Dan kravate

Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate. Time je kravati odao posebnu počast. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima.

Fotografija snimljena krajem 19. stoljeća iz obiteljske arhive

Domenico Truccolo sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom

Domenico Truccolo (1828.) sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom. Domenico Truccolo doselio je u Imotski iz gradića Marrone u Italiji kao oružnik, detektiv te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina Bitange. Na fotografiji obitelji Truccolo snimljenoj nakon smrti supruge i majke Vancije s lijeva stoji: Rafaela (1865.) udana za Juru Zuka Vučemilovića, sjede Lucijan (1867.) i otac Domenico, stoje Remigio (1869.) oženjen za Danicu Mrkušić i Fabijan (1874.) te Euzebija (1872). Kako piše fra Vjeko Vrčić Domenico Truccolo je nakon ženidbe za bogatu Bitangušu i pomoću njenog miraza i svoje okretnosti otvorio trgovinu, te izgradio lijepu kuću. Njegovi sinovi Remigio i Fabijan Truccolo su bili prvi industrijalci u Imotskom koji su početkom 20. stoljeća oko 300 m od stojne kuće sagradili tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo njihove kupe su u narodu prozvane trokulače, a još danas u Imotskom i okolini ima kuća pokrivenih trokulačom. Braća Truccolo su osim tvornice imali i kamione koji su prevozili i putnike, a imali su i prvi privatni telefon u Imotskom. Fabjan Truccolo je kupio prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi, a vozio ga je Ante Bralić.Zadovoljni radnici su bili uglavnom iz Vinjana, te su braća Truccolo Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Truccolovi su pomagali svakome tko je želio raditi, a radnici su bili zadovoljni jer su mogli raditi u blizini svojih kuća. Braća Fabjan i Remigio Truccolo su imali prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od imotskih vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo je nacionalizirana, a obitelj je u vlastitoj kući smještena u mali neuvjetni stančić. Zadnji muški potomak Dinko Truccolo (1921.), Remigiov sin koji ima dvije kćeri Danicu i Milu bio je zbog takvih okolnosti prisiljen odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj Imotskoga nestala, a u Imotskom gradu kojeg su zadužili malo njih pamti prve industrijalce i pogone kod Trokulove mlinice. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.

Kata Čelan Bitanga (1796.-1875.) sa sinom dr Augustinom

Kata Ćelan Cellan Bitanga (18.02.1796.-26.12.1875.), supruga Pavla Bitange sa najmlađim sinom dr. Augustinom Agostinom Nicolom (04.02.1841.-05.02.1912.) u Imotskom u obiteljskoj kući ispod Volta. Imoćanka Kata kći je Anastazije Čolić (1772. ) i Nikole Čelana koji su uz nju imali i sinove Ivana i Mihovila. Kata koju su kao bogatu dotaricu u Imotskom zvali Kata Cekinarica udala se 1816. godine u Imotskom za prvog doseljenika iz Runovića Pavla Bitangu (10. 05.1786. – 21.01.1864.) s kojim je imala tri sina i pet kćeri. Kata i Pavao Bitanga su uz dr. Augustina oženjenog za Mariettu Lusnik imali i sinove Francesca Franu (1818.-1887.), službenika u poreznom uredu u Imotskom oženjenog za Annamariu Nani i Andriju Andreu (1820.-1878.), državnog službenika u Zadru oženjenog za Rosu Papucia. Za razliku od sinova koji su se oženili za strankinje svih pet kćeri udale su se u Imotskom i to: Lucija (1823.) za Ivana Raku, Marija Ana (1828.) za Andriju Tripala, Cecilija (1830.) za Andriju Vrdoljaka, Vancija (1833.) za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.) za Mihovila Mišu Vrdoljaka.

