Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.)

Francesca Frana Wanmuller (1818.-1888.) kći Nicole i unuka dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom. Dr Wanmuller se doselio u Imotski sredinom 18. stoljeća iz Tarlina u Italiji sa suprugom Angelom Sovamo. U Imotskom su im se rodili sinovi Dontimus Nicolo (oko 1780.) i Angelus, a dr Giuseppe je i umro u Imotskom. Sin dr Giuseppea, Dontimus Nicolo i supruga Bianca Turić uz kćer Francescu imali su još sinove Giovannija Ivana (1819.), Giuseppea Josipa (1826.) i Steffana (1829.) te kćeri Chiaru Klaru (1820.) i Lauru Angelu (1832.). Zanimljivo je da se i Franina sestra, unuka dr Wanmullera Klara udala za Imoćanina Filipa Vučemilovića, a Laura Angela za Marina Foretića i obje su imale puno djece. Međutim od Franine braće Steffano se nije oženio, Josip oženjen za Rosu Papucia (koja se kao udovica udala za Andreu Andriju Bitanga, brata dr Augustina) nije imao djece dok je Ivan oženjen za Rosu Colombani, kći Jakova imao samo kćer Mariju Mandu Franu udanu za MihovilaTartaglia (majka dr. Ive pl. Tartaglia jednog od najvažnijih splitskih gradonačelnika, prvog bana Primorske banovine i velikog mecene i kolekcionara). Tako u Imotskom već pri kraju 19. stoljeća od muških potomaka obitelj Wanmuller više nije bilo nikoga. Dr Giuseppe Wanmuller sagradio je u Imotskom lijepu kamenu kuću nasuprot gimnaziji koju je 1774. ucrtao u najstariji Catastic Imotskoga Pietro Corir. Kuća je poslije pripala Nikoli Vučemiloviću nakon ženidbe za najmlađu dr Wanmullerovu unuku Josefinu. Francesca Frana Wanmuller udala se za Stipu Vrdoljaka (1803.-1861.), brata fra Jerolima Luigija i Jure oženjenog za Marijanu Pigljević (roditelji Ane Vrdoljak Imotskinje). Frana i Stipe Vrdoljak imali su 7 djece, 3 sina i 4 kćeri. Njihova najmlađa kćer je Bianca (1858.-1945.) udana za učitelja Anđela Anđulu Bitanga. Najstariji Franin sin Jere Nikola, kojeg se nije sjećala ni sestra Bianca jer je od nje bio stariji više od 20 godina, pošao je studirati u London.Tamo se je razbolio i vraćao se kući. Stigao je do Splita. Zapadne silni snijeg i diliđenca nije vozila. Njegova majka Frana uzjahala konja i krenula sinu u Split. Našla ga je na samrti. Kažu da je rekao: Madre mia. Majka Frana odgovori: Figlio mio, a on odgovara: Adesso non chiamo più a te. Adesso chiamo mia madre in cielo; Majko moja. Sine moj. Sada više ne zovem tebe već svoju majku na nebu. Franin suprug Stipe Vrdoljak bio je trgovac. Izgleda da je loše trgovao jer je bankrotirao, ostao bez cijele imovine i od tuge i brige umro. I obiteljska kuća je bila pod hipotekom pa su njegove supruga Frana i kćer Bianca vezle i šivale po cijele noći, to prodavale i otplaćivale hipoteku i tako sačuvale krov nad glavom.

Fotografija Frane Wanmuller Vrdoljak u arhivi je njenog praunuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića koji je dao i dio podataka u tekstu

Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.)

