Fabijan Truccolo (1874.-1944.) 1912. godine

Fabijan Truccolo (1874.-1944.), imotski industrijalac snimljen 1912. godine u svom pogonu za proizvodnju pokrovnih cigla koje su Imoćani prozvali trokulače (iskrivljeni oblik prezimena u Trokulo). Fabijanov otac Domenico Truccolo (1828.) doselio je u Imotski kao austrijski oružnik detektiv iz gradića Marrone u Italiji te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1869.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange. Domenico i Vancija sa ženinom mirazom otvorili su prvu trgovinu u kojoj su prodavali šibice i počeli ostvarivati prihode. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća njihovi sinovi Remigo (1869.-1928.) i Fabijan izgradili su prvo tvorničko postrojenje u Imotskom te mlinicu koja je radila na motorni pogon. Pri izgradnji mlinice poštivana su sva pravila struke, a čitav pogon bio je zaštićen od vremenskih prilika i smješten u posebnom zdanju kompleksa. Do mlinice su bili smješteni i pogoni za mljevenje kamena, kao i ciglana te prostorije u kojima su rađeni posebno kvalitetni crijepovi koji se još uvijek mogu vidjeti na pojedinim kućama u starom dijelu grada Imotskog. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina značajne obitelji Truccolo koja je u Imotskom postavila temelje industrije i otvorila Imoćanima radna mjesta nacionalizirana je, a vrijedne stvari u vlasništvu obitelji kao kolekcija umjetničkih slika među kojima 6 slika Emanuela Vidovića otuđene su.

