Imotski 1927. godine

Jedan od prvih automobila u Imotskom vlasnika Ante Bralića. Na fotografiji snimljenoj 1927. godine u fordu za volanom sjedi Ante Bralić prvi imotski taksist, do njega je Ana Ćosić, a na zadnjem sjedalu su Ivica Glavina, Boško Ćosić i N. Beroš. Fotograf je Mihail Aleksandrov doseljeni Rus koji je djelovao u Imotskome između dva rata snimajući sva područja života u gradu.

Izvor: Arhiva prof. Gordane Rako Radić

Ljeto 1937. godine na Perinuši

Ljeto 1937. godine na Perinuši uz rijeku Vrljiku ispred kuća Franceschi. Na mostu su kći i sinovi Višanke Antice Radišić i Ante Franceschi: Vanja Vanječka (1920.-2012.), Ante Toni (1926.-2013.) i Frane Keko (1928.-2012.). Na fotografiji je uhvaćen trenutak kada je Toni lovio jednu veliku pastrvu što se zavukla u rupu.

Izvor: Arhiva Dore Franceschi Račić

Bianca i Anđule Bitanga 1940. godine

Jedan od slavnih imotskih učitelja Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.) i njegova supruga Bianca Vrdoljak (1858.-1945.), najmlađa kći Stipe Vrdoljaka i Francesce Frane Wanmuller (kćeri talijanskog doseljenika dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom). Anđeo Anđule Bitanga jedan je od najomiljenijih imotskih učitelja generacijama đaka, prvi i dugogodišnji ravnatelj Građanske škole u Imotskom. Nadučitelj Anđeo Anđule Bitanga obnašao je u Imotskom i čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi Imotska krajina (1991.) Anđeo Anđule se isticao kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek te ga je u Imotskom svatko volio i poštovao, a u jednoj obitelji bilo bi i tri pokoljenja-djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljom.
Anđeo Anđule Bitanga umro je u Imotskom 1942. godine, a na samrti je stalno spominjao svoju suprugu Biancu koju je cijeli život obožavao. Anđule i Bianca Bitanga vječni mir našli su u obiteljskoj grobnici na iimotskom groblju Gospe od Anđela.

Izvor: Fotografija Anđela i Biance Bitange snimljena 1940. godine na proslavi Anđelovog imendana u arhivi je njegovog unuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića

Kamenmost, kupanje ljeta 1941. godine

Osim u Modrom jezeru Imoćani su se ljeti kupali i u hladnoj vodi rijeke Vrljike. U grupi na Kamenmostu ljeta 1941. godine sa istočne strane staroga kamenoga mosta su: Dinka Vučemilović sa sinovima Jurom i Vedranom, do nje je Zlata Jukić Ban, a stoji Mira Vučemilović.

Izvor: Arhiva Antonjete Baškarad Jutronić

Imotski, proslava 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava 1925. godine

Imotski, proslava 1000. godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju i spomen godina hrvatskog kraljevstva 30. kolovoza 1925. godine.
Na čelu svečane povorke ide grupa uglednih građana koji čine glavni odbor za proslavu. Kolonu vodi poznati HSS-ovac dr. Mihovil Mile Vuković, a uz njega je predsjednik Suda Martin Benzon i bivši Načelnik Imotskog Ivan Zane Vučemilović. Iza njih su: Niko Ligutić, fra Ivan Ivandić, dr. Frano Pelicarić i dr. Koloman Jerković. Dalje su: Toni Colombani, Ante Jeličić, Iko Mostarčić, Marko Katanušić, Lazar Tadić i Dušan Matijašević. Zatim ide konjanik sa hrvatskom zastavom, glazbe Sokola i Orla te ogromna masa svijeta. U svečanoj povorci bile su stotine konjanika iz Krajine, a misa se slavila na Pazaru.
Kuću na imotskoj Pjaci kraj koje prolazi svečana povorka sagradio je prvi načelnik Imotskoga, plemić Mate Šoić Mirilović koji je 1718. godine od Venecije za vojne zasluge za istjerivanje Turaka i zamjenu za ostavljeno bogatstvo u Mostaru dobio potvrdu plemićke titule te zemlje, kule i mlinice. Šoićevi nasljednici su Imanja tijekom dva stoljeća rasprodali, a kuću na Pjaci prodali su obitelji Ciciliani koja se doselila iz Trogira.

Augustin Jago, Anka i Marija Radovinović 1932. godine

Augustin Jago (16.10.1924.-12.06.1999.), Anka (06.06.1926.-13.07.2012.) i Marija Radovinović (11.08.1929.-30.03.2009.)  snimljeni 1932. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom između stabala limuna.

…”U tom slatkom krilu zavičaja moga
na ognjištu svetom milih pradjedova,
za koje sam srasta od iskona svoga”…

Jago Radovinović, 1944. godine

Izvor: Obiteljska arhiva

Dr. Uroš Mladinov (28. 05. 1910. – 16. 08.1996.)

Dr. Uroš Mladinov, sin dr. Ante i nećak dr. Josipa Mladinova rodio se 28. 05. 1910. godine u Grohotama na otoku Šolti, a umro je u Splitu 16. 08.1996. godine. Šoltanin dr. Josip Mladinov (1868.-1916.) hrvatski rodoljub spletom životnih okolnosti došao je u Imotski krajem 1890-ih u kojem je u neposrednoj blizini Modrog jezera sagradio u historicističkom stilu reprezentativnu kamenu kuću te drugu kuću u kojoj je bila ambulanta, a obje kuće sa kompletnom opremom ostavio je Gradu Imotskom. Kako je dr. Josip Mladinov bio u dobrim odnosima sa općinskim liječnikom dr. Augustinom Bitanga, ne samo po istoj profesiji nego i po političkim opcijama to je brata Antu prigodom posjeta Imotskom upoznao sa dr. Augustinom i njegovom obitelji. To poznanstvo je dr. Antu trajno usmjerilo na određeni životni put pošto se zaljubio u Antoniju Tonću kćerku dr. Augustina s kojom se vjenčao u Imotskom 1903. godine i u tom braku rođeno je troje djece Marija, Dušan i Uroš. Marija se udala za ing Antu Meichsnera, Dušan za Silvanu Morpurgo dok se Uroš nije ženio.
Otac dr. Uroša, dr. Ante Mladinov, Josipov brat završio je u Beču Medicinski fakultet kao i Josip. Dr. Uroš Mladinov poput oca Ante i strica Josipa bio je specijalist za zarazne bolesti, osnivač je zaraznog odjela splitske bolnice gdje je ostao na mjestu predstojnika do umirovljenja te je cijeli svoj radni vijek posvetio bolesnicima kao i prevenciji protiv zaraznih bolesti.
Dr. Uroš Mladinov bio je i dobar sportaš, te je kao gimnazijalac splitske Klasične gimnazije bio jedan od osnivača Jedriličarskog kluba Labud u Splitu. Kako je navedeno u izdanju Povijest hrvatskog sporta (2011) izdavača HOO dr. Uroš je uz brata ing. Dušana i nekoliko drugih sportaša bio sudionik prve Mrdujske regate 1927. godine.
Na fotografiji snimljenoj 4.10.1926. godine u foto atelijeru Rembrandt u Splitu su kćer i sinovi Tonće Bitanga i dr Ante Mladinova: dr Uroš (lijevo), Marija i ing. Dušan.

Izvor: Obiteljska arhiva