Izvor: Obiteljska arhiva

Frane Bitanga i supruga Annamaria Nani sa djecom 1873. godine

Na fotografiji snimljenoj oko 1873. godine u Imotskom je najstariji sin Kate  i Pavla Bitange Frane Francesco (10.10.1819.-1887.) i supruga Annamaria Nani (1823.-1878.), Marca sa djecom. Annamaria i Frane Bitanga, službenik u poreznom uredu u Imotskom vjenčali su se 1841. godine i u braku je rođeno 15 djece. Njihova djeca su: Tomaso Paolo Marco Marcello (1842.-1845.), Cattarina Ellena (29.11.1844.), Andrea Martino (10.11.1846.), Filomena Maria ( 14.08.1848.), Veronica Giovanina (16.10.1850.), Paolina Rosa (26.03.1852.), Domenica Carolina (3.08.1853.), Stefano (2.9.1854.), Alfonso Maia (31.7.1855.-1925.), Antonio (6.5.1859.), Sebastiano (2.1.1860.), Orsola Luiga (21.10.1861.), Angielo (2.10.1863.-1942.), Elisabetta Liža (20.7.1865.-1944.) i  Pietro Bonaventura (18.1.1867.). Desetoro djece Anamarije i Frane Bitanga umrlo je  u vrlo mladoj dobi. Na fotografiji s desna stoje: najmlađi sin Pietro Bonaventura Pjerin Bitanga, član prve poznate Imotske glazbe, Elisabetta Liža, Stefano; sjede majka Annamaria i otac Frane, stoji: Alfonso Maia Bitanga, uspješan i uvaženi Načelnik Imotskog i prvi kapelnik Imotske glazbe, Orsola Luiga Uršulina udana za Lekić Antu i Angielo Anđule Bitanga, slavni imotski učitelj i prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom koji je oženio Vrdoljak Bianku, kći Stipe i Francesce Frane Wanmuller. Nedostaje kći Cattarina Katina udana za Šoić Matu.
Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska općinska glazba 1898. godine

Imotska općinska glazb iz 1898. godine sa 32 glazbara u uniformama odozgo prema dolje kako slijedi: Nikola Čelan, Zvone Vrdoljak, Josip Lize Delić, Filip Vučemilović, Ivan Delić, Nikola Ćale, Rudolf Nikolić, Miloš Nikolić, Josip Pivac, Mirko Rako, Josip Ivanović, Frane Kokić, Stipe Kvesić, Ðermano Vučemilović, Jure Ivanović, Marko Vicić, Milko Delić, Venci Nikolić, Ante Ivanović, Ljubo Rako, Mate Ivanović, Niko Bilić, Bepo Rako, Bepo Pivac, Ivan Težulat, Toni Anton Petyo, Miće Rako, Šime Mravak, Kapelnik Vrzal, Bepo Mravak, Toni Čelan i Luiđi Vrdoljak.
Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije Imotska je glazba okupljanjem i prosvječivanjem naroda značajno pridonijela promicanju narodnog preporoda u Imotskoj krajini. Zahvaljujući članu prve Imotske glazbe i uspješnom Načelniku Josipu Tripalu (1862. – 1929.), skrblju općine 21. prosinca 1893. godine osnovala se Općinska glazba, kapelnik je bio Josip Adel Wush. Imotska općinska glazba svirala je 1893. godine prilikom useljavanja u administrativnu zgradu Duhanske stanice u Imotskome, a 1907. godine održala je koncert na predzadnjem putu Modrog jezera nakon završetka jednogodišnje izgradnje 1100 m dugih serpentina, a također bi održavala koncerte na dnu jezera kada bi presušilo. Imotska općinska glazba održala je i koncerte pri svečanom otvaranju Pučke i Građanske škole 4. listopada 1911. godine, zatim 1915. godine kada je završena zgrada Kotarskoga suda te 1916. godine pri proslavi 60. obljetnice glasovite Viške bitke u kojoj je sudjelovalo oko 200 Imoćana.

Izvor: Obiteljska arhiva

Marieta i Antonio Lusnik 1879. godine

Dr Augustin Bitanga (1841-1912) i Marieta Rosa Lusnik (1853-1905) vjenčali su se u Splitu 11. srpnja 1879. godine. Marieta, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina je kći Antonie Carminati i secretaria comisario Mattea Lusnika. Marijetinoj majci Antoniji i baki Gianini Nonveiller Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marieta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke” ; “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Dr Augustin politički vrlo aktivan da bi umirio nezadovoljnu Marijetinu majku i baku obećao im je da će napraviti sve kako bi željeznicom povezao Split i Imotski. Marieta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela Imotski u koji je donijela svoj način života, te je sa dr. Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao.
Na fotografiji snimljenoj u Splitu 1879. godine neposredno pred vjenčanje sa dr Augustinom su Marieta i njen brat Antonio Giovanni Lusnik (1859-1879) koji je umro od ospica u dobi od 20 godina, te rodice Maria i Gianina Ivana pl. Geremia

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana i Josip Bepo pl. Franceschi