Car Franjo Josip I 15. 09.1914. godine

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju  24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom, a do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine. Po cara je u Zagvozd poslana kočija okovana srebrom koju mu je ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga za vrijeme boravka u Imotskom. U carevoj pratnji kroz Dalmatinsku zagoru pratila su ga tri generala, Mondel, Beck i Rodić, više časnika i drugih uglednika.
U dnevniku putovanja carev boravak u Imotskoj krajini opisuje C. Garimberti: „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim, dijelom puta je padala kiša. Usprkos tome car je uvijek držao kočije otvorene. U 3h i 30 minuta, car je prispio u Imotski. Dvadeset i pet slavoluka ispletenih borovinom, brezovinom i inim zelenilom uresili putove gdje su bili poredani rondari svih obližnjih sela, a i streljači 80-og vojničkog bataliuna, svi odjeveni čarobnom narodnom nošnjom. Pošto je Car sašao u dvorane Kotarskog poglavara, primio je poklone svećenstva, civilnih obćinskih i vojničkih vlasti i raznih odaslanstava, koja su opetovano i uzhitno izrazila uvjeravanja nepokolebljive vjernosti prema Carevini. Njegovo je Veličanstvo saslušali još razne osobe. Njegovo se Veličanstvo udostojalo odgovoriti na načelnikovu besjedu:
„Radostno primam uvjeravanja viernosti koja mi Vi činite u ime Imotske Obćine. Milo mi je boraviti za nekoliko časaka na ovoj skrajnjoj međi carevine, usred hrabrog puka, koji se je uvijek odlikovao sa svoje privrženosti prema momu Domu i carstvu. Izručite svim vašim obćinarom moj Vladalački pozdrav.“
Car je u Imotskom odlikovao načelnika Ivana Colombani zlatnim križem sa krunom i glavara Antu Jukića srebrnim križem za zasluge.
U „Narodnom listu“ je kasnije objavljen opširniji dopis o carevom boravku u Imotskom: „Imotski 28.travnja. Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivome kralju bilježe neizbrisivim slovima u svojoj pameti dan 24.travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svoga ljubljenoga otca, Franju Josipa I. U oči tog znamenitog dana odvezoše se gg. c.k. kotarski naš poglavar i načelnik k Sinjskoj međi, da pričekaju visokog gosta. Tute gosp. načelnik pokloni se N.V. slijedećim riečim: „Svietla kruno! Hrvatski Imotski narod preko preponiznoga svog načelnika izražava V.V. najdublju svoju podaničku privrženost i vjernost, kličući trojstruki: Živio! Živio! Živio!„ – Na što se svjetla kruna udostojala prijazno zahvaliti.
Koga god noge ne izdale, pohrlio da što može dostojnije naresi prozore svoje, kuće zastavami i sagovi, da što jasnije podade znak svoje privrženosti prema kralju svojemu. U tinji čas varoš ti se preobrazio. S jedne strane slavoluk do slavoluka, kao 24 zelena gorostasa, ulazni zastupajući cijelu krajinu, a ostali seoske odlomke, točno i ukusno izvedena, a zastavami narešena, kao što je i prozori dojedne kuće, od bogatčeve kuće do siromaške.
Bijahu tri i pol sata popodne kadno kočija stane pod ulaznim slavolukom. Ondje se obćinsko zastupstvo pokloni N.V. – A kad Franjo Josip, pored 400 sjajno odjevenih momaka, cviet i ponos Imotske krajine, nastavljaše svoj ulaz u varoš , sve bijaše u uzhitu. Po ulicah, sa prozora, iz kuća probija i po zraku se razliega gromoviti „živio“; nema duđe da svojemu kralju ne nazivlje dobrodošlicu; zvona zvone, mužari grme, bubanj buba, a glazba udara, konji poigravaju pod vještimi konjanici, cvitje se odasvuda prosipje, a u mnogom oku suza se svjetluca. Već kočija stade: sve su oči uprte. Kralj poviri, iz kočije izadje, a tu zaori gromki, urnebesni „Živio“ koj te potrese i u dnu duše odiva nadje. Iza kratka otpočinka u pripravljenu mu stanu, N.V. udostojalo se saslušati i primit poklone naših svećenika i višejih Bosanskih, koji se požuriše se ovamo, da se poklone hrvatskom kralju; obćinskog zastupstva i činovnika. Svakomu N.V. blagozizvolilo odvratiti prijaznimi rieči, koje će se vijekom spominjati.
Na ime ovog V.V. svedjer vjernoga hrvatskoga naroda, preponizno otpraviteljstvo obćine Imotske izrazujuć vam neprigibljivu svoju podaničku privrženost i ljubav, najvruće preporuča primilostivom srdcu V.V. prepokornu ovu molbenicu za uredjenje voda Imotskog polja i dosliedno prepororedjenje ove V.V. udostojalo se blago odgovoriti i svoju pomoć obećati. Car je darovao 9680 fiorina od koji Imotskoj krajini:
Za siromahe u Lovreću f.70
Za siromahe u Poljicima f.70
Za siromahe u Rašćanima f.70
Za siromahe u Podbablju f.80
Za siromahe u Vinici f.30.
Zavodu za siromahe u Imotskom i za siromahe iz Imotskog i Glavine f.300 za nabavu odjeće za siromahe u Grabovcu f.80. Za nabavu odjeće za siromahe u Krstaticama f.30. Za nabavu odjeće za siromahe u Slivnu f.30.
Nedjelja je 25.travnja, a car po svom pobožnom običaju sasluša malu misu u 5 uri u župnoj crkvi. Sve je pripravno za odlazak: kiša neprestano lieva, hladno je. Biokovski vrhunci pokriti su sniegom. Danas car jaše, a jaše i ciela vojnička svita i popečatelji. Puk, ka na jedno čudo upre oči…..

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota

Fotografija cara Franje Josipa s nadvojvodom Franjom Josipom Otonom, sinom nadvojvode Karla I nasljednika prijestolja (Karlo I pranećak je Franje Josipa I te posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj) snimljena 15. 09.1914. godine namiienjeno oficijelnim ratnim opskrbnim svrhama, Društvu Crvenog križa, Ratnom opskrbnom uredu c. i kr. ratnog ministarstva. Ratnom pomoćnom uredu c. kr. ministarstva unutarnjih poslova.

Fotografija u obiteljskoj arhivi

 

Grubine, 1945. godine

Grubine, 15. travnja 1945. godine, dvije učiteljice i učitelj škole u Grubinama na putu prema kući na Perinuši biciklom i na noge prema Imotskom. S lijeva stoje Frane Keko Franceschi, Jela Kusić i Ančica Kujundžić.

