Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.)

Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.),biskup Albanije, apostolski vikar Aleksandrije i posljednji apostolski vikar u Bosni. Dana 17. ožujka navršava se 129 godina od smrti biskupa fra Paškala Vujčića znamenitog imotskog sina rođenog u Glavini 03. travnja 1826. godine. Život fra Paškala Vujčića vrlo je neobičan i vrlo raznolik. Imao je strica, župnika u Retkovcima u Slavoniji, koji ga je kao dječaka uzeo k sebi pa je tako završio osnovnu školu i gimnaziju u Vinkovcima. Tada stupa u Franjevački red, u Bosanskoj provinciji. U Mađarskoj je završio filozofiju, a u Veneciji teologiju gdje je i bio profesor bogoslovije. Fra Paškala je zanimala povijest i botanika, govorio je pet, šest jezika. Kao mlad svečenik u Veneciji upoznao se sa austrijskim nadvojvodom Maksimilijanom, bratom austrijskog cara Franje Josipa I, namjesnikom Venecijansko-lombardskog kraljevstva i koji ga je predložio za biskupa Albanije 1858. godine, a 1860. godine postavljen je za biskupa Aleksandrije te za papinskog pohoditelja središnje Afrike. Tamo se upoznao i sprijateljio s mnogim znamenitim osobama, među njima i s Ferdinandom de Lessepsom, graditeljem Sueskog kanala. Na tom grandioznom pothvatu biskup fra Paškal Vujčić zaposlio je tisuće Hrvata iz Hrvatskog primorja, Dalmacije i Zagore i pobrinuo se za njihove duhovne potrebe. Po Lessepsovoj želji on je i blagoslovio znameniti Sueski kanal. Fra Paškal Vujčić 1866. godine dolazi za biskupa u Bosnu u zadnjem desetljeću turske vlasti u Bosni te se za šesnaest godina njegova upravljanja podiglo četrdeset crkava, više od dvadeset škola i dva sirotišta. U rodni kraj u franjevački samostan u Imotskom vraća se 1886. godine gdje živi kao obični fratar dvije godine, umro je u noći 17. ožujka 1888. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu na groblju Gospe od Anđela u Imotskom te mu je podignut lijep mramorni spomenik koji se srušio od udarca groma. Gvardijan fra Vjeko Vrčić da bi približio lik tog znamenitog čovjeka Imoćanima na 75. godišnjicu fra Paškalove smrti 1963. godine prenio je njegove zemne ostatke u prostorije između samostana i crkve.

Fotografija iz monografije Fra Vjekin vjek (2013.)

Ana Vrdoljak Imotskinja (1833.-1869.)

Na današnji dan 15. ožujka uz pedesetgodišnjicu nastanka Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika prisjetimo se nedovoljno poznate imotske pjesnikinje Ane Vrdoljak Imotskinje. Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23.godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina, a imali su sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mlađoj dobi. Aninine obje kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Ana je, ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji prvo dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše:„U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak“. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka, a njene rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: Žalba, Pozdrav Zori dalmatinskoj, Cvit ljubice Dalmatinke, Dvi sestrice dvi jabuke rumene, Zora i Danica te posljednja Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje. Imoćani i danas pjevuše stihove iz Anine pjesme “Žalba”, a evo stihova iz pjesme “Cvit ljubice Dalmatinke”:

Procvala sam još odavne
U brdašcu i u polju,
Ne trgaj me ja te molju,
Jer kod tebe nisam stavna.
(…)
Ja sam listak slavske gore,
Prolitnja sam prva klica,
Da se zovem, znaj, Ljubica
Mai cvitak naše Zore.

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.)

