Ana Anisja Franceschi Prvan

Ana Anisja Franceschi Prvan (Perinuša, 21. veljače 1938.- Split, 03. travnja 2018.). Anisja najstarija od šestoro djece Marice i kapetana Zane Franceschi rođena je na Perinuši 1938. godine, maturirala je u imotskoj Gimnaziji te je studirala na Kemijskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Narodnoj banci u Imotskom te u Narodnoj banci u Splitu. Anisja je bila dio najužeg tima koji je radio na projektu izgradnje Aerodroma u “Poduzeću za izgradnju Aerodroma Split” uz Srećka Petričevića, Branka Prvana (poslije supruga) i ujaka dipl.ing.Zlatana Žabkara koji je završio fakultete strojarstva i ekonomije te zbog izgradnje Aerodroma bio na edukaciji u Londonu. Projekt izgradnje putničkog aerodroma Split uspješno je okončan u samo godinu dana i njihovom zaslugom otvoren u Resniku 1966. godine, Srećko Petričević bio je prvi direktor dok je Branko Prvan bio prvi tehnički direktor Aerodroma, a Anisja voditeljica financijskog odjela. Anisja Franceschi udala se za Branka Prvana, osnivatelja Aerokluba Split te su imali sina jedinca, uspješnog sportaša Vjeku koji je umro u dobi od 34 godine, 2003. godine. Vjeko Prvan je uz rođake Ivanu Franceschi, kći Vjeke i Ivicu Franceschi, sina Tonća i nekoliko drugih zaljubljenika u penjanje osnovao u Splitu 9. ožujka 1992. “Marulianus”, prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj te je do prerane smrti bio član hrvatske penjačke reprezentacije i vrlo uspješan natjecatelj.

”Zbogom draga Anisja počivaj u miru, u raj poveli te anđeli”

Perinuša, Luka, vršidba pšenice 1941. godine, fotografija trogodišnje Anisje u arhivi Dore Franceschi Račić

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.)

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.), prva koja je u Imotskom počela raditi golubice kojima se kite maslinove grančice u dvorištu svoje kuće u Imotskom oko 1915. godine. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda te uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola u Imotskoj krajini. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.) te su imali devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852.) i Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.) i Domenicu (1845.) udanu za javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.). Luigi Mirošević oženio se za Frančesku Mirošević (1862.) iz Korčule te nije imao djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za za Angelinu de Rosignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i Simeona de Rosignoli (1826.) te su imali sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladoj dobi. Ante Antonio Mirošević sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata i njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Po sjećanjima jedne imotske gospođe ona i prijateljica su doslovce gulile sitne staklene perle sa lustera u kući Mirošević i jele ih. Angelina i Ante Antonio Mirošević imali su sinove Bruna i Matea te kćeri Rinu, Esteru i Mariči. Bruno Mirošević (1876.), općinski činovnik oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a Mateo Mirošević imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.) koja se nije udala. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog radila je na Radio Luxemburgu, a nakon umirovljenja došla je živjeti u Imotski u koji je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. Miranda, zadnji potomak imotske grane obitelji Mirošević umrla je u Imotskom 1983. godine. Sestre Mirošević Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao ona o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani. Mariči bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pozdravila bi sa „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Mariči“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme Mariči i Lela pozdravljale te susjedima nije trebao nikakav sat. Po kazivanju dr Veljka Vukovića “jednom je poznata Rina Mirošević došla u dućan njegove punice Julije Schramadei Ivanović i molila je da joj da ricetu kako je uspjela udati sve četiri kćeri, da bi i ona mogla udati svoju nećaku Mirandu”. Jednom su radnici kopali ispred Rinine kuće jer su trebali naći spojeve kanalizacijskih cijevi, međutim nikako u tome nisu uspijevali, a Rina je njihove napore gledala sa prozora. Nakon nekog vremena kad su je radnici pitali “Šjora Rina je li možda znate gdje su spojevi cijevi?, odgovorila je “Znam ali neću reći” te se povukla u kuću. Rina Mirošević koja nikad nije dobro naučila hrvatski iako rođena i odrasla u Imotskom nadživjela je obje sestre i braću. Neki Imoćani pamte Rinu Mirošević kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina kao ni njene sestre Mariči i Estera nikad nisu odbile onoga tko je molio malo cvijeća iz njihovog vrta za okititi grob ili neku prigodu jer je malo tko u Imotskom početkom 20. stoljeća imao vrt, a još manje cvijeće u vrtu. Rina Mirošević ostat će u imotskoj povijesti zapamćena po jednoj zanimljivosti. Naime Rina je prva u Imotskom počela raditi golubice, tičice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jednog od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu i koje je rado poklanjala djevojčicama iz susjedstva i svima koju su je molili. Po sjećanjima Anke i Zore Radovinović te Ane Sele Franceschi one bi kao djevojčice dolazile kod Rine sa gvantijerama kolača koje bi njihove mame napravile za Rinu, a od nje bi dobivale golubice. Vještinu izrade golubica, tičica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli, a radila ih je do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Običaj izrade tičica sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima jer ga je od Rine Mirošević naučila i preuzela plemenita i umjetnički talentirana Ćeleština Ćela Dunda (1923.-2001.), a poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Rina Mirošević umrla je 1973. godine i vječni mir našla je uz ostale pripadnike obitelji Mirošević na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Tekst: A.M.T.