Anđeo Anđule Bitanga (1863.-1942.), sin Frane jedan od slavnih imotskih učitelja, prvi i dugogodišnji ravnatelj Građanske škole u Imotskom sagrađene 1911.godine. Anđule Bitanga bio je jedan od najomiljenijih učitelja generacijama đaka kojima je prenio veliko znanje osobito o razdoblju antike, a uvijek je nosio lulu sa kamišem od drenovine dužim od metra koju su uz uzvik “Sad sam te ulovio” zapamtili imotski đaci jer je njome dijelio “srdele”. Nadučitelj Anđeo Anđule Bitanga obnašao je u Imotskom i čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava. Kako je napisao Ante Ujević u knjizi Imotska krajina (1991.) Anđeo Anđule se isticao kao neobično savjestan, pošten i čestit čovjek te ga je u Imotskom svatko volio i poštovao, a u jednoj obitelji bilo bi i tri pokoljenja-djed, otac i sin kojima je Anđeo bio učiteljom. Anđule Bitanga završio je bogosloviju u Padovi ali je odlučio da je bolje biti dobar vjernik nego loš svećenik te se nije zaredio nego je položio dopunske ispite za zvanje učitelja. Anđule Bitanga oženio se za pet godina stariju Biancu Vrdoljak (1858.-1945.), kći Stipe i Francesce Wanmuller (kćeri talijanskog doseljenika dr Giuseppea Wanmullera, prvog liječnika u Imotskom) s kojom je imao sinove Franu, Pavu (1896.-1945.), Dušana (1898.-1981.) i Grmislava (1899.-1984.) te kćeri Milu Romanu (1897.-1977.) i Kristinu. Po kazivanju Anđelovog unuka prof. dr. sc. Petra Čumbelića Bianca Vrdoljak je bila energična i oštra te je jednom prilikom kad je jedno od njihove djece bilo bolesno, a doktor rekao da mu nema spasa, izbacila doktora iz kuće. Doktor se žalio Anđuli, a on mu je odgovorio da je dobro i prošao. Anđule pak kad bi ga netko uvrijedio kupio bi knjigu s uputama o lijepom ponašanju i podcrtao relevantne djelove te poslao onome tko ga je uvrijedio. Bianca bi na to rekla: “Vidi manitaša umjesto da ga je opalio štapom, a on se još u trošak dao”. Anđeo Anđule Bitanga umro je u Imotskom 1942. godine, a na samrti je stalno spominjao svoju suprugu Biancu koju je cijeli život obožavao, a ona je bila u Splitu.

Izvor: Fotografija Anđela Bitange snimljena oko 1885. godine u Italiji u arhivi je njegovog unuka prof. dr. sc.Petra Čumbelića

Luka Vuković (1823.-1889.)

Luka Vuković (1823.-1889.), Načelnik Imotskoga i zastupnik Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru. Luka Vuković kao mladić sa bratom Barišom doselio je iz Podbablja u prvoj polovini 19. stoljeća u Imotski. Njih dvoje kod oca Grge izučili su kovački zanat te su vjerovali da će u Imotskom kao kovači moći više raditi i bolje zaraditi. Luka i Bariša su na imotskoj Pjaci sagradili 1870. godine kuću ali za svoje nasljednike jer oni nisu u njoj stanovali. Luka Vuković se nije ženio ali je bio ne samo radišan već i pametan čovjek, a uz to vrlo pošten pa nije živio jedino za sebe nego je i drugima pomagao. Zato su ga Imoćani birali na razne položaje pa je među raznim političkim dužnostima Luka Vuković bio općinskim vijećnikom (1860.-1874.), kad je i fotografiran pa Načelnikom Imotskoga (1875.-1881.) kao i članom Predsjedništva Hrvatske čitaonice.(1883.) te konačno zastupnikom Imotske krajine u Dalmatinskom saboru u Zadru (1887.- 1889.) što mu je bila posljednja društvena aktivnost jer je te iste godine umro. Kako je zafrkantski zapisao dr Veljko Vuković Luka je svom nećaku Mili Vukoviću koji je 1889. godine maturirao ostavio znatnu svotu novca za studij na Medicinskom fakultetu u Beču ali je Mile malo duže studirao jer se smatrao obveznim sve to potrošiti jedino na školovanje.Ovdje nadodajemo citat pjesnika Petra Gudelja iz knjige “Moja Imota” koji se odnosi na Barišu Vukovića i dr Augustina Bitangu, dva djeda dr Veljka Vukovića “Potomcima su skovali doktorske diplome, pa se Vukovići kovačkim maljima i doktorskim diplomama borili za Hrvatsko Imotske krajine”