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), sin Grge rođen je u Imotskome. U Mjesecu hrvatskoga jezika (21.02.-17.03.) prisjetimo se nekih ljudi koji su djelovali u onim burnim vremenima krajem devetnaestog stoljeća te svojim nesebičnim radom i zalaganjem bitno doprinosili buđenju nacionalne svijesti i afirmaciji hrvatskog jezika kao službenoga i materinjega, a time i hrvatstvu grada Splita.
Druga je polovica 19. stoljeća. Dalmacija je pod Austrijom, službeni je jezik talijanski. Tim jezikom služi se se državna admnistracija, sudstvo, školstvo. U Splitu su na vlasti Antonio Bajamonti i njegovi autonomaši. Glavni protivnik im je Narodna stranka koja traži spajanje Dalmacije s Hrvatskom i Slavanijom te uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga. Osnivaju „Slavjanski napredak“, „Narodnu glazbu“, nastoje razbuditi nacionalnu svijest. Veliku pobjedu postigli su pohrvaćenjem splitskih srednjih škola Velike realke i Klasične gimnazije. 1880. godine, a preuzimanjem splitskog Općinskog vijeća 1882. uveden je hrvatski jezik kao nastavni i u osnovne škole. To je bilo veoma važno jer je mlade ljude trebalo od malih nogu odgajati u nacionalnom duhu i učiti ih hrvatskom jeziku. Problem je, međutim, nastao jer je u školama bilo malo nastavnika koji su dobro poznavali hrvatski jezik i imali ljubav za nj.
Jedan od navrsnijih i najagilnijih profesora hrvatskoga jezika, ujedno i pravi rodoljub, koji je svoje rodoljublje uz rad u razredu izražavao u javnome životu, bio je Imoćanin Nikola Ivanović. Prema dr. Zdravku Mužiniću rođen je 1835. u Imotskome. završio je franjevačku gimnaziju u Sinju, potom i bogosloviju. Diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Beču. Kako su u to vrijeme austrijske vlasti napadale franjevce koji su se borili za hrvatstvo napisan je Memorandum kojeg su 1865. godine osobno caru Franji Josipu I uz usmeno obrazloženje predali profesor don Nikola Ivanović i profesor fra Šimun Milinović,kasniji Barski Nadbiskup. Poslije studija profesor don Nikola Ivanović se vraća kao profesor u Sinj gdje u gimnaziji predaje hrvatski jezik koji je prvo u njoj uveden kao službeni jezik. Godine 1879. prelazi na splitsku Veliku realku gdje djeluje do mirovine 1899. Jednu školsku godinu (1896) bio je i ravnatelj ove ustanove. Umro je u Splitu 1925. godine međutim nikad nije zaboravio Imotski u kojem je izgradio jednu od najljepših grobnica gdje je želio naći vječni mir  te darovao crkvi svetog Frane mramorni Gospin oltar vrijedan 10.000 kruna. Njegovi učenici volili su ga i cijenili, a on je nastojao i uspijevao da đaci nauče i prihvate hrvatski jezik kao svoj materinski. Dr. Ivan Bulić splitski odvjetnik i javni radnik sjeća se svoga profesora. „Savršeno je poznavao narodni govor i izražavao se prirodno i slikovito kao pučki guslar. Riječ mu je tekla pučki i prirodno… A znao je pričati slikovito i duhovito, sasvim po narodnu.“
Jedan od Ivanovićevih učenika bio je i Vladimir Nazor (1876.-1949.). On u svojoj noveli „U magarećoj klupi“ opisuje profesora don Nikolu Ivanovića iako ga poimenično ne spominje. Prisjeća se kako je svojim nekonvecionalnim pristupom i ljubavlju za naš jezik utjecao da budući značajni književnik osjeti ljepotu materinjega jezika. „ I ja napokon osjetih da je i hrvatski jezik nešto lijepo…. Nisam više htio govoriti ni s kime talijanski; izašao sam na Pazar da slušam Zagorce koji su prodavali kokoši…“
Zabilježeno je i jedno svjedočanstvo poznatog političara rođenog u Imotskome dr. Josipa Smodlake (1869. –1956.). “U narodnoj čitaonici, gdje se svakoga dana poslije podne sakupljala hrvatska elita svi su govorili samo talijanski. Ostao je nezaboravan komični prizor koji se često ponavljao kad bi u društvenu dvoranu ušao profesor don Nikola Ivanović, stari Imoćanin, koji se nije bio otuđio svojem jeziku kao sva ostala splitska gospoda. On je ulazeći stalno običavao da ih u šali pozdravi riječima „ Da ste zdravo latinska gospodo slovinskoga roda i plemena!“
Antonjeta Baškarad Jutronić