Fotografija Rine Mirošević u arhivi Gordane Rako Radić

https://www.geni.com/people/Rina/6000000077151771000

estre Marija i Mila Franceschi sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga i Marijom Kargotić

Sestre Marija (18.03.1898.-07.09.1968.) i Mila Franceschi (1900.-1926.) sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga (1897.-1977.) i Marijom Kargotić, fotografija snimljena u Imotskom 16. 11.1921. godine. Mila Bitanga kći je Biance Vrdoljak i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom Anđela Bitange, a Marija Dojmi di Delupis Kargotić, supruga je dr Luje Kargotića koji je neko vrijeme bio javni bilježnik u Imotskom. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Marija se cijeli svoj život bavila slikarstvom bez obzira na velike obveze osobito za obitelj u teškim poratnim vremenima u kojima je njoj i suprugu dr Pavi Radovinoviću oduzet veliki dio imovine koja je donosila prihod, a uz to dr Pavi bilo je zabranjeno raditi kao javnom bilježniku u Imotskom. Istovremeno su njegove dvije kuće u Imotskom nacionalizirane te djelomično stojna kuća Radovinović u koju su tadašnje vlasti naselile druge nepoznate obitelji. U takvoj situaciji i sa četvoro djece na školovanju Marija je bila podrška suprugu u vođenju poljoprivrednih poslova, a na njoj je i bio največi teret u dijelu kuće izuzetom od nacionalizacije jer je morala organizirati život ne samo za svoju obitelj već i za svoju majku Nanu i obitelji svoje braće kojima je potres srušio kuću na Perinuši 1942. godine te rodbinu supruga dr Pave kao i nekih prijatelja. Marija je imala izraziti smisao za likovnost i estetiku pa su među ostalim ona i njena sestra Mila vezle svilenim koncem i izrađivale svečane cipele od svile koja se niz godina proizvodila na Perinuši od dudovog svilca. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka razbolila se i umrla za sve nas prerano u Splitu 07. rujna 1968. godine. Na fotografiji s desna su: Marija Franceschi, Mila Bitanga, Marija Kargotić i Mila Franceschi.

A.M.T.

Izvor: Obiteljska arhiva

https://www.geni.com/people/Marija-Radovinović/6000000014745941983

Jagulovi vrtovi pod snijegom 1943. godine

Imotski pod snijegom 1943. godine. U Jagulovim vrtovima u prvom planu je Zora Radovinović, a iza nje je sestra Marija. U pozadini se vide kuće Marče i Colombani.

DOŠLA ZIMA

Došla zima.
Ajme svima.
Babi sida glava klima.
Didu ištom poštrapalo
Ništo sniga po brcima.
Ćaća glavnu rič uzima.
Tuče šakon po prsima.
On je gazda.
Neće zima trajat vazda.
Potrat će je snagom muškom
i lovačkom onom puškom.
Mater trči, vatru piri,
ispod stola mačak viri.
Drće ćuko, nezna šta će.
Rep mu gori-doli skače.
Ušulila sva se svita
Šuti, ko te išta pita.

A mi dica, svi ko jedan
Smijemo se, baš nas briga.
Na nebesin ništo šuška
ništo se ko cukar ljuška.
To je zima.
Tma i tušta.
Ajme, slasti,
Ajme gušta.
Pustite nas, baš nas briga.
Evo nama našeg sniga!

