Ljubo Tripalo (1902.-1945.)

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine. Sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika i trgovca Ljube Tripala 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera, a uz financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen i ubijen u logoru Viktorovac kod Siska. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.), Milicu (1898.) i Nevenku (1905.) ali kako nitko od njih nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u  arhivi obitelji Radovinović

Perinuša nakon potresa 1942. godine

Perinuša, srušena kuća Josipa Bepa pl Franceschi snimljena nakon razornog potresa 1942. godine. Na Perinuši potres je razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama. Usred Drugog svjetskog rata, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute u osvit izrazitog tmurnog i kišovitog jutra razoran potres pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rubu polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice.
Neposredno nakon potresa dr Pave Radovinović došao je na Perinušu pasađerom iz Imotskog po majku svoje supruge Marije, Anu Franceschi i obitelji braće Zane i Frane u kojima su bila brojna djeca koja su samim čudom preživjela. Obitelj Zane Franceschi nikad se više iz Imotskog nije vratila na Perinušu dok se obitelj Frane Franceschi vratila tek nakon sedam godina.

Fotografija u vlasništviu Mile Franceschi Hršak

Grupa djece 1944. godine

Grupa djece snimljeni 1944. godine u avliji kuće Radovinović u Imotskom. Na vrhu su rođaci Josip Jozo i Josip Kiki Franceschi, s lijeva sjede: Anisja Franceschi, Bianca Čumbelić, Ana Sela Franceschi, Mila Franceschi i Vanja Rako. Ispred s lijeva: brat i sestra Maja i Tonći Franceschi te Tanja Rako.

Izvor: Obiteljska arhiva

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine

Kamenmost-Patrlj u studenom 1945. godine. Kamenmost je najstarije naselje u Podbablju, a prvi put se spominje 1400. godine. Kameni most preko Vrljike porušen je 1944. godine za vrijeme II svjetskog rata, a na istom mjestu nekad je stajao rimski most, na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) te Duvnu (Delminium). Prilikom gradnje kuće Filipa Patrlja 1886. godine pronađeni su razni arheološki nalazi iz rimskog doba.

Izvor: Obiteljska arhiva

Imotski krajem 1930-ih

Fotografija Imotskog snimljena sa zapadne strane krajem 1930-ih. U prvom planu je kuća Radovinović (Bitanga), zatim kuća Marče, kuća Colombani te crkva sv. Frane. Dr Augustin Bitanga sagradio je 1892. godine obiteljsku kuću u Imotskom, po projektu izrađenom u Imotskom 1879. godine. Kuća je položena kaskadno zbog nagiba terena, ima tri etaže iznad ulice te dvije ispod razine ulice. U podrumu kuće duboko pod zemljom prostire se vinski podrum dužine 19.80 m, 8.20 širine i visine5.40 m sa pet prostorija međusobno povezanim sa kamenim svodovima (ćemerima), a u podrum se silazi kružnim kamenim stepenicama iz prizemnog stana. Na cijeloj sjevernoj strani kuće smještena je čatrnja širine 3.30 m, dužine 23.20 m, zapremnine 438,3m3 i dubine 5,73 m te je na taj način kuća bila opskrbljena vodom. Dvije kuće Marče, jednu neposredno uz crkvu na dva kata i dvorištem u zaleđu i drugu na četiri kata sagradio je Nikola Mendeš iz Sovića oko 1820. godine. Kako se Mendeš obogatio trgovinom, a nije imao djece oporučno je kuće kao i ostalu imovinu ostavio braći Petru i Mati Marče koje je doveo iz Splita kao pomagače u svojoj trgovini. U većoj Marčinoj kući djelovao je sud do 1915. godine dok nje prešao u novu zgradu, manja kuća preko ženidbenih veza prešla je u vlasništvo obitelji Colombani. Kuća Colombani sastoji se od dva dijela: istočni stari dio kuće bio je vlasništvo obitelji Bitanga od kojih su je Colombani otkupili i uz nju sagradili veliku lijepu kamenu kuću te obje kuće spojili u jednu cjelinu.

