Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine

Imotska mladost na izletu uz Vrljiku, Bara – Perinuša, svibanj 1941. godine. Sjede s lijeva: Davor Jerković, Maša Franceschi, s gitarom, Marija Vučemilović, Taša Kurir i Lj. Gudelj. Stoje s lijeva: Dinko Truccolo, Ivo Kvesić, Vanja Franceschi, Pjero Benzon i B.Bego.

„Zbogom brda, zbogom polje, i Imotski misto moje“
…U razdoblju između dva svjetska rata druženje je bilo posebno zanimljivo. To je ujedno i doba moje mladosti pa se svega toga još bolje i još rađe sjećam. Nestankom austrijske krute hijrarhijske podijeljenosti društva i usprkos terorizma vlasti iz Beograda, Imotski doživljava široku demokratičnost u odnosima ljudi, koji u tom harmoničnom življenju postaju jedna velika obitelj….U našem malom mjestu živjelo se sretno, iako ne u blagostanju, a mladima nije ni trebao novac da bi imali zadovoljstva…. Osnivala su se razna društva koja su kroz natjecanja i zabave ispunjavali svakodnevno življenje…Treba još spomenuti trenutke radosti i žalosti u pojedinim obiteljima, a s njima se veselilo ili tugovalo cijelo malo mjesto…. Posebno ću spomenuti naša svakodnevna ljetna kupanja u Modrom jezeru, rijetka spuštanja u Crveno jezero te odlaske na rijeku Vrljiku i njene izvore…. Često se išlo na izlete u bližu okolicu koja je to zaslužila svojom ljepotom ali uvijek nadohvat našem mjestu….Slijede društva raznih sadržaja, dakle športska, prosvjetna i ekološka. Osim toga su i njihovi plesovi, zabave i koncerti uljepšavali naš društveni život…Na kraju moram kazati da takav zajednički život u našem malom mjestu, gdje svatko svakoga poznaje, a i svak je s mnogim u srodstvu nije ni postojao nikada prije, a sumnjam da će se ikada ponoviti…U malim mjestima kroz druženje i nove inicijative svaki dan može pružiti zadovoljstva. A kako u Imotskom imamo već i takvu tradiciju lakše je nastaviti gdje smo mi stali.

Dr. Veljko Vuković (1997.) Društvene život u Imotskome između dva rata.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

Kćeri braće Mirka i Petra Marče u Imotskom 1915. godine

Sve kćeri braće Mirka i Petra Marče u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom 1915. godine. Stoje s lijeva kćeri Mirka Marče: Đilda (1899), Ljuba (1897), Ana (1901), Marija (1894) i Đema (1896) te tete Ida Nikolić (1870) i Paulina Marče (1866). Sjede s lijeva kćeri Petra Marče: Valerija (1903), Antonjeta (1905) i Marija (1895).
Mate Marče (1830) i Marija Vuleta (1841) imali su sinove Mirka (1869) i Petra (1865) veleposjednike i trgovce te kćer Virginiju (1870). Mirkov i Petrov djed Petar Marče (1780) doselio se iz Splita i oženio Imoćanku Anu Katanušić (1809). Dvije kuće Marče sagradio je krajem 18. stoljeća bogati trgovac Nikola Mendeš iz Sovića kojem su pomoćnici bili braća Marin i Petar Marče iz Splita. Kako Nikola Mendeš nije imao djece oporućno je 1835. godine kuće i ostalu imovinu ostavio braći Marče. Svi Marčini bavili su se trgovinom i postali veleposjednici, a u jednoj od njihove dvije kuće, zapadnoj sa prizemljem i četiri kata nalazio se Sud do 1915. godine, te u posebnoj zgradi u dvorištu sudski zatvor. Mirko se ženo dva puta, a prva žena mu je bila Marija Benković (1862) te je imao pet kćeri. Petar se oženio za Paulinu Nikolić (1870), kći dr Petra Nikolića koji je kao sudac došao u Imotski te su imali sinove Marina (1893) i veterinara Matu (1897) te tri kćeri.

 

Sestre Milica (1898.-21.03.1985.) i Nevenka Tripalo (1905.)