Dan kravate

Hrvatski je sabor 18. listopada 2008. godine proglasio Danom kravate. Time je kravati odao posebnu počast. Od tada se Dan kravate i službeno slavi u Hrvatskoj, ali i u nekim dijelovima svijeta. Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Kravata je dekorativni odjevni predmet, oblika vrpce, koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Kravata se smatra izvornim hrvatskim proizvodom, a raširila se Europom u 17. stoljeću posredstvom hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu, na kojima je postala prepoznatljiv modni detalj. Među prvima su je prihvatili Francuzi, pa u njihov jezik dolazi pod nazivom cravate, a kasnije i u druge europske jezike pod sličnim nazivima.

Fotografija snimljena krajem 19. stoljeća iz obiteljske arhive

Domenico Truccolo sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom

Domenico Truccolo (1828.) sa petoro odrasle djece 1885. godine u Imotskom. Domenico Truccolo doselio je u Imotski iz gradića Marrone u Italiji kao oružnik, detektiv te se oženio za Imoćanku Vanciju Bitanga (1833.), jednu od pet kćeri Pavla Bitange i sestru dr Augustina Bitange. Na fotografiji obitelji Truccolo snimljenoj nakon smrti supruge i majke Vancije s lijeva stoji: Rafaela (1865.) udana za Juru Zuka Vučemilovića, sjede Lucijan (1867.) i otac Domenico, stoje Remigio (1869.) oženjen za Danicu Mrkušić i Fabijan (1874.) te Euzebija (1872). Kako piše fra Vjeko Vrčić Domenico Truccolo je nakon ženidbe za bogatu Bitangušu i pomoću njenog miraza i svoje okretnosti otvorio trgovinu, te izgradio lijepu kuću. Njegovi sinovi Remigio i Fabijan Truccolo su bili prvi industrijalci u Imotskom koji su početkom 20. stoljeća oko 300 m od stojne kuće sagradili tzv. Trokulovu mlinicu za izradu kupa za krovove. Kako su Imoćani iskrivili prezime Truccolo u Trokulo njihove kupe su u narodu prozvane trokulače, a još danas u Imotskom i okolini ima kuća pokrivenih trokulačom. Braća Truccolo su osim tvornice imali i kamione koji su prevozili i putnike, a imali su i prvi privatni telefon u Imotskom. Fabjan Truccolo je kupio prvi osobni automobil koji je korišten kao taxi, a vozio ga je Ante Bralić.Zadovoljni radnici su bili uglavnom iz Vinjana, te su braća Truccolo Lončarima i Jurošima iz zahvalnosti za pošten rad darovali trokulaču za školsku zgradu u Vinjanima Gornjim. Truccolovi su pomagali svakome tko je želio raditi, a radnici su bili zadovoljni jer su mogli raditi u blizini svojih kuća. Braća Fabjan i Remigio Truccolo su imali prvu vinariju, jedini su otkupljjivali grožđe od imotskih vinogradara kojima su na taj način pomagali da prodaju grožđe i odmah dobiju novac. Nakon 1945. godine cjelokupna imovina obitelji Truccolo je nacionalizirana, a obitelj je u vlastitoj kući smještena u mali neuvjetni stančić. Zadnji muški potomak Dinko Truccolo (1921.), Remigiov sin koji ima dvije kćeri Danicu i Milu bio je zbog takvih okolnosti prisiljen odseliti se iz Imotskog u Zagreb gdje je i umro. Tako je još jedna stara imotska obitelj izuzetno zaslužna za razvoj Imotskoga nestala, a u Imotskom gradu kojeg su zadužili malo njih pamti prve industrijalce i pogone kod Trokulove mlinice. U kući Truccolo u Imotskom su danas drugi stanari, jedino je samo njihov ostao osamljeni grob na groblju Gospe od Anđela.