Izvor: Obiteljska arhiva

Grupa austrougarskih vojnika i časnika 1914. godine

Prvi svjetski rat službeno je završio 11. studenog 1918. godine u 11 sati potpisivanjem sporazuma o primirju između sila Antante i Njemačke u željezničkom vagonu u francuskom gradiću Compiègneu, čime je okončan prvi sukob svjetskih razmjera koji je pomeo Austrougarsko, Otomansko i Rusko carstvo. Prvi svjetski ili Veliki rat, globalni oružani sukob između dva saveza država, Antante i Središnjih sila sa 70 miliona mobiliziranih vojnika, jedan je od najsmrtonosnijih sukoba u povijestii čovječanstva u kojem je poginulio 9 miliona vojnika i 7 miliona civila. Hrvatska je izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske koja se borila na strani Središnjih sila. Na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo je mobilizirano gotovo milijun ljudi, a hrvatski vojnici borili su se i ginuli na balkanskom, galicijskom, a od 1915. i talijanskom bojištu, a ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi. Vojni obveznici iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije borili su se u sklopu XIII. korpusa Zajedničke vojske i 42. domobranske pješačke divizije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, a vojnici iz Kraljevine Dalmacije popunjavali su 22. carsku i kraljevsku pukovniju, zadarsku 23. carsku i kraljevsku domobransku pukovniju, dubrovačku 37. carsku i kraljevsku domobransku pukovniju te elitnu postrojbu Dalmatinskih zemaljskih strijelaca i Austro-ugarsku ratnu mornaricu.Vladala je nestašica svega, tako je bakreni krov dubrovačke katedrale skinut kako bi se pretopio u strjeljivo, a ista sudbina zadesila je i bakreni krov tadašnje Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, danas zgrade Hrvatskog državnog arhiva. I mnoge druge crkve u Hrvatskoj ostale su bez zvona ili krovova kao i prva hidroelektrana na Krki. Zbog dugog rata za koji se Austro-Ugarska nije pripremila, ali i zbog suše, počela se 1916. i naročito 1917. osjećati glad i oskudica. Ljudi, a osobito djeca, počeli su masovno umirati pa je započeta velika humanitarna akcija preseljavanja djece iz Istre na sjever Hrvatske. Humanitarnu akciju prihvatili su i franjevci kao spas za hercegovačku katoličku djecu. Spašavanje hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskog rata bila je velika socijalna akcija, koju je potaknuo i provodio karizmatični fra Didak Buntić (1871. – 1922.), kako su govorili suvremenici: spasitelj sirotinje, hercegovački Mojsije, otac Hercegovine. Zahvaljujući fra Didaku Buntiću tijekom 1917. i 1918. godine, u Hrvatskoj i Slavoniji, bilo je zbrinuto oko 17.000 hercegovačke djece. Na fotografiji iz 1918. godine je grupa austrougarskih vojnika i časnika.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Poštanski autobus Split- Imotski oko 1914. godine.

Poštanski autobus koji je prometovao na relaciji Split- Imotski oko 1914. godine. Poštanska veza Split-Imotski održavana je poštanskim kočijama-diližansama do uvođenja poštanskog automobila 1913. godine. Imotski je tek 1881. godine spojen preko Škobaljuše (Zagvozda) s Napoleonovim putem, a preko njega sa Makarskom i Vrgorcem. Ova se veza još bolje upotpunjuje izgradnjom Šestanovac-Cista (1901) koji veže Napoleonov put s Rimskom cestom preko Prpuše. Poštanski je ured otvoren i poštanske veze uspostavljene 1834. godine. Raskrižje karavanskih puteva davalo je značenje imotskoj tvrđavi i osiguralo njen utjecaj na okolicu ali granični položaj nije pogodovao razvoju modernih prometnih linija. Kad je za druge centre počeo brži napredak gradnjom modernih cesta i željeznica Imotski zaostaje.

Fotografija iz monografije U kamenu čvor-Kravata Imota (2007.)

 

 

 

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Svečano otvaranje Pučke škole 1933. godine

Svečano otvaranje Pučke škole u Lončarima, Vinjani Gornji 1933. godine. U velikoj grupi okupljenoj prilikom svečanog otvaranja škole u Lončarima u prvom redu s desna su: Ivan Lončar zvani Singer (u šeširu), Tonko Radas, učitelj u školi Kukavica, dr Pave Radovinović, dr Janko Rako (s leptir kravatom), Jure Gattin (u balon mantilu), pravnik kod Odvjetničkog ureda Janko Rako, iza njega u šeširu Tošo Juričić, vozač kod braće Truccolo i Milan Kujundžić. U drugom redu s lijeva su: u uniformi Tufađić, zapovjednik Žandarmerijske stanice u Imotskom, do njega Anka Juričić, prva učiteljica u školi u Lončarima, sestra vozača Toše. Iza Tufađića je Ivo Luetić (u šeširu), školski nadzornik pri kotaru, do njega Niko Ligutić (u šeširu), do njega Fabian Truccolo (u šeširu), Jako Grubišić (s leptir kravatom), Milivoje Jojić (u uniformi), sreski načelnik, Crnogorac koji je oženio kći dr Kolomana Jerkovića Lidiju i učiteljica Zorka Dubravac.

Fotografija iz monografije “U kamenu čvor-Kravata Imota” (2007.)

Alice Benzon (21. 03. 1895.-27.10.1973.)

Alice Benzon (21. 03. 1895.-27.10.1973.) u kući Benzon u Imotskom 1919. godine. Alice Vučemilović, kći Jure i Rafaelle Truccolo (kći Vancije Bitanga i Domenica Truccolo) rođena je u Imotskom. Alice se dva puta udavala, nakon smrti prvog supruga dr Vladimira Kargotića udala se za dr Marka Benzona (1887.-1919.), a u braku je rođen sin jedinac Petar Josip Karmelo Pjero (1920.-2005.), inženjer agronomije. Pjero se oženio za Nevenku Tonković (1935.-2005.), a u braku je rođen Marko ((1976.). Razigrana imotska dica dobro su zapamtila teta Aliću koja bi vikala sa prozora “Morlako patentado!” dok se mularija bezbrižno igrala u popodnevnim satima ispod Volta. Alice, teta Alića jedna od imotskih legendi umrla je u Imotskom 27. 10. 1973. godine.

Fotografija u fototeci Gordane Radić