Sestre Milica (1898.-21.03.1985.) i Nevenka Tripalo (1905.) u tinelu svoje obiteljske kuće na imotskoj Pjaci 1930. godine. Milica Tripalo, jedna od tri kćeri Josipa Tripala umrla je na današnji dan prije 34 godine. Nevenka Tripalo umrla je jako mlada, kao i Marija Tripalo starija Milicina sestra udana za dr Ivu Jelavića. Teta Milica Tripalo, šinjorina Milica kako su je zvali Imoćani bila je izuzetno dobra i plemenita žena koja je dugi niz godina vodila domaćinstvo obitelji Tripalo u kojem su uz nju bili braća Ljubo, imotski načelnik i Miro koji je vodio trgovinu smještenu u kući. Po sjećanju njihovog malog rođaka Pere Čumbelića u Tripala se uvijek fino jelo, a teta Milica i njena braća su mu se uvijek smiješila i imala lijepu riječ dok je švrljao po dućanu barba Mira i zavirivao u kancelariju barba Ljube. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana koju je Milica pripremala, a skalini kuće su bili puni sirotinje. Milica Tripalo je uvijek pomagala potrebitim i svima te je i samostanu u Imotskom poklonila kolekciju umjetničkih slika koje su pripadale njenom bratu Ljubi Tripalo.

Fotografija u arhivi obitelji Radovinović Tonković

Marija Franceschi (18.03.1898.- 07.09.1968.)

Marija Franceschi (18.03.1898.- 07.09.1968.), fotografija snimljena 1918. godine u atelieru Zita u Splitu. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija za djevojke iz plemićkih obitelji, u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Nakon povratka na Perinušu udala se za dr Pavu Radovinovića 15. 11. 1923. godine, a u braku je rođeno četvoro djece. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka umrla je u Splitu 07. rujna 1968. godine.

Izvor: Obiteljska arhiva

 

U avliji kuće Radovinović u Imotskom 1932. godine

Na fotografiji simljenoj u avliji kuće Radovinović u Imotskom 1932. godine s desna stoje dr Rudolf Rudi Legradić (1901.-1989.), njegova supruga Estera Trautman Legradić, Marija Franceschi Radovinović, Rudijeva majka Franciska Legradić i dr Pave Radovinović. Ispred su djeca dr Pave Jago i Anka. Rudolf Legradić čiji je otac promijenio prezime iz Lowy u Legradić rođen je 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beču 1926. godine potom je od 1930. godine bio sudac na Kotarskom sudu u Imotskom u kojem je sa obitelji živio u kući dr Pave Radovinovića. Poslije je bio sudac u Splitu i Dubrovniku. Nakon 1945. godine dr Rudolf Legradić bio je zamjenik saveznog državnog tužitelja do 1955. godine, a poslije profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu kojem je bio i dekan te Pravnim fakultetima u Beogradu i Osijeku. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava, pravne teorije, sociologije prava i povijesti ekonomske teorije. Dr Rudolf Legradić u vihoru II svjetskog rata vratio se sa suprugom Esterom i kćerima Franciskom Njusikom (1934. -2000.) i Branislavom (1938.) iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se skrivao od 1942. do 1944. godine. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje je skrivala Ljeposava Dunda Rako uz veliki rizik.

Izvor: Obiteljska arhiva

Katinka Vuković sa svojih troje djece 1917. godine

Primarijus dr. Veljko Vuković (25. 01.1914.-24.01.2010.) rođen je 25. siječnja 1914.godine u Imotskom, sin je Katinke Bitanga i dr. Mile Vukovića. Nakon položene mature u splitskoj Klasičnoj gimnaziji 1933. godine upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu koji završava 1940. godine. U Imotskom započinje raditi sa ocem, a krajem 1942. godine postavljen je za općinskog liječnika Imotskog. Dr. Veljko je specijalizirao pedijatriju te je na svim područjima poboljšao zdravstveno stanje uz opadanje oboljenja i naročito smrtnosti djece. Objavio je i uredio više knjiga i zbornika o radu Doma zdravlja u Splitu te je napisao i objavio preko stotinu znanstvenih i stručnih članaka u različitim medicinskim časopisima. Dr. Veljko Vuković u razdoblju od 1989. do 2004.godine u mjesečniku “Imotska krajina” objavio je tridesetak članaka o Imotskom i Krajini od 18. do 20. stoljeća. Prvi je pokušao otrgnuti od zaborava stare fotografije i razglednice vezane za Imotski sabravši ih u pet tematski raspoređenih knjižica i to Stari Imotski (1995), Fotografije starih Imoćana (1996), Ljepote krša uz Imotsko polje (1996), Društveni život u Imotskom (1997) te Imotski od nekad i sad (1998). Dr. Veljko Vuković oženio se 1940. godine za Imoćanku Đemu Ivanović te je otac sinova Mile i Slobodana. Umro je 24. siječnja 2010. godine dan uoči svog 96. rođendana, a vječni mir našao je u voljenom Imotskom.
Na fotografiji snimljenoj 1917. godine Katinka Vuković sa svojih troje djece Lukom, Marijom i Veljkom.

Izvor: Obiteljska arhiva

Ljubo Tripalo (1902.-1945.)