Kata Čelan Bitanga (1796.-1875.) sa sinom dr Augustinom

Kata Ćelan Cellan Bitanga (18.02.1796.-26.12.1875.), supruga Pavla Bitange sa najmlađim sinom dr. Augustinom Agostinom Nicolom (04.02.1841.-05.02.1912.) u Imotskom u obiteljskoj kući ispod Volta. Imoćanka Kata kći je Anastazije Čolić (1772. ) i Nikole Čelana koji su uz nju imali i sinove Ivana i Mihovila. Kata koju su kao bogatu dotaricu u Imotskom zvali Kata Cekinarica udala se 1816. godine u Imotskom za prvog doseljenika iz Runovića Pavla Bitangu (10. 05.1786. – 21.01.1864.) s kojim je imala tri sina i pet kćeri. Kata i Pavao Bitanga su uz dr. Augustina oženjenog za Mariettu Lusnik imali i sinove Francesca Franu (1818.-1887.), službenika u poreznom uredu u Imotskom oženjenog za Annamariu Nani i Andriju Andreu (1820.-1878.), državnog službenika u Zadru oženjenog za Rosu Papucia. Za razliku od sinova koji su se oženili za strankinje svih pet kćeri udale su se u Imotskom i to: Lucija (1823.) za Ivana Raku, Marija Ana (1828.) za Andriju Tripala, Cecilija (1830.) za Andriju Vrdoljaka, Vancija (1833.) za Domenica Truccolo i Angela Nina (1836.) za Mihovila Mišu Vrdoljaka.

Izvor: Obiteljska arhiva

Frane Bitanga i supruga Annamaria Nani sa djecom 1873. godine

Na fotografiji snimljenoj oko 1873. godine u Imotskom je najstariji sin Kate  i Pavla Bitange Frane Francesco (10.10.1819.-1887.) i supruga Annamaria Nani (1823.-1878.), Marca sa djecom. Annamaria i Frane Bitanga, službenik u poreznom uredu u Imotskom vjenčali su se 1841. godine i u braku je rođeno 15 djece. Njihova djeca su: Tomaso Paolo Marco Marcello (1842.-1845.), Cattarina Ellena (29.11.1844.), Andrea Martino (10.11.1846.), Filomena Maria ( 14.08.1848.), Veronica Giovanina (16.10.1850.), Paolina Rosa (26.03.1852.), Domenica Carolina (3.08.1853.), Stefano (2.9.1854.), Alfonso Maia (31.7.1855.-1925.), Antonio (6.5.1859.), Sebastiano (2.1.1860.), Orsola Luiga (21.10.1861.), Angielo (2.10.1863.-1942.), Elisabetta Liža (20.7.1865.-1944.) i  Pietro Bonaventura (18.1.1867.). Desetoro djece Anamarije i Frane Bitanga umrlo je  u vrlo mladoj dobi. Na fotografiji s desna stoje: najmlađi sin Pietro Bonaventura Pjerin Bitanga, član prve poznate Imotske glazbe, Elisabetta Liža, Stefano; sjede majka Annamaria i otac Frane, stoji: Alfonso Maia Bitanga, uspješan i uvaženi Načelnik Imotskog i prvi kapelnik Imotske glazbe, Orsola Luiga Uršulina udana za Lekić Antu i Angielo Anđule Bitanga, slavni imotski učitelj i prvi ravnatelj Pučke i Građanske škole u Imotskom koji je oženio Vrdoljak Bianku, kći Stipe i Francesce Frane Wanmuller. Nedostaje kći Cattarina Katina udana za Šoić Matu.
Izvor: Obiteljska arhiva

