Pavao Paolo Bitanga

Pavao Paolo Bitanga sin Andrije rođen je u Runovićima 10. svibnja 1786. godine, a umro je u Imotskom 21. siječnja.1864. godine. Kako je Pavlov stric bio fra Fortunat Radovinović (poslije Bitanga) župnik u imotskom samostanu od 1781. do 1786. godine te gvardijan od 1791. do 1792. godine, pod njegovim utjecajem završio je Franjevačku gimnaziju u Sinju, ali se nije zaredio te napušta Runoviće. Stoga se 1805. godine doseljava u Imotski kao prvi Runovićanin u kuću ispod Volta koju mu je kupio otac. U Imotskom se 1816. godine vjenčao za mještanku Katu Čelan, Nikole, zvanu Kata Cekinarica s kojom je imao tri sina i pet kćeri. Pavlovi sinovi su: Frane Francesco (1818.-1887.), službenik u poreznom uredu u Imotskom oženjen za Anamariu Nani (1824.-1878.), Andrija Andrea (1820.-1878.), državni službenik u Zadru oženjen za Rosu Papucia (1827.-1864.) i dr. Augustin Jago (1841.-1912.) oženjen za Mariettu Lusnik (1853.-1905.). Pavlove kćeri su: Lucija rođ. 1823. god. vjenčana za Ivana Raku, Marija Ana rođ. 1828. god vjenčana za Andriju Tripala, Cecilija rođ. 1830. god vjenčana za Andriju Vrdoljaka, Vancija rođ. 1833. god. vjenčana za Domenica Truccolo i Angela Nina rođ. 1836. god. vjenčana za Mihovila Mišu Vrdoljaka. Potomci Pavla Bitange su preko ženidbenih veza njegove djece rodbinski povezani sa gotovo cijelim Imotskim.
Pavao je za početak 19. stoljeća bio pismen i školovan čovjek, a kako je uz to bio pametan, počeo se baviti posebnom trgovinom u kojoj se brzo snašao. Naime kupovao je zemlje i terene koji su bili djelomično pod vodom, pa ih je dobivao vrlo jeftino, a predviđao je da će oni vremenom presušiti, pa će onda on i naročito njegovi nasljednici od toga imati velike koristi. Poznata je njegova uzrečica koja se prenosi u obitelji generacijama: “Kupuj zemlje dokle okom možeš vidjeti, a kuću da glavu možeš sakriti”. Pavao Bitanga je bio prvi u Imotskoj krajini koji nije bacao kukurozovinu poslije runjenja zrna, nego je koristio kao gorivo te su njegov “izum” brzo prihvatili svi ostali. U usmenoj predaji obitelji do danas je sačuvano da je Pavao pomagao novčano i na drugi način hajducima koji su se pojavili kao jedini oblik otpora protiv Osmanlija na području Hercegovine i Bosne u doba slabljenja Turskog Carstva. Tako se Pavao Bitanga i sam znao provući duboko u njihov teritorij da bi osobno odnio pomoć preobučen u ženu radi opasnosti po svoj život.

Sačuvana je i zgodna anegdota po pričanju Pavlovog unuka dr Pave Radovinovića svojim unukama kad bi ih podučavao o tome što je ispravno postupanje (kad bi ručak kasnio). Naime ručak u Pavlovoj kući morao je biti na stolu točno nakon što zvono na imotskoj crkvi oglasi podne. Pavao bi tada došao kući i ako bi supruga Kata koja je vodila veliko domaćinstvo slučajno kasnila sa ručkom on bi jednostavno uzeo bronzin sa vatre, stavio bi ga na bijeli stolnjak, glasno bi se prekrstio i počeo jesti bilo jelo gotovo ili ne.