Izvor: Zapisi dr Velljka Vukovića, fotografija Luke Vukovića snimljena 1868. godine u vlasništvu je baštinika dr Veljka Vukovića

Izlet u u Imotskom polju oko 1900. godine

Grupa imotskih gospođa sa djecom i dadiljama na izletu u Imotskom polju s pogledom na vizuru Imotskoga, fotografija snimljena oko 1900. godine. U sredini sa crnim šeširom stoji jedna od sestara Colombani.
…Gdje je polje najuže, tu ti se na drugoj strani na brdu prikazuje gjegjerna varoš Imotski, bjelasajuć sa svojim pločnatim krovovima, na suncu, kano labud nad ponornim jezerom. Hridine se oko njega rumene, kao prožete cinabrom, a na najvišoj klisuri, nad samim jazom, strši stara rušna utvrda…

Ante Tresić Pavičić (1902.) Poleti

Izvor: Arhiva obitelji Colombani

Don Mihovil Pavlinović

U velikoj kamenoj kući obitelji Borić blizu Modrog jezera nalazi se fotografija njihovoga rođaka hrvatskog književnika don Mihovila Pavlinovića rođenoga 1831. godine u Podgori. Pavlinović je jedan od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji pa se cijeli život uporno borio za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. te za uvođenje hrvatskoga jezika u službenu upotrebu. Bio je zastupnik u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru, a u Dalmatinskom saboru održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. Poslije je i kao zastupnik u Carevinskom vijeću krajem 1870-ih govorio hrvatskim. Don Mihovil Pavlinović 08. veljače 1870. godine otvorio je Hrvatsku čitaonicu u Imotskom što je bio veliki kulturni i politički događaj svojim prvim znamenitim govorom: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“. Pisao je rodoljubne pjesme, uglavnom u desetercu, zatim razne članke, putopise, govore.Sakupljao je i narodno blago, pjesme, riječi, izraze, proučavao narodne običaje te zbog toga putovao po Slavoniji i Dalmaciji, čak po turskoj Bosni što je u to vrijeme bio veoma opasan poduhvat. Vraćajući se s jednog od svojih putovanja iz Jelse i Bola 1868. godine te ugledavši Gornji Humac, najviše naselje na otoku Braču, zabilježio je:
Na uranku Humu na samoti
Odakle se tvoj Brač raskrstio,
Kao momče iz junačkih pleća,
Smililo me popalo vilinsko.
Ovi stihovi nalaze se danas uklesani na kamenoj ploči u Gornjem Humcu na vidnom i dostupnome mjestu svakom putniku i namjerniku.
Don Mihovil Pavlinović umro je 1887. godine, dakle prije 130 godina i pokopan u rodnoj Podgori.

Antonjeta Baškarad Jutronić

Marko Vučemilović (1870.-1944.)

Međunarodna biciklistička utrka Tour of Croatia održala se diljem Hrvatske od 18. do 23. travnja 2017. godine. U Hrvatskoj se prva četiri bicikla pojavljuju oko 1878. godine, a Imotski koji je prvi put na jednoj od etapa utrke Tour of Croatia imao je zaljubljenike u biciklizam i prije više od stotinjak godina. Na fotografiji je Marko Vučemilović, sin Blaža Biaggia sa svojim biciklom na biciklističkoj turi negdje u Imotskom polju 1895. godine. Marko Vučemilović, zvani bello Marco (1870.-1944.), imotski veleposjednik, lovac i sportaš oženio se za Ginu Poletti (1884.-1945.) s kojom je imao kćer Hedvigu Anu (1919.-1984.) udanu za Ivana Ivu Dunda (1912.-1990.) i sina Blaža Biaggia (1922.-1984.) oženjenog za Ljubu Leko (1922.-2001.).