Imotska općinska glazba 1898. godine

Imotska općinska glazb iz 1898. godine sa 32 glazbara u uniformama odozgo prema dolje kako slijedi: Nikola Čelan, Zvone Vrdoljak, Josip Lize Delić, Filip Vučemilović, Ivan Delić, Nikola Ćale, Rudolf Nikolić, Miloš Nikolić, Josip Pivac, Mirko Rako, Josip Ivanović, Frane Kokić, Stipe Kvesić, Ðermano Vučemilović, Jure Ivanović, Marko Vicić, Milko Delić, Venci Nikolić, Ante Ivanović, Ljubo Rako, Mate Ivanović, Niko Bilić, Bepo Rako, Bepo Pivac, Ivan Težulat, Toni Anton Petyo, Miće Rako, Šime Mravak, Kapelnik Vrzal, Bepo Mravak, Toni Čelan i Luiđi Vrdoljak.
Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije Imotska je glazba okupljanjem i prosvječivanjem naroda značajno pridonijela promicanju narodnog preporoda u Imotskoj krajini. Zahvaljujući članu prve Imotske glazbe i uspješnom Načelniku Josipu Tripalu (1862. – 1929.), skrblju općine 21. prosinca 1893. godine osnovala se Općinska glazba, kapelnik je bio Josip Adel Wush. Imotska općinska glazba svirala je 1893. godine prilikom useljavanja u administrativnu zgradu Duhanske stanice u Imotskome, a 1907. godine održala je koncert na predzadnjem putu Modrog jezera nakon završetka jednogodišnje izgradnje 1100 m dugih serpentina, a također bi održavala koncerte na dnu jezera kada bi presušilo. Imotska općinska glazba održala je i koncerte pri svečanom otvaranju Pučke i Građanske škole 4. listopada 1911. godine, zatim 1915. godine kada je završena zgrada Kotarskoga suda te 1916. godine pri proslavi 60. obljetnice glasovite Viške bitke u kojoj je sudjelovalo oko 200 Imoćana.

Izvor: Obiteljska arhiva

Marieta i Antonio Lusnik 1879. godine

Dr Augustin Bitanga (1841-1912) i Marieta Rosa Lusnik (1853-1905) vjenčali su se u Splitu 11. srpnja 1879. godine. Marieta, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina je kći Antonie Carminati i secretaria comisario Mattea Lusnika. Marijetinoj majci Antoniji i baki Gianini Nonveiller Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marieta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke” ; “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Dr Augustin politički vrlo aktivan da bi umirio nezadovoljnu Marijetinu majku i baku obećao im je da će napraviti sve kako bi željeznicom povezao Split i Imotski. Marieta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela Imotski u koji je donijela svoj način života, te je sa dr. Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao.
Na fotografiji snimljenoj u Splitu 1879. godine neposredno pred vjenčanje sa dr Augustinom su Marieta i njen brat Antonio Giovanni Lusnik (1859-1879) koji je umro od ospica u dobi od 20 godina, te rodice Maria i Gianina Ivana pl. Geremia

Izvor: Obiteljska arhiva

Ana i Josip Bepo pl. Franceschi

Josip Bepo pl. Franceschi (1844.-1904.) i supruga Ana Nana (1876.-1945.) sa najstarijim sinom Antom Tonijem 1893. godine. Vrlo je zanimljiv način upoznavanja Bepa i Ane zapamćen u usmenoj predaji obitelji. Lijepa Ana pl. Grubišić sjedila je 1892. godine uz otvoreni prozor svoga palaca u Omišu dok joj je sobarica češljala dugu kosu. Ulicom je tada prolazio na konju bijelcu markantni Bepo koji je zastao ugledavši Anu pa je naklonivši se zafrkantski upitao: „Gospođice mogu li znati kome pripada ta ljepota? na što je Ana odgovorila u istom tonu: „Može i Vama ako želite“. Ana i Josip Bepo pl. Franceschi ubrzo su se vjenčali u Omišu a njihovih svih šestoro djece rođeno je na Perinuši. Kako je Josip Bepo bio veliki ljubitelj konja s kojima je svako jutro u pratnji sluge obilazio svoje zemlje kao išao u lov da bi ih zaštitio od riječne vlage svaku noć su konji bili na teraci kuće na Perinuši gdje bi se popeli preko niskih položenih stepenica. Josip Bepo je obnovio kuću i mlinice na Perinuši neposredno prije smrti 1904. godine. Veleposjednik Josip Bepo pl. Franceschi, sin Ante direktni je potomak vojskovođe Zuane de Franceschi (1673.-1741.), gubernatora Imotskoga koji je za zasluge u borbama za oslobođenje Imotskog od Turaka 1717. godine dobio od Mletačke Republike velike zemljišne posjede na Vrljici, te kuće, mlinice i kulu arcibega Čauševića na Perinuši. Od Zuane de Franceschi korijeni slijede preko Petra (1703.), Ante (1723.), Petra (1757.) i Ante (1801.) do Josipa Bepa.

izvor:Obiteljska arhiva