-1928.) i Fabijan izgradili su prvo tvorničko postrojenje u Imotskom te mlinicu koja je radila na motorni pogon. Pri izgradnji mlinice poštivana su sva pravila struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni crijepovi koji se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim kućama u starom dijelu grada Imotskog. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina značajne obitelji Truccolo koja je u Imotskom postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je, a vrijedne stvari u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima 6 slika Emanuela Vidovića otuđene su.

Car Franjo Josip I 15. 09.1914. godine

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju  24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom, a do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine. Po cara je u Zagvozd poslana kočija okovana srebrom koju mu je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga za vrijeme boravka u Imotskom. U carevoj pratnji kroz Dalmatinsku zagoru pratila su ga tri generala, Mondel, Beck i Rodić, više časnika i drugih uglednika.
U dnevniku putovanja carev boravak u Imotskoj krajini opisuje C. Garimberti: „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim, dijelom puta je padala kiša. Usprkos tome car je uvijek držao kočije otvorene. U 3h i 30 minuta, car je prispio u Imotski. Dvadeset i pet slavoluka ispletenih borovinom, brezovinom i inim zelenilom uresili putove gdje su bili poredani rondari svih obližnjih sela, a i streljači 80-og vojničkog bataliuna, svi odjeveni čarobnom narodnom nošnjom. Pošto je Car sašao u dvorane Kotarskog poglavara, primio je poklone svećenstva, civilnih obćinskih i vojničkih vlasti i raznih odaslanstava, koja su opetovano i uzhitno izrazila uvjeravanja nepokolebljive vjernosti prema Carevini. Njegovo je Veličanstvo saslušali još razne osobe. Njegovo se Veličanstvo udostojalo odgovoriti na načelnikovu besjedu:
„Radostno primam uvjeravanja viernosti koja mi Vi činite u ime Imotske Obćine. Milo mi je boraviti za nekoliko časaka na ovoj skrajnjoj međi carevine, usred hrabrog puka, koji se je uvijek odlikovao sa svoje privrženosti prema momu Domu i carstvu. Izručite svim vašim obćinarom moj Vladalački pozdrav.“
Car je u Imotskom odlikovao načelnika Ivana Colombani zlatnim križem sa krunom i glavara Antu Jukića srebrnim križem za zasluge.
U „Narodnom listu“ je kasnije objavljen opširniji dopis o carevom boravku u Imotskom: „Imotski 28.travnja. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivome kralju bilježe neizbrisivim slovima u svojoj pameti dan 24.travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svoga ljubljenoga otca, Franju Josipa I. U oči tog znamenitog dana odvezoše se gg. c.k. kotarski naš poglavar i načelnik k Sinjskoj međi, da pričekaju visokog gosta. Tute gosp. načelnik pokloni se N.V. slijedećim riečim: „Svietla kruno! Hrvatski Imotski narod preko preponiznoga svog načelnika izražava V.V. najdublju svoju podaničku privrženost i vjernost, kličući trojstruki: Živio! Živio! Živio!„ – Na što se svjetla kruna udostojala prijazno zahvaliti.
Koga god noge ne izdale, pohrlio da što može dostojnije naresi prozore svoje, kuće zastavami i sagovi, da što jasnije podade znak svoje privrženosti prema kralju svojemu. U tinji čas varoš ti se preobrazio. S jedne strane slavoluk do slavoluka, kao 24 zelena gorostasa, ulazni zastupajući cijelu krajinu, a ostali seoske odlomke, točno i ukusno izvedena, a zastavami narešena, kao što je i prozori dojedne kuće, od bogatčeve kuće do siromaške.
Bijahu tri i pol sata popodne kadno kočija stane pod ulaznim slavolukom. Ondje se obćinsko zastupstvo pokloni N.V. – A kad Franjo Josip, pored 400 sjajno odjevenih momaka, cviet i ponos Imotske krajine, nastavljaše svoj ulaz u varoš , sve bijaše u uzhitu. Po ulicah, sa prozora, iz kuća probija i po zraku se razliega gromoviti „živio“; nema duđe da svojemu kralju ne nazivlje dobrodošlicu; zvona zvone, mužari grme, bubanj buba, a glazba udara, konji poigravaju pod vještimi konjanici, cvitje se odasvuda prosipje, a u mnogom oku suza se svjetluca. Već kočija stade: sve su oči uprte. Kralj poviri, iz kočije izadje, a tu zaori gromki, urnebesni „Živio“ koj te potrese i u dnu duše odiva nadje. Iza kratka otpočinka u pripravljenu mu stanu, N.V. udostojalo se saslušati i primit poklone naših svećenika i višejih Bosanskih, koji se požuriše se ovamo, da se poklone hrvatskom kralju; obćinskog zastupstva i činovnika. Svakomu N.V. blagozizvolilo odvratiti prijaznimi rieči, koje će se vijekom spominjati.
Na ime ovog V.V. svedjer vjernoga hrvatskoga naroda, preponizno otpraviteljstvo obćine Imotske izrazujuć vam neprigibljivu svoju podaničku privrženost i ljubav, najvruće preporuča primilostivom srdcu V.V. prepokornu ovu molbenicu za uredjenje voda Imotskog polja i dosliedno prepororedjenje ove V.V. udostojalo se blago odgovoriti i svoju pomoć obećati. Car je darovao 9680 fiorina od koji Imotskoj krajini:
Za siromahe u Lovreću f.70
Za siromahe u Poljicima f.70
Za siromahe u Rašćanima f.70
Za siromahe u Podbablju f.80
Za siromahe u Vinici f.30.
Zavodu za siromahe u Imotskom i za siromahe iz Imotskog i Glavine f.300 za nabavu odjeće za siromahe u Grabovcu f.80. Za nabavu odjeće za siromahe u Krstaticama f.30. Za nabavu odjeće za siromahe u Slivnu f.30.
Nedjelja je 25.travnja, a car po svom pobožnom običaju sasluša malu misu u 5 uri u župnoj crkvi. Sve je pripravno za odlazak: kiša neprestano lieva, hladno je. Biokovski vrhunci pokriti su sniegom. Danas car jaše, a jaše i ciela vojnička svita i popečatelji. Puk, ka na jedno čudo upre oči…..

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota

Fotografija cara Franje Josipa s nadvojvodom Franjom Josipom Otonom, sinom nadvojvode Karla I nasljednika prijestolja (Karlo I pranećak je Franje Josipa I te posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj) snimljena 15. 09.1914. godine namiienjeno oficijelnim ratnim opskrbnim svrhama, Društvu Crvenog križa, Ratnom opskrbnom uredu c. i kr. ratnog ministarstva. Ratnom pomoćnom uredu c. kr. ministarstva unutarnjih poslova.

Fotografija u obiteljskoj arhivi