Fotografija u arhivi Antonjete Baškarad Jutronić

Ante Rossi, najveći donator u povijesti imotske crkve svetog Frane

Načelnik Imotskoga Ante Rossi, najveći donator u povijesti imotske crkve svetog Frane.Temeljni kamen nove crkve svetog Frane u Imotskome svečano je položen 20. travnja 1863. godine, a članovi prvog odbora koji je vodio gradnju crkve bili su fra Ante Perić, predsjednik Filip Vučemilović, Načelnik Imotskoga Ante Rossi, Marko Marcochia, Frano Colombani i Ivan Vrdoljak. Odbor za gradnju crkve sastao se 25. travnja 1863. godine da bi uskladio odnose pri gradnji crkve između samostana, Crkovinarstva i Bratovšine Presvetog Sakramenta. Gradnja crkve povjerena je Anti Cicilianiju iz Trogira, a on je vodio i gradnju zvonika od 1850-1855.godine. Najveći novčani doprinos u gradnji crkve sv. Frane u Imotskom dao je Ante Rossi rođen u Makarskoj u doseljeničkoj obitelji. Veleposjednik Ante Rossi neko vrijeme porezni upravitelj u Imotskome stekao je veliko bogatstvo, posjedovao je mnogo zemlje u Imotskom polju te vrijednosne papire. Izabran je 1864. godine za zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru, a 1865. godine izabran je za općinskog načelnika Imotskoga. Kao Načelnik i zastupnik Ante Rossi zauzimao se za natapanje Imotskoga polja vodom iz Vrljike, borio se protiv raznih nameta kao npr. doprinosa u iznosu od 1400 fiorina koji je plaćala Imotska krajina za bolnice, a u 5 godina od 1860. do 1865. poslala je u Split samo 4 bolesnika. Rossi je tražio da bolnice plaćaju oni koji koji ih i koriste. Zauzimanjem Načelnika Ante Rossija obćina Imotski na svoj trošak liječila je sve vojne ranjenike Imotske krajine u Viškoj bitci 1866. godine.Ante Rossi najveći dobrotvor crkve sv. Frane u Imotskom ostavio je svu svoju imovinu u vrijednosti od 15.000 forinti franjevačkom samostanu za gradnju i uređenje nove crkve Vrijednosni papiri u protuvrijednosti od 4000 forinti bili su zapečaćeni u posebnoj škrinji kod Marka Tadića. S obzirom na veliku vrijednost donacije Načelnika Ante Rossija franjevački samostan u Imotskome obvezao se na izgovaranje „zauvijek“ određenog broja sv. misa za ispokoj njegove duše kao i duša njegovih pokojnika.
Daje se dio proglasa Ante Rossija nakon što je izabran za zastupnika Imotskog u Dalmatinskom saboru
Braćo Imoćani! Kad ste vi mene jednoglasno izabrali vašim zastupnikom, evo me da vam očitujem pred svitom, da ću sa svom snagom braniti slobodu pod uvitom knjige od 26. veljače1861. godine našeg slavnog kralja i cesara, prema kojemu načelo svoga jest virnost i podložnost…… Podupirat ću, da se dostigne koja oblakšica i korist svoj kraljevini, a osobito svojoj krajini…..
U Imockome, miseca kolovoza 1864.
Kad je Narodna stranka u Dalmaciji tražila sjedinjenje sa Banskom Hrvatskom Ante Rossi nije se složio s tom idejom te se uvrijeđen povukao u rodnu Makarsku gdje je i umro.

Izvor Fra Vjeko Vrčić (1988.) Franjevačka baština u Imotskome i Ante Ujević (1953.) Imotska krajina

Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.)