Tekst: A.M.T.

https://www.geni.com/peop…/Pavao-Bitanga/6000000014818616522

Car Franjo Josip I

Car Franjo Josip I na svom putovanju kroz Dalmaciju 24. travnja 1875. godine doputovao je u Imotski kočijom.
U “Narodnom listu” objavljen je opširniji dopis o carevu boravku u Imotskom:.. „Car je iz Splita krenuo u 4 sata ujutro, a većim dijelom puta je padala kiša. Car je u Imotski prispio iz pravca Splita preko Klisa, Trilja i Lovreća u 3 sata popodne po ružnom kišnom vremenu. Car Franjo Josip I. do Zagvozda je morao na konju, jer je cesta prema Zagvozdu izgrađena 1881. godine, a za vrijeme boravka u Imotskom caru je kočiju okovanu srebrom ustupio obćinski liječnik dr. Augustin Bitanga… Vjerni i dušom odani Imoćani svojem premilostivom kralju bilježe neizbrisivim slovom u svojoj pameti dan 24. travnja; ovaj dan bo imadoše sreću licem u lice vidjeti svojega ljubljenoga otca, Franju Josipa I…..Nakon ovoga udostojala se svietla kruna posjetiti c.k. sud, crkvu i obe pučke učione, mužku i žensku, svugda ostavljajuć sladku spomen svojega otčinskoga srdca…Oko šest uri povratila se k stanu u kući Mazzi na Carski sobet. Pri ovom učestovalo nekoliko uglednih varoških lica…Medjutim pod stanom se izmienjivaše glazba sa srdačnim “Živio” mnogobrojnoga puka, kojemu se nikako nedalo odalečiti se od stana ljubljenoga gosta. Carevska svirana od gradske glazbe morala se više puta opetovati. Njegovo veličanstvo bilo je vidljivo zadovoljno. Ovdje, dakako, ne uzmanjkaše nit rakete ni bengalička vatra. Pa ako si otud oko spustio niz varoš, a još bolje, ako si mogao za ćas odoljeti srdcu da se odtud odalečiš te kroz varoš zajdeš, to bi našao bio dosta naslade oku. Na slavolucih nanizan svjetleći loptičić do loptičića; štogod prozora u varošu, sve razsvjetljeno a na više njih prozračni, između kojih se odlikovahu umjetnošću i točnošću, radje oni na našoj čitaonici. Sve goraše u svjetlosti…U večer, pošto je prestalo lijevanje kiše, bila obća rasvieta i umjetnih vatra na vrhuncima bližnjih brda. Pučanstvo je bilo veselo. Prije nego se car odalečio, običnom darežiljivišću razdielio obilatih potpora za siromahe i za nabavu odieće onima koje je On vidio svojim očima da su ubogi….U 5 i pol sati ujutro slijedećeg dana N.V. obadje spomenik kreševa iznad krsta i nekrsta, naime našu Gradinu. Otud, posred poredica naših crvenkapica i njihovih vjernih kremenjarka, i uz neprestano klicanje puka, k crkvi da sluša sv. misu. Po kojoj, i baš upravo u 6 sati, naš premilostivi kralj, praćen od blagoslova i od toplih naših želja za sretno putovanje, od nas se odieli. Njegov hrvatski “S Bogom” upućen na zadnjem rastanku prisutnim rondarom i množivu inoga mnogobrojnoga naroda, prišla da mu podvikne zadnji “živio”, ostat će nam vjekom pečatom u duši…..”

Dijelovi teksta iz lista „Grad na gori“, br 2-1998, Milan Glibota
Narodni list, 1 svibnja 1875. , str 1.i 8. svibnja 1875., str 2.
Narodni list, 5 svibnja 1875., str 1-2

Fotografija u obiteljskoj arhivi

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.)