Gordana Radić
.
Izvor: Obiteljska arhiva

Obitelj Colombani u Imotskom oko 1910. godine

Obitelj Colombani u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji su djeca Jakova Giacoma Colombani, braća i sestre: Marketo, Ivan i Toni Colombani te sestre Karma i Lela. U sredini je jedina od sestara koja se udala, Nina Colombani Benzia sa kćeri Lucijom Luči i sinom Federicom. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04.1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji 1746. godine u 21 godini postaje zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.) koji je imao sinove Jakova Giacoma (1787.) i Ivana (1793.) te kćer Maru (1782.) udanu za Marka Vučemilovića (1776.). Jakov Colombani se oženio za Maddalenu s kojom je imao sina Franu (1822.) te kćeri Rosu (1817.) udanu za Ivana Wanmullera (1819.) i Mariannu (1824.) udanu za Josipa Deškovića Jedina kći Rose i Ivana Wanmullera, Maria Mande Frana Wanmuller (1855.) koja se udala za Mihovila Tartagliu, majka je Ive pl. Tartaglia, jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine te velikog mecene i kolekcionara. Jakovljev brat Ivan Colombani dva puta se ženio, prva supruga mu je 15 godina starija contessa Francesca Dujmovich (1778.) s kojom je imao kćer Anticu i sina Ivana. Druga Ivanova supruga je Anna Maria Jurich (1800.) s kojom je imao kćeri Elisabetu i Mariu te sinove Franu, Jakova Giacoma i Domenica. Ivanov sin Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od braće ostao u Imotskom oženio se za Mirošević Ivanicu, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni je sa Antonjetom imao sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu udanu za Proložanina Mirka Marčelju. Đino ima sinove Ivana Đanka (1946.) i Josipa Joška (1954.). Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno izostavile jedan ili dva sastojka te dodali nešto drugo tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Fotografija u vlasništvu Meri Sučić Batinić, unuke Tonija Colombani

Tekst: A.M.T.

Dr Rudolf Rudi Legradić (1901. –1989.)

Svake godine, 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine. Prvi lijevo sjedi sudac dr Legradić Rudolf, (1901. –1989.) hrvatski pravnik rođen 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. U Beču je završio Pravni fakultet s doktoratom 1926. godine te je od 1930. sve do 1941. bio sudac na raznim sudovima u Dalmaciji. Nakon 1945. godine bio je: ministar pravosuđa, poslije javni tužitelj FRNJ kao i na drugim rukovodećim funkcijama, profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Osijeku do umirovljenja 1971. godine. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava i pravne teorije. Dr Legradić Rudolf u ratnom vihoru došao je s obitelji iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se sakrivao od 1942. do 1944. godine jer se kao Židov sigurnije osjećao u Imotskom nego u Splitu zbog progona. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Kapetan Vjeko Franceschi piše u svojim memoarima: „Sudac Legradić bio je baš pravi Židov i imao je dvije debele curice koje se nisu miješale sa nama ostalom djecom. Imao je na hrpe bezvrijednog novca te kako je tada bila hiperinflacija za škartoc novca moglo se kupiti škartoc hrane. Naš pape (kapetan Zane Franceschi) bi zašteđene dolare, funte i zlatnike mijenjao u Legradića za taj bezvrijedni novac s kojim bi se kupila spiza. U stvari, svi mi i barba Pave koji ga je primio, bili bi izloženi fašistima zbog suca Legradića da je do toga došlo…“. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo, a skrivala ih je Ljeposava Dunda Rako s velikom mukom i uz veliki rizik.
Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine, a sjede s lijeva: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom.

Sveto Dunda (1930.-2018.)

Umro je Sveto Dunda (1930.-2018.), dobri duh Imotskoga, njegov kroničar i aktivni sudionik cjelokupnog života jednog malog gradića koji neumoljivo prolazi. Sveto Dunda bio je profesor tjelesnog generacijama đaka u imotskoj Gimnaziji, pedagog, glazbar, sudionik nezaboravnih maškarada i glumac. Glumio je u Vrdoljakovim filmu Ljubav i poneka psovka (1969) snimanom na imotskim lokacijama te u seriji Prosjaci i sinovi (1971). Ima li netko tko se ne sjeća nezaboravne scene piljenja kuće napola u kojoj glumi? Sveto Dunda rođen je kao deveto, najmlađe dijete u obitelji Petra Pjera Dunda (1889.) i Matilde rođ.Vicić. U Splitu je završio Učiteljsku školu, Preparandiju 1950. godine te Pedagošku akademiju. Oženio se za Frančesku Kovačić (1932.-2005.), učiteljicu iz Blata na Korčuli, otac je dvojice sinova Pere i Ive i djed petero unuka.
Na fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Svetini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te osmoro braće i sestara: najstarija Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Čela (1923.), Milena (1925.) i Tonći (1927.).