Biskup fra Paškal Vujčić (1826.-1888.),biskup Albanije, apostolski vikar Aleksandrije i posljednji apostolski vikar u Bosni. Dana 17. ožujka navršava se 129 godina od smrti biskupa fra Paškala Vujčića znamenitog imotskog sina rođenog u Glavini 03. travnja 1826. godine. Život fra Paškala Vujčića vrlo je neobičan i vrlo raznolik. Imao je strica, župnika u Retkovcima u Slavoniji, koji ga je kao dječaka uzeo k sebi pa je tako završio osnovnu školu i gimnaziju u Vinkovcima. Tada stupa u Franjevački red, u Bosanskoj provinciji. U Mađarskoj je završio filozofiju, a u Veneciji teologiju gdje je i bio profesor bogoslovije. Fra Paškala je zanimala povijest i botanika, govorio je pet, šest jezika. Kao mlad svečenik u Veneciji upoznao se sa austrijskim nadvojvodom Maksimilijanom, bratom austrijskog cara Franje Josipa I, namjesnikom Venecijansko-lombardskog kraljevstva i koji ga je predložio za biskupa Albanije 1858. godine, a 1860. godine postavljen je za biskupa Aleksandrije te za papinskog pohoditelja središnje Afrike. Tamo se upoznao i sprijateljio s mnogim znamenitim osobama, među njima i s Ferdinandom de Lessepsom, graditeljem Sueskog kanala. Na tom grandioznom pothvatu biskup fra Paškal Vujčić zaposlio je tisuće Hrvata iz Hrvatskog primorja, Dalmacije i Zagore i pobrinuo se za njihove duhovne potrebe. Po Lessepsovoj želji on je i blagoslovio znameniti Sueski kanal. Fra Paškal Vujčić 1866. godine dolazi za biskupa u Bosnu u zadnjem desetljeću turske vlasti u Bosni te se za šesnaest godina njegova upravljanja podiglo četrdeset crkava, više od dvadeset škola i dva sirotišta. U rodni kraj u franjevački samostan u Imotskom vraća se 1886. godine gdje živi kao obični fratar dvije godine, umro je u noći 17. ožujka 1888. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu na groblju Gospe od Anđela u Imotskom te mu je podignut lijep mramorni spomenik koji se srušio od udarca groma. Gvardijan fra Vjeko Vrčić da bi približio lik tog znamenitog čovjeka Imoćanima na 75. godišnjicu fra Paškalove smrti 1963. godine prenio je njegove zemne ostatke u prostorije između samostana i crkve.

Fotografija iz monografije Fra Vjekin vjek (2013.)

Ana Vrdoljak Imotskinja (1833.-1869.)

Na današnji dan 15. ožujka uz pedesetgodišnjicu nastanka Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika prisjetimo se nedovoljno poznate imotske pjesnikinje Ane Vrdoljak Imotskinje. Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku (majka političara Josipa Smodlake), Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23.godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina, a imali su sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mlađoj dobi. Aninine obje kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena, a suprug Josip nekoliko godina kasnije oženio je njenu sestru Mariju Luciju. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Ana je, ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji prvo dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše:„U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak“. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka, a njene rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: Žalba, Pozdrav Zori dalmatinskoj, Cvit ljubice Dalmatinke, Dvi sestrice dvi jabuke rumene, Zora i Danica te posljednja Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje. Imoćani i danas pjevuše stihove iz Anine pjesme “Žalba”, a evo stihova iz pjesme “Cvit ljubice Dalmatinke”:

Procvala sam još odavne
U brdašcu i u polju,
Ne trgaj me ja te molju,
Jer kod tebe nisam stavna.
(…)
Ja sam listak slavske gore,
Prolitnja sam prva klica,
Da se zovem, znaj, Ljubica
Mai cvitak naše Zore.

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.)