Josip Tripalo (10. ožujka 1862.-25. ožujka 1929.), Načelnik Imotskog sa prvom suprugom Milicom Jerković (1865.-1895.) i kćerkicom Marijom, 1892. godine. Josip je jedini sin doseljenika iz Sinja Andrije Tripalo i Marije Ane Bitanga (1828.), kćeri Pavla. Marija Ana i Andrija imali su nekoliko djece koji su umrli u mladenačkoj dobi te im je ostao jedini sin i nasljednik Josip. Josip Tripalo rođen na današnji dan prije 157 godina izrastao je u pravoga gospodina, bio je član prve Imotske glazbe te se uspješno bavio trgovinom. Sa prvom suprugom Milicom Jerković imao je kćer Mariju (1891.) koja se poslije udala za odvjetnika iz Vrgorca dr Ivu Jelavića. Nakon Milicine smrti ostavši udovac sa malim djetetom oženio se za Splićanku Dobrilu Šegvić s kojom je imao četiri sina Andru (1899.), Ljubu (1902.), Antu Tonka (1903.) i Mira (1907.) te dvije kćeri Milicu (1898.) i Nevenku (1905.). .Josip Tripalo najuspješniji je načelnik Imotskog biran u razdobljima 1894.-1896.,1899.-1905. i 1905.-1911. Za njegova mandata Imotski je među prvim gradićima u Dalmaciji dobio novu školsku zgradu Pučke i Građanske škole koja je dobrim dijelom i njegovom velikom zaslugom izgrađena 1911. godine uz suradnju sa narodnim zastupnikom Josipom Vergilom Perićem. Osim za izgradnju školske zgrade, zaslužan je za provedeno prvo suvremenije osvjetljenje Imotskoga sa dvanaest visokih ferala te je izgradio vodovod uz Vrljiku kojim Imotski dobiva vodu. Zahvaljujući Josipu Tripalu osnovala se 21. prosinca, 1893. Općinska glazba te nešto kasnije Vatrogasno društvo. Kao crkovinar i Načelnik sudjelovao je novčanim doprinosima u uređenju unutrašnjosti imotske crkve. Ime Josipa Tripala ostalo je čvrsto vezano uz narod Imotske krajine. Josip Tripalo, umro je 25. ožujka 1929. godine i vječni mir našao je u Imotskom na Groblju Gospe od Anđela gdje počiva u obiteljskoj grobnici uz svoje dvije supruge, zeta i svu djecu osim Ljube i Tonka.

Hedviga Eda Novak i Blaž Bjađo Vučemilović 1863. godine

Najstarija poznata imotska fotografija vjenčanja iz 1863. godine Hedvige Ede Novak (1847.-1914.) i Blaža Bjađa Vučemilovića (1820.-1890). Blaž Vučemilović sin Marka (1776.) i Mare Colombani (1782.) sa prvom suprugom Filomenom Pavišić (1838.-1861.) imao je sinove: Pavla (1856.), Giorga (1858.) i Marka (1859.) te kćer Leonoru Rozu udanu Danilo (1861.-1915.). Filomena je umrla nakon rođenja kćeri Leonore te se Blaž nakon dvije godine oženio za Mostarku Hedvigu Edu Novak, inače rodicu književnika Vjenceslava Novaka. Blaž i Eda Vučemilović imali su sinove: Lovru (1863.), Marka (1870.), Ivana Zanu (1876.) te kćer Mariju udanu Pavišić (1881.-1961.).