Fotografija u vlasništvu Emilije i Milene Dunda

Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.)

Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.), pl. Josipa Bepa 1917. godine. Kapetan Franceschi rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kao dječak zavolio je more i brodove provodivši ljeta kod tete, očeve sestre Kate pl. Franceschi Cerineo u Splitskoj na otoku Braču. Zane je u dobi od 15 godina, 1910. godine upisao Nautičku školu u Bakru koju je završio 1914. godine, a uz to aktivno je govorio engleski, talijanski, španjolski i portugalski jezik. Bio je kapetan na brodu “Rad” Dubrovačke plovidbe koji su torpedirali i potopili Nijemci 03.08.1940. godine oko 400 milja zapadno od Capo Verde Dakar na obali Zapadne Afrike. Cijela posada od 29 članova se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje u kojima su imali vodu te kekse sa koncentriranom hranom. Brodolomci su spasili vrlo malo osobnih stvari, a kapetan Franceschi spasio je svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je kupio za suprugu. Sa brodom “Rad” na dno Atlantika otišlo je sve što je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila nadajući se da će brod doći u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši. Nakon 4 dana plutanja u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova, a komanda konvoja ih je nakon spašavanja iskrcala u Lisabonu kao neutralnoj luci. Preživjeli pomorci sa broda “Rad” uglavnom Dubrovčani osim Imoćanina kapetana Franceschi u znak zahvalnosti dali su izraditi sliku broda ”Rad” u trenutku potapanja koju su darovali crkvi Gospe od Milosrđa na Lapadu u Dubrovniku. Sliku na kojoj iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj” Grad Dubrovnik je iz crkve premjestio u Pomorski muzej. Kapetan Zane Franceschi umro je iznenada na brodu Lošinj 1952. godine ostavivši u Imotskom iza sebe suprugu Maricu i šestoro maloljetne djece od kojih je njegov sin Vjeko Franceschi nastavio obiteljsku tradiciju i postao kapetan.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Kotarski sud u Imotskom 1934. godine

Uz europski dan pravosuđa koji se obilježava 25. listopada, Kotarski sud u Imotskom 1934. godine. U prvom redu sjede suci i advokati: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom; U drugom redu stoje mještani: Stanislav Težulat, Jozo Bušić, Milan Mile Kujundžić, Bartul Čugelj, N.N. i Ante Vilenica; U trećem redu stoje: Milan Katanušić, Janko Petyo, Ivan Tomala, Aćim Tadić, Mate Aračić, Nikola Stojanac i Bože Ćosić.Zgrada Kotarskog suda u Imotskom sagrađena je 1915. godine za vladavine cara Franje Josipa I.
…Dolaskom Austrougarske u ovaj kraj došao je i Kotarski sud u Imotski. Veliki broj iskusnih i ozbiljnih pravnika vršio je tu odgovornu službu u Imotskom. Možda se stariji sjećaju sudaca Benzona, Rudija Legradića, Antuna Buća, Aleksandra Popova, Petra Dojmija di Delupisa, Ilića….Kroz Imotski prošao je veći broj odvjetnika. Bili su tu dr. Ferri, dr. Grisogono, dr. Pelicarić….Njima možemo pribrojiti javne bilježnike dr. Dinka Depola, dr. Hermenegilda Božića i dr. Huga Montija. Neki od njih su savili obiteljska gnijezda u našem gradu, a njihovi potomci održavaju vezu s Imotskim i danas….

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled na građanski život Imotskog održanoj 1995. godine u Zagrebu

Neva i Zlata Franceschi 1918. godine

Uz međunarodni dan djeteta koji se obilježava 20. studenog male djevojčice, sestre Neva i Zlata Franceschi snimljene 1918. godine u dvorištu obiteljske kuće na Perinuši. Neva (1913.-2011.) i Zlata (1916.-1971.) su kćeri Stjepana (1877.-1928.) i Stefanije Lelas koji su još imali kćer Mašu. Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija te su imali kći Renatu Renicu koja je nedavno umrla. Treća sestra Maša se udala za prim. dr. Ratka Vlatkovića pravnika i specijaliista infektologa, a u braku nije bilo djece.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić