Obitelj Colombani u Imotskom oko 1910. godine

Obitelj Colombani u dvorištu obiteljske kuće u Imotskom oko 1910. godine. Na fotografiji su djeca Jakova Giacoma Colombani, braća i sestre: Marketo, Ivan i Toni Colombani te sestre Karma i Lela. U sredini je jedina od sestara koja se udala, Nina Colombani Benzia sa kćeri Lucijom Luči i sinom Federicom. Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski gdje se obitelj trajno naselila, oženio se za Agnes Jugali te su imali sinove Josipa i Jakova Fortunata. Josip Colombani postavljen je odlukom mletačkog Senata od 06.04.1736. godine za Sergente maggiore-a u imotskoj tvrđavi, a 1741. godine unaprijeđen je za kapetana. Josip umire 1742. godine te ga u kapetanstvu zamjenjuje brat Jakov Fortunat (1725.) koji 1746. godine u 21 godini postaje zapovijednik imotske tvrđave. Jakov se oženio za Antoniju Crnica kći serdara Imotske krajine Stipana Crnice. Jakovljev sin je Frane (1751.) koji je imao sinove Jakova Giacoma (1787.) i Ivana (1793.) te kćer Maru (1782.) udanu za Marka Vučemilovića (1776.). Jakov Colombani se oženio za Maddalenu s kojom je imao sina Franu (1822.) te kćeri Rosu (1817.) udanu za Ivana Wanmullera (1819.) i Mariannu (1824.) udanu za Josipa Deškovića Jedina kći Rose i Ivana Wanmullera, Maria Mande Frana Wanmuller (1855.) koja se udala za Mihovila Tartagliu, majka je Ive pl. Tartaglia, jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine te velikog mecene i kolekcionara. Jakovljev brat Ivan Colombani dva puta se ženio, prva supruga mu je 15 godina starija contessa Francesca Dujmovich (1778.) s kojom je imao kćer Anticu i sina Ivana. Druga Ivanova supruga je Anna Maria Jurich (1800.) s kojom je imao kćeri Elisabetu i Mariu te sinove Franu, Jakova Giacoma i Domenica. Ivanov sin Jakov Giacomo Colombani (1834.) koji je jedini od braće ostao u Imotskom oženio se za Mirošević Ivanicu, a u njihovoj brojnoj obitelji rođeni su sinovi Toni (1884.-1945.), Marko Marketo (1887.) i Ivan Giovanni te pet sestara Kata, Karmela, Lela, Maria i Nina, čuvene „Kolombanuše“. Dva brata Colombani, Toni i Marketo oženili su dvije sestre Marče, kćeri veleposjednika i trgovca Mirka Marče i Marije Benković. Načelnik Imotskoga Toni Colombani je sa Đemom Marče (1896.-1943.) imao sina Marija (1920.) koji je umro u dobi od samo četiri godine i kći Anu (1921.) udanu za Stipu Sučića. Marketo Colombani je sa Ljubom Marče (1897.) imao sina Jakova (1922.) oženjenog za Anđu Bekavac i kći Ivanu (1925.) koja uskoro umire. Ivan Giovanni je sa Antonjetom imao sinove Jakova Đina (1915.) oženjenog za Dragu Vicić, Itala (1920.) i Franu oženjenog za Mandu Kadijević te kćeri Jolandu udanu za Anića i Eldu udanu za Proložanina Mirka Marčelju. Đino ima sinove Ivana Đanka (1946.) i Josipa Joška (1954.). Od pet kćeri Giacoma Colombani udala se samo najmlađa Nina koja je sa Paolom Benzia imala sina Federica i kčer Luciju Luči. U Imotskom su do danas sačuvane brojne priče vezane za obitelj Colombani pa tako i za sestre Kolombanuše neke i na granici legende. Sačuvana je zgodna priča kako Kolombanuše koje su bile prave majstorice u pripravi kolača nikome ne bi dale točan i potpuni recept određene slastice nego bi namjerno izostavile jedan ili dva sastojka te dodali nešto drugo tako da bi bi bilo komičnih situacija kad bi iznervirane imotske gospođe shvatile da su prevarene. Danas nitko od potomaka stare i značajne obitelji Colombani čiji su neki članovi bili načelnici ne živi u Imotskome, gradu čiju su povijest stvarali.

Fotografija u vlasništvu Meri Sučić Batinić, unuke Tonija Colombani

Tekst: A.M.T.

Dr Rudolf Rudi Legradić (1901. –1989.)