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

https://www.geni.com/p…/Blaž-Vučemilović/6000000029455262027

Marietta Lusnik Bitanga

Marietta Lusnik Bitanga supruga dr Augustina Bitange rođena je 10. rujna 1853. godine u Splitu, a umrla je prije 114 godina, 03. veljače 1905. godine u Imotskom. Marietta Lusnik, splitska veleposjednica školovana u Veneciji jedina kći Antonie Carminati i Mathiasa Lusnika govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, vezla, bavila se humanitarnim radom, a preko splitskog društva Javne dobrotvornosti financijski je pomagala u školovanju najsiromašnije djece. Dr Augustin i Marietta upoznali su se u Veneciji na čuvenom karnevalu, vjenčali se u Splitu 11. srpnja 1879. godine te došli živjeti u Imotski iako su se tome protivili Mariettina majka i otac te autorativna nona Gianina de Nonvieller. Naime Marietitnoj majci Antoniji i noni Gianini Imotski je bio nepoznati gradić na kraju svijeta i bile su jako tužne jer su mislile da nježna Marietta naviknuta na gradski način života odlazi živjeti kako su govorile “među hajduke”, “povera nostra Maria entra nel vivo con hajduci”. Marietta je bez obzira što je jedva govorila hrvatski prihvatila i zavoljela za nju nepoznati Imotski u koji je donijela svoj način života te je sa dr Augustinom živjela u sretnom braku u kojem je rođeno pet kćeri i jedini sin Pavao. Po kazivanju Mariettinog sina dr. Pave unucima jednom prilikom su u Imotski došli dva putopisca Francuza koji su žandarima izgledali sumnjivo te su uhićeni i uz pratnju privedeni na sud koji je bio u kući Marče. Kako sudac nije razumio Francuze zamolio je Mariettu koja je savršeno govorila francuski da bude tumač te su nakon tragikomične rasprave spašeni i zahvalni Francuzi umjesto noći u pržunu pozvani na večeru i konak kod dr. Augustina i supruge Mariette. Marietta je doživila vjenčanje samo kćeri Antonie Tonće 1903. godine za dr. Antu Mladinova (Josipovog brata) u Imotskom kada je i organizirala raskošno vjenčanje na kojem su bili angažirani kuhari iz Beča. Mariettina majka Antonia Carminati Lusnik nadživila je kćer te su djeca dr. Augustina postali baštinici njenih zemalja i kuća u Splitu i okolici. Marietta je umrla u 52. godini svoga života ostavivši šestoro djece od kojih je najmlađi Pavao imao samo 12 godina, a njeno vječno počivalište je u obiteljskoj grobnici na groblju Gospe od Anđela u Imotskom. Iza Mariette je kako je napisano krasopisom u osmrtnici u Imotskom 3. II 05. ostao ojađeni suprug dr Augustin Bitanga za se i obitelj, a svojta i znanci zamoljeni su da izvole izostati od kućnog žalovanja. Dr Augustin je teško podnio smrt voljene supruge Mariette te danima poslije nije izlazio iz svoje sobe.

Fotograf M. Manenizza , Spalato, fotografija snimljena 1878. godine u obiteljskoj arhivi

Gospoda sa cilindrima 1869. godine

Svjetski dan šešira obilježava se 15. siječnja., a povijest njihova postojanja je starija od jednog tisućljeća. U početku, šeširi su bili korišteni ne samo da pokrivaju glavu od vremenskih utjecaja već su simbolizirali status vlasnika. Oko 1760. nastao je cilindar, koji se od početka XIX. stoljeća raširio u Velikoj Britaniji, SAD-u i Europi, a iz mode je počeo izlaziti potkraj XIX. stoljeća jer je proizvodnja bila preskupa, međutim održao se kao dio formalne odjeće kod visoke politike i diplomacije.

Fotografija gospode sa cilindrima, studenata medicine, kolega dr Augustina Bitange   snimljena 1869. u obiteljskoj arhivi, fotografo L. Perini, Venezia

Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.)

Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.) kći Nicole i unuka dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom. Dr Wanmuller se doselio u Imotski sredinom 18. stoljeća iz Tarlina u Italiji sa suprugom Angelom Sovamo. U Imotskom su im se rodili sinovi Dontimus Nicolo (oko 1780.) i Angelus, a dr Giuseppe je i umro u Imotskom. Sin dr Giuseppea, Dontimus Nicolo i supruga Bianca Turić uz kćer Francescu imali su još sinove Giovannija Ivana (1819.), Giuseppea Josipa (1826.) i Steffana (1829.) te kćeri Chiaru Klaru (1820.) i Lauru Angelu (1832.). Zanimljivo je da se i Franina sestra, unuka dr Wanmullera Klara udala za Imoćanina Filipa Vučemilovića, a Laura Angela za Marina Foretića i obje su imale puno djece. Međutim od Franine braće Steffano se nije oženio, Josip oženjen za Rosu Papucia (koja se kao udovica udala za Andreu Andriju Bitanga, brata dr Augustina) nije imao djece dok je Ivan oženjen za Rosu Colombani, kći Jakova imao samo kćer Mariju Mandu Franu udanu za MihovilaTartaglia (majka dr. Ive pl. Tartaglia jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine i velikog mecene i kolekcionara). Tako u Imotskom već pri kraju 19. stoljeća od muških potomaka obitelj Wanmuller više nije bilo nikoga. Dr Giuseppe Wanmuller sagradio je u Imotskom lijepu kamenu kuću nasuprot gimnaziji koju je 1774. ucrtao u najstariji Catastic Imotskoga Pietro Corir. Kuća je poslije pripala Nikoli Vučemiloviću nakon ženidbe za najmlađu dr Wanmullerovu unuku Josefinu. Francesca Frana Wanmuller udala se za Stipu Vrdoljaka (1803.-1861.), brata fra Jerolima Luigija i Jure oženjenog za Marijanu Pigljević (roditelji Ane Vrdoljak Imotskinje). Frana i Stipe Vrdoljak imali su 7 djece, 3 sina i 4 kćeri. Njihova najmlađa kćer je Bianca (1858.-1945.) udana za učitelja Anđela Anđulu Bitanga. Najstariji Franin sin Jere Nikola, kojeg se nije sjećala ni sestra Bianca jer je od nje bio stariji više od 20 godina, pošao je studirati u London.Tamo se je razbolio i vraćao se kući. Stigao je do Splita. Zapadne silni snijeg i diliđenca nije vozila. Njegova majka Frana uzjahala konja i krenula sinu u Split. Našla ga je na samrti. Kažu da je rekao: Madre mia. Majka Frana odgovori: Figlio mio, a on odgovara: Adesso non chiamo più a te. Adesso chiamo mia madre in cielo; Majko moja. Sine moj. Sada više ne zovem tebe već svoju majku na nebu. Franin suprug Stipe Vrdoljak bio je trgovac. Izgleda da je loše trgovao jer je bankrotirao, ostao bez cijele imovine i od tuge i brige umro. I obiteljska kuća je bila pod hipotekom pa su njegove supruga Frana i kćer Bianca vezle i šivale po cijele noći, to prodavale i otplaćivale hipoteku i tako sačuvale krov nad glavom.

Fotografija Frane Wanmuller Vrdoljak u arhivi je njenog praunuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića koji je dao i dio podataka u tekstu

Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.)

Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.), sin Frane jedan od slavnih imotskih učitelja, prvi i dugogodišnji ravnatelj Građanske škole u Imotskom sagrađene 1911.godine. Anđule Bitanga bio je jedan od najomiljenijih učitelja generacijama đaka kojima je prenio veliko znanje osobito o razdoblju antike, a uvijek je nosio lulu sa kamišem od drenovine dužim od metra koju su uz uzvik “Sad sam te ulovio” zapamtili imotski đaci jer je njome dijelio “srdele”. Nadučitelj Anđeo Anđule Bitanga obnašao je u Imotskom i čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi Imotska krajina (1991.) Anđeo Anđule se isticao kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek te ga je u Imotskom svatko volio i poštovao, a u jednoj obitelji bilo bi i tri pokoljenja-djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljom. Anđule Bitanga završio je bogosloviju u Padovi ali je odlučio da je bolje biti dobar vjernik nego loš svećenik te se nije zaredio nego je položio dopunske ispite za zvanje učitelja. Anđule Bitanga oženio se za pet godina stariju Biancu Vrdoljak (1858.-1945.), kći Stipe i Francesce Wanmuller (kćeri talijanskog doseljenika dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom) s kojom je imao sinove Franu, Pavu (1896.-1945.), Dušana (1898.-1981.) i Grmislava (1899.-1984.) te kćeri Milu Romanu (1897.-1977.) i Kristinu. Po kazivanju Anđelovog unuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića Bianca Vrdoljak je bila energična i oštra te je jednom prilikom kad je jedno od njihove djece bilo bolesno, a doktor rekao da mu nema spasa, izbacila doktora iz kuće. Doktor se žalio Anđuli, a on mu je odgovorio da je dobro i prošao. Anđule pak kad bi ga netko uvrijedio kupio bi knjigu s uputama o lijepom ponašanju i podcrtao relevantne djelove te poslao onome tko ga je uvrijedio. Bianca bi na to rekla: “Vidi manitaša umjesto da ga je opalio štapom, a on se još u trošak dao”. Anđeo Anđule Bitanga umro je u Imotskom 1942. godine, a na samrti je stalno spominjao svoju suprugu Biancu koju je cijeli život obožavao, a ona je bila u Splitu.