Fotografija u arhivi Dore Franceschi Račić

 

Ana Anisja Franceschi Prvan

Ana Anisja Franceschi Prvan (Perinuša, 21. veljače 1938.- Split, 03. travnja 2018.). Anisja najstarija od šestoro djece Marice i kapetana Zane Franceschi rođena je na Perinuši 1938. godine, maturirala je u imotskoj Gimnaziji te je studirala na Kemijskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u Narodnoj banci u Imotskom te u Narodnoj banci u Splitu. Anisja je bila dio najužeg tima koji je radio na projektu izgradnje Aerodroma u “Poduzeću za izgradnju Aerodroma Split” uz Srećka Petričevića, Branka Prvana (poslije supruga) i ujaka dipl.ing.Zlatana Žabkara koji je završio fakultete strojarstva i ekonomije te zbog izgradnje Aerodroma bio na edukaciji u Londonu. Projekt izgradnje putničkog aerodroma Split uspješno je okončan u samo godinu dana i njihovom zaslugom otvoren u Resniku 1966. godine, Srećko Petričević bio je prvi direktor dok je Branko Prvan bio prvi tehnički direktor Aerodroma, a Anisja voditeljica financijskog odjela. Anisja Franceschi udala se za Branka Prvana, osnivatelja Aerokluba Split te su imali sina jedinca, uspješnog sportaša Vjeku koji je umro u dobi od 34 godine, 2003. godine. Vjeko Prvan je uz rođake Ivanu Franceschi, kći Vjeke i Ivicu Franceschi, sina Tonća i nekoliko drugih zaljubljenika u penjanje osnovao u Splitu 9. ožujka 1992. “Marulianus”, prvi sportsko penjački klub u Hrvatskoj te je do prerane smrti bio član hrvatske penjačke reprezentacije i vrlo uspješan natjecatelj.

”Zbogom draga Anisja počivaj u miru, u raj poveli te anđeli”

Perinuša, Luka, vršidba pšenice 1941. godine, fotografija trogodišnje Anisje u arhivi Dore Franceschi Račić

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.)

Katarina Rina Miroshevich Mirošević (1882.-1973.), prva koja je u Imotskom počela raditi golubice kojima se kite maslinove grančice u dvorištu svoje kuće u Imotskom oko 1915. godine. Nikola Mirošević (1811.), Načelnik Imotskog 1865. godine doselio je iz Korčule u Imotski, gdje je bio upravnik poreznog ureda te uz dr Augustina Bitangu predstavnik škola u Imotskoj krajini. Oženio se u Imotskom za Katarinu Katu Vučemilović (1820.), kći Omišanke Domenice de Franceschi (1790.) i Ivana Vučemilovića (1779.) te su imali devetoro djece među kojima sinove Ivana Antu (1852.) i Luigija (1859.) te kćeri Anu Mariju (1840.) udanu za Splićanina Jakova Kurira (1838.), Gianinu Ivanicu (1842.) udanu za Jakova Giacoma Colombani (1834.) i Domenicu (1845.) udanu za javnog bilježnika, Korčulanina dr Dinka Depola (1835.). Luigi Mirošević oženio se za Frančesku Mirošević (1862.) iz Korčule te nije imao djece. Njegov brat Ante Antonio oženio se za za Angelinu de Rosignoli (1856.), kći Rose Nani (1839.) i Simeona de Rosignoli (1826.) te su imali sedmoro djece od kojih je dvoje umrlo u mladoj dobi. Ante Antonio Mirošević sagradio je do Đardina, dvorišta sudske zgrade kamenu kuću na dva kata i njegovanim vrtom ispred. U kući sa uređenim građanskim interijerom isticao se lijepi stari tinel sa golemim lusterom od ornamentirane debele kože tehnikom suhog žiga i staklenim perlama koje su u gusto visjele rubom. Po sjećanjima jedne imotske gospođe ona i prijateljica su doslovce gulile sitne staklene perle sa lustera u kući Mirošević i jele ih. Angelina i Ante Antonio Mirošević imali su sinove Bruna i Matea te kćeri Rinu, Esteru i Mariči. Bruno Mirošević (1876.), općinski činovnik oženio je Ljubu Ćale (1887.) ali nisu imali djece, a Mateo Mirošević imao je kći jedinicu Mirandu (1919.-1983.) koja se nije udala. Lijepa Miranda Mirošević prof. francuskog i talijanskog radila je na Radio Luxemburgu, a nakon umirovljenja došla je živjeti u Imotski u koji je na čuđenje male sredine stigla odjevena u hlače s autom kao prva vozačica. Miranda, zadnji potomak imotske grane obitelji Mirošević umrla je u Imotskom 1983. godine. Sestre Mirošević Rina, Estera i Mariči se nisu udavale i uz njihova imena sačuvane su do danas u Imotskom brojne priče kao ona o svakodnevnom pozdravljanju Mariči Mirošević i Lele Colombani. Mariči bi svako jutro išla na ranojutarnju misu i kad bi prošla kraj kuće Colombani pozdravila bi sa „Bongiorno Lela“ bez obzira bila Lela na prozoru svoje sobe na uglu prvog kata kuće ili u krevetu. Lela Colombani bi uzvratila ili sa prozora ili kreveta „Adio Mariči“. I tako su se godinama svako jutro u isto vrijeme Mariči i Lela pozdravljale te susjedima nije trebao nikakav sat. Po kazivanju dr Veljka Vukovića “jednom je poznata Rina Mirošević došla u dućan njegove punice Julije Schramadei Ivanović i molila je da joj da ricetu kako je uspjela udati sve četiri kćeri, da bi i ona mogla udati svoju nećaku Mirandu”. Jednom su radnici kopali ispred Rinine kuće jer su trebali naći spojeve kanalizacijskih cijevi, međutim nikako u tome nisu uspijevali, a Rina je njihove napore gledala sa prozora. Nakon nekog vremena kad su je radnici pitali “Šjora Rina je li možda znate gdje su spojevi cijevi?, odgovorila je “Znam ali neću reći” te se povukla u kuću. Rina Mirošević koja nikad nije dobro naučila hrvatski iako rođena i odrasla u Imotskom nadživjela je obje sestre i braću. Neki Imoćani pamte Rinu Mirošević kao jako ljubaznu i pažljivu osobu, a neki kao vrlo mušičavu, međutim Rina kao ni njene sestre Mariči i Estera nikad nisu odbile onoga tko je molio malo cvijeća iz njihovog vrta za okititi grob ili neku prigodu jer je malo tko u Imotskom početkom 20. stoljeća imao vrt, a još manje cvijeće u vrtu. Rina Mirošević ostat će u imotskoj povijesti zapamćena po jednoj zanimljivosti. Naime Rina je prva u Imotskom počela raditi golubice, tičice iz srčike smokvinih grana kojima se kite maslinove grančice, jednog od starih običaja vezanog uz Cvjetnicu i koje je rado poklanjala djevojčicama iz susjedstva i svima koju su je molili. Po sjećanjima Anke i Zore Radovinović te Ane Sele Franceschi one bi kao djevojčice dolazile kod Rine sa gvantijerama kolača koje bi njihove mame napravile za Rinu, a od nje bi dobivale golubice. Vještinu izrade golubica, tičica Rina je naučila od majke Talijanke iz Splita Angeline de Rosignoli, a radila ih je do duboke starosti i dok je ruke nisu počele boljeti. Običaj izrade tičica sačuvao se do danas u nekim imotskim obiteljima jer ga je od Rine Mirošević naučila i preuzela plemenita i umjetnički talentirana Ćeleština Ćela Dunda (1923.-2001.), a poslije Nenuka Nikolić i neke druge Imoćanke. Rina Mirošević umrla je 1973. godine i vječni mir našla je uz ostale pripadnike obitelji Mirošević na groblju Gospe od Anđela u Imotskom.