Svake godine, 27. siječnja obilježava se međunarodni dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine. Prvi lijevo sjedi sudac dr Legradić Rudolf, (1901. –1989.) hrvatski pravnik rođen 1901. godine u židovskoj obitelji u Sarajevu. U Beču je završio Pravni fakultet s doktoratom 1926. godine te je od 1930. sve do 1941. bio sudac na raznim sudovima u Dalmaciji. Nakon 1945. godine bio je: ministar pravosuđa, poslije javni tužitelj FRNJ kao i na drugim rukovodećim funkcijama, profesor na Pravnome fakultetu u Skopju, Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Beogradu i Osijeku do umirovljenja 1971. godine. Objavljivao je djela s područja građanskoga prava i pravne teorije. Dr Legradić Rudolf u ratnom vihoru došao je s obitelji iz Splita u Imotski u kuću dr Pave Radovinovića gdje se sakrivao od 1942. do 1944. godine jer se kao Židov sigurnije osjećao u Imotskom nego u Splitu zbog progona. Dr Pave Radovinović ga je primio u svoju kuću sa obitelji iako je na taj način i sebe i svoju obitelj izložio smrtnoj pogibelji u slučaju da se otkrilo da skriva Židove. Kapetan Vjeko Franceschi piše u svojim memoarima: „Sudac Legradić bio je baš pravi Židov i imao je dvije debele curice koje se nisu miješale sa nama ostalom djecom. Imao je na hrpe bezvrijednog novca te kako je tada bila hiperinflacija za škartoc novca moglo se kupiti škartoc hrane. Naš pape (kapetan Zane Franceschi) bi zašteđene dolare, funte i zlatnike mijenjao u Legradića za taj bezvrijedni novac s kojim bi se kupila spiza. U stvari, svi mi i barba Pave koji ga je primio, bili bi izloženi fašistima zbog suca Legradića da je do toga došlo…“. Tijekom 1944. godine u Imotskom u kući dr Pave Radovinovića neko vrijeme skrivala se i svjetski poznata židovska slikarica Ilana Shafir (1924.-2014.), prijateljica dr Pavine kćeri Anke. U Imotskom su za II. svjetskog rata još neke obitelji skrivale Židove te su se tako u potkrovlju hotela Dunda skrivale dvije Židovke, majka i kćer koje su tajnim kanalima stigle iz Splita na putu za Sarajevo, a skrivala ih je Ljeposava Dunda Rako s velikom mukom i uz veliki rizik.
Na fotografiji su suci Kotarskog suda u Imotskom 1934. godine, a sjede s lijeva: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom.

Sveto Dunda (1930.-2018.)

Umro je Sveto Dunda (1930.-2018.), dobri duh Imotskoga, njegov kroničar i aktivni sudionik cjelokupnog života jednog malog gradića koji neumoljivo prolazi. Sveto Dunda bio je profesor tjelesnog generacijama đaka u imotskoj Gimnaziji, pedagog, glazbar, sudionik nezaboravnih maškarada i glumac. Glumio je u Vrdoljakovim filmu Ljubav i poneka psovka (1969) snimanom na imotskim lokacijama te u seriji Prosjaci i sinovi (1971). Ima li netko tko se ne sjeća nezaboravne scene piljenja kuće napola u kojoj glumi? Sveto Dunda rođen je kao deveto, najmlađe dijete u obitelji Petra Pjera Dunda (1889.) i Matilde rođ.Vicić. U Splitu je završio Učiteljsku školu, Preparandiju 1950. godine te Pedagošku akademiju. Oženio se za Frančesku Kovačić (1932.-2005.), učiteljicu iz Blata na Korčuli, otac je dvojice sinova Pere i Ive i djed petero unuka.
Na fotografiji snimljenoj 1928. godine u Imotskom su Svetini roditelji Janko Petar Pjero i Matilda Dunda te osmoro braće i sestara: najstarija Ana (1910. ), Ivo (1912.), Radivoj (1919.), Mira (1920.), Emilija (1921), Celestina Čela (1923.), Milena (1925.) i Tonći (1927.).

Fotografija u vlasništvu Emilije i Milene Dunda

Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.)

Kapetan Zane Ivan Franceschi (1895.-1952.), pl. Josipa Bepa 1917. godine. Kapetan Franceschi rođen je na Perinuši i prvi je školovani pomorac iz Imotskog i Krajine čiji se zaštnik sv. Nikola slavi na današnji dan 6. prosinca. Kao dječak zavolio je more i brodove provodivši ljeta kod tete, očeve sestre Kate pl. Franceschi Cerineo u Splitskoj na otoku Braču. Zane je u dobi od 15 godina, 1910. godine upisao Nautičku školu u Bakru koju je završio 1914. godine, a uz to aktivno je govorio engleski, talijanski, španjolski i portugalski jezik. Bio je kapetan na brodu “Rad” Dubrovačke plovidbe koji su torpedirali i potopili Nijemci 03.08.1940. godine oko 400 milja zapadno od Capo Verde Dakar na obali Zapadne Afrike. Cijela posada od 29 članova se iskrcala sa broda u dva čamca za spašavanje u kojima su imali vodu te kekse sa koncentriranom hranom. Brodolomci su spasili vrlo malo osobnih stvari, a kapetan Franceschi spasio je svoj kanoćal i sekstant te samo jednu kolajnu koju je kupio za suprugu. Sa brodom “Rad” na dno Atlantika otišlo je sve što je njegova supruga Marica kupovala tijekom više putovanja kad je dolazila nadajući se da će brod doći u neku bližu luku. Stvari uglavnom namještaj i suveniri su bile većinom za kuću na Perinuši. Nakon 4 dana plutanja u barkama na horizontu se pojavio engleski konvoj sa 16 brodova, a komanda konvoja ih je nakon spašavanja iskrcala u Lisabonu kao neutralnoj luci. Preživjeli pomorci sa broda “Rad” uglavnom Dubrovčani osim Imoćanina kapetana Franceschi u znak zahvalnosti dali su izraditi sliku broda ”Rad” u trenutku potapanja koju su darovali crkvi Gospe od Milosrđa na Lapadu u Dubrovniku. Sliku na kojoj iznad imena pomoraca piše: “Za zahvalnost Majci Božjoj” Grad Dubrovnik je iz crkve premjestio u Pomorski muzej. Kapetan Zane Franceschi umro je iznenada na brodu Lošinj 1952. godine ostavivši u Imotskom iza sebe suprugu Maricu i šestoro maloljetne djece od kojih je njegov sin Vjeko Franceschi nastavio obiteljsku tradiciju i postao kapetan.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Kotarski sud u Imotskom 1934. godine

Uz europski dan pravosuđa koji se obilježava 25. listopada, Kotarski sud u Imotskom 1934. godine. U prvom redu sjede suci i advokati: Rudi Legradić, Darinko Martinac, Petar Dojmi di Delupis, Antun Buć, Aleksandar Popov, Ivo Boglić, te jedini Imoćanin Bogašin Šoić sa sinom; U drugom redu stoje mještani: Stanislav Težulat, Jozo Bušić, Milan Mile Kujundžić, Bartul Čugelj, N.N. i Ante Vilenica; U trećem redu stoje: Milan Katanušić, Janko Petyo, Ivan Tomala, Aćim Tadić, Mate Aračić, Nikola Stojanac i Bože Ćosić.Zgrada Kotarskog suda u Imotskom sagrađena je 1915. godine za vladavine cara Franje Josipa I.
…Dolaskom Austrougarske u ovaj kraj došao je i Kotarski sud u Imotski. Veliki broj iskusnih i ozbiljnih pravnika vršio je tu odgovornu službu u Imotskom. Možda se stariji sjećaju sudaca Benzona, Rudija Legradića, Antuna Buća, Aleksandra Popova, Petra Dojmija di Delupisa, Ilića….Kroz Imotski prošao je veći broj odvjetnika. Bili su tu dr. Ferri, dr. Grisogono, dr. Pelicarić….Njima možemo pribrojiti javne bilježnike dr. Dinka Depola, dr. Hermenegilda Božića i dr. Huga Montija. Neki od njih su savili obiteljska gnijezda u našem gradu, a njihovi potomci održavaju vezu s Imotskim i danas….

Osvrt fra Vjeke Vrčića uz izložbu Pogled na građanski život Imotskog održanoj 1995. godine u Zagrebu

Neva i Zlata Franceschi 1918. godine

Uz međunarodni dan djeteta koji se obilježava 20. studenog male djevojčice, sestre Neva i Zlata Franceschi snimljene 1918. godine u dvorištu obiteljske kuće na Perinuši. Neva (1913.-2011.) i Zlata (1916.-1971.) su kćeri Stjepana (1877.-1928.) i Stefanije Lelas koji su još imali kćer Mašu. Neva se udala za imotskog slikara Božidara Raku koji je neko vrijeme bio i portretist engleske kraljevske obitelji te su imali sina Mišu Nou koji je umro u dobi od 18 godina. Zlata se udala za poznatog imotskog apotekara Stjepana Nina Ferrarija te su imali kći Renatu Renicu koja je nedavno umrla. Treća sestra Maša se udala za prim. dr. Ratka Vlatkovića pravnika i specijaliista infektologa, a u braku nije bilo djece.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Sustipan