Ljubo Tripalo (1902.-1945.) rođen je u Imotskom 7. siječnja 1902. godine. Sin je Josipa Tripala (1862.-1929.), najuspješnijeg načelnika Imotskog svih vremena i Splićanke Dobrile Šegvić (1868.). Uz veliku financijsku pomoć veleposjednika i trgovca Ljube Tripala 1925. godine zasađen je drvored lipa sa južne strane Pazara, a oko 1930. godine i sa sjeverne strane. Drvoredi lipa i danas krase nekadašnji Pazar. Upravo na inicijativu Ljube Tripala 1931. godine osnovano je društvo “Lipa” za poljepšavanje mjesta i unaprijeđenje turizma kojem je bio jedan od tri predsjednika. Duštvo “Lipa” se brinulo o gradnji puteljaka i održavanju puteva Modrog jezera, a uz financijsku pomoć Ljube Tripala izgrađeni su vidilica na Modrom jezeru i put do nje, puteljci i klupe u Gaju. Navode se neke od tih aktivnosti zabilježene u ljetopisu Franjevačkog samostana u Imotskom: “Godina 1940., 19. ožujka: Nastojanjem gospodina Ljube Tripala, prenesene su kosti A.M. Semiteccola iz stare crkve na Tvrđavi, u novu crkvu. Iste godine nastojanjem gospodina Ljube, predsjednika Lipe i župnika fra Ćire, napravljen je široki put od kuće Težulata do crkve u Fortici te od nje do vrha Fortice. Zasađeno je 40 komada čempresa”. Pripadnici obitelji Tripalo bili su izuzetno dobri i plemeniti, na pazarni dan u kući Tripala dijelila se siromasima hrana, a skalini kuće su bili puni jadne sirotinje. Ljubo Tripalo bio je svestrani intelektulac, nadareni glazbenik, kolekclonar umjetničkih slika ali iznad svega plemeniti čovjek i veliki kavalir. Poznato je da je kao Načelnik Imotskog pred II svjetski rat riskirajući vlastiti život spasio neke ljude od smrti i progona. Nakon završetka rata Ljubo se neko vrijeme skrivao kod prijatelja u Zagrebu, međutim kako je smatrao da ništa nije napravio zbog čega bi se trebao skrivati vratio se kući. Nažalost Ljubo Tripalo, čovjek koji je volio svoj Imotski, uređen uz njegovu veliku pomoć ubrzo je kakve li ironije baš od Imoćana uhićen i ubijen u logoru Viktorovac kod Siska. Ljubin brat Miro Tripalo poslije rata u vlastitoj kući i u vlastitom dućanu bio je prodavač jer je dućan bio nacionaliziran. Kolekciju umjetničkih slika dvadesetak godina poslije Ljubine smrti njegova sestra Milica Tripalo poklonila je muzeju samostana u Imotskom. Ljubo je imao tri brata Andru (1899.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te tri sestre Mariju (1891.), Milicu (1898.) i Nevenku (1905.) ali kako nitko od njih nije imao djece, obitelj Tripalo u Imotskom je izumrla.

Tekst: Anamaria Marušić Tonković

Fotografija u  arhivi obitelji Radovinović

Perinuša nakon potresa 1942. godine

Perinuša, srušena kuća Josipa Bepa pl Franceschi snimljena nakon razornog potresa 1942. godine. Na Perinuši potres je razorio dograđeno produženje kuće, srušene su kule te krovište starih mlinica koje je bilo pokriveno kamenim pločama. Usred Drugog svjetskog rata, 29. prosinca 1942. godine u 4 sata i 42 minute u osvit izrazitog tmurnog i kišovitog jutra razoran potres pogodio je Imotsku krajinu izazavši velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Jedno od najpogođenijih područja bilo je Imotsko polje i pripoljska sela u kojima su kuće građene na mekom tlu gotovo u potpunosti nestale. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rubu polja: Šumet, Podbablje, Proložac, Glavina, Vinjani te područje Ljubuškog i sela Gorice, Sovići i Grude. Najteže posljedice potresa osjetile su se u poljskim i pripoljskim selima: Zmijavcima, Kamenmostu, Donjem Prološcu i Lugu u kojima kuće nisu imale čvrste temelje. U Kamenmostu srušena je baš svaka kuća, a ljudi koji su usred zime ostali bez krova nad glavom, morali su se skloniti u improvizirane nastambe ili zemunice.
Neposredno nakon potresa dr Pave Radovinović došao je na Perinušu pasađerom iz Imotskog po majku svoje supruge Marije, Anu Franceschi i obitelji braće Zane i Frane u kojima su bila brojna djeca koja su samim čudom preživjela. Obitelj Zane Franceschi nikad se više iz Imotskog nije vratila na Perinušu dok se obitelj Frane Franceschi vratila tek nakon sedam godina.

Fotografija u vlasništviu Mile Franceschi Hršak