Tekst: A.M.T.

Fotografija Rine Mirošević u arhivi Gordane Rako Radić

https://www.geni.com/people/Rina/6000000077151771000

estre Marija i Mila Franceschi sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga i Marijom Kargotić

Sestre Marija (18.03.1898.-07.09.1968.) i Mila Franceschi (1900.-1926.) sa prijateljicama Romanom Milom Bitanga (1897.-1977.) i Marijom Kargotić, fotografija snimljena u Imotskom 16. 11.1921. godine. Mila Bitanga kći je Biance Vrdoljak i prvog ravnatelja Građanske škole u Imotskom Anđela Bitange, a Marija Dojmi di Delupis Kargotić, supruga je dr Luje Kargotića koji je neko vrijeme bio javni bilježnik u Imotskom. Marija Franceschi rođena je na Perinuši 18. ožujka 1898. godine od oca Josipa Bepa pl Franceschi i majke Ane pl Grubišić. U Zadru je završila licej sv. Dimitrija, prvu privatnu višu školu gimnazijskog tipa za djevojke iz plemićkih obitelji u kojem je nastava bila na talijanskom jeziku. Marija je bila višestruko talentirana, prekrasno je pjevala, vezla i bila jako nadarena slikarica. Marija se cijeli svoj život bavila slikarstvom bez obzira na velike obveze osobito za obitelj u teškim poratnim vremenima u kojima je njoj i suprugu dr Pavi Radovinoviću oduzet veliki dio imovine koja je donosila prihod, a uz to dr Pavi bilo je zabranjeno raditi kao javnom bilježniku u Imotskom. Istovremeno su njegove dvije kuće u Imotskom nacionalizirane te djelomično stojna kuća Radovinović u koju su tadašnje vlasti naselile druge nepoznate obitelji. U takvoj situaciji i sa četvoro djece na školovanju Marija je bila podrška suprugu u vođenju poljoprivrednih poslova, a na njoj je i bio največi teret u dijelu kuće izuzetom od nacionalizacije jer je morala organizirati život ne samo za svoju obitelj već i za svoju majku Nanu i obitelji svoje braće kojima je potres srušio kuću na Perinuši 1942. godine te rodbinu supruga dr Pave kao i nekih prijatelja. Marija je imala izraziti smisao za likovnost i estetiku pa su među ostalim ona i njena sestra Mila vezle svilenim koncem i izrađivale svečane cipele od svile koja se niz godina proizvodila na Perinuši od dudovog svilca. Slike nezaboravne none Marije su tople i pune životne radosti, a u poslijeratnoj oskudici od ničega znala je uvijek napraviti nešto. Marija Franceschi Radovinović, nona koja je znatno utjecala na odgoj unuka razbolila se i umrla za sve nas prerano u Splitu 07. rujna 1968. godine. Na fotografiji s desna su: Marija Franceschi, Mila Bitanga, Marija Kargotić i Mila Franceschi.