Još od najranijih vremena naše civilizacije ljudi su svoje pokojnike pokapali nastojeći sačuvati njihove zemne ostatke i odati im dužno poštovanje. Svjedoče o tome ilirske gomile, starorimski sarkofazi, stečci..… Pa i danas najviše saznanja o prošlosti naših područja crpimo baš iz arheoloških nalaza grobnih i nadgrobnih ostataka i spomenika.
Velikim zločinom, svetogrđem, smatra se upravo oskvrnuće nekog groblja, uznemiravanje pokojnika. Značajni splitski i hrvatski pjesnik Tonči Petrasov Marović u svojoj Sonati za staro groblje na Sustjepanu kaže:“Nitko ne bi smio iskapati mrtve. Nitko i ni za što.“ A mi smo svjedoci da je u naše vrijeme baš to napravljeno – uništeno je staro splitsko groblje!
„Na današnji dan groblje je puno bijelih krizantema. Za trenutak i mrtvi i živi skupa na istome mjestu, a jedni druge ne mogu dostići. Strašna nemoć, nevjerojatan raskorak. Svi smo nemoćni pred smrću. I znanost. O smrti se najviše šuti. Konačno, sve se svodi na pitanje : je li smrt kraj ili nije? Je li smisao ili besmisao života, Bog ili beskrajna praznina?“

Antonjeta Baškarad Jutronić

Perinuša 1941. godine

Perinuša 1941. godine, ispred kuće Ane Nane Grubišić Franceschi, udovice pl. Josipa Bepa. Stari turski most počinjao je na zapadnom ulazu ćemera (koji se vidi na fotografiji) što je prolazio ispod stare kuće pa se nastavljao s njegove istočne strane te uz sjevernu stranu mlinica preko 13 piluna vodio do ćuprije na Vrljici. U velikoj grupi ljudi kako je na poleđini napisao Frane Keko Franceschi ispred kuće stoje s lijeva: Jozo Gadžo, mala Ercegovka, Mate Smoljko, Ercegovac, Ercegovka, talijanski vojnik, Ante Matković Đegul, talijanski vojnici Poletti, Caradona, Baldasari i NN. Na teraci kuće stoje s lijeva: barba Pjero Grubišić (Nanin brat), patke sprida, Ante Matković, talijanski šofer Mengoni, mala Mila Franceschi (kći Frane), mali Kiki Franceschi (sin Tonija), barba Aleksa Leše Franceschi, mali Jozo Franceschi (sin Frane), teta Marica Franceschi Zanina i Marija Barbić.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić, Kekove kćeri

Ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.

Vanječka Franceschi (lijevo) i prijateljica Mejra ispred prvog imotskog hotela “Dunda” 01. srpnja 1938. godine.
Hotel “Dunda” vlasnika Marka Dunde preimenovan je 1928. godine u hotel “Zagora”. Hotel je imao prizemlje, vrt i kat sa sobama, izuzetno lijepo i elegantno uređen biranim namještajem i ukrašen velikim kristalnim zrcalima bio je sastajalište gradske gospode. Između dva svjetska rata sve zabave, plesovi i koncerti mnogobrojnih imotskih društava su održavani u hotelu kao i svi važniji gradski događaji te drugi događaji vezani za pojedine obitelji. Poslije Drugog svjetskog rata kavana hotela preuređena je u gimnastičku dvoranu, a inventar hotela netragom je nestao. Vlasnik hotela “Dunda” Marko Dunda (1870.) koji je sa obitelji stanovao u velikom lijepo namještenom stanu na II katu zgrade imao je sina Franu Mihu (1893.) i kćer Ljeposavu (1897.) udanu za dr Janka Raku.

Fotografija u vlasništvu Dore Franceschi Račić

Toni Colombani te braća Petar i Mirko Marče 1914. godine

Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate koju inicijativu je pokrenuo ravnatelj ustanove Academia Cravatica Marijan Bušić. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat, simbol ljudskog dostojanstva i simbol Europe. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Na fotografiji snimljenoj 1914. godine u grupi poznatih Imoćana koji nose kravatu kao ukras s lijeva su: Toni Colombani, (1884.) te braća Petar (1865.) i Mirko Marče (1869.), sjedi NN.

Fotografija je u vlasništvu unuke Tonija Colombani, Meri Sučić Batinić