Izvor: Fotografija Anđela Bitange snimljena oko 1885. godine u Italiji u arhivi je njegovog unuka prof. dr. sc.Petra Čumbelića

Luka Vuković (1823.-1889.)

Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga i zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. Luka Vuković kao mladić sa bratom Barišom doselio je iz Podbablja u prvoj polovini 19. stoljeća u Imotski. Njih dvoje kod oca Grge izučili su kovački zanat te su vjerovali da će u Imotskom kao kovači moći više raditi i bolje zaraditi. Luka i Bariša su na imotskoj Pjaci sagradili 1870. godine kuću ali za svoje nasljednike jer oni nisu u njoj stanovali. Luka Vuković se nije ženio ali je bio ne samo radišan već i pametan čovjek, a uz to vrlo pošten pa nije živio jedino za sebe nego je i drugima pomagao. Zato su ga Imoćani birali na razne položaje pa je među raznim političkim dužnostima Luka Vuković bio općinskim vijećnikom (1860.-1874.), kad je i fotografiran pa Načelnikom Imotskoga (1875.-1881.) kao i članom Predsjedništva Hrvatske čitaonice.(1883.) te konačno zastupnikom Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru (1887.- 1889.) što mu je bila posljednja društvena aktivnost jer je te iste godine umro. Kako je zafrkantski zapisao dr Veljko Vuković Luka je svom nećaku Mili Vukoviću koji je 1889. godine maturirao ostavio znatnu svotu novca za studij na Medicinskom fakultetu u Beču ali je Mile malo duže studirao jer se smatrao obveznim sve to potrošiti jedino na školovanje.Ovdje nadodajemo citat pjesnika Petra Gudelja iz knjige “Moja Imota” koji se odnosi na Barišu Vukovića i dr Augustina Bitangu, dva djeda dr Veljka Vukovića “Potomcima su skovali doktorske diplome, pa se Vukovići kovačkim maljima i doktorskim diplomama borili za Hrvatsko Imotske krajine”

Izvor: Zapisi dr Velljka Vukovića, fotografija Luke Vukovića snimljena 1868. godine u vlasništvu je baštinika dr Veljka Vukovića

Izlet u u Imotskom polju oko 1900. godine

Grupa imotskih gospođa sa djecom i dadiljama na izletu u Imotskom polju s pogledom na vizuru Imotskoga, fotografija snimljena oko 1900. godine. U sredini sa crnim šeširom stoji jedna od sestara Colombani.
…Gdje je polje najuže, tu ti se na drugoj strani na brdu prikazuje gjegjerna varoš Imotski, bjelasajuć sa svojim pločnatim krovovima, na suncu, kano labud nad ponornim jezerom. Hridine se oko njega rumene, kao prožete cinabrom, a na najvišoj klisuri, nad samim jazom, strši stara rušna utvrda…

Ante Tresić Pavičić (1902.) Poleti

Izvor: Arhiva obitelji Colombani