A.M.T.

Izvor: Obiteljska arhiva

https://www.geni.com/people/Marija-Radovinović/6000000014745941983

Jagulovi vrtovi pod snijegom 1943. godine

Imotski pod snijegom 1943. godine. U Jagulovim vrtovima u prvom planu je Zora Radovinović, a iza nje je sestra Marija. U pozadini se vide kuće Marče i Colombani.

DOŠLA ZIMA

Došla zima.
Ajme svima.
Babi sida glava klima.
Didu ištom poštrapalo
Ništo sniga po brcima.
Ćaća glavnu rič uzima.
Tuče šakon po prsima.
On je gazda.
Neće zima trajat vazda.
Potrat će je snagom muškom
i lovačkom onom puškom.
Mater trči, vatru piri,
ispod stola mačak viri.
Drće ćuko, nezna šta će.
Rep mu gori-doli skače.
Ušulila sva se svita
Šuti, ko te išta pita.

A mi dica, svi ko jedan
Smijemo se, baš nas briga.
Na nebesin ništo šuška
ništo se ko cukar ljuška.
To je zima.
Tma i tušta.
Ajme, slasti,
Ajme gušta.
Pustite nas, baš nas briga.
Evo nama našeg sniga!

Gordana Radić
.
Izvor: Obiteljska arhiva

Obitelj Colombani u Imotskom oko 1910. godine

Obitelj Colombani u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji su djeca Jakova Giacoma Colombani, braća i sestre: Marketo, Ivan i Toni Colombani te sestre Karma i Lela. U sredini je jedina od sestara koja se udala, Nina Colombani Benzia sa kćeri Lucijom Luči i sinom Federicom. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04.1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji 1746. godine u 21 godini postaje zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.) koji je imao sinove Jakova Giacoma (1787.) i Ivana (1793.) te kćer Maru (1782.) udanu za Marka Vučemilovića (1776.). Jakov Colombani se oženio za Maddalenu s kojom je imao sina Franu (1822.) te kćeri Rosu (1817.) udanu za Ivana Wanmullera (1819.) i Mariannu (1824.) udanu za Josipa Deškovića Jedina kći Rose i Ivana Wanmullera, Maria Mande Frana Wanmuller (1855.) koja se udala za Mihovila Tartagliu, majka je Ive pl. Tartaglia, jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine te velikog mecene i kolekcionara. Jakovljev brat Ivan Colombani dva puta se ženio, prva supruga mu je 15 godina starija contessa Francesca Dujmovich (1778.) s kojom je imao kćer Anticu i sina Ivana. Druga Ivanova supruga je Anna Maria Jurich (1800.) s kojom je imao kćeri Elisabetu i Mariu te sinove Franu, Jakova Giacoma i Domenica. Ivanov sin Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od braće ostao u Imotskom oženio se za Mirošević Ivanicu, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni je sa Antonjetom imao sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu udanu za Proložanina Mirka Marčelju. Đino ima sinove Ivana Đanka (1946.) i Josipa Joška (1954.). Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno izostavile jedan ili dva sastojka te dodali nešto drugo tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Fotografija u vlasništvu Meri Sučić Batinić, unuke Tonija Colombani

Tekst: A.M.T.