Profesor don Nikola Ivanović (1835.-1925.), sin Grge rođen je u Imotskome. U Mjesecu hrvatskoga jezika (21.02.-17.03.) prisjetimo se nekih ljudi koji su djelovali u onim burnim vremenima krajem devetnaestog stoljeća te svojim nesebičnim radom i zalaganjem bitno doprinosili buđenju nacionalne svijesti i afirmaciji hrvatskog jezika kao službenoga i materinjega, a time i hrvatstvu grada Splita.
Druga je polovica 19. stoljeća. Dalmacija je pod Austrijom, službeni je jezik talijanski. Tim jezikom služi se se državna admnistracija, sudstvo, školstvo. U Splitu su na vlasti Antonio Bajamonti i njegovi autonomaši. Glavni protivnik im je Narodna stranka koja traži spajanje Dalmacije s Hrvatskom i Slavanijom te uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga. Osnivaju „Slavjanski napredak“, „Narodnu glazbu“, nastoje razbuditi nacionalnu svijest. Veliku pobjedu postigli su pohrvaćenjem splitskih srednjih škola Velike realke i Klasične gimnazije. 1880. godine, a preuzimanjem splitskog Općinskog vijeća 1882. uveden je hrvatski jezik kao nastavni i u osnovne škole. To je bilo veoma važno jer je mlade ljude trebalo od malih nogu odgajati u nacionalnom duhu i učiti ih hrvatskom jeziku. Problem je, međutim, nastao jer je u školama bilo malo nastavnika koji su dobro poznavali hrvatski jezik i imali ljubav za nj.
Jedan od navrsnijih i najagilnijih profesora hrvatskoga jezika, ujedno i pravi rodoljub, koji je svoje rodoljublje uz rad u razredu izražavao u javnome životu, bio je Imoćanin Nikola Ivanović. Prema dr. Zdravku Mužiniću rođen je 1835. u Imotskome. završio je franjevačku gimnaziju u Sinju, potom i bogosloviju. Diplomirao je klasičnu filologiju i slavistiku u Beču. Kako su u to vrijeme austrijske vlasti napadale franjevce koji su se borili za hrvatstvo napisan je Memorandum kojeg su 1865. godine osobno caru Franji Josipu I uz usmeno obrazloženje predali profesor don Nikola Ivanović i profesor fra Šimun Milinović,kasniji Barski Nadbiskup. Poslije studija profesor don Nikola Ivanović se vraća kao profesor u Sinj gdje u gimnaziji predaje hrvatski jezik koji je prvo u njoj uveden kao službeni jezik. Godine 1879. prelazi na splitsku Veliku realku gdje djeluje do mirovine 1899. Jednu školsku godinu (1896) bio je i ravnatelj ove ustanove. Umro je u Splitu 1925. godine međutim nikad nije zaboravio Imotski u kojem je izgradio jednu od najljepših grobnica gdje je želio naći vječni mir  te darovao crkvi svetog Frane mramorni Gospin oltar vrijedan 10.000 kruna. Njegovi učenici volili su ga i cijenili, a on je nastojao i uspijevao da đaci nauče i prihvate hrvatski jezik kao svoj materinski. Dr. Ivan Bulić splitski odvjetnik i javni radnik sjeća se svoga profesora. „Savršeno je poznavao narodni govor i izražavao se prirodno i slikovito kao pučki guslar. Riječ mu je tekla pučki i prirodno… A znao je pričati slikovito i duhovito, sasvim po narodnu.“
Jedan od Ivanovićevih učenika bio je i Vladimir Nazor (1876.-1949.). On u svojoj noveli „U magarećoj klupi“ opisuje profesora don Nikolu Ivanovića iako ga poimenično ne spominje. Prisjeća se kako je svojim nekonvecionalnim pristupom i ljubavlju za naš jezik utjecao da budući značajni književnik osjeti ljepotu materinjega jezika. „ I ja napokon osjetih da je i hrvatski jezik nešto lijepo…. Nisam više htio govoriti ni s kime talijanski; izašao sam na Pazar da slušam Zagorce koji su prodavali kokoši…“
Zabilježeno je i jedno svjedočanstvo poznatog političara rođenog u Imotskome dr. Josipa Smodlake (1869. –1956.). “U narodnoj čitaonici, gdje se svakoga dana poslije podne sakupljala hrvatska elita svi su govorili samo talijanski. Ostao je nezaboravan komični prizor koji se često ponavljao kad bi u društvenu dvoranu ušao profesor don Nikola Ivanović, stari Imoćanin, koji se nije bio otuđio svojem jeziku kao sva ostala splitska gospoda. On je ulazeći stalno običavao da ih u šali pozdravi riječima „ Da ste zdravo latinska gospodo slovinskoga roda i plemena!“
Antonjeta Baškarad Jutronić