Josip Bepo pl. Franceschi (1844.-1904.) i supruga Ana Nana (1876.-1945.) sa najstarijim sinom Antom Tonijem 1893. godine. Vrlo je zanimljiv način upoznavanja Bepa i Ane zapamćen u usmenoj predaji obitelji. Lijepa Ana pl. Grubišić sjedila je 1892. godine uz otvoreni prozor svoga palaca u Omišu dok joj je sobarica češljala dugu kosu. Ulicom je tada prolazio na konju bijelcu markantni Bepo koji je zastao ugledavši Anu pa je naklonivši se zafrkantski upitao: „Gospođice mogu li znati kome pripada ta ljepota? na što je Ana odgovorila u istom tonu: „Može i Vama ako želite“. Ana i Josip Bepo pl. Franceschi ubrzo su se vjenčali u Omišu a njihovih svih šestoro djece rođeno je na Perinuši. Kako je Josip Bepo bio veliki ljubitelj konja s kojima je svako jutro u pratnji sluge obilazio svoje zemlje kao išao u lov da bi ih zaštitio od riječne vlage svaku noć su konji bili na teraci kuće na Perinuši gdje bi se popeli preko niskih položenih stepenica. Josip Bepo je obnovio kuću i mlinice na Perinuši neposredno prije smrti 1904. godine. Veleposjednik Josip Bepo pl. Franceschi, sin Ante direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschi (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinice i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa Bepa.

izvor:Obiteljska arhiva

Mirko Marče i Ante Dunda 1895. godine

Mirko Marče (lijevo) i Ante Dunda 1895. godine u Imotskom. Mirko Marče posjednik i trgovac rođen je 1869. godine u Imotskom, otac mu je Mate (1830), a majka Marija Vuleta. Mirkov djed Petar Marče (1780) doselio se iz Splita i oženio mještanku Anu Katanušić (1809). Svi Marčini bavili su se trgovinom i postali jaki posjednici. Mirko se ženo dva puta te je imao pet kćeri: Mariju (1894), Đemu (1896), Ljubu (1897), Đildu (1899) i Anu (1901).
Ante Dunda rođen je 1873. godine u Imotskom, otac mu je Frane (1836) čiji otac Ante (1792) se doselio u Imotski,a majka Anka Bettini (1832). Ante Dunda činovnik u Imotskom imao je dvije kćeri Mihovilu (1898) i Vojnu (1904) dok je njegov brat Marko poznati imotski hotelijer imao dvoje djece Franu Mihu (1893) i Ljeposavu (1897).

Izvor: Arhiva Meri Sučić Batinić

Kata Čelan Cellan (18.02.1796.-26.12.1875.)

Kata Čelan Bitanga (18.02.1796.-26.12.1875.) rođena  u Imotskom sa sinovima 1870. godine u obiteljskoj kući ispod Volta. Lijevo od majke sa kamišem sjedi Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom, a desno najmlađi sin dr. Augustin Agostino Nicolo (1841.-1912.). Imoćanka Kata kći je Anastasije Cholich rođ. 1772. i Nikole Cellana rođ. 1760. koji su uz nju imali sinove Ivana i Mihovila. Kata, bogata dotarica koju su zvali Kata Cekinarica udala se 1816. godine u Imotskom za Pavla Bitangu (1786. – 1864.) koji se 1805. godine doselio u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. Pavao je završio Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te je stoga napustio Runoviće. Kata i Pavao Bitanga imali su tri sina: Franu, Andriju i Augustina te pet kćeri. Frane se oženio za Anamariu Nani s kojom je imao petnaest djece među kojima čuvenog učitelja Anđela Bitangu, gradonačelnika Imotskog i prvog kapelnika imotske glazbe Alfonsa Bitangu te člana prve glazbe Pjerina Bitangu. Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženio se za Rosu Papucia, udovicu Josipa Wanmullera. Dr. Augustin, prvi Imoćanin koji je završio studij medicine oženio se za Mariettu Lusnik s kojom je imao pet kćeri i najmlađeg sina Pavla. Katine i Pavlove kćeri su: Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Josipa Jozu Rako, Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripalo, Cecilija rođ. 1830. vjenčana za Andriju Vrdoljaka, Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Kata i Pavao Bitanga su rodonačelnici mnogih imotskih obitelji koje su preko ženidbenih veza njegove djece međusobno rodbinski povezane .

Izvor: Obiteljska arhiva

Najstarija fotografija Imotske glazbe iz 1880. godine

Najstarija fotografija Imotske glazbe iz 1880. godine. S lijeva stoje: Pietro Bonaventura Pjerin Bitanga, Alfonsov brat (1867.), , Miće Rako, Šime Mravak i Stipe Ligutić. S lijeva sjede: Josip Tripalo, kapelnik Alfonso Maia Bitanga i Jure Vučemilović Zuko.  Gradska glazba Imotski obilježila je 2015. godine  145. obljetnicu svog utemeljenja. Imotska glazba  prvi put je nastupila 6. veljače 1870. godine u Imotskom na dočeku don Mihovila Pavlinovića prilikom otvaranja Narodne čitaonice, a sudjelovala je i na svečanom dočeku cara Franje Josipa I. 24. travnja 1875. godine u Imotskom.
Prvi poznati kapelnik Imotske glazbe bio je ugledni imotski trgovac i načelnik Imotskog od 1898. do 1899. godine  AIfonso Maia Bitanga (1851.-1925.).